Prošlotjedna vijest da je Hrvatska
poštanska banka (HPB) blokirala račun kutinske Petrokemije d.d.
uznemirila je mnoge duhove. To ne čudi, jer je Petrokemija najveće
industrijsko postrojenje u Hrvatskoj, koje je u većinskom državnom
vlasništvu i istovremeno, kako to već s državnim poduzećima biva,
veliki gubitaš, koji isisava goleme novce iz džepova poreznih
obveznika na stalne "dokapitalizacije", "restrukturiranja"
i "spašavanja" ove tvrtke.
Jedini uspjeh koji bilježi Petrokemija
jest uspješno višedecenijsko opiranje privatizaciji, u čemu je
glavnu ulogu odigrao tamošnji izuzetno
jak sindikat, čiji čelnici sjede u Nadzornom odboru i imaju veliku
ulogu u odlučivanju o poslovanju ove
tvrtke. Kao što je poznato, razlika između socijalizma i
kapitalizma je u tome što kapitalistička poduzeća proizvode stvari
koje drugi ljudi žele, dok socijalistička poduzeća proizvode –
ideje. Tako Petrokemija već decenijama uspješno proizvodi ideju
socijalizma i radničkog samoupravljanja.
Tako se na objavu o blokadi računa
Petrokemije promptno oglasio tamošnji sindikat, pod pomalo
militantnim nazivom "Stožer za obranu Petrokemije",
prijetećim priopćenjem da će, ukoliko HPB odmah ne ukine blokadu
računa, oni prekinuti isporuku isporuku gnojiva svojim kupcima u
Hrvatskoj. Oglasio se i ministar Vrdoljak, koji je postupak Hrvatske
poštanske banke opisao kao "neshvatljiv", podvukavši da
se to sve događa "u trenutku kada Vlada provodi proces
restrukturiranja i privatizacije strateški važne Petrokemije i
ulaže velike napore kako bi sačuvala proizvodnju i radna mjesta".
Sve je djelovalo kao da je po srijedi
kakva urota "zlih bankara" čija su žrtva radnici
Petrokemije. Međutim, HPB je u ovom slučaju postupila sasvim
racionalno i po zakonu. Naime, Petrokemija je dala jamstvo jednom od
svojih kupaca, nedavno misteriozno nestalome Božidaru Gorupu i
njegovoj tvrtki "Gorup", koji je otišao u predstečajnu
nagodbu. Uprava HPB-a je odlučila zaštititi svoje vlasnike i
klijente, mahom umirovljenike, i aktivirala je
svoja potraživanja prema Petrokemiji. Stvar se završila tako
što je Petrokemija platila potraživanja u visini 12 milijuna kuna i
račun je u ponedjeljak odblokiran.
Stoga je ovdje neshvatljivo zbog čega
se, umjesto sindikalnih prijetnji i ministrova čuđenja nad odlukom
banke, ne postavlja pitanje tko je sklapao tako štetne ugovore i
davao jamstva tvrtki "Gorup", za koju se znalo da je
rizična, čije dugove sada mora vraćati
Petrokemija? Točnije, tko je nesavjesnim upravljanjem oštetio
radnike i dioničare Petrokemije, a time i hrvatske porezne obveznike
za 12 milijuna kuna? I ima li još takvih rizičnih jamstava u
ormaru?
No, umjesto da se postavljaju takva
pitanja, stvar je predstavljena kao priča sa sretnim krajem, nakon
čega su svi odahnuli. Jer, eto, još jednom je spašen
socijalistički gigant iz Kutine. Sindikati su pokazali svoje mišiće,
vlada svoju socijalnu osjetljivost, gradonačelnik Kutine je to
shvatio kao priliku za skretanje pažnje medija na značaj
Petrokemije za Hrvatsku – samo se ne zna čijom greškom su
hrvatski građani platili još jedno sindikalno-političko
paradiranje u javnosti?
Naravno da ovo situacija ovim nije
nipošto riješena. Prije mi se čini da će ovakvih "slučajeva"
još biti. Ovim je stvar samo gurnuta pod tepih – do sljedeće
prigode. I tako će biti sve dok se naši političari budu klanjali
pred sindikalnim moćnicima i pred njihovim prijetnjama, često vrlo
militantnim, pri svakom spomenu privatizacije. Svaka dosadašnja
hrvatska vlada je, naime, nailazila na snažan otpor sindikata pri
pokušaju privatiziranja Petrokemije.
I sadašnji ministar gospodarstva je
svoj mandat započeo idejom o "hitnoj privatizaciji"
Petrokemije, da bi se došlo do "dokapitalizacije" i
"restrukturiranja", odnosno daljem sipanju novca poreznih
obveznika u ovog gubitaša. Bivši ministar Čačić nedavno je
izjavio da je postojala ponuda o kupovini Petrokemije u vrijednosti
150 milijuna eura, ali da su sindikalni lideri spriječili tu
privatizaciju, a Petrokemija je od tada zabilježila dodatnih 150
milijuna gubitaka. U nekoj pristojnoj državi bi ovakvi navodi
svakako zaslužili pažnju državnih istražitelja. Ali, ne i u
državi u kojoj političari padaju pred sindikalnim vođama ničice.
To svakako neće biti moguće dok god u
javnosti bude vladala socijalistička mantra da su sindikati najveći
prijatelji radnika, a vlasnici njihovi neprijatelji. Slučaj kutinske
Petrokemije predstavlja još jedno bolno svjedočanstvo o uspješnom
očuvanju samoupravne svijesti u Hrvatskoj – na štetu samih
radnika i svih hrvatskih građana.
Izvor: Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar