Strah je jedina građanska vrlina u eri tehnokracije

Vladavina tehnokracije nije odraz narodne vrline, već straha koji usađuju u nas.

Nekada davno, kada je još demokratska volja naroda bila na cijeni, često se mogla čuti izreka kako “svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”. Autorstvo izreke pripada jednom od najplemenitijih luzera u povijesti političke misli, Josephu de Maistreu, koji je odbacivao samu ideju demokracije kao nelegitimnu i suprotnu Božjim zakonima. Zato kod njega ta izreka ima formu kletve na demokraciju uopće, pa ona izvorno glasi: “U demokraciji svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.”

Ta je izreka kasnije preuzeta od samih učesnika u demokratskoj igri, najčešće kao mudrolija iza koje su se skrivali njezini gubitnici, izricana kao opomena narodu da drugi put pametnije bira svoju vlast. Tim je potezom napravljen pomak od de Maistreove kritike demokracije ka kritici vlasti, ali, makar izrečena i u tako krivotvorenoj formi, ona kod nas danas mora pobuditi izvjesnu nostalgiju. Bio je to nepatvoreni, makar i naivni, izraz vjere u sam demokratski poredak.

Kako god bilo, moglo se pronaći finu dozu istine iza tih riječi. Narod je stvarao svoju elitu, koja je onda stvarala vlast u kojoj se ogledala njegova priroda. Vrijednosti vladajućih bile su odraz stanja naroda. Neobuzdan, prijetvoran i kradljiv narod stvarao je autoritarnu, manipulativnu i koruptivnu vlast. Nacije malo bolje skrojene glave imale su i kultiviraniju i bolju vlast. U svakom slučaju, postojala je izvjesna proporcija, pa je u vlasti narod mogao vidjeti istinu o samome sebi.

Vladajuća klasa je, također, morala narodu polagati račune. Njihova je obveza bila da unaprjeđuju narodni interes. U tom smislu je politička elita bila projekt samog naroda, njegov pokušaj da poboljša vlastitu sudbinu, a ta sudbina je bila onakva kakvu političku elitu uspije proizvesti. Mogla je ta vlast biti dobra ili loša, ali smo bar znali da smo je sami stvorili, da smo tu sudbinu i “zaslužili”. Postojala je nekakva kontrola i nit uzajamne odgovornosti između elite i naroda.

I sam je pojam elite u politici nekad bio više od fraze. Prije su narodnim vođama uglavnom postajali ljudi koji bi i prije ulaska u politiku bili uspješni i ostvarene osobe. To je značilo da postoji snažno društvo koje je sposobno iznjedriti svoju elitu. Starčević i Radić živjeli su za politiku, a ne od politike. Danas u politici uglavnom imamo ljude koji svoje ime stječu tek dolaskom na vlast. Nema više prirodnih vođa, već samo ljudi koji se dobro snalaze unutar zadanog političkog sustava.

Igrom sudbine, kroz povijest smo imali i tu nesreću da smo, kao i ostali istočnoeuropski narodi, imali i - vlast kakvu nismo zaslužili. Kakvu nitko nije zaslužio - komunističku ohlokraciju, koja je ološ uzdigla na vlast, štoviše, u kojoj je ološ postao sinonim za elitu. To je značilo i potpunu devastaciju društva i njegove snage da proizvodi svoju prirodnu elitu. Postali smo siromašno društvo, u kojem je vlast postala sinonim za egoizam a ne zalaganje za opće dobro.

Najsiromašnija su ona društva koja ne stvaraju elitu, a ne ona kojima nedostaje materijalno bogatstvo. Zato, kada smo ponovno dobili “vlast kakvu zaslužujemo”, s tom vlašću nismo dobili i elitu. Jer što bi jedno društvo koje je uništeno kroz socijalistički eksperiment i moglo drugo, nego politiku shvatiti kao priliku za grabež? Politika je postala ogledalo onog najgoreg u nama, a ne prilika za bolje. Jedini alat koji neka zajednica ima za unaprjeđenje svoje sudbine izašao je na loš glas.

Ali, tu smo negdje “uhvatili priključak” sa svijetom. I kad su stvari konačno trebale krenuti nabolje, kao da je čitav svijet poludio. Tako sada imamo prilike gledati kako sama politička elita počela odbacivati svoje poslanje. Jer, kako objasniti prepuštanje upravljanja čitavim svijetom klasi “stručnjaka” u koroni? Kako objasniti cenzuriranje najmoćnije političke figure od strane tehnoloških kompanija? Kako objasniti instaliranje političke mumije za najmoćnijeg čovjeka na svijetu?

Prisustvujemo li dragovoljnoj smrti političke elite? Jesmo li opet na putu da dobijemo vlast kakvu ne zaslužujemo? Ovaj put to nije više politička klasa, već klasa tehnokrata. Tu elitu ne stvara narod. Ona nije nacionalna, već globalna. Ona nije odraz narodne vrline, već straha koji usađuju u nas. U eri tehnokracije strah je jedina građanska vrlina. Osjećate li već, kao svaki dobar građanin nove tehnokratske ere, taj strah?

Večernji list

Fajront na Capitol Hillu

Inauguracija 46-tog američkog predsjednika bez prisustva naroda bila je jasna demonstracija kako je demokratska igra od sada moguća i bez naroda.

Dok se polako spušta zavjesa na predstavu oko instaliranja 46-tog američkog predsjednika, dojmovi oko te inauguracije nikako da se “slože” i svi kao da se još u čudu pitamo čemu smo to zapravo svjedočili? Sve je naizgled bilo tu - pričalo se o zajedništvu i demokraciji, kulise su bile sjajne, scenarij dobro osmišljen, izvođači nadahnuti, novinari egzaltirani, a opet sve kao da je bilo nekako umjetno i isforsirano, s previše glume i bez “katarze”, samo šminka bez suštine.

A onda polako shvaćamo u čemu je “štos”. Na inauguraciji ovog enormno popularnog predsjednika, koji je osvojio najveći broj glasova u povijesti američkih izbora - uopće nije bilo naroda. Pa iako je “na sceni” sve izgledalo uobičajeno i normalno, ono što se događalo oko toga djelovalo je pomalo sablasno. Joe Biden položio je predsjedničku prisegu okružen samo visokim zvanicama iz politike i diplomacije, te pripadnicima Nacionalne garde i tajnih službi.

Međutim, ono što je bilo zapanjujuće u tome jest da su se svi pravili kao da je sve to normalno. Reporteri su ovu nadrealnu predstavu tronuto opisivali kao nešto veličanstveno i uzvišeno, dok su analitičari analizirali Bidenov govor kao iskrenu odu “nacionalnom jedinstvu” - riječ koja je toliko puta spomenuta da nam je odmah postala sumnjiva. Sve je bilo toliko normalno da smo na kraju shvatili i kako je Dr. Jill kraljica stila i elegancije u odnosu na neuglednu Melaniju.

A opet, ma koliko sve to sjajno bilo i ma kakva okolišanja okolnostima za izostanak naroda mogla biti, zar nije sav smisao te ceremonije da bude “predstava za narod”? Nije li prisustvo naroda kao suverena sama bit demokracije? Nije li upravo američka demokracija jedinstvena po tom kultu okupljanja zajednice pri donošenju važnih odluka? Pa, možda je nekad bila, ali izgleda da više nije. Bila je to jasna demonstracija kako je demokratska igra od sada moguća i bez naroda.

Svi znamo kako je demokracija uvijek bila igra s figom u džepu i povlačenje naroda za nos. Narod je tu bio samo dekor, kako bi se igra mogla odvijati - ali neophodan dekor. Sada pak političke elite više nemaju potrebu za tom mimikrijom i skrivanjem iza “volje naroda”. One su stekle punu samosvijest kao zasebni i suvereni izvor moći, pa je narod kao politička kategorija postao potpuno suvišan. Narod više nije suveren - to je poruka koju nam šalje slika s Kapitola.

Živimo uljuljkani u iluziji kako je demokracija normalan i trajan politički poredak. A opet, povijest čovječanstva nam ne daje nikakvu evidenciju za to. Demokracija je rijetka biljka, koja uspijeva često tek u vrlo iznimnim uvjetima. Bila je potrebna kataklizma s kraja brončanog doba da se pojavi neovisni ahejski seljak i zasnuje demokraciju. Zato kod Homera čak i kraljevi oru njive. Bila je potrebna katastrofa Crne smrti i građanskog rata u Engleskoj da se pojavi “yeoman” i zatraži demokraciju.

U Americi je - a sličan je trend i drugdje - početkom 20. stoljeća bilo više od 90% seljaka, dok ih je danas tek 3%. Nije bolja situacija ni s radničkom srednjom klasom. Samo pred jednu generaciju u SAD je bilo preko 80% radnika, dok ih je danas 43%. A seljaci i radnici su, unatoč komunistima, uvijek činili stub demokratskog društva. Ta je klasa postala manjina, a samim tim je i demokracija postala suvišna. Danas je Bill Gates najveći američki zemljoposjednik, ali njega nećemo naći među Homerovim junacima.

Iz utrobe globalizma rođena je nova klasa - tzv. nomenklatura - koja više ne treba podršku srednje klase kako bi vladala. Ta klasa nastanjuje globalističke metropole i iz tih centara upravlja ostatkom zemlje, a da i ne zna tko tu i kako živi. Pored tih globalnih centara nestaje čitav jedan svijet, koji je nekad bio pulsirajuće srce demokracije. Putevi nomenklature i putevi srednje klase više se nikad neće ukrstiti. Takav susret se danas s prezirom odbacuje kao “populizam”.

Tako je na globalističkom Olimpu oglašen fajront i spuštena zavjesa na jedno doba koje smo zvali liberalnom demokracijom, koje i nije bilo tako loše. Tko zna kakvo će to novo doba “demokracije bez naroda” biti? Onima blizu trona vjerojatno će biti dobro, ostali će se morati snalaziti. Svakako ćemo, nakon što je naš svijet izgubio demokratsku supstancu, morati pronaći način kako živjeti bez jedne iluzije koja je dosta dugo vladala našom imaginacijom. Ponekad i samo skidanje koprene može biti oslobađajuće.

Večernji list

Podjele koje potresaju SAD nisu ideološke, već tektonske

Slike Washingtona pod opsadom više podsjećaju na slike kakve okupacije nego na trijumf demokratske volje naroda.

Čin inauguracije predsjednika najvažniji je ritual američke demokracije. Kroz njega svoju snagu pokazuje taj čudan poredak koji se ponosi time što predstavlja, kako ga je pomalo cirkularno definirao Abraham Lincoln, “vladavinu naroda, od naroda i za narod”. Po običaju se na ceremoniji prisege na platou ispred Capitol Hilla okupi masa naroda. U tom činu američka nacija obnavlja svoje “jedinstvo” i “zacjeljuje rane” nakon, po pravilu, žestoke političke borbe. 

No, ovoga puta to neće biti tako. Ako pogledamo pripreme za inauguraciju 46-tog američkog predsjednika, Joe Bidena, ta ceremonija će se održati bez prisustva naroda. Predviđeno je da događaju nazoči tek nekih tisuću ljudi, mahom gostiju iz diplomatskog kora. Umjesto razdragane mase naroda sa zastavicama, gledamo kako američkom prijestolnicom patroliraju jake snage policije i vojske, a sigurnosne mjere su podignute na razinu slično onoj nakon 11. rujna. 

Nadrealne scene s bodljikavim žicama i betonskim ogradama u Washingtonu prije podsjećaju na apokaliptični pejzaž iz filma “Dan neovisnosti” i pripremu za invaziju vanzemaljaca, nego na manje-više uhodani scenarij predsjedničke inauguracije. Organizatori su pozvali narod da ostane kod kuće i preko televizije prati ceremoniju, opravdavajući to epidemiološkim razlozima. No, svi znamo kako je po srijedi nešto što je zasjenilo i strah od korone.

Radi se izvanrednim mjerama koje su uvedene nakon incidenta s upadom protrumpovih prosvjednika u zgradu Kongresa. Američka i svjetska javnost je još uvijek podijeljena oko toga što se točno dogodilo tog 6. siječnja. Jedni kažu kako se radilo o “namještaljci” dok drugi događaj opisuju kao “pokušaj državnog udara”, usporediv s paljenjem Reichstaga. Vjerojatno je stvar puno prozaičnija i ima više veze s kaosom i glupošću nego planom, ali teško da ćemo tu istinu ikad doznati.

Uostalom, ni danas ne znamo tko je kriv za paljenje Reichstaga, ali točno znamo što se dogodilo nakon toga - nacisti su ukinuli Ustav, zabranili oporbu i zaveli jednopartijski režim. I kao da stvari imaju neku svoju logiku, negativan razvoj događaja se ni sada ne zaustavlja. Tako i sada prisustvujemo pravoj histeriji nastupajuće vlasti, koja u prijestolnici zavodi izvanredno stanje i demonizira oporbu kao “domaće teroriste”, pa sve do učestalih poziva na “preodgoj” Trumpovih pristalica.

Ima neke gorke ironije u tome da je predsjednik Biden svoju kampanju temeljio na ideji “ujedinjavanja nacije”, navodno umornoj od podjela koje su obilježile Trumpov mandat. Umjesto toga, sada kao da gledamo trijumfalizam pobjednika koji ne štedi poraženu stranu, već ju želi do kraja poniziti. Cenzura, proskribiranje oporbenog mišljenja i ideološki preodgoj neistomišljenika sigurno nisu put ka zacjeljenju dubokih podjela koje već duže vrijeme dijele američku naciju.

Podjele koje potresaju Ameriku nisu ideološke, već tektonske. U Americi i s lijeva i zdesna već jako dugo “kuha” nezadovoljstvo ljudi političkom elitom i sustavom uopće. Trumpova turbulentna vladavina bila je proizvod tog “kuhanja”. S Bidenom kao da se ta elita vraća, ali ne više u punoj formi, već ustrašena, umorna i ostarjela. Slike Washingtona pod opsadom možda su i nesvjesna slika tog straha, koje podsjećaju na okupaciju, a ne na trijumf demokratske volje naroda.

Večernji list

Odlazak ljudi s Twittera i Facebooka šansa je za proširenje slobode govora

Cenzura političkih neistomišljenika koju, uz blagoslov politike, trenutno provode najveće tehnološke kompanije ostat će zabilježena kao “crni petak” u povijesti društvenih mreža.

Sve je, kažu, počelo 2009. Pokrenuta je nova medijska platforma, koja je u samo godinu dana dosegnula nevjerojatnih 100 milijuna korisnika, da bi ubrzo postala jedna od najvećih društvenih mreža na svijetu. Ljudi su tu dolazili uglavnom kako bi se zabavili i opustili, komentirajući s prijateljima najrazličitije stvari, od događaja iz privatnog života, problema na poslu, zanimljivosti iz svijeta zabave, pa sve do bistrenja političkih zbivanja. 

Poglavito su strastveno ulazili u političke rasprave. Izražavali su nezadovoljstvo lokalnom upravom, osuđivali ponašanje regionalnih glavešina, pisali osvrte na postupke ovog ili onog političara, sve do kritike samog vrha vlasti. Studenti, radnici, domaćice, svi su koristili ovu platformu kao mjesto na kome mogu slobodno iznositi svoje mišljenje. Regulacija na toj mreži gotovo da nije ni bilo, a vlastodršci kao da su zaboravili na sve blagodati cenzure.

Razumljivo, takvo stanje nije moglo trajati vječno. I doista, nakon par godina neometane kritike dolazi do smjene u državnom vrhu. Novo rukovodstvo obnaroduje kako zemlja kreće novim smjerom, a svaka se kritika doživljava kao napad na novi poredak i zavodi se cenzura. Platforma počinje kontrolirati sadržaj postova, blokira korisničke račune, a ljudima na vrata dolazi policija. Neki su uhićeni, dok se drugi moraju javno odreći svojih stavova.

Naravno, kako je politika sada dopuštala samo jedno mišljenje, ljudi se više nisu osjećali sigurnim bilo što komentirati na mreži. Glavni sadržaj su postali razni zabavljači i “pranksteri”, ali sve to ubrzo dosadi. Nije bilo više onih žustrih političkih rasprava koje su toliko privlačile ljude. Izgubila se interakcija i povjerenje između ljudi - što je bit društvenih mreža - i počeli su masovno napuštati ovu medijsku platformu. 

Ako ste pomislili kako je ovo opis onoga što se trenutno događa u Americi oko cenzure na Twitteru i Facebooku, bili ste blizu. Ali ipak, medijska platforma o kojoj je riječ nije Twitter, već kineski Weibo, dok je spomenuti novi vlastodržac Xi Jinping, a ne njegov novokomponirani američki pandan. No, već samo to što ste mogli pomisliti kako se radi o Americi, dovoljno govori za sebe, kad makar u primisli možemo pomiješati totalitarnu Kinu i današnju Ameriku.

Nakon incidenta na Kapitolu od 6. siječnja, vidimo kako je pokrenuta široka kampanja demonizacije političkih neistomišljenika i cenzure na društvenim mrežama. Profili desetina tisuća ljudi su blokirani, dok su milijuni ljudi, slično Kinezima na Weibou, odlučili ukinuti svoje naloge na Twitteru i Facebooku. Dozvoljeno je samo jedno mišljenje, pa se u ljude uvukao strah da bi zbog svog političkog stava mogli izgubiti posao ili završiti u zatvoru.

Cenzura političkih neistomišljenika koju, uz blagoslov politike, trenutno provode najveće tehnološke kompanije ostat će zabilježena kao “crni petak” u povijesti društvenih mreža. Smiješno je slušati pravdanja kako je ovdje riječ o privatnim kompanijama, jer je jasno da te platforme po definiciji ne bi smjele utjecati na sadržaj onoga što se objavljuje da im to nije omogućila politika. Radi se o ogoljenoj političkoj cenzuri i napadu na slobodu govora.

Srećom, Amerika ipak nije Kina, pa još uvijek postoji nekakvo tržište i kakva-takva alternativa monopolu ovih kompanija. Zato su se korisnici Facebooka i Twittera masovno okrenuli uslugama Parlera, Gaba ili Telegrama. Tako je Parlerova aplikacija - dok ih Amazon nije skinuo sa svog servera - gotovo trenutno skočila na prvo mjesto po popularnosti, dok je Telegram u tri dana zabilježio skok od čak 25 milijuna novih korisnika.

Svako je zlo za neko dobro. Odlazak ljudi s platformi velikih tehnoloških kompanija znak je kako korisnici gube povjerenje u njih. A to znači i ogroman udar na njihovo poslovanje, koje se zasnivalo na povjerenju - ili pak naivnosti - korisnika da im daju svoje osobne podatke na raspolaganje. Sada smo se konačno uvjerili kakvu prijetnju ove kompanije predstavljaju za slobodu kada to povjerenje zloupotrijebe, a to će povjerenje svakako teško povratiti.

Ako ljudi nastave odlaziti s Twittera i Facebooka to će stvoriti šansu za pojavu ozbiljne konkurencije na tržištu društvenih mreža. Masovno brisanje njihovih aplikacija pokrenulo bi pravu malu tehnološku revoluciju i označilo osvajanje novih prostora za slobodu govora.

Večernji list

Cinizam je ljude koji prosvjeduju protiv izborne krađe nazivati prijetnjom demokraciji

Svjedočimo histeričnoj kampanji “lova na vještice”, gdje se Trumpove pristalice ili tek one koji izražavaju sumnju u rezultate američkih izbora, proziva “neprijateljima demokracije”, čije mišljenje treba biti ušutkano.

