Poluvrijeme hrvatskog političkog amaterizma

Poznata je stvar da Hrvati puno ozbiljnije pristupaju nogometu nego politici. Tako je izbornik naše nogometne reprezentacije, Niko Kovač, nakon visoke pobjede nad selekcijom Norveške, unatoč dobrom rezultatu, oštro kritizirao svoju momčad zbog nedovoljno agresivnog pristupa igri i nonšalancije na terenu. Rezultat koji se oslanja na improvizaciju, slučaj ili trenutnu inspiraciju, ma koliko sjajan inače bio, stoji na klimavim nogama.

U hrvatskoj političkoj utakmici, pak, stvari izgledaju drukčije. Tako je, recimo, nakon niza izbornih pobjeda HDZ-a, od lokalnih, preko europarlamentarnih, pa do nedavnih predsjedničkih izbora, zavladalo sveopće uvjerenje da će HDZ uvjerljivo dobiti i sljedeće, parlamentarne izbore. Samo se, navodno, čeka da izbori budu raspisani, dok je njihov pobjednik već sada odlučen. A opet, svi znamo da je tu stvar jako tijesna i još daleko od odlučene. Ono što nas ipak drži u tom uvjerenju o rezultatskoj odlučenosti predstojećih parlamentarnih izbora odraz je naše neozbiljnosti i nonšalantnog odnosa prema politici. Gleda se samo rezultat, a potcjenjuje strategija.

U stvari, politička situacija u Hrvatskoj je odavno toliko neozbiljna da bi ju samo neki ozbiljan diktator mogao razriješiti. To bi se moglo desiti već u svibnju, za kada je Europska komisija najavila odluku o tome da li će Hrvatsku staviti pod strogi nadzor i primorati Vladu na odlučniji pristup dosad uporno odlaganim strukturnim reformama. Izvještaj EK se pojavio prije mjesec dana, nekako taman u vrijeme kada je Milanovićeva vlada krenula s populističkim potezima, poput zamrzavanja tečaja franka i oprosta dugova, što je sve vuklo na održavanje prijevremenih izbora.

Zasad je nejasno je li baš ovaj izvještaj EK i najava strogog monitoringa privremeno odložila ozbiljne pripreme Kukuriku koalicije za prijevremene izbore, ali je vidljivo da su tijekom ožujka takve najave očito splasnule. Trenutno i vladajući i oporba drže podignutu ručnu, a nije jasno što bi ih drugo na to natjeralo, bar što se vladajućih tiče, jer im unutarnja politička dinamika nalaže što ranije raspisivanje izbora, ako žele uzeti maksimum onoga što mogu uzeti. Ako nije po srijedi to, onda to može samo značiti da Milanovićeva vlada ne vjeruje da ima bilo kakvih šansi za osvajanje drugog mandata, pa ne želi sama sebi uručiti izvanredni otkaz.

Međutim, ako pogledamo oporbu, niti ona, čini se, unatoč tome što je favorit, ne inzistira nešto na što skorijem održavanju izbora. To može značiti da pragmatični Tomislav Karamarko mirno čeka da se još malo okruni podrška vladajućima, kako bi uzeo što više glasova, ali može značiti i da ni u samoj oporbi nisu posve sigurni u svoju izbornu pobjedu. Poruku u tom smjeru su poslali prijevremeni lokalni izbori, održani prošle nedjelje u nekoliko dalmatinskih i slavonskih općina, u kojima su rezultati bili egal, taman toliko da i jedni i drugi mogu proglasiti svoju "pobjedu".

Da se u potpunosti oporavi od postsanaderovske depresije i dođe u sadašnji položaj favorita za formiranje buduće vlade HDZ-u je, po općem uvjerenju, ponajviše pridonio sam premijer Milanović, kako svojom svađalačkom retorikom, tako i mizernim rezultatima vjerojatno najnesposobnije vlade u povijesti Hrvatske. No, ta antagonistička politička retorika premijera Milanovića je, paradoksalno, i ono što koaliciju oko SDP-a trenutno drži iznad vode – a rekao bih i jedino oružje kojim premijer raspolaže u borbi za drugi mandat. Naime, kako nema nikakvih vidljivih rezultata ekonomske politike vlade, oslanjanje na ideološke svađe i poticanje svjetonazornih sukoba jedini mu je preostali, ali i vrlo koristan alat u političkoj borbi.

