Zašto je pogrešno uspoređivati današnju Ukrajinu i Hrvatsku?

U zadnjih godinu dana, otkako je izbila kriza u Ukrajini, imamo prilike prisustvovati obnavljanju starih ideoloških svađa i prijepora u Europi, pa i u Hrvatskoj, što uvijek pomalo znači i preispitivanje vlastitih ideoloških temelja, koje najčešće završi u dokazivanju vlastite ideološke pravovjernosti. U takvim situacijama su, naime, stare matrice i ideološki recepti tek dobrodošli palijativi za pokušaj orijentiranja u novoj situaciji.

Često, međutim, te ideološke matrice prije posluže dezorijentaciji nego orijentaciji. A upravo to se u Hrvatskoj događa s dominantnim gledanjem na krizu u Ukrajini, gdje je klasični hladnoratovski pogled na krizu u Ukrajini zauzeo središnje mjesto u javnosti. To dominantno motrište ne samo da predstavlja iskrivljenu i uveliko ideologiziranu sliku ukrajinske, pa i europske, sadašnjosti, već odaje i potpuno nerazumijevanje naše vlastite prošlosti.

Prije svega, otkriva nerazumijevanje onoga što se desilo u Europi padom Berlinskoga zida. Vladajuća mudrost će reći da je tada Zapad odnio ideološku pobjedu nad Istokom, liberalni kapitalizam nad socijalizmom. Uz to će se obavezno dodati da aktualni ruski predsjednik, svojom agresivnom politikom prema Ukrajini, želi sada ponovno izgraditi Berlinski zid i obnoviti hladnoratovske ideološke podjele.

U ovoj slici malo što odgovara u realnosti. Niti je padom Berlinskog zida nastupio liberalno-demokratski "kraj povijesti", niti je Putin ideološki nasljednik Lenjina i Staljina. Glavni događaj koji je uslijedio padu Barlinskog zida nije uspon liberalnog kapitalizma, već uspon demokracije i nacionalnih pokreta u Europi. Simbol tog procesa su raspad Sovjetskog Saveza, ujedinjenje Njemačke i njemačko priznavanje Slovenije i Hrvatske.

To je ono što je dubinski promijenilo Europu. Ocrti te promjene su prije geopolitički, nego ideološki. Padom Berlinskog zida su nestali neprirodni ideološki državni konstrukti, poput Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke. Ako bismo htjeli govoriti rječnikom eshatologije, bila je to objava propasti napora za oblikovanjem zbilje putem ideoloških kalupa.

Bio je to veliki povijesni momentum Njemačke i veliki geopolitički zaokret europskih sila od ideoloških geopolitičkih koncepata, koji su tijekom XX stoljeća razorili Europu, ka političkoj mudrosti XIX stoljeća i ideje ravnoteže moći u Europi. U Kohlovom ujedinjenju Njemačke, odjekivala je mudrost starog Bismarcka, upućena njegovim oponentima i nagovaranjima da slijedi druge europske sile na putu imperijalizma: "S jedne strane Francuska, s druge strane Rusija – to je moja karta Afrike!"

No, da povijest Europe ne krene pravocrtno putem ravnoteže i sklada europskih sila, pobrinule su se Sjedinjene Države, opijene vlastitom moći i svladane hladnoratovskom ideologijom. Ako je nekad Sovjetski Savez bio glavni promotor ideologiziranja svijeta i imao ambiciju svijet urediti po jednom ideološkom šablonu, to sada postaju Sjedinjene Države. Današnja Amerika, a ne Rusija, jedini je pravi nasljednik Sovjetskog Saveza. Nije slučajno da uobličitelji američke vanjske politike listom imaju trockističku prošlost. Kao što je nekad SSSR slijedio lenjinističko-trockistički nalog širenja revolucije, tako danas Amerika, svladana istom ideologijom, pokušava izvesti demokraciju.

I tu dolazimo do druge ključne stvari zbog koje je nemoguće uspoređivati današnju Ukrajinu s neovisnom Hrvatskom. Dok je Hrvatska krenula na put demokracije i neovisnosti demokratskim izjašnjavanjm građana na izboima, dotle je u današnju Ukrajinu demokracija uvedena ulicom i svrgavanjem legitimno izabranog predsjednika nasilnim putem.

Ako bi nam demokracija trebala biti važan, ako ne i najvažniji, kriterij pri ocjenjivanju političkog stanja jedne nacije, onda nikakva usporedba između Hrvatske i Ukrajine nije moguća. Na taj način samo derogiramo način na koji je osvojena hrvatska neovisnost. Dok je Njemačka priznala demokratski izraženu volju hrvatskoga naroda, dotle Amerikanci u Ukrajini svrgavaju legitimnog predstavnika ukrajinskog naroda i uvode demokraciju "odozgor".

Hrvatska je, svakako, članica NATO-a i ima obveze prema tom savezu, srećom i prilično beznačajna članica. Tim više joj je dozvoljeno da pokuša pronaći neku nišu za sebe dok se veliki prepiru. Pri tome jedino treba paziti da ne izgubi razumijevanje vlastite biti i da ne krivotvori svoje podrijetlo zarad tekućih ideoloških prepirki.

Izvor: Večernji list

Liberland – libertarijanska oaza u socijaldemokratskoj baruštini?

Valjda je samo gospođa Ironija mogla odlučiti da usred našeg distopijskog socijaldemokratskog raja, na obali Dunava, nedaleko od baranjskog sela Zmajevac, nikne libertarijanski utopijski projekt – nova europska mikrodržava pod imenom Slobodna Republika Liberland. Država još nije međunarodno priznata, a njen utemeljitelj i predsjednik, Vit Jedlička, očekuje da će državu prvi priznati njeni susjedi, Hrvatska i Srbija.

Prema tvrdnjama domišljatoga Čeha, nova država po međunarodnim normama teritorijalno ne ugrožava ni Hrvatsku ni Srbiju, jer se radi o "ničijoj zemlji", terra nullius. Naime, kako se Hrvatska i Srbija još uvijek nisu usuglasile oko principa teritorijalnog razgraničenja, teritorij Liberlanda je nekako ispao iz kombinacije, pa niti hrvatska niti srpska strana na njega ne polažu pravo. Preciznije, prema hrvatskom prijedlogu razgraničenja ovaj teritorij pripada Srbiji, dok prema srpskom pristupu teritorij pripada Hrvatskoj.

Vit Jedlička je češki političar, konzervativni liberal iz stranke bivšega predsjednika Češke, Vaclava Klausa, a na ovaj potez se, kako kaže, odlučio iz prosvjeda, shvativši da se unutar postojećeg institucionalnog okvira nacionalnih država ne može realizirati libertarijanski ideal neometane individualne slobode i razvoja pojedinca. Ono što je začeto iz prosvjeda i kao izraz nemoći pojedinca pred političkim Molohom, sada se našem novom susjedu čini sasvim ostvarivim i dostižnim ciljem, ozbiljnim političkim projektom u kome će, kako kaže, "pošteni ljudi moći napredovati neopterećeni visokim porezima".

Zanimljivo je da je ovim potezom, koliko god on izgledao neostvarivom utopijom, Vit Jedlička pokušava pretočiti u praksu zaključke nekih libertarijanskih teoretičara, poput Roberta Nozicka i Hansa-Hermanna Hoppea. Naime, oni su, analizirajući trend rasta sve glomaznijeg državnog aparata u postojećim nacionalnim državama, došli do zaključka da je iluzorno očekivati da bi se ovakav trend mogao ikad promijeniti, recimo, zalaganjem liberala za manju vladu, te da je jedina alternativa našem svijetu globalizirane socijaldemokracije, sve veća proliferacija "slobodnih teritorija", na kojima bi građani mogli poslovati u skladu s principima slobodnog tržišta.

Za razliku od aktualnih i popularnih utopijskih projekata, koji nacionalne države žele utopiti u sve veće globalne projekte, poput "europskih integracija" i "novog svjetskog poretka", ovakav prijedlog ide ka razgradnji i usitnjavanju nacionalne države na sve manje teritorije. Veličina teritorija neke države je, čini se, u obrnutoj proporciji s principom ekonomskih sloboda. Naime, veliki teritoriji imaju iluziju ekonomske samodovoljnosti, pa je u njima i vrlo visoka razina regulacije ekonomije, recimo, kroz carinske barijere, poticanja domaće proizvodnje, i slično.

Male teritorijalne cjeline nemaju privilegij odavati se toj iluziji samodovoljnosti, jer očito ne bi bile održive, pa su, već samom svojom veličinom, prisiljene imati ekonomski liberalne zakone i niske poreze kako bi privukle kapital i opstale. Koliko je ova prividna mana mikrodržava u stvari prednost u odnosu na teritorijalno glomazne nacionalne države, možda najbolje svjedoči ekonomski prosperitet državica poput Singapura, Hong Konga, Lihtenštajna, Monaka, i drugih, koje naš novi libertarijanski susjed i navodi kao svoje direktne uzore.

