Komentar: Najveći neprijatelj Petrova je sam Petrov

Nova inicijativa koja je, prema svjedočenju različitih izvora, potekla iz Mosta, a koja kaže da je Božo Petrov spreman i sam se povući s mjesta potpredsjednika ako to učini i Tomislav Karamarko, svjedoči samo o ustrajnosti volje Bože Petrova da razriješi ovu krizu Vlade u svoju korist. Svjedocima smo dosljednosti da se po svaku cijenu utječe na HDZ da smijeni Karamarka prije nego što stvar dođe do Povjerenstva i Sabora. Mogli bismo pomisliti da se radi o novom blefu dizanjem uloga u igri, ali ovaj put mislim da je presudio Petrovljev karakter. On je vojnik koji ide ka svom cilju i izvršava zadatak, a ne političar koji važe razloge i traga za rješenjima. Dakle, da bismo rastumačili ovaj potez potrebno je uključiti i moralna i metafizička razmatranja a ne samo analizirati političke razloge. Ovo je gesta slična odlasku kod javnog bilježnika pred izbore – nudi se nešto što nemamo, ovjereno samo vlastitom časnom riječju, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Božo Petrov je uradio nešto što nitko od njega nije tražio – izvršio je ritualno samospaljivanje kako bi dokazao čvrstinu svoje volje. Doduše, stvar je pokrenuta pitanjem u anketi Nove TV o tome bi li Petrov trebao podnijeti ostavku ukoliko Povjerenstvo ne nađe da je Karamarko bio u sukobu interesa. Kada su to pitanje sutradan novinari uputili Petrovu, on je odgovorio da je on spreman na tu žrtvu, jer "žrtvu ne treba podnositi država, mi smo oni koji trebaju podnijeti žrtvu". Da je to bila potpuno njegova inokosna gesta, koja nije prethodno dogovorena sa stranačkim kolegama u Mostu, svjedoči predsjednik Kluba zastupnika Mosta, Miroslav Šimić, koji je izjavio da u Mostu nisu razgovarali o tome da bi i Petrov trebao podnijeti ostavku ako to učini Karamarko, te da se nada da do toga neće doći. Radi se, dakle, o potpuno samostalnoj, a možda pomalo i ishitrenoj, odluci Bože Petrova, a ne o odluci proistekloj iz racionalne političke kalkulacije. Pokušaj da se pukim stvaranjem dojma o vlastitoj principijelnosti nadoknadi to što dosad od argumenata protiv Karamarka imaju samo indicije? Za ono što oni traže, potrebno je nešto što bi zainteresiralo Uskok, a ne tek Povjerenstvo – a to dosad još nismo vidjeli, kaže Ristić i dodaje.

- Kao što je pokazao 17. sabor HDZ-a, HDZ neće pristati na takvu vrstu moralne ucjene. Pritisak Mosta je samo ojačao Karamarkovu trenutnu poziciju unutar HDZ-a. Sam Karamarko također ima milijun razloga da ni po koju cijenu to ne učini. Stvar oko Karamarka, gdje smo vidjeli određene napukline tokom i nakon njihova izbornog sabora, rješavat će se nakon što se raspetlja ova politička drama. Ako Povjerenstvo kaže da je Karamarko dokazano bio u sukobu interesa, to će ubrzati stvar oko smjene Karamarka u HDZ-u, i dati alibi Mostu da izađe iz Vlade i vjetar u leđa za nove izbore. Ako kaže da nije bio, to će ojačati njegovu poziciju unutar stranke i jako poljuljati poziciju Mosta, koji bi mogao početi pucati po šavovima. Što se opstanka Vlade tiče, ona svakako neće opstati u ovom obliku i ići će se na njeno preslagivanje. U oba slučaja će HDZ imati trideset dana da složi novu većinu, razlika je samo u tome hoće li to biti s većim učešćem mostovaca ili bez njihovog učešća, ističe naš sugovornik.

Ristić kaže da će premijer Orešković vjerojatno ostati na svojoj poziciji, a nova Vlada će slijediti upravo započeto HDZ-ovo okretanje k centru, koje možemo vidjeti, recimo, po pojačanoj aktivnosti predsjednice Grabar Kitarović u vezi kurikularne reforme.

- HDZ će se vjerojatno osloboditi koalicijskih partnera s rubne desnice, a moguće i nekih ministara koji imaju reputaciju radikalnih desničara, u zamjenu za podršku stranaka centra i manjina. Na mjesto Tomislava Karamarka u Vladi će vjerojatno doći netko koga bi budući partneri smatrali prihvatljivijim. Nakon okončanja preslagivanja vjerojatno bi se išlo na smjenu samog Karamarka unutar stranke. To je nešto čega su svjesni u HDZ-u kao neminovnosti, jer ne smiju s njim na čelu dočekati sljedeće izbore – bilo izvanredne parlamentarne, bilo redovne lokalne. Iz političkih, a ne moralnih razloga, naravno. To je u interesu i predsjednice, jer i ona zna da bi joj bitka za novi predsjednički mandat bila znatno otežana ukoliko bi Karamarko ostao na čelu HDZ-a, kaže.

- U svakom slučaju, smjenu Karamarka s mjesta potpredsjednika Vlade ne treba očekivati, jer HDZ, kako god ispadne ovo oko afere Konzultantica (ako ne isplivaju novi dokazi), ima dovoljno vremena nakon izlaska Mosta iz Vlade pokušati skrojiti novu većinu bez Mosta (ne nužno i bez mostovaca). Smjenu Karamarka unutar HDZ-a treba očekivati, ali iz razloga političke oportunosti toga, kao i zbog neophodnog manevra HDZ-a prema centru, a ne pod moralnim ucjenama koje dolaze izvan HDZ-a. Most je, po običaju, precijenio svoje snage, i odlučio se na korak koji sami ne mogu pratiti. Oni nemaju rješenje za "dan poslije", nemaju Plan B. Pokazali su gotovo iracionalnu spremnost na žrtvu, ali taj idealizam lako gubi tlo pod nogama. Ponekad su za pobjedu potrebne i jake karte, a ne samo volja za pobjedom. Ta volja nas, ako nije kombinirana s osjećajem za realnost, često zna dovesti u sukob sa njom, pa i sa samima sobom. A onda nam protivnik nije ni potreban za vlastitu propast, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus

Komentar: Nema popuštanja Mostu, a Karamarko će morati sam ponijeti svoj križ

Na Općem izbornom saboru HDZ-a prebrojani su glasovi za članove Predsjedništva stranke, a informacije potvrđuju kako su se delegati u velikoj mjeri držali "šalabahtera" objavljenog u medijima, a koji su navodno usuglasili prvi ljudi stranke Tomislav Karamarko, Milijan Brkić i Tomislav Čuljak.

U Predsjedništvo su tako 'prošli' Ivan Anušić, Pero Ćosić, Josip Križanić, Žarko Tušek, Zlatko Hasanbegović, Anton Kliman, Darko Milinović, Božidar Longin, Zlatko Ževrnja i Željko Turk.

Najviše je glasova, po neslužbenim informacijama, dobio Hasanbegović (1227), slijede ga Milinović (1210) i Tušek (1100).

Sa "šalabahtera" koji je objavljen, u Predsjedništvo nije ušao jedino Nenad Horvatić, a umjesto njega, delegati su izabrali Križanića.

