Europski antisemitizam – nedovršena priča lijevih čuvara moralne savjesti

Od tri događaja koja su prošle godine potresla Europu – otvaranje sukoba s Rusijom, uspon Islamske države i zapanjujući porast antisemitizma – ovaj posljednji se još uvijek uporno potiskuje i gura pod tepih. Dok za prva dva događaja možemo reći da su potresi na granicama Europe, potonji je endogeno europski i predstavlja potres u samom srcu Europe.

Mnogi su zapanjeno i s nevjericom promatrali antisemitska divljanja prošlog ljeta, povodom sukoba u Gazi. Ali, stvar se nije zaustavila na tome – kroz gustu medijsku brešu sve učestalije dopiru do nas izvješća o napadima na Židove u Europi, bilo da je riječ o skrnavljenju židovskih grobalja, napadima na sinagoge ili marširanju gomile koja traži "židovsku krv". Židovi se ponovno iseljavaju iz Europe, jer se tu više ne osjećaju sigurno.

Ono što smo, nakon holokausta, smatrali nezamislivim u Europi, na što je Europa prisegla da se više nikada neće ponoviti, odvija se pred našim očima. Antisemitizam je u porastu i poprima obilježja raširene socijalne patologije. Da stvar bude još skandaloznija, predvodnik ovih zlogukih antisemitskih manifestacija nije, kako bi se to očekivalo, radikalna desnica, već naprotiv – europska ljevica. Parole o "izraelskoj okupaciji Gaze" i tobožnja zabrinutost za ljudska prava Palestinaca, tu su samo tanka koprena puno zloslutnijeg i opasnijeg – starog europskog antisemitizma.

Ako je antisemitizam za Europu, kao što vidimo danas, još uvijek nedovršena priča, to je u dobroj mjeri zato što on nikada nije bio do kraja ispričana priča. Europski zavjet o neponavljanju zločina nad Židovima, bio je uveliko i zavjet šutnje o korijenima europskoga antisemitizma. Priča se uglavnom svodila na kršćansku anatemu protiv "naroda bogoubojica", odakle se vukla direktna linija ka rasističkom antisemitizmu, nacizmu i Hitleru. Ta priča je tim više podržavana time što se ljevica, okrunjena svojim navodnim "antifašizmom", postavila kao čuvar moralne savjesti Europe, čvrst bedem protiv ponovnog uspona fašizma.

No, ako pogledamo malo pobliže povijest europskoga antisemitizma, vidjet ćemo da je antisemitizam ljevice upravo ta "karika koja nedostaje" između kršćanskoga antisemitizma i rasističkog, eliminacionističkog antisemitizma. Naime, europska ljevica je bila ta koja je po prvi puta u Europi artikulirala društveni antisemitizam u jasan politički program. Europski socijalistički pokret tijekom devetnaestoga stoljeća je bio posvema antisemitski.

Židovi su bili simbolom kapitalizma i buržoaske civilizacije koju su prezirali. Antisemitizam je bio najglasniji i najbolesniji izraz mržnje ljevice prema kapitalizmu, ali i njegov sadržaj s najvećom mobilizacijskom snagom. Poznato je da socijalistički pokret nije imao naročitog uspjeha kod radništva. Antisemitizam je bio taj socijalni element koji je privukao mase socijalistima. Socijalizam je sublimirani antisemitizam. Nakon što je socijalizam ojačao, on je zgodimično mogao i odbaciti grubi antisemitizam, zadržavajući njegovu sublimnu antikapitalističku formu.

Ljevica je bila ta koja je antisemitizmu dala politički legitimitet i formulirala ga kao političko pitanje par excellence. A sada znamo da to nije samo pitanje političke arheologije Europe i europske ljevice, već i hermeneutike njene sadašnjosti. Naime, čuđenje mnogih autora koji su, nakon pada nacizma, postavili čuveno pitanje "kamo su utekli svi ti nacisti, gdje su nestali svi ti antisemiti?", sada možda dobiva i svoj odgovor – utekli su ljevici. Ljevica je ta koja ne treba antisemitizam zato što je antisemitizam u svom čistom vidu.