Što je najčudnije, takva strategija daje ploda, a oporba nikako ne uspijeva nametnuti svoje teme – ako bi ih uopće imala. Dapače, oporba se u takvu strategiju jako dobro uklapa. Najvjernije svjedočanstvo o ovom prevashodno ideološkom karakteru glavnog toka hrvatske politike predstavlja okolnost da je sva hrvatska politika već mjesecima koncentrirana oko prosvjeda branitelja u Savskoj 66. Ako je na početku taj prosvjed i bio podrška HDZ-u, sada on posve ide u prilog Milanovićevom SDP-u. Još i više, učinit će sve da taj prosvjed potraje do izbora.

Da naročite političke pameti nema ni u HDZ-u, vidljivo je iz toga što Karamarko nije iskoristio više situacija u kojima je mogao utjecati na okončanje tog prosvjeda. Naprotiv, on se otarasio svoga zamjenika Drage Prgometa zbog toga što je ukazao na to da taj prosvjed šteti HDZ-u i pozvao branitelje da problem riješe institucionalnim putem. Bez obzira na to tko organizacijski stoji iza ovog prosvjeda, ovim se potezom Karamarko definitivno politički vezao za njega.

Vezivanjem za braniteljski prosvjed HDZ se našao točno u onoj ulozi koja najviše odgovara Milanoviću kako bi ga mogao prikazati kao mračnu desnicu, koja svojom ekstremističkom ideologijom antagonizira hrvatsko društvo. Na taj način se Milanovićeva vlada pokazuje kao pitoma oaza normalnosti izložena udarima podivljale desnice, a kulise hrvatskog političkog igrokaza ostaju nepromijenjene i čvrste. Fokusiranje politike na svjetonazorna pitanja i oštro polariziranje na "nas" i "njih" najviše ide u prilog Vladi, jer ju relaksira od polaganja računa za neuspješnu ekonomsku politiku. Stara hrvatska igra "ustaša i partizana" tako će i ove sezone biti jedina igra u gradu.

Pristajanje HDZ-a na ovu igru mora djelovati dosta čudno ako pogledamo koja je bila glavna poruka proteklih predsjedničkih izbora – a to je da je izbore odlučilo to što je aktualna predsjednica uspjela privući umjerene glasače desnog centra. HDZ tim glasačima sada okreće leđa i odlučuje se na "tvrdostrujašku" igru. A upravo ti glasači centra na ovim izborima neće imati svog kandidata, već će vjerojatno svoj glas pokloniti onome tko bude imao bolji PR, točnije, tko bude uvjerljiviji u plašenju glasača ekstremizmom svojih protivnika. A to je, jasno je, agenda koja ne ide u prilog zagovornicima političkih promjena.

Kolikogod djelovalo neobično, fakt je aktualne hrvatske politike da niti jedna od glavnih stranaka ne želi ponuditi program koji bi privukao to glasačko tijelo – čak ni kada to može garantirati izbornu pobjedu. Hrvatsko glasačko tijelo nikada nije ovako čvrsto stajalo na proreformskim pozicijama, umorno od ideoloških prepirki, a opet nema nikoga tko bi mu ponudio program koji korespondira s tim njihovim preferencijama.

Umjesto toga, na političkoj sceni imamo igrače koji igraju neku svoju igru u nekom svom virtualnom svijetu. A u takvom parapolitičkom simulakrumu je doista teško predvidjeti kako će se stvar odvijati do samoga kraja, jer tu ne odlučuju postojani interesi, racionalna uvjerenja i politička razboritost, već čista improvizacija, politička galama i puki dojam.

Takva situacija može pogodovati i biti zanimljiva samo kladioničarima, političkim analitičarima i prognozerima, ali ne i hrvatskim građanima. Za građane ona može samo značiti da ni u ovom izbornom ciklusu ne mogu očekivati toliko potreban iskorak ka reformskim politikama i demontaži naslijeđenog socijalističkog ekonomskog, pravnog i administrativnog sustava.

Tko god s takvom političkom strategijom bude osvojio vlast na predstojećim parlamentarnim izborima, njegova vladavina bit će u znaku političke nestabilnosti, legitimacijskog ideološkog lutanja i bezidejnog kontinuiranja naslijeđenih loših politika. Natjecanje za takve politike teško da će privući previše ljudi na tribinama i izmamiti njihove ovacije. Ukoliko se uopće i odigra do kraja, tj. ako prije toga ne reagira sudac i odsvira fajront.

Izvor: Večernjakova blogosfera