Prvi dojam nakon upravo završenog izbornog sabora HDZ-a jest aklamacija bez srca. Prvi zaključak koji se iz toga nadaje jest da Sabor HDZ-a nije donio rješenje koje se od njega očekivalo – a to je da se raščisti situacija unutar samog HDZ-a. Dapače, ovaj Sabor je, izgleda, samo dodatno zakomplicirao i otežao put do rješenja. Karamarko nije poražen – što se, doduše, nije ni očekivalo - ali nije stvorena ni atmosfera koja bi stranci dala novi zamašnjak. To je ono očekivano čudo koje se nije desilo. Umjesto zastava, glasnog skandiranja, trijumfa volje za novim pobjedama, prevladavala je komorna atmosfera. Sve je više ličilo na politički pogreb, nego na preporod, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Šalabahter-demokracija je odradila posao, pa su za potpredsjednike stranke i u njeno predsjedništvo izabrani mahom Karamarkovi ljudi. Malo je bilo disonantnih glasova tu, mada nisu izostali. Prije svega, tu je okolnost da mnogi viđeniji stranački kadrovi nisu niti istaknuli svoje kandidature, što nije tek prosvjed zbog poroznih demokratskih procedura u HDZ-u, koliko poruka da ne žele učestvovati u nečemu što nema budućnost. Ne budućnost u apstraktnom smislu, već budućnost u smislu kratke vremenske distance. Ljudi se jednostavno nisu željeli trošiti, ističe Ristić i nastavlja.

Drugi disonantan glas bio je govor Andreja Plenkovića, koji je uputio jasne kritike na račun predsjednika stranke Karamarka. Dok je govorio u Lisinskom je vladao potpuni muk, pa su se mogle čuti i muhe kako zuje. Na to je reagirao Bilaver, riječima da je pomislio da sluša Božu Petrova, a ne Plenkovića. To, naravno, nije bilo ono što je poručio Plenković. Prije bi se moglo reći da ultimatum Bože Petrova i Mosta o smjeni Karamarka komunicira s Bilaverovom i Karamarkovom pozicijom, jer taj ultimatum blokira alternativu Karamarku unutar HDZ-a. Kriza je ono što stabilizira postojeće odnose moći, tvrdi naš sugovornik.

Ristić kaže da se sve interesantno na ovom Saboru HDZ-a odvijalo na nekoj subliminalnoj razini, nego što je jasno artikulirano.

Tako je bio jako indikativan mlaki aplauz koji je dobio Karamarko da je čak i animatorica morala reagirati. S druge strane je aplauz graničio s ovacijama pri pojavljivanju njegovog zamjenika Milijana Brkića. Sad, trik je u tome bi li on takav aplauz dobio da nije stao iza Tomislava Karamarka ili ga je dobio baš zato što je stao iza njega? Rekao bih da je on stao iza Karamarka, ali tako nekako nezgodno da ga pri tome i gurne u stranu. Slično kao i kod Plenkovića je poruka – znamo mi da ovo ne valja, ali ako će ga netko mijenjati to ćemo biti mi, a ne Most, ističe.

Tome u prilog ide i treći disonantan glas, koji stiže, doduše, tek sad, nakon završetka sabora, a to je Brkićev komentar na Plenkovićev govor u kojemu kaže da mu je "drago da je nekim kolegama konačno proradila savjest", čime je, u biti, podržao Plenkovića i distancirao se od Karamarka, usput se pokazujući i kao demokrat. To su jasni signali onom šutljivom dijelu HDZ-a, koji je tijekom sabora sasvim diskretno aplaudirao. Čini se da Plenkovićev istup nije bilo tek soliranje, već strateški potez "načinjanja" Karamarka na samom saboru, kako bi se netom po završetku sabora demonstrirao spreman pokret za jedno post festum rušenje Karamarka. Ovaj put s potpisom Milijana Brkića, a ne Plenkovića. Je li u pitanju porađanje novog yina i yanga u HDZ-u?

Od gostiju na Saboru je apsolutnu dominaciju ostvario gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, svojom porukom Karamarku da se naspava, pa nakon tri dana krene u sastavljanje nove parlamentarne većine. Hoće li taj san potrajati tri dana ili malo duže, ili će pak taj san ostvariti netko drugi, bodriji i odlučniji od Karamarka, ostaje otvorenim. Ali, ne zaboravimo da su brojke uvijek precizne. Premijer Orešković je dobio sasvim mlak aplauz, što bi moglo začuditi, s obzirom da je premijerova jučerašnja podrška Karamarku bila jako dragocjena, jer se učinilo da je promijenio stranu, te da se udaljava od Mosta, a približava HDZ-u. Međutim, ovaj slab aplauz i premijerove uopćene poruke u govoru mogu ukazivati i na to da u HDZ-u procjenjuju da će Tihomir Orešković i dalje igrati s Mostom. Međutim, teško da bi on mogao igrati dvostruku igru. On je tu samo pragmatik. Njegova podrška HDZ-u djeluje kao konačna i još jedan indikator da se za Most igra bliži kraju. Uz to, premijer bi mogao biti most za prelazak većine zastupnika Mosta u novu većinu, kaže Ristić i zaključuje.

Sve u svemu, ako ova analiza stoji, mogli bismo izvesti generalni zaključak da je izborni sabor HDZ-a samo dodatno zakomlicirao situaciju i otvorio nove mogućnosti u trenutnoj političkoj situaciji, što nimalo ne olakšava stvari, već ih čini samo težim. Najvažnije je da smo konačno vidjeli da se pojavila pukotina u samoj osovini HDZ-a, na relaciji Karamarko-Brkić. Vidjeli smo i da postoji apsolutna odlučnost da se ne popusti Mostu. Zaključak bi mogao biti da će se ići s Bandićem na preslagivanje nove većine, ali i da će paralelno ići proces rušenja Karamarka unutar HDZ-a. Neće se popustiti Mostu, ali će i Karamarko, ipak, sam na kraju morati ponijeti svoj križ, naposljetku će.

Politika Plus

Bi li Marx danas glasao za desne populiste?

Možda je najveća ironija našeg vremena to da radnička klasa uglavnom glasa za desnicu. To se vjerojatno desilo još onog trenutka kada je prvi marksistički profesor pokušao objasniti nekom radniku koji su njegovi interesi, na što ga je ovaj samo mrko pogledao i pljucnuo u stranu. Zadatak koji je Marx dao komunistima, da budu avangarda radničke klase, lučonoše klasne svijesti radništva, sada ispunjavaju političari koje liberalni mediji nazivaju "ekstremnom desnicom". U Austriji je njihov izbor, tako, bio Norbert Hofer, u Mađarskoj je to Viktor Orban, u Americi Donald Trump. (Spomenuo bih ovdje i Karamarka, ako bismo konačno doznali njegov program.) Uspon populističke desnice povezan je s time da su uspjeli darnuti u egzistencijalnu žicu radničke klase. Neki od njih, poput Trumpa recimo, otvoreno obećavaju da će sada pro-biznis orijentiranu Republikansku stranku pretvoriti u radničku stranku.