Tu je i odgovor ne samo na pitanje gdje se svo ovo vrijeme skrivao europski antisemitizam – nije se skrivao, dapače, uzeo je formu moralne savjesti Europe –, već i na pitanje otkud baš sada ova plima antisemitizma u Europi? Aktualna eksplozija antisemitizma u Europi koincidira s gotovo kroničnom krizom i ideološkim lutanjem europske ljevice. Kao što je bio glavni socijalni sadržaj uspona europskoga socijalističkog pokreta tijekom 19. stoljeća, kao što je dao krila nacističkom pokretu nakon sloma boljševičkog prodora u Njemačku i na Zapad tijekom 30-tih, tako sada, u vrijeme kolapsa europske ljevice i delegitimiranja njene antikapitalističke ideologije, antisemitizam opet priskače u pomoć i daje krila posrnuloj europskoj ljevici.

Čuveni credo Maxa Horkeheimera da "ne možemo govoriti o fašizmu, a da istovremeno ne spomenemo i kapitalizam", treba izvrnuti u točno obrnutom smjeru i reći: "Ne možemo govoriti o antisemitizmu, a da istovremeno ne govorimo o socijalizmu."

Izvor: Večernji list

Iseljenje biste komunističkog vođe korak je u pravom smjeru

Samo netko tko ne pozna hrvatsko društvo i sve traume koje je ono prošlo tijekom zadnjih stotinu godina, mogao bi se začuditi nad moralnim snebivanjem javnosti zbog preseljenja famozne Titove biste iz Ureda predsjednice. Samo ako ne shvaćamo razmjere moralnog i društvenog pustošenja koje sa sobom nosi život pod totalitarnim režimom, mogli bismo na takve reakcije odmahnuti rukom.

Jer, pored fizičkog uništenja ljudi, kao i destrukcije političkog prostora i ekonomskih disfunkcionalnosti, totalitarni režimi se odlikuju i po nesagledivim razmjerama uništenja moralne savjesti, koja nam priječi mogućnost ikakve normalne moralne refleksije o počinjenom zlu. Dapače, glavna odlika totalitarnih sustava je njihova uspješnost u brisanju razlike između dobra i zla – oni su, ničeanski rečeno, onkraj dobra i zla.

Ono što totalitarne režime razlikuje od autoritarnih jest upravo ambicija totalitarnih režima da u potpunosti promijene društvo. Tirani i diktatori se oslanjaju samo na golu silu – u njih nema velikih ambicija za ideoloških drilom stanovništva i traženjem podrške; totalitarne vođe žele preoblikovati čitavo društvo, izmijeniti moralna shvaćanja ljudi, u potpunosti ih pridobiti za svoje ciljeve.

Otuda se nakon pada autoritarnih režima društvo vrlo brzo oporavi a moralna svijest ljudi ostane neokrznuta. Nakon pada totalitarnih režima, pak, unatoč uspostavljanju demokratskih institucija, zatičemo društva u raspadu, bez ikakvih pouzdanih moralnih orijentira. Totalitarni režimi su poput vampira – oni prežive vlastitu smrt upravo time što njihov ideološki utjecaj ostane djelatan i nakon što nestanu s lica zemlje.

Aktualna sporenja u Hrvatskoj povodom micanja Titove biste, koja bismo mogli opisati kao ambivalentna, otuda su najbolji dokaz toga kakva je bila priroda Titovog režima. To što njegovi branitelji nalaze razne izlike da ga opravdaju, unatoč svijesti o razmjerama počinjenog zla pod tim režimom, možda je najbolja potvrda još uvijek žive djelotvornosti njegove ideologije. Sama dilema i ambivalencija tamo gdje nikakvoj dilemi i ambivalenciji nema mjesta, jasan je dokaz da smo još uvijek pod vlašću njegove ideologije.

Komunistička ideologija tu ima neospornu prednost nad svojim ideološkim kontrahentom zdesna i "dvojajčanim blizancem" nacizmom. Ovakvih žestokih rasprava i sporenja u hrvatskoj javnosti svakako ne bi bilo da je po srijedi Pavelićeva bista. Nitko ne bi dvojio treba li izbaciti ustaške simbole iz zvaničnih hrvatskih institucija. Intelektualci zasigurno ne bi pisali cinične pamflete kojima bi htjeli moralno kompromitirati onoga tko se usudio izbaciti Pavelićevu bistu naglavce iz predsjedničkog ureda. Također nitko ne bi dugo trpio ako bi jedan zagrebački trg nosio ime po njemu.

Danas nikoga u javnom prostoru nećemo čuti da govori za je "za vrijeme Pavelića bilo bolje" ili da ustaški režim oslikava romantičnim bojama kao "zlatno doba". Danas nikoga nećemo čuti da poriče zločačku narav ili opravdava zločine Pavelićeva režima. No, to nažalost redovno imamo prilike čuti kada je po srijedi Titov komunistički režim i njegova vladavina. Komunistički režimi se odnekud doživljavaju kao moralno superiornima nacističkim režimima, čak i kada je broj žrtvava komunističkog režima veći od broja nacističkih žrtava.

To se često objašnjava razlikom u ciljevima. Ta dogma kaže: iako su pod komunizmom počinjeni stravični zločini, ti režimi su uspostavljani u "dobroj vjeri", oni su, za razliku od nacističkih, imali "humanistički" cilj i zagovarali su "univerzalne" vrijednosti. Na žalost, ova moralna distinkcija između komunizma i nacizma nije nam nametnuta od samih komunista (za njih je bilo kakvo uspoređivanje s fašizmom uvrjedljivo i nemoguće), već od zapadnih demokratskih interpreta totalitarnih režima.

Samo su rijetki interpreti, uglavnom pisci iz sovjetskog lagera, poput Koestlera, Solženjicima ili Grossmana, koji su sami neposredno upoznali zla i jednog i drugog režima, imali o tome jasan stav. Oni su znali da su zločini nad čovječnošću učinjeni u ime same čovječnosti moralno daleko izopačeniji od neposredno očitog zločinstva nacista. Ta vrsta moralnog sljepila za zločine komunizma i prirodu tog režima jest ono što se naziva Velikom Laži.

Društvo nad kojim se još uvijek nadvija duga sjenka te komunističke Velike Laži, kao što je to slučaj s hrvatskim društvom, ne može biti zdravo društvo pouzdanih moralnih orijentira sve dok ne iskoči iz te sjene. Iseljenje biste komunističkog vođe s Pantovčaka je korak u pravom smjeru. Problem je što je ta laž ušla duboko u sve pore našeg društva da to često liči na preskakanje vlastite sjene.

Izvor: Večernji list

Nasilje je izraz očaja europske ljevice

Bar jednom godišnje iz Frankfurta gledamo slike paljevina i destrukcije u organizaciji radikalne ljevice. Razlog tomu je što se u Frankfurtu nalazi sjedište Europske središnje banke (ECB). Sada je povod prosvjedima bilo otvaranje nove zgrade ECB-a. Prosvjedi su vrlo brzo postali nasilni, uz paljenje policijskih automobila, gađanje policajaca kamenjem i zapaljivim napravama – što je također redovita situacija kada prosvjeduje ljevica.

Koliko uopće ima smisla da ljevica prosvjeduje protiv neke središnje banke, dovoljno govori okolnost da je Karl Marx u „Komunističkom manifestu“ osnivanje središnjih banaka smatrao neophodnim uvjetom uspostavljanja socijalizma. Ljevica bi ovim povodom trebala slaviti, zar ne? 

Mediji će i ovaj put slike nasilja s frankfurtskih ulica prenijeti kao senzacionalnu vijest, mnogima će ta vijest raspaliti revolucionarnu imaginaciju, mnogi će pomisliti da smo na pragu europske revolucije. No, ništa od toga. To je samo “wishful thinking”. 