Otkako je šarolika masa Trumpovih pristalica upala na Kapitol izloženi smo pravom medijskom granatiranju kako je po srijedi bio notorni pokušaj “državnog udara” i napad na “našu demokraciju i njene institucije”. Joe Biden je tim povodom prosvjednike nazvao “ruljom” i “domaćim teroristima”. To nam govori nešto o odnosu nastupajuće administracije prema običaju da se mandat započne u duhu “ujedinjenja” i “nacionalnog pomirenja”.

Usporedbe radi, možda bi ovdje bilo zgodno podsjetiti se sličnih događaja na istom tom mjestu od prije dvije godine, kada su demokratski prosvjednici preplavili hodnike na Kapitolu tijekom procesa imenovanja Bretta Kavanaugha za sudca Vrhovnog suda, vršeći pritisak na zastupnike, koje su presretali na hodnicima i sačekivali po liftovima. Mediji su tada jednoglasno i u transu o tim događajima izvještavali kao o najčistijem izrazu demokracije i volje naroda.

Čudni su ti dvojni vrijednosni standardi, kada se slično ponašanje ljudi jednom prilikom proglašava eklatantnim primjerom građanske samosvijesti, dok se drugim povodom neki drugi ljudi nazivaju “ološem” i “ruljom”. To je plemenski način razmišljanja u kojem je dobro kada naše pleme očita bukvicu vašem plemenu, a loše kada vaše pleme to isto uradi nama. Cinizam je ljude koji prosvjeduju zbog očitih nepravilnosti u izbornom procesu i zahtijevaju poštene izbore nazivati “direktnom prijetnjom demokraciji”.

Među ljudima koji su 6. siječnja upali u zgradu Kongresa bila je i Ashli Babbitt, tridesetpetogodišnjakinja iz Kalifornije, veteranka američke vojske. Ona je iz neposredne blizine upucana u vrat, da bi ubrzo nakon toga preminula u bolnici. Navodno je na nju pucao pripadnik osiguranja potpredsjednika Pencea. Ashli Babbitt nije bila naoružana niti nasilna osoba. Nije bila ni narkomanski ovisnik, već žena koja je čitav svoj život časno služila svojoj zemlji i vjerovala kako je njena građanska dužnost izraziti svoj prosvjed kada misli da stvari u državi ne idu kako treba.

Pa opet, nećete puno čuti o njoj u medijima. Ona neće biti smatrana žrtvom policijskog nasilja, niti ćete vidjeti prosvjede koji zahtijevaju ukidanje policije. Njena žrtva neće biti smatrana simbolom građanskog otpora, niti će na njenoj sahrani biti prisutne sve moguće televizijske postaje. Ona neće dobiti orden. Naprotiv, ako je suditi prema zahvali koju je potpredsjednik Pence uputio svom osiguranju, orden bi mogao dobiti čovjek koji ju je ubio, a u medijima ćete čitati kako je bila “žrtva teorija zavjere” i “opsjednuta Trumpom”.

Svjedočimo histeričnoj kampanji “lova na vještice”, gdje se Trumpove pristalice ili tek one koji izražavaju sumnju u rezultate američkih izbora, proziva “neprijateljima demokracije”, čije mišljenje treba biti ušutkano. Na društvenim mrežama možete vidjeti pravu vrisku osjetljivih ljubičica koje traže da se takvima blokiraju računi i otjera ih se da misle unutar svoja četiri zida. To je čuvena ljevičarska tolerancija na djelu, koja propovjeda kako se ne može tolerirati mišljenje različito od njihovog.

Da ironija bude veća, to su iste one ljubičice koje su četiri godine Trumpova mandata histerično vriskale i bile uvjerene u “rusku urotu” koja je Trumpu omogućila pobjedu na izborima. Isti oni ljudi koji su gutali ko ala najgore publicističko smeće o “zlom narančastom čovjeku” i pozivali na istragu i opoziv američkog predsjednika. Ta ekipa sada “drži bukvicu” ljudima koji žele da se provede istraga o regularnosti predsjedničkih izbora. Sada su takvi zahtjevi nelegitimni i predstavljaju ugrožavanje demokracije.

Živimo u vremenu u kojem očito postoje dvije vrste ljudi - oni koji su privilegirani i čije mišljenje mora biti uvaženo, makar bilo i potpuno budalasto, i oni drugi, čije mišljenje je nepoželjno i koji predstavljaju “ološ”, nepoželjan u pristojnom društvu. Ovi prvi prihvaćaju vrijednosti vladajuće klase i ne žele da ih se ni na koji način uznemirava u njihovoj samodopadnosti, dok su oni “dolje” samo smetnja, prema kojima se ponašaju s arogancijom stranih zavojevača prema okupiranom stanovništvu.

To je retorika iz rubrike “jedite kolače”, koja čitav svijet dijeli na “nas” i “njih”. To je retorika po kojoj postojimo mi, koji smo privilegirani, i postoje oni drugi, koji izgledaju isto, smrde isto i ponašaju se isto. A to neće završiti dobro.

Večernji list

Nakon 6. siječnja Republikanska stranka postaje vječita oporba

Trump će vjerojatno ostati u sjećanju kao zadnji predsjednik izabran na poštenim i demokratskim izborima

Dok se polako sliježu dojmovi oko vrhunske predstave s Capitol Hilla u Washingtonu, koju smo 6. siječnja svi imali prilike pratiti u direktnom prijenosu, svi se još uvijek pitamo - što se to, zapravo, dogodilo? Srećom, tu su uvijek novinske agencije, koje su nam odmah preko medija poslale poruku kako smo svjedočili “pokušaju državnog udara” i “rušilačkom napadu na demokratske institucije”. 

A opet, nekako nam osjećaj govori kako baš i nismo vidjeli neku ozbiljnu demonstraciju pokušaja državnog udara. Ono što smo vidjeli prije je ličilo na konfuziju i teatar, nego na jasnu volju da se nasilnim putem preuzme vlast ili izvrši državni udar. Za državni udar treba puno više od živopisne skupine prosvjednika koju predvodi glumac maskiran u Žalosnu Sovu, dok im osiguranje miče ogradu i poziva ih da uđu u zgradu Kongresa.

To ne znači da ono što se dogodilo u Washingtonu nije ozbiljan politički događaj, već samo da ćemo, zbog tog naglašenog elementa konfuzije i očitog amaterizma, malo toga izvući za analizu ako promatramo sam događaj. Zato je, možda, bolje pogledati stvar iskosa i razvidjeti što se to, u stvari, nije dogodilo zato što se dogodilo to što se dogodilo. To bi nam moglo pomoći i da vidimo malo širi kontekst čitave priče.

Prije svega, zahvaljujući upadu prosvjednika u zgradu Kongresa u trenutku kada je na dnevnom redu bila verifikacija elektorskih glasova, nismo imali prilike čuti prigovore oko izbornih manipulacija koje su najavili predstavnici republikanaca. Umjesto legitimnog propitivanja izbornih rezultata, nakon ovog upada, stvorena je situacija u kojoj je takvo propitivanje postalo nedemokratsko rušenje legitimno izabrane vlasti. 

Takvim preokretom svakako su bili zadovoljni demokrati, ali i mnogi republikanci, jer su oni bili dovedeni u neugodnu situaciju da pred svojom bazom demonstriraju koliko im je stalo do njihove izborne volje. No, nakon što je naše šaroliko društvo upalo u zgradu Kongresa, sve se odjednom preokrenulo. Više nikoga nije bilo briga za izbornu krađu, već obrana same demokracije i državnih institucija. Bilo je to pravo olakšanje za mnoge od njih.

Ali, samo za kratko. Prije svega, republikanci će iskusiti gnjev svoje baze i velike lomove u stranci. Potom će uslijediti spoznaja kako vjerojatno više neće vidjeti vlasti. Naime, jedan od prvih poteza Bidenove administracije bit će davanje državljanstva 11 milijuna ilegalaca. Tim demografskim potezom će Amerika praktički postati jednopartijska država, a Republikanska stranka vječna oporba.

Pored toga, nakon osvajanja izvršne i zakonodavne vlasti, demokratima su širom otvorena vrata da “osvoje” i Vrhovni sud. Zato će jedan od prvih zakonskih prijedloga u Kongresu vjerojatno biti proširenje broja sudaca Vrhovnog suda. S ta dva poteza demokrati će zacementirati svoju vlast na dugi rok.

Nakon što se slegne prašina, Amerikanci će polako dolaziti do spoznaje kako igra demokracije više uopće nema nikakvog smisla, jer je stvar unaprijed odlučena u korist samo jedne strane. I to je ono što se dogodilo 6. siječnja na Capitol Hillu.

Zato, ako danas govorimo o opasnosti za američku demokraciju, onda je to smjer kamo trebamo gledati, a ne Trump. Trump će vjerojatno ostati u sjećanju kao zadnji predsjednik izabran na poštenim i demokratskim izborima.

Večernji list

Najveći gubitnik u ovoj situaciji nije Trump, nego Republikanska stranka

Slike s Kapitola stavit će van snage sve moguće argumente koje su Trump i njegove pristalice mogli imati u osporavanju legitimiteta Bidenove pobjede

Ulazak u novu 2021. obećava kako neće nimalo razočarati u odnosu na 2020., koju smo s nestrpljenjem upravo ispratili. Prizori upada Trumpovih pristalica u zgradu američkog Kongresa, gdje se u tom trenutku održavala sjednica na kojoj je trebala biti potvrđena Bidenova izborna pobjeda, podsjetili su nas na vremena “obojenih revolucija” kada smo takve slike gledali iz Beograda, Kijeva ili Kaira.

Bila je to slika rezervirana za zemlje s režimima upitnog demokratskog legitimiteta i tradicije. Teško da je itko mogao i pomisliti da ćemo jednom slične prizore gledati u samom Washingtonu, prijestolnici moderne demokracije i glavnog promotora demokratskih vrijednosti u svijetu. A upravo to se dogodilo, kao da se povijest poigrala, pa gledamo kako se “demokratski bumerang” vraća na svoje ishodište.

Svako je nasilje za osudu, jer je ono uvijek izraz slabosti i očaja, metoda kojoj pribjegavaju “luzeri”. Revolucionarnim metodama se ništa ne postiže, osim što se ojačava status quo. Tako će i ovaj “incident na Kapitolu” - nazovimo ga tako, u nadi kako će ostati samo na ovome što smo dosad vidjeli - prirodno ići protiv onih koji su za njim posegnuli. Svaka revolucija uvijek ima po jedan bumerang za svoje revolucionare.

Slike s Kapitola stavit će van snage sve moguće argumente koje su Trump i njegove pristalice mogli imati u osporavanju legitimiteta Bidenove pobjede. Dosad je jedan od velikih aduta u Trumpovoj kampanji bila osuda nasilja i pozivanje na “red i zakon”, a onda, u finalu, njegove pristalice naprave to isto, i to pred očima cijelog svijeta. To je zadnja stvar koja je Trumpu trebala, ali i logičan zaključak gubljenja institucionalne podrške za istragu navoda o izbornoj prevari.

A kada ljudi izgube povjerenje u institucije, nasilje postane “ispušni ventil” za nagomilane frustracije. Naime, prema anketama, čak 90% republikanskih pristalica misli da su pokradeni na predsjedničkim izborima. To je ogroman legitimacijski problem za američku demokraciju. S druge strane, Republikanska stranka očito nije stala iza zahtjeva za provjerom rezultata izbora, pa se stvorio dojam kako su spremni ići i u sukob s vlastitom bazom samo da bi se oslobodili Trumpa.

Zbog toga najveći gubitnik u ovoj situaciji nije Trump, već Republikanska stranka. Tako se i dogodilo da, u trenucima dok smo gledali dramatične prizore na Kapitolu, iz Georgije stignu rezultati tamošnjih izbora prema kojima, čini se, republikanci gube oba mjesta i kontrolu nad senatom. Očito je dovoljan broj republikanaca odlučio ostati kod kuće, nezadovoljni stavom Republikanske stranke. To su sada Trumpovi glasači, ali ne više i glasači Republikanske stranke.

Pred republikancima su, dakle, bar dvije godine bez vlasti, tijekom kojih će imati vremena za preispitivanje vlastite politike i traženja načina da povrati vlastitu bazu. Plašenje demokratima i argument “koga ćete, ako ne nas” očito više nije ključ za mobilizaciju baze, kao što je pokazao slučaj Georgije. Republikanska stranka je u Trumpu dobila ozbiljnu alternativu, i odlazak Trumpa neće, kako su se nadali, vratiti stvari na staro.

Trump bi se lako mogao pokazati kao ključni igrač bez čije podrške nijedan republikanski kandidat više neće moći računati na izbornu pobjedu. Čak i ako se Trump povuče iz politike, što je malo vjerojatno, ostat će Trumpova politika izazova establišmentu - kako demokratskom, tako i republikanskom. Republikanci se osjećaju izdanim od vlastite stranke, i ako Republikanska stranka misli preživjeti, to će moći samo kao “Trump-stranka”, a ne više kao “velika stara stranka”.

Ako pogledamo širu sliku i zapitamo se što bi sve ovo moglo značiti za budućnost demokracije, vjerojatno bismo odgovor trebali tražiti u okoštavanju demokratskih institucija, koje su prestale odgovarati na zahtjeve ljudi odozdo. Živimo u dobu gdje stare ideološke podjele na lijevo i desno gube smisao, a političke elite više ne uspijevaju artikulirati interese običnih ljudi. 

Stari svijet nam se pred očima mijenja. Amerika je uvijek bila predvodnik promjena na Zapadu, pa je prirodno za očekivati da i ostatak svijeta vremenom zahvati isti proces. Upad mase na Kapitol samo je simbol tih promjena i svakako ružna slika, ali kad ti dojmovi budu splasnuli, ne treba se zavaravati da će s time splasnuti i nezadovoljstvo tih ljudi, koji su se odlučili na ovako očajnički čin. Demokracija mora pronaći pravi odgovor kojim će to nezadovoljstvo biti kanalizirano.

Večernji list

Hoće li nam i sljedeća godina biti "kineska"?