Glasačko tijelo ljevice, pak, čine viša srednja klasa, bijeli ovratnici, intelektualci, studenti i pripadnici marginalnih društvenih skupina. Da ironija bude potpuna, na vrhu ovog šarenolikog društva nalazi se tzv. tehnokratska elita, klasa ljudi poput Georgea Sorosa, Billa Gatesa ili Warrena Buffetta, izdašni financijeri različitih ljevičarskih stranaka, programa i inicijativa. Marx bi se vjerojatno začudio kada bi otkrio da ova klasa ljudi savršeno odgovara njegovim opisima proletera kao ljudi bez domovine, bez korijena, klase bez klase. Zaštitni znak proletera postao je danas egidom društvenih elita. Njihovi politički predstavnici su ljudi poput izabranog austrijskog predsjednika Alexandera Van der Bellena, koji ljubav prema domovini smatraju karkternom osobinom vrijednom najvećeg prezira.

Međutim, jako bismo se prevarili ako bismo Trumpovu ili Hoferovu ekonomsku i socijalnu filozofiju smatrali suštinskim elementima njihova političkog programa. Jednako kao što one nemaju nikakav značaj u programima lijevih političara, poput Van der Bellena, Hillary Clinton ili Zorana Milanovića kod nas. U stvari, pojmovi ljevice i desnice u tradicionalnom smislu teško da danas, kada je desnica postala populistička a ljevica elitistička, imaju ikakvog smisla. Radi se prvenstveno o kulturalnom pokretu, a ne socijalnom ili ekonomskom. Nakon Fukuyaminog "kraja povijesti", mogli bismo reći da se čovječanstvo preselilo iz vremena u prostor. Više ne postoji vertikala, da ne kažem uspravnica, već samo horizontala. Političke revolucije više se ne tiču povijesnog poslanstva, već isključivo geopolitike. Glavna politička matrica danas je lokalno-globalno, glavna politička pitanja su imigracija i globalizam, a ne socijalna prava ili niži porezi.

Kada Trump kaže da će Republikansku stranku pretvoriti u radničku, on time ne artikulira zahtjeve radnika za nekakvim socijalnim pravima, već njihov gnjev protiv otuđenih globalističkih elita i želju da se stane na put ilegalnoj imigraciji. Slično je i kod Normana Hofera – on je "ekstremni desničar" zbog toga što ne želi, poput njegovog suparnika s "ljevice", ukinuti granice i svoju zemlju utopiti u bezoblično globalističko mnoštvo zvano "Europska unija". Pritom su potpuno nebitna njihova ekonomska stajališta. Ona mogu biti kakva im drago. To je ono što, recimo, do kraja ne razumiju "lijevi populisti" poput Tsiprasa ili Corbyna. Svoju popularnost oni ne duguju socijalnim i ekonomskim programima, već isključivo otporu globalističkim elitama. Corbynova politička sudbina trenutno se odlučuje oko toga kako će se konačno postaviti prema pitanju referenduma o izlasku iz EU. Jer, to je ono što "prezrene na svijetu" danas jedino zanima.

Ne postoje više ljevica i desnica. Postoje samo vladajuće globalističke elite koje su stekle svoju klasnu svijest i lokalni pokreti otpora protiv ovih elita. Samo tako možemo razumjeti revoluciju koja se događa s Trumpom, Orbanom, Stracheom, Le Penovom ili Putinom. Stari ideološki obrasci tu više ne važe. Postoji samo podjela na one koji svoju državu smatraju samo dalekom rezonancom vlastitih globalističkih vizija i one koji se zalažu za njenu ugroženu suverenost i slobodu. Svatko pri tome samo slijedi svoje vlastite interese i ovisno o tome bira stranu. Iako su elite nametljivije a njihova ideologija vladajuća, šutljiva većina glasa za one koji im obećavaju da će njihovi lokalni interesi biti na prvom mjestu, a ne tek sredstvo ostvarenja globalističkih vizija elita. Rečeno u frazi, oni nemaju što izgubiti osim svojih gadgeta. To je bauk koji danas kruži Europom.

Večernji list

Komentar: Most poklanja alibi HDZ-u za izlazak iz Vlade i mjesec dana za preslagivanje

Na pitanje hoće li Karamarko politički opstati, odgovor može dati samo HDZ, a tu on, unatoč raširenim svjedočenjima o unutarstranačkom nezadovoljstvu, uopće ne stoji loše. Naime, koliko god da je Karamarko nekarizmatičan i slab lider, opet se ne vidi da bi postojala nekakva koncentracija moću unutar HDZ-a mimo osovine Brkić-Karamarko, koji funkcioniraju kao jin i jang. To je vidljivo i nakon razbuktavanja afere Konzultantica, koja bi bila dovoljna da u političku prošlost pošalje i jače i karizmatičnije lidere, ali ne i Karamarka – ne zbog njegove snage, već zbog slabosti drugih, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić komentiravši tako ovu pravu dramu u Banskim dvorima.

- Taj odnos snaga će se vjerojatno potvrditi i u subotu na Saboru HDZ-a. Dakle, da postoji alternativa Karamarku u HDZ-u već bi se pojavila. Međutim, osim malo jače prisutnosti Davora Stiera u medijima i čudne najave Vladimira Šeksa o njegovom političkom reaktiviranju, nekih disonantnijih tonova iz i oko HDZ-a nije bilo. A ako se nitko unutar HDZ nije na to usudio sada, pred unutarstranačke izbore, kad će? Uostalom, Karamarko tek što je reizabran za predjednika stranke za naredne četiri godine. Prije bi se moglo reći da će se Karamarko riješiti svojih potencijalnih oponenata u stranci, nego da će se oni njega riješiti. Vjerojatno računa da mu je dovoljan teret vlastiti križ koji nosi. Sa zrnom soli bismo mogli reći da je jedina oporba Karamarku unutar HDZ-a – Most, jer sve što smo do sada od Mosta vidjeli liči na pokušaj neprijateljskog preuzimanja HDZ-a korištenjem Mosta, ističe naš sugovornik.

Ristić kaže da su, što se tiče napada, ultimatuma i ucjena koje dolaze iz Mosta, kao kruna afere "Konzultantica", oni su samo nastavak političkog pritiska na HDZ da se smijeni Karamarko, koje bi se Mostu moglo vratiti kao bumerang.

- Realno Most nema snagu ucjenjivati HDZ – i to u HDZ-u znaju. Sve je to puki blef, što smo mogli vidjeti i po kontradiktornim izjavama o podršci zastupnika Mosta saborskoj inicijativi SDP-a za smjenu Karamarka s mjesta potpredsjednika Vlade. Takve poruke od strane Mosta imaju smisla samo kao pritisak na HDZ da sami smijene Karamarka, ali, kao što smo vidjeli, za to ne postoji kritična masa unutar samog HDZ-a. Za Most su ne samo izbori, već i pad ove Vlade najgora opcija. Jer, ako bi došlo do pada Vlade, mostovci bi se sami razbježali i nudili HDZ-u ili SDP-u, a onda bi postale realne Bandićeve prijetnje o preslagivanju nove većine u Saboru, ističe Ristić i dodaje.

- U stvari, Karamarkova bi najveća pobjeda bila kada bi izašao iz Vlade, jer bi tada konačno stavio Most pred konačan izbor i prisilio ih da se odluče, da se spuste s moralnih visova odakle upućuju strelice ka HDZ-u i dokažu da zaista stoje iza svog morala. Jutros se pojavila takva vijest da HDZ izlazi iz Vlade, što je jasan signal Mostu iz HDZ-a da su svjesni njihove slabosti. Ako ne stigne pozitivan odgovor iz Mosta da su razumjeli tu poruku – a po upravo pristigloj izjavi Bože Petrova da će NL Mosta glasati za smjenu Karamarka, očito da nisu razumjeli – onda kreće Karamarkov kontraudar. Teza će biti da je Most kriv za nove izbore, te da HDZ izlazi iz Vlade zbog neodgovornog ponašanja i ucjena Mosta, smatra naš sugovornik.