Ovi, toliko puta opetovani, nasilni prosvjedi ljevice, naprotiv, dokaz su da je sve u redu. Nasilje i paljenje nikad nisu izraz snage, nego slabosti, očaja i bezidejnosti. Slabosti, očaja i bezidejnosti europske ljevice. Prosvjednici kažu da žele izraziti solidarnost s grčkim narodom i njegovim radikalno-lijevim rukovodstvom. Možda u ovoj vezi ima i nešto više? 

 Dosad nam je bilo jasno da je grčka revolucionarna vlada u problemu. Možda ovi prosvjedi svjedoče da je revolucionarni antiklimaks zahvatio i cjelokupnu europsku ljevicu? I to bi bilo sasvim u redu.

Izvor: Večernji list

Za nevolje u socijalističkom raju nisu krivi zli bankari

Prošlotjedna vijest da je Hrvatska poštanska banka (HPB) blokirala račun kutinske Petrokemije d.d. uznemirila je mnoge duhove. To ne čudi, jer je Petrokemija najveće industrijsko postrojenje u Hrvatskoj, koje je u većinskom državnom vlasništvu i istovremeno, kako to već s državnim poduzećima biva, veliki gubitaš, koji isisava goleme novce iz džepova poreznih obveznika na stalne "dokapitalizacije", "restrukturiranja" i "spašavanja" ove tvrtke.

Jedini uspjeh koji bilježi Petrokemija jest uspješno višedecenijsko opiranje privatizaciji, u čemu je glavnu ulogu odigrao tamošnji izuzetno jak sindikat, čiji čelnici sjede u Nadzornom odboru i imaju veliku ulogu u odlučivanju o poslovanju ove tvrtke. Kao što je poznato, razlika između socijalizma i kapitalizma je u tome što kapitalistička poduzeća proizvode stvari koje drugi ljudi žele, dok socijalistička poduzeća proizvode – ideje. Tako Petrokemija već decenijama uspješno proizvodi ideju socijalizma i radničkog samoupravljanja.

Tako se na objavu o blokadi računa Petrokemije promptno oglasio tamošnji sindikat, pod pomalo militantnim nazivom "Stožer za obranu Petrokemije", prijetećim priopćenjem da će, ukoliko HPB odmah ne ukine blokadu računa, oni prekinuti isporuku isporuku gnojiva svojim kupcima u Hrvatskoj. Oglasio se i ministar Vrdoljak, koji je postupak Hrvatske poštanske banke opisao kao "neshvatljiv", podvukavši da se to sve događa "u trenutku kada Vlada provodi proces restrukturiranja i privatizacije strateški važne Petrokemije i ulaže velike napore kako bi sačuvala proizvodnju i radna mjesta".

Sve je djelovalo kao da je po srijedi kakva urota "zlih bankara" čija su žrtva radnici Petrokemije. Međutim, HPB je u ovom slučaju postupila sasvim racionalno i po zakonu. Naime, Petrokemija je dala jamstvo jednom od svojih kupaca, nedavno misteriozno nestalome Božidaru Gorupu i njegovoj tvrtki "Gorup", koji je otišao u predstečajnu nagodbu. Uprava HPB-a je odlučila zaštititi svoje vlasnike i klijente, mahom umirovljenike, i aktivirala je svoja potraživanja prema Petrokemiji. Stvar se završila tako što je Petrokemija platila potraživanja u visini 12 milijuna kuna i račun je u ponedjeljak odblokiran.

Stoga je ovdje neshvatljivo zbog čega se, umjesto sindikalnih prijetnji i ministrova čuđenja nad odlukom banke, ne postavlja pitanje tko je sklapao tako štetne ugovore i davao jamstva tvrtki "Gorup", za koju se znalo da je rizična, čije dugove sada mora vraćati Petrokemija? Točnije, tko je nesavjesnim upravljanjem oštetio radnike i dioničare Petrokemije, a time i hrvatske porezne obveznike za 12 milijuna kuna? I ima li još takvih rizičnih jamstava u ormaru?

