Antisemitizam i duh palanke

Već duže vrijeme se u Europi sve otvorenije govori o novoj plimi antisemitizma. Stvar je dosta dugo gurana pod tepih, ali je sasvim eskalirala prošloga ljeta, povodom izraelske vojne akcije u Gazi, kada su u gradovima širom Europe krenuli otvoreni izljevi antisemitizma. Čini se kao da je Pandorina kutija otvorena i da iz nje nesputano izbija duh koji je već jednom opustošio Europu.

Međutim, ono što je pri tome ponajviše izazvalo čuđenje promatrača ovih zbivanja jest okolnost da je glavni nositelj ovoga duha – koji obično vezujemo za rubnu desnicu – sada postala europska ljevica. Nećemo se, tako, više začuditi ako sretnemo lijeve anarhiste, socijaldemokrate, pa čak i pristojnije lijeve liberale, kako marširaju ulicama i uzvikuju "Ubij Židova!" Neki lijevi intelektualci su već izrazili zgražanje nad ovim povampirenjem antisemitizma u ljevičarskom ruhu, rezignirano konstatirajući da se radi o "samoubilačkom institnktu Europe".

Ljevica je dugo igrala ulogu tihog i uljudnog mladića iz susjedstva, koji je, na zaprepaštenje svih, odjednom pokazao svoje iskrivljeno patološko lice. I ne samo to – postalo je jasno da tolika socijalna rasprostranjenost antisemitskih strasti danas ne bi bila moguća bez ljevičarske ideološke paradigme. Stoga možemo reći: antisemitizam u Europi danas je preživio zahvaljujući upravo ljevici, koja je, da paradoks bude veći, jako dugo svoj renome moralne savjesti Europe gradila na kritici fašizma i desnog antisemitizma. Još i više – eksplozija današnjeg antisemitizma nas prisiljava da preispitamo već standardnu klasifikaciju antisemitizma kao ekskluzivnu ideološku poputbinu europske desnice.

Ako pak pogledamo europski socijalistički pokret u 19. stoljeću, vidjet ćemo da antisemitizam uopće nije bio stran socijalističkoj ideologiji. Dapače, često je, od Marxovih "Priloga židovskom pitanju", pa do antisemitskih tirada ostalih socijalističkih prvaka, poput Fouriera, Proudhona i Lassallea, činio njeno tvrdo ideološko jezgro. Mase socijalističkom pokretu nije toliko privukla njegova srceparajuća moralistička poruka, niti pak navodna logička konzistentnost njegove ideologije, koliko njen implicitni antisemitski naboj.

Jasno je, Židov je u imaginaciji Europljana bio živo oličenje kapitalizma i "sitnoburžoaskog" mentaliteta. Bez te intelektualne slike socijalistička metafizika nikada ne bi mogla zapaliti svijest Europljana. Socijalizam je tek sublimirani antisemitizam; antisemitizam je socijalizam za puk. Tek s usponom socijalističke ideologije, dotad amorfni socijalni antisemitizam, dobiva svoje puno političko programsko obličje.

Samo ako imamo u vidu ovu sublimnu antisemitsku poruku socijalističke ideologije na umu, može nam postati jasno kako je antisemitizam do danas preživio gotovo posve neokrznut u savjesti Europe i kako je postalo moguće da se u punoj snazi izlije na ulice europskih gradova. No, ne moramo ići toliko daleko u prošlost, kako bismo detektirali duh antisemitizma u ljevičarskoj ideologiji. Možemo primjerice pogledati u već kultno štivo lijevih liberala u Srbiji i Hrvatskoj – u Konstantinovićevu Filosofiju palanke, pa utvrditi sveprisutnu i nepomućenu snagu tog ljevičarskog antisemitizma.

Konstantinovićeva Filosofija palanke nije ništa drugo do na ovdašnje uvjete adaptirana ljevičarska kritika buržoaske svijesti. Možda će nas zapanjiti, ali Konstantinović potpuno otvoreno, pod firmom kritike "duha palanke", kako bi obilježio palanački (ili malograđanski) duh, koristi riječ "ćiftinstvo". Ćifta iliti Čivut je, naravno, uvredljivi naziv za Židova. Reći će se – ali to nije mišljeno direktno antisemitski, već više kao slika duha malograđanštine, tvrdičluka i filistarstva, karakterističnog prije za sebičnog i uskogrudog palančanina, koji nema širu viziju svijeta, već samo gleda svoje interese... Upravo tako.

Konstantinović kaže: "Duh trajanja, kao sami osnovni duh duha palanke jeste ćiftinski po ovoj "praktičnosti" koja se ne rađa samo u sferi socijalne poslovnosti...već se isto tako rađa i u nedostižnosti „realističkog" stava, kao čista posledica njegove nemoći da, posvećen samo stvarnom, ne obogovi stvarnost..." Ili dalje: "Duh ćiftinstva, kao duh individualizma...uvek je "odgovor" na ideal plemenskog jedinstva, odnosno plemenskog ideala ali pobune koja prag pojedinačnosti suprotstavljene, u beskrajnoj mržnji, drugoj pojedinačnosti, nikada ne može da pređe..." (Filosofija palanke, 102-104)

Vidimo tako da je ljevičarska kritika buržoaske, malograđanske, individualističke kulture, oduvijek bila pouzdano odgajalište antisemitskih strasti. Sve ostalo je samo gruba nadgradnja ovog finog i temeljnog rada. I ne, nisu vam potrebni notorni Gobino, Spengler ili Hitlerov Mein Kampf da biste se zarazili otrovnim sjemenom antisemitizma. Ponekad je dovoljno da otvorite omiljene dnevne novine ili pročitate zadnje uratke Vedrane Rudan ili Jergovića, a ako imate dovoljno strpljenja i mentalnog mazohizma, možda i Filosofiju palanke – pa da vam se, življi nego ikad, i bez truna rđave savjesti, bezbrižno osmjehne antisemitizam s uglađenim ljevičarskim licem.

Objavljeno u tjednku Novi magazin, br. 206.