- Pomirljive poruke Milijana Brkića na današnjoj presici vjerojatno su računale s ovim stavom Mosta i bile su sračunate na to da se kaže da je HDZ taj koji je za kompromis i da nisu oni krivi za izbore nego da je kriv Most. Sve ovo će jako pomoći Karamarku, i okrenuti situaciju u njegovu korist. Izlazak HDZ-a iz Vlade bit će gesta slična onoj od zimus kada se Karamarko povukao iz pregovora i doveo Most u škripac. Sjetimo se kako je to podiglo samopouzdanje HDZ-ovcima i rejting Karamarku. Savršen tajming pred Sabor HDZ-a u subotu. Naravno, sve ovo je možda loše za HDZ, jer će oni loše proći na izborima ako Karamarko ostane lider, ali to je već problem HDZ-a, kaže Ristić i zaključuje.

- Izlazak HDZ-a iz Vlade, naravno, još uvijek ne znači da će izbora i biti, već znači da je HDZ kupio trideset dana za preslagivanje većine uz savršen moralni izgovor. Što će Most u takvoj situaciji, nije jasno. SDP-u vjerojatno ne pada na pamet pomisao da ide u slaganje Vlade s Mostom nakon što su vidjeli što su ovi učinili HDZ-u. O tome dovoljno govori njihova šutnja. Moguće je, međutim, da dobijemo situaciju u Saboru u kojoj HDZ ne može izglasati nepovjerenje vlastitoj Vladi, te da SDP glasa za smjenu Karamarka ali ne i Vlade. To će dodati još jedan detalj političkom apsurdu u kome se nalazimo. Sve u svemu, izbori nisu ni za koga neka opcija, naročito ne za Hrvatsku – zamislite samo da, pored Mosta dobijemo još i Živi Zid kao bitan politički faktor! Kako sada stoje stvari, HDZ će imati 30 dana da s Bandićem i mostovcima ohlađenih glava pronađe novu saborsku većinu. Ako to ne uspije, onda su izbori jedina preostala opcija. A tko to preživi, pričat će, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Šutnja kao priznanje krivnje i pokoravanje

Trumpu kao da sve ide od ruke. To nije uvijek samo zahvaljujući njegovim neideologiziranom, zdravorazumskom pristupu politici, već često i zaslugom ideološke zaslijepljenosti i arogancije njegovih protivnika. Sreća prati one koji imaju smjelosti govoriti istinu; događaji se povinuju njihovim riječima. Tako se zgodilo da će velika poljska zajednica u Americi, njih oko deset milijuna, koja je već dala podršku Trumpovoj vjerojatnoj protukandidatkiji Hillary Clinton, na dan izbora, po svemu sudeći, ostati kod kuće. Kako javljaju agencije, razlog njihova bojkota su riječi koje je izgovorio njezin suprug na predizbornom skupu u New Jerseyu , Bill Clinton, izjavivši da Poljaci i Mađari smatraju da "demokracija donosi previše problema" te da žele birati "čelnike poput Putina". "Dajte nam autoritarnog diktatora, a strance držite podalje. Zvuči vam poznato?", rekao je Clinton, aludirajući pritom na Trumpa.

Poljaci nisu ostali dužni na ovaj arogantni ispad bivšeg američkog predsjednika. Poljska premijerka Beata Szydlo zatražila je od Clintona da se ispriča poljskoj naciji, a čelnik vladajućih konzervativaca Jaroslaw Kaczynski preporučio mu je posjet psihijatru. Na slične reakcije je Clintonova izjava naišla i u Mađarskoj. Mi u Hrvatskoj možemo samo sa zavišću gledati kako se ove ponosne nacije suprotstavljaju napadima globalista na suverenitet i dostojanstvo nacionalnih država. Naime, i nova hrvatska Vlada se od samog početka nalazi pod stalnim napadima globalističkih elita i njihovih medijskih eksponenata, ali na te napade nema nikakvih reakcija. Dapače, preko toga se prelazi šutke, a ponekad se čini i uz mazohističko odobravanje. Ne prođe nijedan dan da se u nekom od stranih medija hrvatska Vlada ne napadne kao "neoustaška" ili "profašistička", ali nikakve reakcije na te napade nema. Nedavno smo imali priliku vidjeti kako predsjednica Grabar Kitarović, u društvu američke veleposlanice, dragovoljno i šutke pristaje na ponižavanje institucije predsjednika Republike Hrvatske od strane radikalnih ljevičarskih aktivista na obilježavanju Svjetskog dana slobode medija.

Šutnja tu ne znači samo priznanje vlastite krivnje, već i pokoravanje. Ne radi se tu o nekakvom katarzičnom iskustvu ili spoznajnom uspjehu, uslijed kojih bismo zanijemili, već o paraliziranosti u prisustvu većih i jačih od nas, o potpunom gubitku integriteta i odsustvu samopoštovanja, u spremnosti da u svakom trenutku svoj suverenitet predamo moći globalnih elita. Ova vlada je desna i suverenistička možda tek u jednom arhivarskom, gotovo folklornom smislu. Više je suverenizma i nacionalne samosvjesti pokazala Milanovićeva lijeva vlada u otporu briselskim ultimatumima i politici Angele Merkel tijekom migrantske krize, nego što ćemo, izgleda, ikako imati prilike vidjeti od ove desno-konzervativne vlade. Ovdje se po mišljenje ide u veleposlanstva, nacionalna strategija i zakoni diktiraju se u nekom briselskom uredu, a saveznici se traže među onima koji nas otvoreno preziru i lupaju nam šljage. Patriotski se pritom, doduše, jako galami. Kao da se ništa nije promijenilo od vremena kad je Josip Horvat pisao Slavku Batušiću: "Moj Boy (Horvatov pas), kad sam ga jednom jače lupio, iskesio se na me. Hrvati kad ih lupe vele "Küss die Hand". Bez obzira na promjene carstava, sistema, ideologija, u Hrvatskoj postoji jedna stalnost: madžaronstvo: radikalno fraziranje, stvarno servilizam."

Postaje jasno da se u utrobi svijeta kuha nešto novo. Globalne elite su u panici, gube utjecaj i moć. Gotovo izvjesna Trumpova pobjeda na američkim izborima utjeruje im strah u kosti. Zato se sada na sve stane toliko galami o fašizmu i istjeruju se fašističke vještice na i najmanji znak suverenističke politike. U svom nedavnom govoru o vanjskoj politici budući američki predsjednik je rekao: "Nećemo više predavati ovu zemlju, niti njezin narod, sirenskom zovu globalizma. Nacionalna država ostaje istinski temelj sreće i harmonije." Mnogi se, zajedno s globalističkim elitama, plaše Trumpa, pitaju se kakav će to biti svijet u kome će se najjača globalna sila dobrovoljno odreći globalističke ideologije, poglavito male nacije, koje su svoju sreću našle u pokoravanju globalnim elitama. Svakako će to biti svijet u kome će se manje cijeniti servilnost, rukoljub i fraziranje, a puno više vrline poput neovisnosti, nacionalne slobode, držanja do vlastitog dostojanstva, a ponekad i pokazivanja zuba jačem od nas. Možda takva promjena bude blagotvorno djelovala i na tu stalnost našeg nacionalnog karaktera, nad kojom lamentira Horvat?

