Još jedna hrvatsko-srpska antifašistička svađa oko političke nakaze Šešelja

Aktualno zaoštravanje odnosa između Hrvatske i Srbije zoran je primjer još jedne antifašističke svađe, praćene pravom malom šovinističkom galamom. To, da ljevičarska ideološka matrica može producirati najniže političke strasti i međunacionalne konflikte, mnogima može djelovati začudno. Ta, nije li ljevica ta koja je uvijek za dijalog i ljubav među narodima, a protiv šovinizma i mržnje, za koje je, po općem vjerovanju, zadužena mračna nacionalistička desnica?

Najnovija hrvatsko-srpska diplomatska svađa mogla bi, tako, poljuljati ideološke temelje i stereotipe na kojima počiva većina hrvatsko-srpskih zavada. Naime, ako pogledamo aktere ovog zadnjeg sukoba i karakter njihovih međusobnih optuživanja, dobivamo dosta neobičnu, ali i poučnu sliku. Ukratko, u središtu ovih zbivanja našli su se ljevičarski politički akteri, dok konzervativni političari s desnice pokušavaju smiriti strasti.

Pogledajmo tu sliku iz krupnog kadra. Sredinu scene zauzima zapjenušani politički mrtvac i redikul s titulom četničkog vojvode koji pali hrvatsku zastavu s jasnom namjerom da u svom očaju skrene pažnju na sebe i izazove očekivane reakcije. Ova politička nakaza može još samo poslužiti tome – a tome je, u biti, uvijek i služila – da u antifašističkoj svijesti pobudi uobičajene predodžbe o tome da je prava priroda nacionalizma samo razulareno fašističko divljanje.

Reakcije nisu izostale, i bile su očekivano histerične. Umjesto da se Srbiji zbog paljenja zastave uputi diplomatska nota i od Srbije zatraži da osudi ovaj vandalizam, kako je to predložila politički razborita konzervativna predsjednica, naša ljevičarska vlada se odlučila na radikalnije i ambicioznije mjere, pa je povukla hrvatskog veleposlanika iz Beograda i, još gore, dala se u nimalo diplomatska prepucavanja sa srpskim zvaničnicima, natječući se s njima u dokazivanju svoje nacionalističke revnosti.

Za svog parnjaka na srpskoj političkoj sceni je odmah pronašla primjerenog političkog redikula, inače zadrtog Jugoslavena, također borbenoga antifašista, obožavatelja Tita i Che Guevare, srpskog ministra rada, Aleksandra Vulina. Ovom se, kako to kod ljevičara često biva, odnekud prividjela fašistička prijetnja, pa je odmah uzeo u Hrvata raščaravati ustaštvo, optužujuću generala Gotovinu i ministra Matića za "ustaštvo".

Ustaštvo je, međutim, u Hrvata taman toliko realno i sveprisutno, koliko je u Srbiji realan i sveprisutan razulareni fašizam oličen u histeričnom četničkom vojvodi i tucetu njegovih sljedbenika. I jedni i drugi su samo aveti – aveti kojima realitet daje samo nesretna antifašistička svijest, i od kojih ova svijest egzistencijalno ovisi. Bez tih aveti i ta svijest ostaje bez realiteta, tek besmisleno šovinističko buncanje, što ona u biti i jest.

I sada dolazimo do zanimljivog pitanja – što dobivamo kada iz hrvatstva ili srpstva otklonimo ljevičarske aveti "ustaštva" i "četništva"? Ovo pitanje nas vodi još zanimljivijem pitanju – da li je slučajno što su se u centru ovog hrvatsko-srpskog diplomatskog spora našli političari s ljevice i zadrti antifašisti? Nisu li nacionalističke i šovinističke strasti temeljno antifašističke strasti, nisu li čisti proizvod ljevičarske ideologije? Nisu li hrvatski i srpski šovinisti samo čisti zrcalni odraz ljevičarske slike nacionalizma?

Vidjeti u hrvatstvu ustaštvo, a u srpstvu četništvo, ne znači ništa drugo do potvrdu vlastite antifašističke pravovjernosti. Vidite li u Srbinu četnika ili u Hrvatu ustašu, nesumnjivo ste pelcovani ljevičarskim antifašističkim serumom. Na žalost, suvremeni hrvatski i srpski nacionalni identiteti su uveliko kontaminirani ovim ljevičarskim ideološkim stereotipima. To možda nije ni čudno zbog dugotrajnog i produženog djelovanja komunističke ideologije u nas. Suvremene hrvatske i srpske nacionalne ideologije, tako, samo potvrđuju Mihnjikovu tezu o "nacionalizmu kao posljednjem stadiju komunizma".

Iz ovoga nam se nadaje jedan opći zaključak, a to je da su one ideološke matrice koje su dugo nametane kao modeli "međunacionalnoga pomirenja" i "miroljubive koegzistencije među narodima" – antifašizam, jugoslavenstvo, socijalizam, ljevica, itd. – u stvari bile matrice preko kojih su se reproducirali međunacionalni konflikti. I obrnuto – da samo konzervativna desnica, koja ne želi biti tek izokrenutom slikom ljevičarske ideologije, može doprinijeti suradnji i dobrosusjedskim odnosima između Hrvatske i Srbije, kao i generalnom poboljšanju hrvatsko-srpskih odnosa.

Izvor: Večernji list