Ako pogledamo u povijest, i tu možemo naći potvrdu točnosti ove sprege između mikrodržava, razvoja trgovine i prosperiteta. Pogledajmo, recimo, nevjerojatan uspon gradova-država u antičkoj Grčkoj. Atena je od prirodnih resursa je imala samo jedan osrednji rudnik srebra – i more. Ona je stoga bila prisiljena izaći na more, otvoriti se prema svijetu, privući druge svojim dobrim zakonima i niskim porezima. I to su njeni mudri zakonodavci i učinili, što ju je učinilo i nespornim liderom Staroga svijeta. Možemo za primjer uzeti i talijanske republike, poput Firence, Venecije ili našeg Dubrovnika, koje su svoje ekonomske imperije izgradile samo na slijeđenju principa slobodne trgovine. Uostalom, kapitalizam i ekonomski uspon Europe i jest direktno povezan s njenom političkom usitnjenošću, zbog koje je Europa bila prinuđena na slobodu.

Kako god bilo, naš mali liberlandski susjed može nam, ako ništa, biti podsjetnik na zaboravljene principe na kojima je izgrađena naša civilizacija – individualna sloboda, minimalna država i slobodna trgovina. A možda još nije kasno da te principe pokušamo primjeniti i u samoj Hrvatskoj? Tada Liberland ne bi bio samo tužno podsjećanje na zaboravljene korijene i propuštene šanse, već i recept našeg budućeg prosperiteta.

Izvor: Večernji list

Je li Živi zid tihi cunami koji će poplaviti Hrvatsku?

Prošlo je proljeće bilo u znaku užasnih poplava koje su poharale Hrvatsku. Ove godine će nam se, valjda, priroda smilovati, ali svakako se treba pripremiti za poplavu druge vrste, onu političku, jer ta poplava može štošta izbaciti na površinu, a njene negativne posljedice mogu biti, kako znamo, dugotrajnije i kobnije od onih prirodnih.

Okolnost da je bivši hrvatski predsjednik Josipović osnovao stranku i najavio svoj ulazak u stranačku političku arenu može samo svjedočiti o tome da su u ovom izbornom ciklusu mnoge stvari na stolu i da neće biti puno ustezanja oko toga kako uzeti vlast i braniti ugrožene pozicije. Ta okolnost, uz to, svjedoči i o svojevrsnom sunovratu političkih autoriteta u Hrvatskoj. Čast je čast, a vlast je vlast, što bi se reklo.

Kako izgleda, ovim potezom je Ivo Josipović nanio još jedan udarac u nizu, možda i završni, već dobrano poljuljanom OraH-u Mirele Holy, kojemu će njegova stranka uzeti dio glasača, a vjerojatno i ugroziti šanse prelaska izbornoga praga. Kako znamo, Ivo Josipović je na prošlim izborima, uslijed vrlo slabe podrške matičnog SDP-a, bio praktički kandidat OraH-a, tako da je njegov poraz najviše naštetio upravo Holy i njenoj stranci. Na ovaj način će, očito je, ozbiljno narušeni politički brak Ive Josipović i Mirele Holy biti okrunjen zajedništvom u porazu i nestankom s političke scene.

Ne treba biti politički Zoran Vakula da bi se shvatilo da će ovaj potez bivšeg predsjednika predstavljati čisti politički dobitak za Živi zid Vilibora Sinčića. "Treći put" o kome govori Ivo Josipović i njegova novoiznađena antisistemska retorika, jest retorika i pozicija na kojoj već stoji Sinčićev Živi zid. Gotovo je nevjerojatno na koji način aktualna politička konstelacija radi za Živi zid, tako da skoro svaki potez njihovih političkih konkurenata samo jača njihovu poziciju.

Živi zid je sa svojom antisistemskom pozicijom postao glavni politički profiter katastrofalno vođene državne politike zadnjih nekoliko vlada, korumpiranosti državnog aparata i krize političke demokracije u Hrvatskoj. Hrvatska po svemu sve više nalikuje na zemlje bolesnike s europskoga juga, poput Španjolske i Grčke, a Živi zid se nudi kao populistički politički izlaz iz ekonomske i političke kome, uveliko nalik na Sirizu i Podemos. Otuda bismo mogli reći da Hrvatskoj ne prijete poplave poput onih koje nam je lani priredila priroda, već pravi mali cunami s Mediterana.

Sindrom mediteranskih zemalja trese Hrvatsku. Radi se o tome da je Hrvatska, poput ostalih mediteranskih zemalja, prirodno sklona tražiti izlaz iz političke i ekonomske krize u radikalno lijevim politikama. Naime, mediteranske zemlje karakterizira antidemokratsko naslijeđe desnih autoritarnih režima i poistovjećivanje demokracije sa socijalističkim politikama. Premda ekipa iz Živoga zida sebe ne doživljava kao ljevičarski pokret, već kao postmodeni "transideološki pokret", upravo je to točan opis njihove političke agende. I Siriza i Podemos su izronili na površinu uslijed propasti tradicionalnih socijaldemokratskih stranaka i predstavljaju šarenoliko mnoštvo ljevičarskih inicijativa i grupa.

Ova tiha prijetnja Živog zida hrvatskom političkom establišmentu, može biti i ključ za razumijevanje toga kako je brzo splasnuo entuzijazam vladajućih i oporbe, pogotovo oporbe, za prijevremenim izborima. Ponešto je tome doprinio i negativan izvještaj Europske komisije početkom ožujka, kada je najavljen i mogući strogi monitoring Hrvatske za svibanj. No, dok prijetnja iz Bruxellesa može objasniti splašnjavanje Milanovićeve volje za izborima, koje je već najavio nizom populističkih poteza – ostaje tajna zbog čega takva volja izostaje kod HDZ-a, kojemu ankete daju velike šanse za izbornu pobjedu. Odgovor bi mogao biti upravo Živi zid.

Razumljivo, neće Živi zid doći ni blizu izborne pobjede, ali bi mogao polučiti iznanađujuće dobar izborni rezultat, kao što mu je, uostalom, to već pošlo za rukom na predsjedničkim izborima. A šanse za to rastu zadnjim Josipovićevim potezom i istiskivanjem OraH-a na rub izbornog praga, jer se sada Živi zid, ni kriv ni dužan, ispostavlja kao jedina stabilna politička opcija za nezadovoljnike tradicionalnim političkim strankama ljevice i desnice.

Na taj način ćemo, pored endogene i već kronične ekonomske krize, ovim izbornim ciklusom uletjeti i u političku krizu. A znamo da je društvo u kome binarna podjela postaje nestabilna i samo nestabilno i predstavlja bunjište svakojake političke nezrelosti i radikalizma. Mladi Sinčić svakako već sada može zapjevati onaj čuveni refren iz filma "Kabare": "budućnost pripada nama".

Izvor: Večernji list

Antisemitizam i duh palanke

Već duže vrijeme se u Europi sve otvorenije govori o novoj plimi antisemitizma. Stvar je dosta dugo gurana pod tepih, ali je sasvim eskalirala prošloga ljeta, povodom izraelske vojne akcije u Gazi, kada su u gradovima širom Europe krenuli otvoreni izljevi antisemitizma. Čini se kao da je Pandorina kutija otvorena i da iz nje nesputano izbija duh koji je već jednom opustošio Europu.

Međutim, ono što je pri tome ponajviše izazvalo čuđenje promatrača ovih zbivanja jest okolnost da je glavni nositelj ovoga duha – koji obično vezujemo za rubnu desnicu – sada postala europska ljevica. Nećemo se, tako, više začuditi ako sretnemo lijeve anarhiste, socijaldemokrate, pa čak i pristojnije lijeve liberale, kako marširaju ulicama i uzvikuju "Ubij Židova!" Neki lijevi intelektualci su već izrazili zgražanje nad ovim povampirenjem antisemitizma u ljevičarskom ruhu, rezignirano konstatirajući da se radi o "samoubilačkom institnktu Europe".

Ljevica je dugo igrala ulogu tihog i uljudnog mladića iz susjedstva, koji je, na zaprepaštenje svih, odjednom pokazao svoje iskrivljeno patološko lice. I ne samo to – postalo je jasno da tolika socijalna rasprostranjenost antisemitskih strasti danas ne bi bila moguća bez ljevičarske ideološke paradigme. Stoga možemo reći: antisemitizam u Europi danas je preživio zahvaljujući upravo ljevici, koja je, da paradoks bude veći, jako dugo svoj renome moralne savjesti Europe gradila na kritici fašizma i desnog antisemitizma. Još i više – eksplozija današnjeg antisemitizma nas prisiljava da preispitamo već standardnu klasifikaciju antisemitizma kao ekskluzivnu ideološku poputbinu europske desnice.

Ako pak pogledamo europski socijalistički pokret u 19. stoljeću, vidjet ćemo da antisemitizam uopće nije bio stran socijalističkoj ideologiji. Dapače, često je, od Marxovih "Priloga židovskom pitanju", pa do antisemitskih tirada ostalih socijalističkih prvaka, poput Fouriera, Proudhona i Lassallea, činio njeno tvrdo ideološko jezgro. Mase socijalističkom pokretu nije toliko privukla njegova srceparajuća moralistička poruka, niti pak navodna logička konzistentnost njegove ideologije, koliko njen implicitni antisemitski naboj.

Jasno je, Židov je u imaginaciji Europljana bio živo oličenje kapitalizma i "sitnoburžoaskog" mentaliteta. Bez te intelektualne slike socijalistička metafizika nikada ne bi mogla zapaliti svijest Europljana. Socijalizam je tek sublimirani antisemitizam; antisemitizam je socijalizam za puk. Tek s usponom socijalističke ideologije, dotad amorfni socijalni antisemitizam, dobiva svoje puno političko programsko obličje.

Samo ako imamo u vidu ovu sublimnu antisemitsku poruku socijalističke ideologije na umu, može nam postati jasno kako je antisemitizam do danas preživio gotovo posve neokrznut u savjesti Europe i kako je postalo moguće da se u punoj snazi izlije na ulice europskih gradova. No, ne moramo ići toliko daleko u prošlost, kako bismo detektirali duh antisemitizma u ljevičarskoj ideologiji. Možemo primjerice pogledati u već kultno štivo lijevih liberala u Srbiji i Hrvatskoj – u Konstantinovićevu Filosofiju palanke, pa utvrditi sveprisutnu i nepomućenu snagu tog ljevičarskog antisemitizma.

Konstantinovićeva Filosofija palanke nije ništa drugo do na ovdašnje uvjete adaptirana ljevičarska kritika buržoaske svijesti. Možda će nas zapanjiti, ali Konstantinović potpuno otvoreno, pod firmom kritike "duha palanke", kako bi obilježio palanački (ili malograđanski) duh, koristi riječ "ćiftinstvo". Ćifta iliti Čivut je, naravno, uvredljivi naziv za Židova. Reći će se – ali to nije mišljeno direktno antisemitski, već više kao slika duha malograđanštine, tvrdičluka i filistarstva, karakterističnog prije za sebičnog i uskogrudog palančanina, koji nema širu viziju svijeta, već samo gleda svoje interese... Upravo tako.

Konstantinović kaže: "Duh trajanja, kao sami osnovni duh duha palanke jeste ćiftinski po ovoj "praktičnosti" koja se ne rađa samo u sferi socijalne poslovnosti...već se isto tako rađa i u nedostižnosti „realističkog" stava, kao čista posledica njegove nemoći da, posvećen samo stvarnom, ne obogovi stvarnost..." Ili dalje: "Duh ćiftinstva, kao duh individualizma...uvek je "odgovor" na ideal plemenskog jedinstva, odnosno plemenskog ideala ali pobune koja prag pojedinačnosti suprotstavljene, u beskrajnoj mržnji, drugoj pojedinačnosti, nikada ne može da pređe..." (Filosofija palanke, 102-104)

Vidimo tako da je ljevičarska kritika buržoaske, malograđanske, individualističke kulture, oduvijek bila pouzdano odgajalište antisemitskih strasti. Sve ostalo je samo gruba nadgradnja ovog finog i temeljnog rada. I ne, nisu vam potrebni notorni Gobino, Spengler ili Hitlerov Mein Kampf da biste se zarazili otrovnim sjemenom antisemitizma. Ponekad je dovoljno da otvorite omiljene dnevne novine ili pročitate zadnje uratke Vedrane Rudan ili Jergovića, a ako imate dovoljno strpljenja i mentalnog mazohizma, možda i Filosofiju palanke – pa da vam se, življi nego ikad, i bez truna rđave savjesti, bezbrižno osmjehne antisemitizam s uglađenim ljevičarskim licem.

Objavljeno u tjednku Novi magazin, br. 206.

Još jedna hrvatsko-srpska antifašistička svađa oko političke nakaze Šešelja

Aktualno zaoštravanje odnosa između Hrvatske i Srbije zoran je primjer još jedne antifašističke svađe, praćene pravom malom šovinističkom galamom. To, da ljevičarska ideološka matrica može producirati najniže političke strasti i međunacionalne konflikte, mnogima može djelovati začudno. Ta, nije li ljevica ta koja je uvijek za dijalog i ljubav među narodima, a protiv šovinizma i mržnje, za koje je, po općem vjerovanju, zadužena mračna nacionalistička desnica?