Večernji list

Komentar: Most želi promijeniti HDZ a ne Hrvatsku – ništa od izbora

Kada se stalno pitamo hoće li biti novih izbora, prije svega trebamo imati na pameti da se vlast bez velike nevolje nikad ne predaje. Puno je važnije pritom gledati što političari rade, a ne što govore. Tako je to i sada. Stalna histerizacija javnosti oko novih izbora samo je spinanje u službi pritisaka na koalicijske partnere u svrhu mijenjanja stvari unutar svog prirodnog okruženja, a ne mijenjanja samog okruženja. A prirodno okruženje Mosta je, kako vidimo, HDZ. Most, jasno je to iz svih njihovih dosadašnjih poteza, želi mijenjati HDZ a ne Hrvatsku, kao što stalno govore. Tim stalnim spinanjem javnosti najviše se štete nanosi premijeru Oreškoviću, jer svađe dolaze u prvi plan, a on nikako ne dolazi do riječi kako bi iskomunicirao reforme. Zato reformi i nema, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Konačno, ako govorimo o današnjoj izjavi Bože Petrova o tome da će izbori moguće biti na jesen, onda govorimo o početničkom gafu, a ne stvarnom planu. Naime, moglo bi se slučiti da taj termin za izbore bude odgovarao HDZ-u, ako se do tada oporave od afere Konzultantica, pa onda imaju njegovu izjavu. Zašto bi Most htio na izbore? Zato što im se ne sviđa kako radi HDZ? Pa, znaju oni kakav je HDZ, zato i jesu s njima u koaliciji, kako bi tu mijenjali odnose. Ove prijetnje izborima, dakle, samo su pritisak kako bi promijenili odnose unutar HDZ-a, i time poboljšali svoju poziciju, ali i ispunili svoju svrhu, a ne  zato što bi htjeli na izbore. Nije li nedavno Božo Petrov, komentirajući pad podrške u anketama, izjavio da bi dao i preostalih 6% podrške za četiri godine reformi, tj. ostanka na vlasti? Stoga, nikakvu inicijativu od vladajućih koja bi išla u smjeru novih izbora ne treba očekivati, ističe naš sugovornik.

Ristić napominje da to sada, nakon afere Konzultantica, vrijedi i za HDZ.

- Oni su prije izbijanja te afere stajali dobro u anketama, a kao Domoljubna koalicija su se mogli nadati i apsolutnoj većini na novim izborima. Jedino je HDZ, dakle, mogao izazvati nove izbore. Izbijanjem ove afere je to sada promijenjeno. Sada je HDZ vezan čvrsto za Most i manevatski prostor im se asimptotski približava nuli. Kao što vidimo, polako se stišavaju trbuhozborci iz Domoljubne koalicije, koji su najavljivali nove izbore ili preslagivanje nove većine u Saboru. Ako su se najave koje su dolazile s te strane pokazale neuvjerljivima, onda su najave o mogućnosti novih izbora, koje sada dolaze iz Mosta, još manje uvjerljive, kaže i dodaje.

- Jedini kojima su u interesu novi izbori jest oporba. Međutim, koalicija Hrvatska raste se raspala, a SDP prolazi kroz pravi mali partijski purgatorij. Najave SDP-a da će, zbog afere Konzultantica, pokrenuti inicijativu za opoziv Karamarka jedini su ozbiljan politički test za ovu Vladu, koji bi mogao rezultirati novim izborima. Naravno, SDP je ovim potezom stavio u jako neugodnu poziciju Most, koji je bio najglasniji od izbijanja afere, pa im sada, ako ne žele na nove izbore, a ne žele, nema druge nego se ugristi za jezik i računati na kratko pamćenje svojih glasača. Sve će ovisiti od zastupničke matematike i efektivne kontrole koju Božo Petrov ima nad zastupnicima Mosta, a tu je računica već pokazala da je za opoziv Karamarka potrebno pet ruku zastupnika Mosta. Ima li toliko pobunjenika u Mostu, vidjet ćemo za nekih mjesec dana od kada inicijativa bude stavljena u saborsku proceduru, tj. krajem lipnja, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Je li Most postao HDZ-ova sudbina?

Ako bismo htjeli izdvojiti onaj trenutak u kome se naš svagdašnji politički kaos premetnuo u ovo naše sadašnje bauljanje po hladnom, mračnom i besplodnom političkom Tartaru, iz koga se ništa smisleno ne može izroditi, vjerojatno bi najpreciznija riječ bila – pomirenje, gotovo sveta, najskuplja riječ u Hrvata. Ispostavilo se da je doista bila skupa. Naime, onog trenutka kada je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, u svojoj dramatično intoniranoj "poslanici", pozvala na pomirbu djece ustaša i partizana, stvari su krenule nagore. Nova sinteza plaćena je novim i još većim raskolom, pravim političkim rasulom. Pokrenuta je afera Konzultantica, mogli bismo reći kćerka-afera majke svih političkih afera u Hrvatskoj, onoj oko spora između Ine i MOL-a. Vremena oštrih ideoloških sukoba između Milanovića i Karamarka oko ustaša i partizana odjednom su nam se učinila vremenima blažene političke stabilnosti, naivnosti i predvidljivosti. Ovaj put izgleda ima i ranjenih i mnogi su namirisali krv.

Radi se, kako nam kažu, o stvari od nacionalnog interesa. Kao što znamo, "nacionalni interes" je sintagma kojom označavamo sve ono što nije naš interes. Nešto poput koša za smeće, poput "Podravke", "Petrokemije" ili narečene Ine, recimo. Smeće koje smatramo nacionalnim blagom, obiteljskom srebrninom, svojevrsni atavistički ostatak kod demokratskih nacija koji simbolizira njihovu zavist prema poraženoj aristokraciji, veliki akumulator njihovog gnijeva. Tu srebrninu, naime, nikad nismo ni posjedovali, ali je dobar osjećaj biti plave krvi, makar i siromašan. Hrvatsku je, znamo, zahvatio veliki gnijev povodom Sanaderove prodaje Ine mađarskom MOL-u. Je li ta prodaja izvršena na kriminalan način, kakvi su nam sudovi, vjerojatno nećemo nikad saznati. Ugovor je potpisan, a krivnja teško dokaziva. No, to izgleda nije ni bitno, bar ne političarima. Bitan je politički gnijev koji se tim povodom akumulira. To je veliko blago koje je Hrvatska dobila u naslijeđe tom aferom, to je ono što nazivamo nacionalnim interesom kada govorimo o Ini, ne obiteljska srebrnina. Nju ionako nismo nikad ni imali, niti će nam se ona vratiti.

