Proteklog tjedna su gotovo svi naši
mediji prenijeli da je u jednom intervjuu slovenski filozofski
superstar, Slavoj Žižek, naveo Hrvatsku kao primjer svoje
apokaliptične vizije svijeta koji se vraća u "mračni srednji
vijek". Prema Žižeku, tako, uzvišene vrijednosti
prosvjetiteljstva, oličene u socijalizmu i radničkoj solidarnosti,
nužno slabe, a sve više jačaju sile mraka – nacionalizam i
religijski fundamentalizam, uz asistenciju nezaobilaznog liberalnog
kapitalizma.
Naime, ono što je za Žižeka ključno
uvidjeti jest da je ova "etnička regresija" samo naličje
globalnog kapitalizma, njegovo ružno lice. Na taj je način
uspostavljena stara ljevičarska antifašistička matrica kritike
kapitalizma – kapitalizam je onaj svjetsko-povijesni proces koji
stoji iza fašizma, odnosno etničkog nacionalizma. Ako kritiziramo
samo fašizam, a ne dotičemo se kapitalizma, po Žižeku, mislimo
prekratko. U Žižekovim riječima odzvanja stari dictum jednog od
kardinala moderne ljevice, Maxa Horkheimera: "Tko ne želi
govoriti o kapitalizmu, neka šuti i o fašizmu!"
Nije prvi puta da Žižek uzima
Hrvatsku kao primjer navodne fašizacije Europe. Prije dvije godine
je na Subversive festivalu u Zagrebu rekao da "Europi ne treba
ustaško kršćanstvo". Naravno, Europi kakvom ju on vidi –
kao prosvijećeno, od tradicionalnog morala emancipirano, socijalno
osjetljivo, tolerantno, multietničko društvo. Hrvatska bi, dakle,
bila antipod Europi – čisti primjer ksenofobnog, zatvorenog
društva, prožetog vrijednostima tradicionalnog kršćanskog morala
i nacionalizma, koje odbacuje tekovine socijalizma, ne brine o
radničkim pravima, potpuno prepuštena divljanju neobuzdanog
neoliberalnog kapitalizma.
Ne daje li Žižeku za pravo i
prošlotjedni, doduše zabranjeni, skup Autohtone hrvatske stranke
prava, čiji su članovi javno prisegnuli da će se boriti protiv
Europske unije? Je li Hrvatska doista fašistička zemlja? Vjerojatno
jest, ako prihvatimo Žižekovo viđenje svijeta i ignoriramo
okolnost da je skup A-HSP-a zabranjen pod izlikom da se radi o
fašističkom skupu, pri čemu su svi oni stali u jedan omanji
sobičak. Ili ako ignoriramo okolnost da je unatoč referendumskom
izjašnjavanju o braku kao zajednici muškarca i žene, hrvatska
vlada ipak progurala zakon koji legalizira homoseksualni brak pod
nazivom "životnog partnerstva".
Naravno da se radi samo o aveti
fašizma, a ne o hrvatskoj stvarnosti. Hrvatska nam, u stvari, prije
daje sliku lijevog fašizma, gdje lijevo-liberalna vlada pokušava
nedemokratskim zakonodavnim mjerama utjerati hrvatskom društvu
vrijednosti progresivne ljevičarske kulture silom u glavu. Ako u
Hrvatskoj imamo kakav sukob, onda je to sukob navodno prosvijećene
države protiv tradicionalnim vrijednostima zatrovanog društva. To
je slika koja sasvim odgovara Žižekovim standardima borbe protiv
fašizma. Naime, prema ovoj slici, društvo je to koje je leglo
konzervativizma, autoritarizma i svakovrsnog sujevjerja, a zadatak
prosvijećene vlade nije što vjernije artikulirati volju društva,
već to društvo mijenjati u skladu s uzusima njene prosvijećene
elite.
Žižek je, ipak, u jednom u pravu –
ali samo napola. U pravu je kada kaže da se pad komunizma odvio u
znaku sinteze ideja etničkog nacionalizma i liberalnog kapitalizma.
Nacionalisti su ti, kao što znamo, koji su izvojevali pobjedu nad
komunizmom i prihvatili liberalni kapitalizam. Tu pobjedu nad
komunizmom možemo zvati povratkom u "mračni srednji vijek"
samo ako smo prethodno položili prisegu prosvjetiteljskim
vrijednostima ateističkog i socijalističkog totalitarnoga
dvadesetog stoljeća.
Ruski je religiozni mislilac, Nikolaj
Berđajev, reflektirajući usred totalitarnog kaosa koji je zahvatio
svijet, sanjao o preporodu čovječanstva, koji je on nazvao "novim
srednjovjekovljem". On ga nije opisao kao puki povratak u
Srednji vijek, već kao neku vrstu "sinteze paganskih i
kršćanskih vrijednosti". Pa, nije li svijet koji odbacuje
totalitarno naslijeđe 20. stoljeća, u kome pobjeđuje ideja
nacionalne države nad nadnacionalnim imperijama, u kome se vraćamo
kršćanskim vrijednostima a obacujemo ljevičarsku ateističku
kulturu i u kome prihvaćamo liberalni kapitalizam a obacujemo
socijalističke ekonomske politike, upravo ta "nova sinteza"
o kojoj je sanjao ruski mistik? Nije li Berđajevljeva slika novog
srednjovjekovlja kao moralnog preporoda čovječanstva puno
primjereniji opis onoga što se zaista događa od Žižekove
apokaliptične slike povratka u "mračni srednji vjek"? I
ne samo opis, nego i propis.
Izvor: Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar