Na Općem izbornom saboru HDZ-a prebrojani su glasovi za članove Predsjedništva stranke, a informacije potvrđuju kako su se delegati u velikoj mjeri držali "šalabahtera" objavljenog u medijima, a koji su navodno usuglasili prvi ljudi stranke Tomislav Karamarko, Milijan Brkić i Tomislav Čuljak.
U Predsjedništvo su tako 'prošli' Ivan Anušić, Pero Ćosić, Josip Križanić, Žarko Tušek, Zlatko Hasanbegović, Anton Kliman, Darko Milinović, Božidar Longin, Zlatko Ževrnja i Željko Turk.
Najviše je glasova, po neslužbenim informacijama, dobio Hasanbegović (1227), slijede ga Milinović (1210) i Tušek (1100).
Sa "šalabahtera" koji je objavljen, u Predsjedništvo nije ušao jedino Nenad Horvatić, a umjesto njega, delegati su izabrali Križanića.
Prvi dojam nakon upravo završenog izbornog sabora HDZ-a jest aklamacija bez srca. Prvi zaključak koji se iz toga nadaje jest da Sabor HDZ-a nije donio rješenje koje se od njega očekivalo – a to je da se raščisti situacija unutar samog HDZ-a. Dapače, ovaj Sabor je, izgleda, samo dodatno zakomplicirao i otežao put do rješenja. Karamarko nije poražen – što se, doduše, nije ni očekivalo - ali nije stvorena ni atmosfera koja bi stranci dala novi zamašnjak. To je ono očekivano čudo koje se nije desilo. Umjesto zastava, glasnog skandiranja, trijumfa volje za novim pobjedama, prevladavala je komorna atmosfera. Sve je više ličilo na politički pogreb, nego na preporod, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.
Šalabahter-demokracija je odradila posao, pa su za potpredsjednike stranke i u njeno predsjedništvo izabrani mahom Karamarkovi ljudi. Malo je bilo disonantnih glasova tu, mada nisu izostali. Prije svega, tu je okolnost da mnogi viđeniji stranački kadrovi nisu niti istaknuli svoje kandidature, što nije tek prosvjed zbog poroznih demokratskih procedura u HDZ-u, koliko poruka da ne žele učestvovati u nečemu što nema budućnost. Ne budućnost u apstraktnom smislu, već budućnost u smislu kratke vremenske distance. Ljudi se jednostavno nisu željeli trošiti, ističe Ristić i nastavlja.
Drugi disonantan glas bio je govor Andreja Plenkovića, koji je uputio jasne kritike na račun predsjednika stranke Karamarka. Dok je govorio u Lisinskom je vladao potpuni muk, pa su se mogle čuti i muhe kako zuje. Na to je reagirao Bilaver, riječima da je pomislio da sluša Božu Petrova, a ne Plenkovića. To, naravno, nije bilo ono što je poručio Plenković. Prije bi se moglo reći da ultimatum Bože Petrova i Mosta o smjeni Karamarka komunicira s Bilaverovom i Karamarkovom pozicijom, jer taj ultimatum blokira alternativu Karamarku unutar HDZ-a. Kriza je ono što stabilizira postojeće odnose moći, tvrdi naš sugovornik.
Ristić kaže da se sve interesantno na ovom Saboru HDZ-a odvijalo na nekoj subliminalnoj razini, nego što je jasno artikulirano.
Tako je bio jako indikativan mlaki aplauz koji je dobio Karamarko da je čak i animatorica morala reagirati. S druge strane je aplauz graničio s ovacijama pri pojavljivanju njegovog zamjenika Milijana Brkića. Sad, trik je u tome bi li on takav aplauz dobio da nije stao iza Tomislava Karamarka ili ga je dobio baš zato što je stao iza njega? Rekao bih da je on stao iza Karamarka, ali tako nekako nezgodno da ga pri tome i gurne u stranu. Slično kao i kod Plenkovića je poruka – znamo mi da ovo ne valja, ali ako će ga netko mijenjati to ćemo biti mi, a ne Most, ističe.
Tome u prilog ide i treći disonantan glas, koji stiže, doduše, tek sad, nakon završetka sabora, a to je Brkićev komentar na Plenkovićev govor u kojemu kaže da mu je "drago da je nekim kolegama konačno proradila savjest", čime je, u biti, podržao Plenkovića i distancirao se od Karamarka, usput se pokazujući i kao demokrat. To su jasni signali onom šutljivom dijelu HDZ-a, koji je tijekom sabora sasvim diskretno aplaudirao. Čini se da Plenkovićev istup nije bilo tek soliranje, već strateški potez "načinjanja" Karamarka na samom saboru, kako bi se netom po završetku sabora demonstrirao spreman pokret za jedno post festum rušenje Karamarka. Ovaj put s potpisom Milijana Brkića, a ne Plenkovića. Je li u pitanju porađanje novog yina i yanga u HDZ-u?
Od gostiju na Saboru je apsolutnu dominaciju ostvario gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, svojom porukom Karamarku da se naspava, pa nakon tri dana krene u sastavljanje nove parlamentarne većine. Hoće li taj san potrajati tri dana ili malo duže, ili će pak taj san ostvariti netko drugi, bodriji i odlučniji od Karamarka, ostaje otvorenim. Ali, ne zaboravimo da su brojke uvijek precizne. Premijer Orešković je dobio sasvim mlak aplauz, što bi moglo začuditi, s obzirom da je premijerova jučerašnja podrška Karamarku bila jako dragocjena, jer se učinilo da je promijenio stranu, te da se udaljava od Mosta, a približava HDZ-u. Međutim, ovaj slab aplauz i premijerove uopćene poruke u govoru mogu ukazivati i na to da u HDZ-u procjenjuju da će Tihomir Orešković i dalje igrati s Mostom. Međutim, teško da bi on mogao igrati dvostruku igru. On je tu samo pragmatik. Njegova podrška HDZ-u djeluje kao konačna i još jedan indikator da se za Most igra bliži kraju. Uz to, premijer bi mogao biti most za prelazak većine zastupnika Mosta u novu većinu, kaže Ristić i zaključuje.
Sve u svemu, ako ova analiza stoji, mogli bismo izvesti generalni zaključak da je izborni sabor HDZ-a samo dodatno zakomlicirao situaciju i otvorio nove mogućnosti u trenutnoj političkoj situaciji, što nimalo ne olakšava stvari, već ih čini samo težim. Najvažnije je da smo konačno vidjeli da se pojavila pukotina u samoj osovini HDZ-a, na relaciji Karamarko-Brkić. Vidjeli smo i da postoji apsolutna odlučnost da se ne popusti Mostu. Zaključak bi mogao biti da će se ići s Bandićem na preslagivanje nove većine, ali i da će paralelno ići proces rušenja Karamarka unutar HDZ-a. Neće se popustiti Mostu, ali će i Karamarko, ipak, sam na kraju morati ponijeti svoj križ, naposljetku će.
Politika Plus
U Predsjedništvo su tako 'prošli' Ivan Anušić, Pero Ćosić, Josip Križanić, Žarko Tušek, Zlatko Hasanbegović, Anton Kliman, Darko Milinović, Božidar Longin, Zlatko Ževrnja i Željko Turk.
Najviše je glasova, po neslužbenim informacijama, dobio Hasanbegović (1227), slijede ga Milinović (1210) i Tušek (1100).
Sa "šalabahtera" koji je objavljen, u Predsjedništvo nije ušao jedino Nenad Horvatić, a umjesto njega, delegati su izabrali Križanića.
Prvi dojam nakon upravo završenog izbornog sabora HDZ-a jest aklamacija bez srca. Prvi zaključak koji se iz toga nadaje jest da Sabor HDZ-a nije donio rješenje koje se od njega očekivalo – a to je da se raščisti situacija unutar samog HDZ-a. Dapače, ovaj Sabor je, izgleda, samo dodatno zakomplicirao i otežao put do rješenja. Karamarko nije poražen – što se, doduše, nije ni očekivalo - ali nije stvorena ni atmosfera koja bi stranci dala novi zamašnjak. To je ono očekivano čudo koje se nije desilo. Umjesto zastava, glasnog skandiranja, trijumfa volje za novim pobjedama, prevladavala je komorna atmosfera. Sve je više ličilo na politički pogreb, nego na preporod, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.
Šalabahter-demokracija je odradila posao, pa su za potpredsjednike stranke i u njeno predsjedništvo izabrani mahom Karamarkovi ljudi. Malo je bilo disonantnih glasova tu, mada nisu izostali. Prije svega, tu je okolnost da mnogi viđeniji stranački kadrovi nisu niti istaknuli svoje kandidature, što nije tek prosvjed zbog poroznih demokratskih procedura u HDZ-u, koliko poruka da ne žele učestvovati u nečemu što nema budućnost. Ne budućnost u apstraktnom smislu, već budućnost u smislu kratke vremenske distance. Ljudi se jednostavno nisu željeli trošiti, ističe Ristić i nastavlja.
Drugi disonantan glas bio je govor Andreja Plenkovića, koji je uputio jasne kritike na račun predsjednika stranke Karamarka. Dok je govorio u Lisinskom je vladao potpuni muk, pa su se mogle čuti i muhe kako zuje. Na to je reagirao Bilaver, riječima da je pomislio da sluša Božu Petrova, a ne Plenkovića. To, naravno, nije bilo ono što je poručio Plenković. Prije bi se moglo reći da ultimatum Bože Petrova i Mosta o smjeni Karamarka komunicira s Bilaverovom i Karamarkovom pozicijom, jer taj ultimatum blokira alternativu Karamarku unutar HDZ-a. Kriza je ono što stabilizira postojeće odnose moći, tvrdi naš sugovornik.
Ristić kaže da se sve interesantno na ovom Saboru HDZ-a odvijalo na nekoj subliminalnoj razini, nego što je jasno artikulirano.
Tako je bio jako indikativan mlaki aplauz koji je dobio Karamarko da je čak i animatorica morala reagirati. S druge strane je aplauz graničio s ovacijama pri pojavljivanju njegovog zamjenika Milijana Brkića. Sad, trik je u tome bi li on takav aplauz dobio da nije stao iza Tomislava Karamarka ili ga je dobio baš zato što je stao iza njega? Rekao bih da je on stao iza Karamarka, ali tako nekako nezgodno da ga pri tome i gurne u stranu. Slično kao i kod Plenkovića je poruka – znamo mi da ovo ne valja, ali ako će ga netko mijenjati to ćemo biti mi, a ne Most, ističe.
Tome u prilog ide i treći disonantan glas, koji stiže, doduše, tek sad, nakon završetka sabora, a to je Brkićev komentar na Plenkovićev govor u kojemu kaže da mu je "drago da je nekim kolegama konačno proradila savjest", čime je, u biti, podržao Plenkovića i distancirao se od Karamarka, usput se pokazujući i kao demokrat. To su jasni signali onom šutljivom dijelu HDZ-a, koji je tijekom sabora sasvim diskretno aplaudirao. Čini se da Plenkovićev istup nije bilo tek soliranje, već strateški potez "načinjanja" Karamarka na samom saboru, kako bi se netom po završetku sabora demonstrirao spreman pokret za jedno post festum rušenje Karamarka. Ovaj put s potpisom Milijana Brkića, a ne Plenkovića. Je li u pitanju porađanje novog yina i yanga u HDZ-u?
Od gostiju na Saboru je apsolutnu dominaciju ostvario gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, svojom porukom Karamarku da se naspava, pa nakon tri dana krene u sastavljanje nove parlamentarne većine. Hoće li taj san potrajati tri dana ili malo duže, ili će pak taj san ostvariti netko drugi, bodriji i odlučniji od Karamarka, ostaje otvorenim. Ali, ne zaboravimo da su brojke uvijek precizne. Premijer Orešković je dobio sasvim mlak aplauz, što bi moglo začuditi, s obzirom da je premijerova jučerašnja podrška Karamarku bila jako dragocjena, jer se učinilo da je promijenio stranu, te da se udaljava od Mosta, a približava HDZ-u. Međutim, ovaj slab aplauz i premijerove uopćene poruke u govoru mogu ukazivati i na to da u HDZ-u procjenjuju da će Tihomir Orešković i dalje igrati s Mostom. Međutim, teško da bi on mogao igrati dvostruku igru. On je tu samo pragmatik. Njegova podrška HDZ-u djeluje kao konačna i još jedan indikator da se za Most igra bliži kraju. Uz to, premijer bi mogao biti most za prelazak većine zastupnika Mosta u novu većinu, kaže Ristić i zaključuje.
Sve u svemu, ako ova analiza stoji, mogli bismo izvesti generalni zaključak da je izborni sabor HDZ-a samo dodatno zakomlicirao situaciju i otvorio nove mogućnosti u trenutnoj političkoj situaciji, što nimalo ne olakšava stvari, već ih čini samo težim. Najvažnije je da smo konačno vidjeli da se pojavila pukotina u samoj osovini HDZ-a, na relaciji Karamarko-Brkić. Vidjeli smo i da postoji apsolutna odlučnost da se ne popusti Mostu. Zaključak bi mogao biti da će se ići s Bandićem na preslagivanje nove većine, ali i da će paralelno ići proces rušenja Karamarka unutar HDZ-a. Neće se popustiti Mostu, ali će i Karamarko, ipak, sam na kraju morati ponijeti svoj križ, naposljetku će.
Politika Plus
Nema komentara:
Objavi komentar