No, umjesto da se postavljaju takva pitanja, stvar je predstavljena kao priča sa sretnim krajem, nakon čega su svi odahnuli. Jer, eto, još jednom je spašen socijalistički gigant iz Kutine. Sindikati su pokazali svoje mišiće, vlada svoju socijalnu osjetljivost, gradonačelnik Kutine je to shvatio kao priliku za skretanje pažnje medija na značaj Petrokemije za Hrvatsku – samo se ne zna čijom greškom su hrvatski građani platili još jedno sindikalno-političko paradiranje u javnosti?

Naravno da ovo situacija ovim nije nipošto riješena. Prije mi se čini da će ovakvih "slučajeva" još biti. Ovim je stvar samo gurnuta pod tepih – do sljedeće prigode. I tako će biti sve dok se naši političari budu klanjali pred sindikalnim moćnicima i pred njihovim prijetnjama, često vrlo militantnim, pri svakom spomenu privatizacije. Svaka dosadašnja hrvatska vlada je, naime, nailazila na snažan otpor sindikata pri pokušaju privatiziranja Petrokemije.

I sadašnji ministar gospodarstva je svoj mandat započeo idejom o "hitnoj privatizaciji" Petrokemije, da bi se došlo do "dokapitalizacije" i "restrukturiranja", odnosno daljem sipanju novca poreznih obveznika u ovog gubitaša. Bivši ministar Čačić nedavno je izjavio da je postojala ponuda o kupovini Petrokemije u vrijednosti 150 milijuna eura, ali da su sindikalni lideri spriječili tu privatizaciju, a Petrokemija je od tada zabilježila dodatnih 150 milijuna gubitaka. U nekoj pristojnoj državi bi ovakvi navodi svakako zaslužili pažnju državnih istražitelja. Ali, ne i u državi u kojoj političari padaju pred sindikalnim vođama ničice.

To svakako neće biti moguće dok god u javnosti bude vladala socijalistička mantra da su sindikati najveći prijatelji radnika, a vlasnici njihovi neprijatelji. Slučaj kutinske Petrokemije predstavlja još jedno bolno svjedočanstvo o uspješnom očuvanju samoupravne svijesti u Hrvatskoj – na štetu samih radnika i svih hrvatskih građana. 

Izvor: Večernji list

Hrvatsko 'novo srednjovjekovlje' i Žižekovo 'ustaško kršćanstvo'

Proteklog tjedna su gotovo svi naši mediji prenijeli da je u jednom intervjuu slovenski filozofski superstar, Slavoj Žižek, naveo Hrvatsku kao primjer svoje apokaliptične vizije svijeta koji se vraća u "mračni srednji vijek". Prema Žižeku, tako, uzvišene vrijednosti prosvjetiteljstva, oličene u socijalizmu i radničkoj solidarnosti, nužno slabe, a sve više jačaju sile mraka – nacionalizam i religijski fundamentalizam, uz asistenciju nezaobilaznog liberalnog kapitalizma.

Naime, ono što je za Žižeka ključno uvidjeti jest da je ova "etnička regresija" samo naličje globalnog kapitalizma, njegovo ružno lice. Na taj je način uspostavljena stara ljevičarska antifašistička matrica kritike kapitalizma – kapitalizam je onaj svjetsko-povijesni proces koji stoji iza fašizma, odnosno etničkog nacionalizma. Ako kritiziramo samo fašizam, a ne dotičemo se kapitalizma, po Žižeku, mislimo prekratko. U Žižekovim riječima odzvanja stari dictum jednog od kardinala moderne ljevice, Maxa Horkheimera: "Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti i o fašizmu!"

Nije prvi puta da Žižek uzima Hrvatsku kao primjer navodne fašizacije Europe. Prije dvije godine je na Subversive festivalu u Zagrebu rekao da "Europi ne treba ustaško kršćanstvo". Naravno, Europi kakvom ju on vidi – kao prosvijećeno, od tradicionalnog morala emancipirano, socijalno osjetljivo, tolerantno, multietničko društvo. Hrvatska bi, dakle, bila antipod Europi – čisti primjer ksenofobnog, zatvorenog društva, prožetog vrijednostima tradicionalnog kršćanskog morala i nacionalizma, koje odbacuje tekovine socijalizma, ne brine o radničkim pravima, potpuno prepuštena divljanju neobuzdanog neoliberalnog kapitalizma.

Ne daje li Žižeku za pravo i prošlotjedni, doduše zabranjeni, skup Autohtone hrvatske stranke prava, čiji su članovi javno prisegnuli da će se boriti protiv Europske unije? Je li Hrvatska doista fašistička zemlja? Vjerojatno jest, ako prihvatimo Žižekovo viđenje svijeta i ignoriramo okolnost da je skup A-HSP-a zabranjen pod izlikom da se radi o fašističkom skupu, pri čemu su svi oni stali u jedan omanji sobičak. Ili ako ignoriramo okolnost da je unatoč referendumskom izjašnjavanju o braku kao zajednici muškarca i žene, hrvatska vlada ipak progurala zakon koji legalizira homoseksualni brak pod nazivom "životnog partnerstva".

Naravno da se radi samo o aveti fašizma, a ne o hrvatskoj stvarnosti. Hrvatska nam, u stvari, prije daje sliku lijevog fašizma, gdje lijevo-liberalna vlada pokušava nedemokratskim zakonodavnim mjerama utjerati hrvatskom društvu vrijednosti progresivne ljevičarske kulture silom u glavu. Ako u Hrvatskoj imamo kakav sukob, onda je to sukob navodno prosvijećene države protiv tradicionalnim vrijednostima zatrovanog društva. To je slika koja sasvim odgovara Žižekovim standardima borbe protiv fašizma. Naime, prema ovoj slici, društvo je to koje je leglo konzervativizma, autoritarizma i svakovrsnog sujevjerja, a zadatak prosvijećene vlade nije što vjernije artikulirati volju društva, već to društvo mijenjati u skladu s uzusima njene prosvijećene elite.

Žižek je, ipak, u jednom u pravu – ali samo napola. U pravu je kada kaže da se pad komunizma odvio u znaku sinteze ideja etničkog nacionalizma i liberalnog kapitalizma. Nacionalisti su ti, kao što znamo, koji su izvojevali pobjedu nad komunizmom i prihvatili liberalni kapitalizam. Tu pobjedu nad komunizmom možemo zvati povratkom u "mračni srednji vijek" samo ako smo prethodno položili prisegu prosvjetiteljskim vrijednostima ateističkog i socijalističkog totalitarnoga dvadesetog stoljeća.

Ruski je religiozni mislilac, Nikolaj Berđajev, reflektirajući usred totalitarnog kaosa koji je zahvatio svijet, sanjao o preporodu čovječanstva, koji je on nazvao "novim srednjovjekovljem". On ga nije opisao kao puki povratak u Srednji vijek, već kao neku vrstu "sinteze paganskih i kršćanskih vrijednosti". Pa, nije li svijet koji odbacuje totalitarno naslijeđe 20. stoljeća, u kome pobjeđuje ideja nacionalne države nad nadnacionalnim imperijama, u kome se vraćamo kršćanskim vrijednostima a obacujemo ljevičarsku ateističku kulturu i u kome prihvaćamo liberalni kapitalizam a obacujemo socijalističke ekonomske politike, upravo ta "nova sinteza" o kojoj je sanjao ruski mistik? Nije li Berđajevljeva slika novog srednjovjekovlja kao moralnog preporoda čovječanstva puno primjereniji opis onoga što se zaista događa od Žižekove apokaliptične slike povratka u "mračni srednji vjek"? I ne samo opis, nego i propis.

Izvor: Večernji list