Prošla Vlada je izbjegavala čitavu stvar riješiti i dogovoriti se s Mađarima, nego ju je poslala na arbitražu, upravo iz razloga političke oportunosti. Dok god traje taj spor, mislilo se, dok god postoji Sanaderova krivnja, nad HDZ-om će visiti Damoklov mač kriminalne organizacije, a lijeva koalicija će vječno vladati. Ta kalkulacija se ipak nije pokazala pouzdanom, prvo Josipovićevim porazom na predsjedničkim izborima, a potom i gubitkom vlasti na parlamentarnim izborima. Unatoč svemu, dakle, Karamarko je uspio pomrsiti te političke račune. Iz istog razloga političke oportunosti je sada Karamarku jako stalo čim prije otkloniti to sjećanje na Sanaderov grijeh. To je glavni politički razlog zbog čega je HDZ-u stalo prekinuti otezanje s arbitražom i riješiti stvar s Mađarima dogovorom. No, kao što sada vidimo, ta težnja je i njihova Ahilova peta. Što više nastoje oko dogovora s Mađarima, tim više pobuđuju sjećanje na svoj "istočni grijeh" i prizivaju stigmu "kriminalne organizacije". To je Gordijev čvor HDZ-a, koji im nikako ne polazi za rukom raspetljati. Dapače, pokušajem njegovog raspetljavanja Karamarko prijeti uništiti sve što je postigao vraćanjem HDZ-a na vlast. Govori se o veleizdaji, povlači se znak jednakosti između Karamarka i Sanadera, itd.

Afera Konzultantica aktivirana je kako bi se HDZ stavio pod kontrolu udaranjem kontre na opetovane prijetnje iz Domoljubne koalicije da će razvrgnuti koaliciju s Mostom i, preko Bandića, napraviti "novi Most" i novu parlamentarnu većinu. Ovim potezom je HDZ vezan na kratak lanac a Most postao njihova sudbina. Ucjene i uvjetovanja sada su moguće, da parafraziramo potpredsjednika Petrova, samo kada dolaze s jedne strane. To je cijena pomirenja koje je u svom nedavnom obraćanju naciji prizivala predsjednica. Međutim, pitanje je je li se ovim otišlo predaleko, može li čitava stvar sada stati na ovome ili ćemo umjesto priželjkivanog ostvarivanja političke ravnoteže sada ući u razdoblje potpune nestabilnosti i konačnih obračuna? Vrata za slabu nadu da se čitava stvar vrati u ležište, odškrinuo je jučer u svom obraćanju premijer Orešković, kada je na pressici rekao da se arbitraža oko Ine nastavlja, ali i da nije ni nemoguć dogovor s MOL-om. Priliku da vidimo u kom smjeru će se kretati stvari možda ćemo imati već na komemoraciji žrtvama Križnog puta na Bleiburgu, još jednoj od prilika da se pozove na nacionalno pomirenje.

Večernji list

Komentar: Afere i svađe su u nacionalnom interesu

Iako je predsjednica jučer pozvala na nacionalno pomirenje, danas smo osvanuli s naslovnicama o novoj aferi i podjelama unutar vladajućih struktura, koje prijeti dovesti Vladu pred najveću krizu dosad. Radi se o objavljivanju dokumenata po kojima se vidi da je Josip Petrović, lobist mađarskog MOL-a, plaćao konzultantske usluge tvrtki Drimia, koja je u vlasništvu Ane Šarić Karamarko. U svjetlu sukoba u Vladi na relaciji Most-HDZ oko nastavka arbitraže Ina-MOL, postavlja se pitanje je li tu bilo sukoba interesa. Da se to utvrdi stvar je pravosudnih organa, jel', ali je puno zanimljiviji politički dio priče, i s tim povezana, kako se to kaže, politička i moralna odgovornost, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Pravosudni dio priče bi mogao i potrajati, ovisno o tome koliko je koja interesna grupacija jaka u pojedinim institucijama. Kod političkog dijela je najbitniji timing čitave priče. Naime, o vezama HDZ-a i MOL-a se i ranije puno pričalo i tu je manje-više sve poznato od ranije. Samo je ta priča iz nekog razloga prolazila "ispod radara" i nije bila toliko zanimljiva javnosti. Sada je ona "aktivirana", pa se postavlja pitanje zašto baš sad? Zašto je bilo korisno o tome dosad šutjeti, a sada je oportuno o tome govoriti? Ako bismo imali odgovor na ovo pitanje, onda bismo možda mogli odgovoriti i na pitanje hoće li ova afera dovesti do pada Vlade i do novih izbora, tvrdi Ristić.

Naš sugovornik kaže da je njegovo mišljenje da neće, da će se stvar razvlačiti po institucijama, a da će političku štetu pretrpjeti Karamarko i HDZ, ali ne i Vlada.

- Mogli bismo reći da je za Karamarka i HDZ ova Vlada izgubila smisao postojanja još otkako je za novog ravnatelja SOA-e predložen Daniel Markić, kojeg na tom mjestu HDZ nikako ne želi vidjeti a Most, premijer i predsjednica ga podržavaju. Kako smo vidjeli u proteklih mjesec dana, HDZ nije uspio u pokušajima da se, preko Bandića i Vrdoljaka, stvori "novi Most" kako bi se bez Mosta posložila nova većina u Saboru. U tom smislu je ova afera svojevrsni kontraudar na HDZ u svrhu njihovog pacificiranja. Mostu se, naime, nikako ne ide na nove izbore, ali ne želi ni gledati kako mu HDZ radi iza leđa na slaganju nove Vlade, kaže Ristić i nastavlja.

- Hoće li Karamarko politički preživjeti ovakav udarac, ovisi prije svega od odnosa u samom HDZ-u, koji se nalazi pred važnim unutarstranačkim izborima. Ovo je težak udarac za HDZ, pa bi mnogi Karamarkovi oponenti u samom HDZ-u vjerojatno mogli poželjeti osloboditi se Karamarka koristeći ovu aferu. S druge strane, Karamarko je prije dva tjedna ponovno izabran za predsjednika stranke, tako da je pitanje što je gore po HDZ – mijenjati tek izabranog predsjednika ili ga zadržati solidarno podnoseći političku štetu zajedno s njim. Što se tiče opcije razvrgavanja koalicije s Mostom i izlaska iz Vlade kako bi se izazvalo nove izbore, mislim da bi to u ovoj situaciji bio samoubilački potez za HDZ i da se o toj opciji uopće više ne razmišlja. Drugim riječima, Most je postao HDZ-ova sudbina. Gledano sa strane, ova zadnja afera, kao i uopće stalne svađe koalicijskih partnera, nisu loša stvar, jer na taj način javnost saznaje sve negativne strane političkih aktera koji vode zemlju. Međusobnim obračunima, vođeni sebičnim interesima i ambicijama, političari traže podršku javnosti plasiranjem afera kojima slabe svoje političke konkurente. Cum grano salis bismo mogli reći da stalnim aferama i svađama vladajućih ova Vlada radi u najboljem nacionalnom interesu. Ova Vlada je svakako nestabilna, ali ta nestabilnost je i svojevrsna garancija njene stabilnosti. A ako čvrsto budu slijedili svoje interese, i njene trajnosti, ističe naš sugovornik i zaključuje.

- Tako je moguće da ćemo još dugo imati nestabilnu vladu, možda sve dok međusobno potpuno ne unište jedni druge. Za građane i nacionalni interes to uopće nije loše. Jer, što bismo drugo od političara, takvih kakvi su, i mogli očekivati – možda neke reforme, poboljšanje životnog standarda, reformu pravosuđa, zdravstva, mirovinskog sustava? Ne daj Bože da dođe do žuđenog pomirenja i da se toga prihvate! Tada bi radili nama isto ono što sad rade sami sebi. Bolje da se predatori međusobno love, nego da mi postanemo lovina.