S politički oslabljenom Amerikom i ekonomski ovisnom EU, put ka usponu kineske moći i utjecaja na Zapadu čini se otvorenim, dok zapadne političke elite ponovno igraju opasnu igru dodvoravanja totalitarnim režimima na Istoku

Iza nas je jedna gadna godina. Jedna od onih koje nas podsjećaju kako je svako predviđanje budućnosti jalov posao. Da je netko prije godinu dana izašao s točnim predviđanjima za 2020. vjerojatno bismo svi pomislili kako mu je mjesto na psihijatriji. Čak se i sada samo s nevjericom osvrćemo dok bacamo pogled unazad, gledajući koliko se čitav svijet promijenio u tih godinu dana.

A sve je počelo nekako oko prošle Nove godine, kada su društvenim mrežama počele kolati informacije o misterioznom smrtonosnom virusu koji se pojavio u kineskom gradu Wuhanu. Te informacije su došle do nas zahvaljujući liječniku Li Wenliangu i njegovim kolegama, koji su nas pokušali upozoriti na opasnost. Kineski režim je, naravno, sve poricao, a hrabre liječnike uhitio zbog subverzije, da bi ubrzo svi preminuli od zaraze novim virusom. Njih ćemo pamtiti kao heroje.

Nasuprot hrabrosti ovih ljudi, ostat će nam u sjećanju i kukavičluk vodećih ljudi Svjetske zdravstvene organizacije, koja je, predvođena Tedrosom Adhanom Ghebreyesusom, pokazala servilnost prema kineskom režimu u skrivanju istine. Oni su, tako, još sredinom siječnja tvrdili kako ne mogu potvrditi informacije o novom virusu, jer “kineske vlasti nisu našle jasnu potvrdu prenošenju virusa s čovjeka na čovjeka”, čime su, sada je jasno, obmanuli svjetsku javnost i ugrozili zdravlje ljudi širom planete.

Kada je epidemija konačno prešla kineske granice i raširila se po čitavom svijetu, poduzete su mjere kojima se, dovoljno ironično, upravljalo po preporukama upravo Svjetske zdravstvene organizacije. Tako smo svi dobili priliku iz prve ruke upoznati vrline kineskog modela upravljanja društvom. Otkrili smo koliko malih totalitarista, željnih kontrole nad tuđim životima, čuči i na Zapadu. Ne treba posebno spominjati kako će se to iskustvo odraziti na kredibilitet naših demokratskih institucija. 

Ako bacimo pogled na “krupni plan”, političke posljedice pandemije kineskog virusa teško je i sagledati. Europska unija je gotovo preko noći zatvorila sve svoje granice. Paket pomoći koji je izglasan u ime europske solidarnosti brzo će biti zaboravljen kada na naplatu dođu ekonomske posljedice uvođenja karantene i države krenu tražiti naplatu svojih dugovanja. Unija, koja je već oslabljena izlaskom Velike Britanije, teško će se oporaviti od ovog udarca, a njen će utjecaj u svijetu samo slabiti.

O tome svjedoči i “načelni dogovor” o investicijskom sporazumu između EU i Kine, koji je usvojen prije nekoliko dana. Iako nam se taj dogovor prodaje kao nova pobjeda Angele Merkel, koja je navodno uspjela izboriti jednake uvjete za poslovanje europskih tvrtki u Kini, on samo svjedoči o jačanju veza EU s Kinom, u kojem EU igra podređenu ulogu. Politički komentatori ovaj potez već tumače kao dodatno udaljavanje Europe od Sjedinjenih Država i šamar u lice dolazećoj Bidenovoj administraciji.

Naravno, ni situacija u samoj Americi nije obećavajuća. Izborna pobjeda dementnog starca, u koju ne vjeruje više od pola Amerikanaca, mogla bi se pokazati poraznom za samu Ameriku. Bidenove veze s Kinom, a naročito istraga o poslovima njegove obitelji s kineskim tvrtkama, predstavljaju ogroman sigurnosni izazov za Ameriku i njeno liderstvo. Pitanje je koliko se Amerika s tako slabim predsjednikom može odlučno suprotstaviti pretenzijama Kine da postane nova supersila.

S politički oslabljenom Amerikom i ekonomski ovisnom Europskom Unijom, put ka usponu kineske moći i utjecaja na Zapadu čini se otvorenim. Zapadne političke elite ponovno igraju opasnu igru dodvoravanja totalitarnim režimima na Istoku. Ono što ulijeva kakvu-takvu nadu jest da narod na Zapadu, ipak, misli drugačije. Tako je nedavna anketa pokazala kako 71% Nijemaca ima negativan stav o Kini. To bi moglo, nakon konačnog odlaska Merkel ove godine, preokrenuti stav EU prema Kini i vratiti je na put stare slave.

Dvije i dvadeseta je bila loša godina za demokraciju na Zapadu i svi se nadamo kako će nam ona poslužiti kao opomena, a ne kao hodogram u budućnost. Povijest neće biti blagonaklona prema našoj generaciji ako se pokaže kako je na Zapad s kineskim virusom prenesen i totalitarn duh KP Kine. Zato se svi nadamo kako nam i ova Nova godina neće biti “kineska”. Ako epidemije i prirodne katastrofe nisu u našoj moći, o ovome bismo morali povesti brigu.

Večernji list