Najnovija hrvatsko-srpska diplomatska svađa mogla bi, tako, poljuljati ideološke temelje i stereotipe na kojima počiva većina hrvatsko-srpskih zavada. Naime, ako pogledamo aktere ovog zadnjeg sukoba i karakter njihovih međusobnih optuživanja, dobivamo dosta neobičnu, ali i poučnu sliku. Ukratko, u središtu ovih zbivanja našli su se ljevičarski politički akteri, dok konzervativni političari s desnice pokušavaju smiriti strasti.

Pogledajmo tu sliku iz krupnog kadra. Sredinu scene zauzima zapjenušani politički mrtvac i redikul s titulom četničkog vojvode koji pali hrvatsku zastavu s jasnom namjerom da u svom očaju skrene pažnju na sebe i izazove očekivane reakcije. Ova politička nakaza može još samo poslužiti tome – a tome je, u biti, uvijek i služila – da u antifašističkoj svijesti pobudi uobičajene predodžbe o tome da je prava priroda nacionalizma samo razulareno fašističko divljanje.

Reakcije nisu izostale, i bile su očekivano histerične. Umjesto da se Srbiji zbog paljenja zastave uputi diplomatska nota i od Srbije zatraži da osudi ovaj vandalizam, kako je to predložila politički razborita konzervativna predsjednica, naša ljevičarska vlada se odlučila na radikalnije i ambicioznije mjere, pa je povukla hrvatskog veleposlanika iz Beograda i, još gore, dala se u nimalo diplomatska prepucavanja sa srpskim zvaničnicima, natječući se s njima u dokazivanju svoje nacionalističke revnosti.

Za svog parnjaka na srpskoj političkoj sceni je odmah pronašla primjerenog političkog redikula, inače zadrtog Jugoslavena, također borbenoga antifašista, obožavatelja Tita i Che Guevare, srpskog ministra rada, Aleksandra Vulina. Ovom se, kako to kod ljevičara često biva, odnekud prividjela fašistička prijetnja, pa je odmah uzeo u Hrvata raščaravati ustaštvo, optužujuću generala Gotovinu i ministra Matića za "ustaštvo".

Ustaštvo je, međutim, u Hrvata taman toliko realno i sveprisutno, koliko je u Srbiji realan i sveprisutan razulareni fašizam oličen u histeričnom četničkom vojvodi i tucetu njegovih sljedbenika. I jedni i drugi su samo aveti – aveti kojima realitet daje samo nesretna antifašistička svijest, i od kojih ova svijest egzistencijalno ovisi. Bez tih aveti i ta svijest ostaje bez realiteta, tek besmisleno šovinističko buncanje, što ona u biti i jest.

I sada dolazimo do zanimljivog pitanja – što dobivamo kada iz hrvatstva ili srpstva otklonimo ljevičarske aveti "ustaštva" i "četništva"? Ovo pitanje nas vodi još zanimljivijem pitanju – da li je slučajno što su se u centru ovog hrvatsko-srpskog diplomatskog spora našli političari s ljevice i zadrti antifašisti? Nisu li nacionalističke i šovinističke strasti temeljno antifašističke strasti, nisu li čisti proizvod ljevičarske ideologije? Nisu li hrvatski i srpski šovinisti samo čisti zrcalni odraz ljevičarske slike nacionalizma?

Vidjeti u hrvatstvu ustaštvo, a u srpstvu četništvo, ne znači ništa drugo do potvrdu vlastite antifašističke pravovjernosti. Vidite li u Srbinu četnika ili u Hrvatu ustašu, nesumnjivo ste pelcovani ljevičarskim antifašističkim serumom. Na žalost, suvremeni hrvatski i srpski nacionalni identiteti su uveliko kontaminirani ovim ljevičarskim ideološkim stereotipima. To možda nije ni čudno zbog dugotrajnog i produženog djelovanja komunističke ideologije u nas. Suvremene hrvatske i srpske nacionalne ideologije, tako, samo potvrđuju Mihnjikovu tezu o "nacionalizmu kao posljednjem stadiju komunizma".

Iz ovoga nam se nadaje jedan opći zaključak, a to je da su one ideološke matrice koje su dugo nametane kao modeli "međunacionalnoga pomirenja" i "miroljubive koegzistencije među narodima" – antifašizam, jugoslavenstvo, socijalizam, ljevica, itd. – u stvari bile matrice preko kojih su se reproducirali međunacionalni konflikti. I obrnuto – da samo konzervativna desnica, koja ne želi biti tek izokrenutom slikom ljevičarske ideologije, može doprinijeti suradnji i dobrosusjedskim odnosima između Hrvatske i Srbije, kao i generalnom poboljšanju hrvatsko-srpskih odnosa.

Izvor: Večernji list

Poluvrijeme hrvatskog političkog amaterizma

Poznata je stvar da Hrvati puno ozbiljnije pristupaju nogometu nego politici. Tako je izbornik naše nogometne reprezentacije, Niko Kovač, nakon visoke pobjede nad selekcijom Norveške, unatoč dobrom rezultatu, oštro kritizirao svoju momčad zbog nedovoljno agresivnog pristupa igri i nonšalancije na terenu. Rezultat koji se oslanja na improvizaciju, slučaj ili trenutnu inspiraciju, ma koliko sjajan inače bio, stoji na klimavim nogama.

U hrvatskoj političkoj utakmici, pak, stvari izgledaju drukčije. Tako je, recimo, nakon niza izbornih pobjeda HDZ-a, od lokalnih, preko europarlamentarnih, pa do nedavnih predsjedničkih izbora, zavladalo sveopće uvjerenje da će HDZ uvjerljivo dobiti i sljedeće, parlamentarne izbore. Samo se, navodno, čeka da izbori budu raspisani, dok je njihov pobjednik već sada odlučen. A opet, svi znamo da je tu stvar jako tijesna i još daleko od odlučene. Ono što nas ipak drži u tom uvjerenju o rezultatskoj odlučenosti predstojećih parlamentarnih izbora odraz je naše neozbiljnosti i nonšalantnog odnosa prema politici. Gleda se samo rezultat, a potcjenjuje strategija.

U stvari, politička situacija u Hrvatskoj je odavno toliko neozbiljna da bi ju samo neki ozbiljan diktator mogao razriješiti. To bi se moglo desiti već u svibnju, za kada je Europska komisija najavila odluku o tome da li će Hrvatsku staviti pod strogi nadzor i primorati Vladu na odlučniji pristup dosad uporno odlaganim strukturnim reformama. Izvještaj EK se pojavio prije mjesec dana, nekako taman u vrijeme kada je Milanovićeva vlada krenula s populističkim potezima, poput zamrzavanja tečaja franka i oprosta dugova, što je sve vuklo na održavanje prijevremenih izbora.

Zasad je nejasno je li baš ovaj izvještaj EK i najava strogog monitoringa privremeno odložila ozbiljne pripreme Kukuriku koalicije za prijevremene izbore, ali je vidljivo da su tijekom ožujka takve najave očito splasnule. Trenutno i vladajući i oporba drže podignutu ručnu, a nije jasno što bi ih drugo na to natjeralo, bar što se vladajućih tiče, jer im unutarnja politička dinamika nalaže što ranije raspisivanje izbora, ako žele uzeti maksimum onoga što mogu uzeti. Ako nije po srijedi to, onda to može samo značiti da Milanovićeva vlada ne vjeruje da ima bilo kakvih šansi za osvajanje drugog mandata, pa ne želi sama sebi uručiti izvanredni otkaz.

Međutim, ako pogledamo oporbu, niti ona, čini se, unatoč tome što je favorit, ne inzistira nešto na što skorijem održavanju izbora. To može značiti da pragmatični Tomislav Karamarko mirno čeka da se još malo okruni podrška vladajućima, kako bi uzeo što više glasova, ali može značiti i da ni u samoj oporbi nisu posve sigurni u svoju izbornu pobjedu. Poruku u tom smjeru su poslali prijevremeni lokalni izbori, održani prošle nedjelje u nekoliko dalmatinskih i slavonskih općina, u kojima su rezultati bili egal, taman toliko da i jedni i drugi mogu proglasiti svoju "pobjedu".

Da se u potpunosti oporavi od postsanaderovske depresije i dođe u sadašnji položaj favorita za formiranje buduće vlade HDZ-u je, po općem uvjerenju, ponajviše pridonio sam premijer Milanović, kako svojom svađalačkom retorikom, tako i mizernim rezultatima vjerojatno najnesposobnije vlade u povijesti Hrvatske. No, ta antagonistička politička retorika premijera Milanovića je, paradoksalno, i ono što koaliciju oko SDP-a trenutno drži iznad vode – a rekao bih i jedino oružje kojim premijer raspolaže u borbi za drugi mandat. Naime, kako nema nikakvih vidljivih rezultata ekonomske politike vlade, oslanjanje na ideološke svađe i poticanje svjetonazornih sukoba jedini mu je preostali, ali i vrlo koristan alat u političkoj borbi.

Što je najčudnije, takva strategija daje ploda, a oporba nikako ne uspijeva nametnuti svoje teme – ako bi ih uopće imala. Dapače, oporba se u takvu strategiju jako dobro uklapa. Najvjernije svjedočanstvo o ovom prevashodno ideološkom karakteru glavnog toka hrvatske politike predstavlja okolnost da je sva hrvatska politika već mjesecima koncentrirana oko prosvjeda branitelja u Savskoj 66. Ako je na početku taj prosvjed i bio podrška HDZ-u, sada on posve ide u prilog Milanovićevom SDP-u. Još i više, učinit će sve da taj prosvjed potraje do izbora.

Da naročite političke pameti nema ni u HDZ-u, vidljivo je iz toga što Karamarko nije iskoristio više situacija u kojima je mogao utjecati na okončanje tog prosvjeda. Naprotiv, on se otarasio svoga zamjenika Drage Prgometa zbog toga što je ukazao na to da taj prosvjed šteti HDZ-u i pozvao branitelje da problem riješe institucionalnim putem. Bez obzira na to tko organizacijski stoji iza ovog prosvjeda, ovim se potezom Karamarko definitivno politički vezao za njega.

Vezivanjem za braniteljski prosvjed HDZ se našao točno u onoj ulozi koja najviše odgovara Milanoviću kako bi ga mogao prikazati kao mračnu desnicu, koja svojom ekstremističkom ideologijom antagonizira hrvatsko društvo. Na taj način se Milanovićeva vlada pokazuje kao pitoma oaza normalnosti izložena udarima podivljale desnice, a kulise hrvatskog političkog igrokaza ostaju nepromijenjene i čvrste. Fokusiranje politike na svjetonazorna pitanja i oštro polariziranje na "nas" i "njih" najviše ide u prilog Vladi, jer ju relaksira od polaganja računa za neuspješnu ekonomsku politiku. Stara hrvatska igra "ustaša i partizana" tako će i ove sezone biti jedina igra u gradu.

Pristajanje HDZ-a na ovu igru mora djelovati dosta čudno ako pogledamo koja je bila glavna poruka proteklih predsjedničkih izbora – a to je da je izbore odlučilo to što je aktualna predsjednica uspjela privući umjerene glasače desnog centra. HDZ tim glasačima sada okreće leđa i odlučuje se na "tvrdostrujašku" igru. A upravo ti glasači centra na ovim izborima neće imati svog kandidata, već će vjerojatno svoj glas pokloniti onome tko bude imao bolji PR, točnije, tko bude uvjerljiviji u plašenju glasača ekstremizmom svojih protivnika. A to je, jasno je, agenda koja ne ide u prilog zagovornicima političkih promjena.

Kolikogod djelovalo neobično, fakt je aktualne hrvatske politike da niti jedna od glavnih stranaka ne želi ponuditi program koji bi privukao to glasačko tijelo – čak ni kada to može garantirati izbornu pobjedu. Hrvatsko glasačko tijelo nikada nije ovako čvrsto stajalo na proreformskim pozicijama, umorno od ideoloških prepirki, a opet nema nikoga tko bi mu ponudio program koji korespondira s tim njihovim preferencijama.

Umjesto toga, na političkoj sceni imamo igrače koji igraju neku svoju igru u nekom svom virtualnom svijetu. A u takvom parapolitičkom simulakrumu je doista teško predvidjeti kako će se stvar odvijati do samoga kraja, jer tu ne odlučuju postojani interesi, racionalna uvjerenja i politička razboritost, već čista improvizacija, politička galama i puki dojam.

Takva situacija može pogodovati i biti zanimljiva samo kladioničarima, političkim analitičarima i prognozerima, ali ne i hrvatskim građanima. Za građane ona može samo značiti da ni u ovom izbornom ciklusu ne mogu očekivati toliko potreban iskorak ka reformskim politikama i demontaži naslijeđenog socijalističkog ekonomskog, pravnog i administrativnog sustava.

Tko god s takvom političkom strategijom bude osvojio vlast na predstojećim parlamentarnim izborima, njegova vladavina bit će u znaku političke nestabilnosti, legitimacijskog ideološkog lutanja i bezidejnog kontinuiranja naslijeđenih loših politika. Natjecanje za takve politike teško da će privući previše ljudi na tribinama i izmamiti njihove ovacije. Ukoliko se uopće i odigra do kraja, tj. ako prije toga ne reagira sudac i odsvira fajront.

Izvor: Večernjakova blogosfera