Politika Plus

Mi nismo anđeli ili dilema oslobođenika

Čudna su ova postdemokratska društva – potpuno nalikuju onim preddemokratskim. Zavjere i dvorske intrige, često začinjene recepturom kakvog farmaceuta od povjerenja, njeno su glavno obilježje. Duh firentinske kuće Medici potpuno je ovladao Banskim dvorima i Pantovčakom. Za njihov opis primjerenije je obratiti se političkoj lukavosti jednog Machiavellija, nego demokratskoj patetici nekakvog Rousseaua. To je svijet u kojem vladaju lav i lisica, a ne blažene ovčice. Pa ipak, treba reći da to i nije uvijek tako opasan svijet za ovčice – naročito ako su lisica i lav, a i poneki vuk, zaokupljeni međusobnim okršajima. Kad se oligarsi sukobljavaju oko plijena, narod prosperira jer je izbjegao postati plijenom. No, umjesto da uživaju u tom spektaklu međusobne borbe za prestiž svojih predatora, svjesne da su sigurne dok se oni zabavljaju sami sobom, ovčice se bune što se lav, vuk i lisica tako bespoštedno nadmeću, umjesto da složno odluče o tome što ćemo imati za ručak.

Možda bismo tako, u slici, najbolje mogli opisati čudne rezone koji vladaju na našoj životinjskoj farmi otkad je dobila novog upravitelja. Svima je promaklo utvrditi činjenicu da je glavno postignuće koje je ostvarila vlada Tihomira Oreškovića to da uopće nije uspjela provesti efektivnu kontrolu vlasti, točnije, to da imamo slabu vlast, vlast koja jako malo vlada. Sabor je prestao biti strojem za donošenje novih zakona i postao je prava svađaonica; na saborskim odborima oporba ima jednaku težinu kao i vladajuće stranke, ponekad i veću; kako koje ministarstvo u Vladi najavi neku reformu, tako oko toga izbije skandal i čitava stvar ide na doradu... Reklo bi se da tu ništa ne funkcionira. Nijedna strana, naime, ne želi suradnjom s drugom stranom oslabiti svoju ionako nezavidnu poziciju. A, opet, to i nije tako loše. Vođeni vlastitim slijepim interesom i očuvanjem svojih pozicija, naši su wannabe Napoleoni ostvarili stari liberalni ideal konstitucionalne vladavine, a to je da se stvori takav sustav u kome vlast samu sebe ograničava.

Ovo je, bar prema onome što smo dosad vidjeli, najtransparentnija Vlada koju smo ikad imali. Gotovo da možemo biti sigurni da, dok je ove Vlade, ne postoji ta urota, podmetačina ili zločin koji neće biti objelodanjeni i dani na uvid javnosti. I to ne zato što bi politički akteri na vlasti imali više demokratskog nerva od svojih prethodnika, već zbog toga što nitko od njih nije dovoljno siguran u vlastitu snagu, pa traže dodatnu podršku javnosti iznošenjem tuđeg prljavog veša na vidjelo. Naši su vlastodršci uhvaćeni u stupicu vlastitih ambicija. Poput zatvorenika stavljenih pred iskušenje da dobiju niže kazne ako postanu "zaštićeni svjedoci", oni "pjevaju", tako da dobivamo potpunu sliku svih grijeha ljudi na vlasti. Političari dobrovoljno surađuju u raskrinkavanju svih opačina vlasti. Višedecenijska omerta političkih klanova kao da puca, nijedan urotnički savez više nije siguran, vlast je postala klimava. To je izuzetno potignuće za demokratsku kulturu u Hrvatskoj, koju je donijela ova nestabilna konstelacija vlasti.

Ako su nevolje naših vlastodržaca već opisane kao "dilema zatvorenika", nevolje koje zaokupljaju hrvatski puk mogli bismo možda najpodesnije opisati kao "dilemu oslobođenika". Ne znamo što bismo učinili sa svojom slobodom. Ona postaje višak koji kao da smeta. Naime, kao da se svi žale što nemamo jaku vladu, svi kao da su očajni što vlast nikako da počne vladati, svi priželjkuju njenu konsolidaciju kako bi se konačno krenulo s reformama, itd. Čak je ta "reformska priča" postala i jedno od glavnih oružja pretendenata na osvajanje apsolutne vlasti – dodvoriti se narodu obećavanjem boljih, ljepših i uspješnijih reformi. Kao da se nismo nagledali reformi i konsolidiranih vlada, i kao da se njihova snaga nije uvijek osjetila na koži naroda? Vlast je služila vlastodršcima samo kao zgodno pokriće za kovanje urote protiv naroda i države – često uz sveopće narodno oduševljenje i potporu. Sreća da se stvari ponekad odviju po nekoj svojoj logici, nama iza leđa, mimo naše volje i volje političkih aktera.

Naravno, ova slika je samo jedan zaustavljeni trenutak, čista impresija nakon sto dana rada Vlade. Prije ili kasnije već će se na našoj farmi pojaviti nekakav Napoleon koji neće biti samo korisni idiot uvećanja naše slobode, nekakav naš Savonarola, koji će "stvari dovesti u red", koji će na lomaču baciti neshvaćeno makijavelističko "lukavstvo uma" konstutucionalne vladavine i ogrijati nas vatricom reformske, omnipotentne, svenarodne vlasti.

Večernji list

Komentar: Hrvatska diplomacija pred vanjskopolitičkim brodolomom

Teško je više prikrivati da je naša diplomacija potpuno podbacila i da doživljavamo pravi vanjskopolitički brodolom. Ne radi se više samo o lošem naslijeđenom stanju, već o potpunom lutanju i amaterizmu trenutne garniture u MVEP. Koliko god se trudili ublažiti ozbiljnost i težinu zadnjeg diplomatskog skandala oko otkazivanja sastanka u Washingtomu između MVEP Hrvatske Mire Kovača i američkog državnog tajnika Johna Kerryja, značaj toga je nemoguće precijeniti, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Prije će biti da se radi samo o vrhu ledene sante, ispod koje se krije puno veća opasnost od nekakve neusklađenosti satova i naknadnih neuvjerljivih prisega u "čvrste odnose". Kako prenosi Nova TV, problem je izbio zbog imenovanja bivšeg šefa Mesićeva ureda Amira Muharemija za pomoćnika MVEP, koga su Amerikanci prije desetak godina proglasili presonom non grata. Hoće se reći da se ministar Kovač tu našao u nebranom grožđu, jer gospodin Muharemi navodno nije bio njegov izbor, već nekog uticajnijeg od njega, a ako je to tako, to bi mogao biti samo Tomislav Karamarko, kojeg se i ranije povezivalo s gospodinom Muharemijem, kaže Ristić i nastavlja.

- Predsjednica Grabar-Kitarović je "pozvala i prozvala" ministra Kovača da poduzme nešto u vezi najavljenih promjena u diplomaciji, nezadovoljna time što, kako kaže, nije sigurna "zastupaju li neki od naših veleposlanika interese hrvatske države ili države primateljice". Kako piše "Večernji list", nezadovoljstvo se odnosi i na veleposlanika u Washingtonu, Joška Paroa. No, kako predsjednica, već po običaju, u svom dosta iznenađujućem istupu, iznenađujućem i za ljude u vrhu HDZ-a, nije dala nikakvo obrazloženje zbog čega traži smjenu određenih diplomata, možemo se samo pitati je li i veleposlanik Paro imao nekakvu ulogu u "odgodi" Kovačevog sastanka s Kerryjem, i da li se sintagma "interesi države primateljice" odnosi upravo na Sjedinjene Države? Uz to, predsjednica navodno želi i smjenu veleposlanika u Berlinu, Ranka Vilovića, zbog toga što, kako se navodi, nije uradio dovoljno na jačanju veza s Njemačkom, kao i žurno imenovanje veleposlanika u Moskvi, ističe naš sugovornik.

- Ako znamo da je predsjednica još povodom afere oko smjene šefa SOA-e, gospodina Lozančića, koja je ovih dana ponovno došla u fokus interesa javnosti, zahladila odnose s SAD, postavlja se pitanje ne radi li se ovdje o sukobu dviju vanjskopolitičkih koncepcija – jedne koja bi se vezala za Berlin i Moskvu, i druge, koja bi htjela osnažiti kontakte s Amerikancima, i nije li to izvor svih naših lutanja i problema s kojima je suočena naša diplomacija? I gdje tu treba točno povući granicu, ako znamo da sam ministar Kovač važi za diplomatu s dobrim vezama s Njemačkom? Možda s tim treba povezati i izjavu premijera Oreškovića da za imenovanje novog šefa SOA ima podršku Amerikanaca i Kanađana, pa bi se eventualno moglo zaključiti i da je čitav ovaj skandal pomalo namjerno izazvan od strane HDZ-a, kako bi se pogoršavanjem odnosa s SAD i promjenom vanjskopolitičkih prioriteta izmaknuo stolac premijeru Oreškoviću, koji više očito ne uživa njihovu podršku a ima je s one strane Atlantika? Drugim riječima, ne radi li se o još jednom diplomatskom skandalu za unutarpolitičku upotrebu?

Kako god bilo, mora se reći da je naša vanjskopolitička pozicija sve lošija i lošija. Djelujemo potpuno izgubljeni i bez jasnih saveznika, a vremena su velikog geopolitičkog premetanja u Europi i svijetu. Gubimo oslonac u Americi, gubimo u Europi, gubimo u zemljama istočne Europe. Saveznike kao da pokušavamo naći izvan Europe i zapadnog svijeta, što nam se opet vraća kao bumerang. Da ne spominjemo to da u zapadnim medijima polako dobivamo imidž nekakve "otpadničke države", a članove Vlade se otvoreno povezuje s fašizmom. Sjetimo se, također, da smo, već i pri samom pokušaju blokiranja otvaranja poglavlja 23 sa Srbijom, dobili vruće packe od EU. Pitanje je može li se ova sadašnja garnitura u MVEP-u sa svim tim izazovima nositi. Kao zaključak se nadaje da je jedina osoba koja bi eventualno mogla pomoći u ovoj situaciji upravo premijer Orešković, čiji ugled je ostao nepoljuljan u diplomatskim krugovima i kod naših zapadnih saveznika. Vrijeme je za diplomatsko presabiranje, jasne stavove i polaganje računa o tome kakva nam vanjska politika želi biti. Radom "ispod žita", utjecajem osobnih motiva i kratkoročnih stranačkih interesa na rad diplomatskih službi možemo vrlo lako potonuti u hladnim vodama Atlantika, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus

Komentar: Vlada zavrjeđuje visoku ocjenu zbog svoje transparentnosti

Najveći je uspjeh Vlade to što je dosad donijela malo zakona, tj. uopće je jako malo vladala. Bili su uglavnom zaokupljeni kadroviranjem i međusobnim svađama. Neki to vide kao nestabilnost, neki kao slabost, ali se na to, bar iz tradicije demokratskog konstitucionalizma promatrano, može gledati i kao na dobru stvar. Još je jedan od američkih očeva osnivača, James Madison, govorio da je zadatak državnika stvoriti takav poredak koji bi bio primjeren narodu vragova, jer kad bi ljudi bili anđeli, onda im vlada ne bi bila ni potrebna. To je sustav podjele vlasti, odnosno, kontrole i protuteže. Ostvarenju tog Madisonovog ideala Oreškovićeva se vlada asimptotski jako približava. U tom smislu Vlada zavrjeđuje vrlo visoku ocjenu, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić komentiravši tako prvih 100 dana Vlade Tihomira Oreškovića.

- Naravno, može se prigovoriti da oni to ne rade namjerno, ali ideja demokratskog konstitucionalizma upravo i jest da ostvarenje tog sustava ne bude plod nečije intencije, već da se on ostvaruje "iza leđa", mimo svjesne intencije političkih aktera, kao nevidljivom rukom vođeno. Svi se žale na svađe unutar Vlade, na stalna natezanja i prijetnje, izbijanje skandala i afera, ali to i jest srž liberalne demokracije – ustrojiti poredak tako da političari, vođeni vlastitim slijepim interesom, jedni druge sputavaju, da kuju zavjere jedni protiv drugih kako ne bi imali vremena udružiti se u kovanju zavjera protiv naroda. Jako je pozitivna spoznaja koju nam je osvjedočila ova Vlada u prvih sto dana vlasti da takav jedan sustav može funkcionirati i kod nas, kaže Ristić i nastavlja.

- Reformi smo u ovih 25 godina demokracije imali jako puno, svaka Vlada je imala bar tuce reformi, ali ovakav stupanj transparentnosti rada vlade, međusobnog optuživanja, podmetanja i sputavanja, još nismo imali prilike vidjeti. To je jako dobra stvar za demokratsku kulturu u Hrvatskoj. Vlada je konačno izgubila aureolu nedodirljivosti, na političare se više ne gleda kao na viša bića, već kao na vragove, spremne na svaku opačinu i zločin, tako da je i razina očekivanja nekog dobra od vlasti vrlo niska, a razina budnosti i opreza podignuta na najviši stupanj. Naravno, problem je što je narod takav da ne voli slabu vlast, voli čvrstu ruku, pa postoji opasnost da ova Vlada padne prije nego ljudi osvijeste sve blagodati koje im nudi slaba vlada, tvrdi naš sugovornik.

Ristić kaže da postoji i opasnost da sama Vlada pokuša dokazati da i nije tako slaba, pa se odluči na neki dalekosežan i nepromišljen korak.

- Takvih najava ima, poput upravo donesenog Prijedloga Nacionalnog programa reformi u ambiciozne 61. točke. Treba se nadati da će uspjeti one točke koje idu ka razvlašćenju ingerencija Vlade nad društvenim procesima, a propasti one koje pokazuju njenu ambiciju da nametne svoje odluke društvu i još više ga optereti novim nametima i regulacijama. Za neku konkretniju ocjenu tih poteza Vlade treba sačekati da se oni krenu provoditi, a za neke se, poput kurikularne reforme ili reforme zdravstva, već sad možemo potajno nadati da se neće ni provesti. Od ministara se svojim potezima dosad ponajviše izdvojio ministar kulture Hasanbegović time što je zaustavio jednu naopaku praksu prethodne Vlade glede proračunskog financiranja nevladinog sektora i guranja temeljnih kulturnih djelatnosti i institucija na tržište, točnije njihovog zapostavljanja i devastiranja. Uz to saznali smo dosta toga i o njegovoj "đavolskoj" prirodi, tako da možemo reći da se radi o trenutno najkompletnijem političaru u aktualnoj Vladi. Ako i ostali članovi Vlade budu krenuli njegovim stopama, možemo reći da će to biti dobra Vlada, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus