Zašto se nakon sabotaže Sjevernog toka poljski europarlamentarac Sikorski zavaljivao Americi?

Koji god bio motiv onoga tko je raznio plinovod Sjeverni tok, svakako nije jasno kako će uništavanje europske infrastrukture pridonijeti entuzijazmu Europljana za rat u Ukrajini?

Ovaj je tjedan počeo jako loše za Europu. U zadnje vrijeme ne nedostaje loših vijesti, ali ova je baš odjeknula Starim kontinentom. Naime, u ponedjeljak ujutro je netko minirao Sjeverni tok 1 i 2, plinovod kojim se Europa, točnije njemačka industrija, snabdijeva plinom iz Rusije. Zamišljen kao alternativa plinovodu koji vodi preko Ukrajine i Poljske, dugo je bio u središtu geopolitičkih prijepora, ali sada je tome, izgleda, došao kraj.

Gledano iz hrvatske perspektive, ne mogu reći kako su mi odmah grunule suze na oči, s obzirom da izbacivanjem iz kolosijeka Sjevernog toka raste cijena našem LNG sustavu na Krku i upisujemo se na energetsku mapu Europe kao jedna od njenih važnijih ulaznih pipa. Međutim, kako ne živimo na izoliranom otoku, već smo dio Europe, druga je misao bila kako ovo što se dogodilo ne može izaći dobro ni za nas.

Naravno, odmah se postavilo pitanje tko bi mogao takvo što učiniti. Kako takva operacija zahtijeva priličnu dozu koordinacije i tehničkog umijeća, odmah je bilo jasno kako se nije radilo o dječjem nestašluku. Ubrzo je odbačena i mogućnost da se radilo o slučajnom kvaru, jer su cijevi, koliko se zasad zna, istovremeno eksplodirale na četiri mjesta, što znači kako se radilo o koordiniranim i namjerno izazvanim detonacijama.

Iz glavnih europskih političkih centara su odmah stigle oštre osude ovog čine, koji je ubrzo proglašen aktom terorizma. Kako se nalazimo usred rata s Rusijom, po nekoj su inerciji prvo po medijima i društvenim mrežama krenule spekulacije o tome kako se iza svega nalazi Moskva. No, kako je plinovod u većinskom ruskom vlasništvu a valjda nisu toliko sišli su uma da bi uništili svoju zlatnu koku, malo je tko u to povjerovao.

Lijep je osjećaj živjeti u crno-bijeloj stvarnosti u kojoj je strana kojoj pripadaš istovremeno uvijek bijela, ali stvarnost baš i ne funkcionira po tom predlošku. U ovom slučaju je apsurdnost teze da se radilo o ruskoj diverziji tolika da se samo najhrabriji još usude javno ju iznositi i izlagati se sveopćem podsmijehu. Iako je istraga još u tijeku, opći je dojam u javnosti kako bi iza ovog čina mogla stajati Amerika.

Tako je, samo par trenutaka nakon eksplozije, poljski europarlamentarac i utjecajan političar, Radek Sikorski, muž još utjecajnije novinarke Anne Applebaum (koja je bliska suradnica Victorije-Fuck-the-EU-Nuland, stvarne gospodarice Ukrajine), podijelio na Twitteru vijest o tome, uz komentar zahvale Americi. Nije dugo trebalo ni da se prisjetimo izjave predsjednika Bidena s početka godine u kojoj je on otvoreno zaprijetio kako će “naći način” kako da se “stane na kraj” Sjevernom toku. I sada se mnogi pitaju - je li ovo bio taj način?

Možda se radi samo o aroganciji onih kojima je moć previše udarila u glavu, ali u svemu tome čudi i kako je propagandno loše popraćena čitav događaj. Obično se u tako delikatnim situacijama odradi i ozbiljna medijska priprema kako bi se skrenula pažnja javnosti u drugom smjeru, ali je ovoga puta to izostalo. Ili neki krugovi toliko vjeruju u svoju ispravnost da ne vide ništa problematično u uništavanju imovine svojih partnera?

Čovjeku se zavrti u glavi i od same pomisli na takvo što, ali očito živimo u svijetu u kojem su mogući scenariji koji ne bi prošli ni na holivudskim audicijama za filmove B-produkcije. Dakle, nalazimo se u situaciji u kojoj postoji prilična sumnja kako je službeni Washington naredio uništavanje ključne civilne infrastrukture u Europi, dok europski saveznici to redom kvalificiraju kao “teroristički čin” i prijete počinitelju “ozbiljnim posljedicama”.

Možda je nekome u Europi “prekipjelo” i odlučio kako je ova razina ponižavanja od strane Amerike prevršila svaku mjeru, a možda su prijetnje istragom samo izraz frustracije koja mora naći “ispusni ventil” dok čitava stvar ne padne u zaborav. Koji god bio motiv onoga tko je raznio Sjeverni tok, svakako nije jasno kako će uništavanje europske infrastructure pridonijeti entuzijazmu Europljana rat u Ukrajini?

Europljani su bez zadrške pristali na partnerstvo s Amerikom u velikoj ratnoj avanturi spašavanja Ukrajine iz ledenog zagrljaja ruskog medvjeda. Sada se sve više suočavamo s posrtanjem ekonomije, pred nama je hladna zima s lošim ili nikakvim grijanjem, vlasti diljem kontinenta se klate i padaju kao kruške, a povrh svega toga smo se našli u situaciji u kojoj nam naš strateški partner moguće diže u zrak infrastrukturu.

Dizanje u zrak Sjevernog toka je događaj bez presedana za koji nitko ne može s pouzdanjem reći kakve će mu biti posljedice. No, bez obzira na mijene javnog mnijenja, teško da će ovo udaljiti Europu i Ameriku. Prije će biti da će Washington ovime zadobiti još veći utjecaj u Europi, jer će to povećati energetsku ovisnost Europe o Americi. Ali, onda se postavlja pitanje - je li to još uvijek odnos “partnerstva” ili pak čisto pokoravanje, iznuđeno jednim terorističkim činom?

Večernji list

Jesu li medicinske maske bile samo uvertira za gas maske?

Rukavice su skinute, više nema fingiranja “specijalne vojne operacije”. Najopasnije je što službena Moskva sada agresiju na Ukrajinu tumači kao obrambeni rat, a napad na Donbas kao napad na svoj teritorij

Kada je američki predsjednik Joe Biden prije neki dan lakonski objavio “kraj pandemije”, to je u javnosti dočekano s pomiješanim osjećajima. Ljudi su više bili zbunjeni izjavom, nego očekivano euforični. U taboru korona-vjernika se mogao osjetiti izvjestan antiklimaks, kao kad vođa kulta objavi kako raspušta red, dok je tabor korona-skeptika vidno likovao, doživjevši to kao potvrdu kako su cijelo vrijeme bili u pravu.

Sve u svemu, nije nešto slutilo na dobro. Jer, kao što često biva, jedno zlo ne nestaje samo od sebe, osim da ustupi mjesto nekom većm zlu. To naročito nije slučaj kada se u sve to umiješa i politika koja, po običaju, voli asistenciju velikih nevolja kako bi se običan puk zabavljao tim nevoljama, zaboravljajući kako na ovome svijetu za čovjeka nema veće nevolje od onih koje mu može isporučiti politika.

I nismo trebali dugo čekati. Već sutradan nakon “kraja pandemije” bili smo u “novom filmu”. Samo par sati prije Bidenovog obraćanja na godišnjoj sjednici Ujedinjenih nacija, ruski se predsjednik Putin obratio svojoj naciji, ali i svijetu. U njemu je najavio kako će podržati referendum u četiri ukrajinske oblasti, čime bi se ove priključile Rusiji. Drugim riječima, to znači da više nema diplomatskog rješenja za rat u Ukrajini.

Pored toga, objavio je masovnu mobilizaciju u Rusiji, dok je Duma dan ranije, kao uvertiru za ovaj potez, uvela oštre kazne i prijeke sudove za dezertere. Rukavice su skinute, više nema fingiranja “specijalne vojne operacije”, sada se Rusija i službeno uključila u rat u Ukrajini. Najopasnije u svemu tome jest što službena Moskva sada agresiju na Ukrajinu tumači kao obrambeni rat, a napad na Donbas kao napad na svoj teritorij.

Za pretpostaviti je kako Kijev neće obraćati pažnju na najnovije odluke Moskve i njihova tumačenja, pa će nastaviti napadati ove oblasti, što znači da će od sada Ukrajina i Rusija i službeno biti u ratu. Iako zvuči kao cinizam, Moskva smatra kako samo slijedi međunarodno pravo. Zapadne sile koje podržavaju Ukrajinu, time se uključuju u rat, što znači da nema više proxy rata, već se nalazimo usred rata između Istoka i Zapada.

To za početak znači kako Rusija sada smatra kako može legalno presjeći snabdjevanje energentima zemljama NATO saveza. Neki analitičari pretpostavljaju kako bi glavna meta mogla biti velika skladišta plina na zapadu Ukrajine, u blizini Lavova i poljske granice, u kojima se skladišti plin za Njemačku i drudge zemlje EU. Pretpostavlja se kako bi za njihovo uništavanje Moskva mogla upotrijebiti taktičko nuklearno oružje.

Masovna mobilizacija znači kako će sada ruska i ukrajinska vojska ući u direktan sukob. Ono što se do sada u medijima nije dovoljno naglašavalo jest da je ruska vojska u ratnim operacijama uglavnom učestvovala s avijacijom i artiljerijom, dok je pješadija bila sastavljena uglavnom od lokalnih milicija i paravojski. Sada se to mijenja i ruska vojska će preuzeti potpunu direktnu kontrolu nad ratnim operacijama.

U medijima gledamo prosvjednike u Moskvi i ruske izbjeglice s beogradskog aerodroma, čime se sugerira kako Putinova odluka nema podršku ruske javnosti. To je iluzija. Najveće kritike su Putinu dosad stizale od jastrebova, koji su htjeli još 2014. ući u direktan rat. U Rusiji, kao i u svakoj zemlji, vlast drži savez nekoliko struja. Ironija je da je Putin na čelu prozapadnih golubova, ali se sada priklonio struji jastrebova.

Kao i u svakom propagandnom ratu, najbitnije je zauzeti što višu moralnu poziciju. Nitko ne želi ispasti negativac. To se lako da vidjeti i na ovom primjeru. Sva samonametnuta ograničenja kojih se u ovom ratu dosad držala Rusija, bila su u službi osvajanja moralne pozicije, bar za domaću javnost. A sve kako skidanje tih ograničenja ne bi izgledalo kao ono što smo od početka htjeli, već kao nešto na što nas je primorala druga strana.

Sve ovo znači kako je rat u Ukrajini ušao u krajnje opasnu fazu, kako za same Ukrajince, tako i za Zapad. Svidjelo se to nama ili ne, to je ono što je realnost, a Rusija je napravila korak u tom smjeru, a to je ono što se jedino računa. U narednim danima i mjesecima gledat ćemo ruske napade na civilnu infrastrukturu i nastojanja da se ukrajinska svakidašnjica za obične ljude pretvori u mizeriju i pakao.

Ono što je najgore u svemu, ovaj rat će završiti samo ratnim rješenjem, ne za diplomatskim stolom. Dok budemo gledali kako ratujemo s Rusima do posljednjeg Ukrajinca, ne treba se tješiti kako ćemo u svemu tome sami proći lišo. Dok se u studenom budemo tuširali hladnom vodom, tko zna kakve će nam sve misli prolaziti kroz glavu? Možda pitanje “kako smo došli u situaciju u kojoj nada za mir znači uništenje Ukrajine?” Ili, možda, nešto puno banalnije, poput - “gdje sam ono ostavio gas masku?” 

Korono, vrati se, sve ti je oprošteno.

Večernji list

Jesmo li dovoljno siromašni za uvođenje socijalizma?

Promjene načina života koje nas čekaju previše su nagle da bi sve prošlo bez dramatičnih reakcija. Vlast kalkulira da se kupnjom socijalnog mira ublaži taj udar, dok svi ne postanemo jednako siromašni za socijalizam...

Kada je umro Josif Visarionovič, od milja zvani Staljin, kažu kako su u njegovim osobnim bilješkama otkrili do koje je mjere ovaj bio posvećen izgradnji socijalizma. Neumorni je sovjetski vođa, naime, bilježnice punio konkretnim naputcima o tome koliko šivaćih strojeva treba premjestiti iz jedne moskovske tvornice u drugu ili za koliko treba povećati normu u proizvodnji jabuka na nekom kolhozu kraj Rostova.

Kako naslijeđe ovog ekonomskog genija nije nestalo sa Sovjetskim Savezom, tako smo i pedesetak godina kasnije mogli svjedočiti sličnoj domaćinskoj brizi za ekonomiju njegovog nasljednika u Kremlju, kada je uvodio kontrolu cijena hrane. Obrazloženje je bilo pomalo eskulpirajuće, pa je rečeno kako je mjera “dobrovoljna”, “uvedena na inicijativu proizvođača”, te, svakako, “privremena”. Toliko privremena da se održala sve do danas.

Netko bi rekao - “to je Rusija, a oni su uvijek bili pomalo nazadni u svojim ekonomskim politikama”. A onda smo dobili oštar demanti takve predrasude u vidu nedavne uredbe hrvatske vlade o izravnim mjerama kontrole cijena električne i toplinske energije i određenih prehrambenih proizvoda. Nasljeđe ruskih giganata ekonomske misli, vidimo, nije samo zastarjelo, već vizionarsko i predodređujuće i za nas na tzv. Zapadu.

Tako će građani Hrvatske piti mlijeko s 2,8% mliječne masti po cijeni od 7,39 kn po litri, mijesiti kruh tipom 550 glatkog brašna po cijeni od 5,99 kn po kilogramu, sladiti kavu bijelim kristalnim šećerom po cijeni 7,99 kn po kilogramu, dok će za nedjeljnim ručkom mrsiti svinjsku lopaticu po cijeni od 24,99 kn/kg, motati sarmu miješanim mljevenim od 32,99 kn ili peći cijelo pile po cijeni od 24,99 kn.

Naravno, ako nešto od toga nađu u trgovinama. Jer, kristalno je jasno svakom kako kontrola cijena direktno vodi u nestašice i sivu ekonomije. Naime, neopreznošću vlasti ispušteno je ono važno objašnjenje kako se kontrola cijena uvodi na dobrovoljnoj bazi i zahtjevom samih trgovaca i proizvođača, tako da je pitanje koliko će potrajati dok sva ta cjenovno kontrolirana živina ne dobije noge pred financijskom policijom.

Ekonomska objašnjenja mogu biti različita, ali posljedice ovih mjera vlade bit će sasvim konkretna. Gledat ćemo dugačke redove pred trgovinama, namrštena lica onih koji nisu uspjeli doći do svog sljedovanja ulja ili šećera, o mesnim delicijama da i ne govorimo. A ljudi, kada se suoče s nestašicama hrane, znaju reagirati pomalo čudnjikavo. Zato je ovo prvenstveno političko a ne ekonomsko pitanje.

Koliko će ovakve mjere biti podržane u javnosti, bez obzira na medijska izvještavanja o tome, ovisit će, prije svega, o strukturi stanovništva, odnosno, o snazi srednje klase. Naime, siromašniji slojevi će uvijek podržati kontrolu cijena, vjerujući kako će im ona omogućiti kakav-takav ručak, dok će na nestašice gledati kao na zavjeru gramzivih trgovaca, koji se žele obogatiti na račun njihovih punih stomaka.

Zato je uvijek pitanje je li neka zemlja dovoljno siromašna za uvođenje socijalizma? Filozofija siromaštva je strogi stoicizam. Gotovo da ne postoji granica do koje siromašni ljudi mogu trpjeti nevolje koje im prouzrokuje vlast svojim pogrešnim politikama. Siromašni se nikad ne bune. Revolucije uvijek pokreće srednji sloj koji je ostao uskraćen za svoj uhodani komfor, koji siromašnom čovjeku izgleda kao isprazni luksuz.

Naime, dok siromašniji slojevi prihvaćaju čekanje u redovima za hranu, dotle se od same pomisli na to srednjem sloju diže kosa na glavi. To je i razlog zbog kojeg se, primjerice, socijalne kuhinje uvijek drže dalje od ulice, najčešće u dvorišnim zgradama ili zabačenim ulicama, kako bi se srednja klasa sačuvala od prizora gladi i bijede. Stomaci srednje klase su puno osjetljiviji od stomaka najugroženijih.

Stoga će pitanje koliko će zadnje mjere vlade o kontroli cijena biti popularna i polučiti nekakav povoljan politički rezultat, ovisiti isključivo o tome koliko ja u Hrvatskoj jaka srednja klasa. Utjecaj ima i vrijeme. Na ovaj način svi ćemo vremenom osiromašiti do granice potpune elastičnosti. Ali, promjene načina života koje nas uskoro čekaju suviše su nagle da bi sve ovo prošlo bez dramatičnih reakcija javnosti.

Nekakva kalkulacija vlasti u ovoj situaciji vjerojatno je sadržana u tome da se kontrolom cijena i kupovinom socijalnog mira ublaži taj udar, dok svi ne postanemo jednako siromašni za socijalizam. Samo paket subvencioniranja cijena enegenata stajat će nas blizu milijardu eura. Novac na koji Vlada pritom vjerojatno računa su milijarde eura rezervi HNB-a, koje će se osloboditi našim ulaskom u euro.

Kakva će to samo ironija biti ako ulazak Hrvatske u eurozonu postane odličan izgovor vlasti za povratak socijalizmu i filozofiji ekonomskog siromaštva po receptu vladara s one strane kremaljskih zidina.

Večernji list

Dok se obični ljudi pitaju kako će preživjeti hladnije dane, elita se pravi kao da se ništa ne događa

Da bi izbila pobuna, bilo je potrebno vjerovati da se borimo protiv nekog velikog zla. Ne možeš se pobuniti protiv nekoga samo zato što je glup i nesposoban. Glupost izaziva suosjećanje, a ne revolt

Svi znamo kako se bliži vrijeme velike naplate računa za vrijeme kaosa u koji je svijet svojom politikom gurnula globalistička agenda. Istovremeno vidimo kako je glavna strategija političke elite pred krizom koja sve jače udara na naša vrata - pravljenje mrtvim. Dok obični ljudi sa strepnjom gledaju u budućnost i pitaju se kako će preživjeti hladnije dane, elita se za to vrijeme pravi kao da se ništa ne događa.

To je ona ponižavajuća situacija kada osjećate kako vas netko maltretira bez vidljivog razloga, a pritom se pravi “grbav”. Zbog toga se ljudi sve više pitaju koja motivacija stoji iza ovakvog ponašanja elita? Radi li se o nekom velikom planu ili je naprosto riječ o pukom patološkom sadizmu elita? Jesu li u pitanju, kao što to inače biva, novac i moć, ili se radi o nekoj “višoj”, ideološkoj motivaciji?

Ako ponašanje elita želimo staviti u okvir nekog racionalnog plana, mogli bismo govoriti, primjerice, o “dubokoj državi”, ali prije toga bismo trebali razvidjeti imaju li ti ljudi uopće dovoljno svijesti da razumiju svoje postupke i njihove posljedice ili su toliko odsječeni od stvarnosti da uopće ne shvaćaju što se događa u stvarnom svijetu, izvan “balona” u kojem žive, i koje muke brinu obične ljude?

Kada je zapadni svijet, primjerice, nakon ruske invazije na Ukrajinu, zaveo Rusiji sankcije, govorili su nam kako će to biti moćna poluga pritiska, koja će u par mjeseci ekonomski baciti Rusiju na koljena i prisiliti na povlačenje. Danas, pak, dok smo u šestom mjesecu rata s Rusijom, vidimo kako se ništa od politike sankcija nije ostvarilo, ali zato ljudima u Europi počinju stizati računi za stuju i plin koji su nekoliko puta viši nego inače.

Imajući na umu primjere iz prošlosti, koji su govorili o tome kako je politika sankcija i inače prilično neučinkovita, neki su odmah upozoravali kako to neće neće dati rezultata, te da će cijenu sankcija platiti ljudi na Zapadu, a ne Rusi. Međutim, to kao da nikoga nije bilo briga, već nam je prodavana priča kako smo na pravoj strani povijesti. Umjesto bacanja Rusa na koljena, tješimo se luzerskom pričom o moralnoj pobjedi.

Iz samo njima poznatih razloga, mediji na Zapadu se uopće ne bave ovom temom, niti postavljaju pitanja političarima o rezultatima njihove politike sankcija, kao da je to nešto nebitno. Ta to vrijeme gledamo na društvenim mrežama pravu poplavu računa za benzin i struju, koje ljudi postavljaju u očaju se, valjda, nadajući kako će netko obratiti pažnju i ponuditi im smislene odgovore za visinu ceha koji plaćaju. 

Naravno, to još uvijek ne znači kako bismo smislene odgovore dobili, sve kad bismo ih i pitali. Tko kaže da oni znaju što čine? Možda zvuči blesavo i obeshrabrujuće to reći, ali glupost i neznanje elita mogli bi biti dio odgovora zašto nam se događa  sve što nam se događa. Nitko nam ne garantira kako za krmom našeg broda sjedi neki iskusan kapetan. Možda nam kapu kroji netko sklon lumperajkama do zore?

Stvar je svakako dosta čudna. Ekonomska katastrofa kakvu ne pamte ni najstariji na Starom kontinentu kuca na vrata, a ta tema, čini se, nike u fokusu ni medija, ni politike. Tako, primjerice, dok cijene mesa nezadrživo skaču, njemačka vlada predlaže nove poreze na meso. Kako je to moguće? Kao da elita i narod žive u paralelnim svjetovima, gdje se jedna strana, izgleda, dobro zabavlja prizorima patnje onih drugih.

Možda se doista radi o pukoj mržnji elita prema narodu? Možda nitko ne obraća pažnju na krizu zato što ih to jednostavno veseli? Možda se iza svojih debelih prozora slatko smiju na pomisao kako ćemo se ove zime grijati na svijeće? Možda ih uzbuđuje ideja kako će vlasnici malih trgovina ove zime bankrotirati? Možda je ovo politika osvete elita zato što svi nismo pomrli od korone ili se nismo dovoljno cijepili?

Povijest zna za situacije kada su se ljudi pobunili protiv svojih elita zato što su smatrali da su korumpirani ili zli tirani. U stvarnosti su te elite često bile samo nesposobne, ali su ih ljudi predstavljali kao zle. U svakom slučaju, da bi izbila pobuna bilo je potrebno vjerovati kako se borimo protiv nekog velikog zla. Ne možeš se pobuniti protiv nekoga samo zato što je glup i nesposoban. Glupost izaziva suosjećanje a ne revolt.

Danas smo možda po prvi put u povijesti suočeni sa situacijom u kojoj je elita jednostavno zla i mrzi narod nad kojim vlada, ali oni koji bi se trebali pobuniti protiv njih to jednostavno ne mogu prihvatiti. Pokojni Mirko Kovač je pisao o “eliti koja je gora od rulje”. Sad imamo elitu koja je revoltirana i želi rušiti sustav koji ih je iznio na vrh, dok obični ljudi žele samo povratak staro i živjeti mirnom, normalnim životom. 

Revolucija elita će trajati sve dok se obični ljudi ne trgnu iz sna, a ta revolucija će, kao i svaka, završiti nestankom današnjih elita s pozornice svijeta. Jedino je pitanje hoće li pritom povući za sobom i čitavu zapadnu civilizaciju?

Večernji list

Rat je uvijek bio vraški dobar posao

Milijarde dolara i eura sa Zapada se odlijevaju u zemlju u ratnom stanju, u kojoj ne postoji skoro nikakva kontrola tih tokova, a za pretpostaviti je kako većina tog novca završava na anonimnim bankovnim računima

Ako promatramo tijek rata u Ukrajini i za trenutak se odmaknemo od zavodljivih propagandnih poruka, koje prate svaki rat, teško se oteti dojmu da, strategijski gledano, malo toga što rade Ukrajinci u ovome ratu ima smisla. Službene objave Kijeva djeluju apsurdno ako pogledamo što se događa na terenu. Strategija kojoj su se okrenuli nakon početnih uspjeha, govori kako u ovom ratu postoji još nešto što njihovu strategiju čini prilično apsurdnom.

To naročito zbunjuje ako se sjetimo kako su u početnoj fazi ruske invazije ovima dobro naprašili tur i natjerali ih na promjenu strategije. Ruski Blitzkrieg, čiji je cilj vjerojatno bio povratak dogovoru iz Minska i priznanje Krima, neslavno je propao pred odlučnošću Ukrajinaca da brane svoju zemlju. Kakav god plan bio, Rusi su se polupanih glava morali okrenuti promjeni strategije i redefinirati svoje ratne ciljeve.

Izreka kako svi ratni planovi traju samo do prvog ispucanog metka je poznati kliše, koji se i ovom prilikom pokazao kao točan. Rusi su čitavo proljeće izgubili na pregrupiranje i povlačenje svojih postrojbi sa sjevera Ukrajine i njihovo odvlačenje na jug. Odustali su od brzih tenkovskih prodora i oslonili se na tešku artiljeriju i prevlast u zraku. To je strategija sporog uzimanja teritorija, uz ogromne žrtve na ukrajinskoj strani.

Ono što zbunjuje jest zašto Ukrajinci nisu to iskoristili kako bi svoju strategiju prilagodili promjeni ruske strategije? Zbog čega se nisu povukli iz Donbasa na bolje obrambene pozicije, umjesto što su svoje najbolje postrojbe ostavili na nemilost ruskih haubica? Zbog čega od Zapada nisu tražili bolje protuzračno oružje kako bi se zaštitili od zračnih napada? Tako bi sačuvali ljudstvo i tehniku za eventualni protunapad.

Nitko ne zna koliko je novca za vojnu opremu stiglo sa Zapada u Ukrajinu, ali se pretpostavlja kako se radi o količini koja je dovoljna za opremanje vojske od milijun ljudi najsuvremenijom vojnom opremom. Rusi također imaju suvremeno oružje, ali postrojbe iz Donbasa, koje iznose najveći teret ratovanja s ruske strane, opremljene su uglavnom oružjem iz vremena SSSR-a, koje se pokazalo kako još nije za staro željezo.

Rusi stare sovjetske letjelice pretvaraju u bespilotne dronove, koji nisu tako dobri kao suvremena oprema, ali se pokazalo kako mogu biti korisni. U svakom slučaju je to bolje nego ih baciti u staro željezo. Ukrajinci su također mogli iskoristiti svoju staru sovjetsku opremu i izvući ju na siguran teritorij, ali su iz nekog razloga odlučili sve to ostaviti na stratištima Donbasa i prepustiti u ruke neprijatelju. 

Slon u staklarnici u svakoj raspravi o ratu u Ukrajini, koji se sada u zapadnoj javnosti uglavnom prešućuje, jest okolnost da je Ukrajina jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu. Iz službenih istraga u Americi znamo kako je gomila američkih političara bila na platnim spiskovima ukrajinskih tvrtki. Sin američkog predsjednika, Hunter Biden, bio je u upravnom odboru Burisme, ukrajinske verzije Ine.

Ukrajina, uglavnom, već dugo predstavlja veliku praonicu rubalja, dolara i eura. Ukrajinski oligarsi su najsnažnija karika koja povezuje zapadne vlade s Ukrajinom. Milijarde dolara i eura sa Zapada se odlijevaju u zemlju u ratnom stanju, u kojoj ne postoji skoro nikakva kontrola tih tokova, a za pretpostaviti je kako većina tog novca završava na anonimnim bankovnim računima. Rat je uvijek bio vraški dobar posao.

Kada ovu pretpostavku ubacimo u računicu, vidimo kako odjednom stvari “klapaju”. Tako smo prvo slušali priče o “herojskom ukrajinskom narodu koji se želi boriti do zadnjeg čovjeka”. Potom je narativ promijenjen u priču o “herojskim ukrajinskim borcima, koji će potući Ruse, samo kad bi imali bolje oružje”. Zapadna javnost iz solidarnosti s napadnutom zemljom s lakoćom guta ove priče, dok lova neometano teče neznano gdje.

Za to vrijeme, u stvarnom svijetu, ukrajinski borci su bez ikakve jasne strategije zaglavljeni u utvrđenim rovovima u blatnjavom černozemu, po kojima ruska vojska danonoćno ispaljuje svoje smrtonosne kanonade. Izvještaji s fronta govore o tome kako su loše naoružani, dok se u medijima, pritom, može čuti kako samo trećina naoružanja stiže do boraca na frontu. Nitko ne zna što je sa ostatkom sve te silne zapadne pomoći.

Kako god bilo, strategija sjedenja u blatu na obrambenoj liniji koja se proteže tisućama kilometara i glumljenja glinenih golubova za ruske granate, možda sad dobija neko smisleno objašnjenje. Ti ljudi sjede na frontu, bez ikakvih šansi da uzvrate neprijatelju, iz čisto propagandnih razloga, dok netko uzima ogromnu dividendu.

A svijet će dotle promatrati stvarnu “borbu do zadnjeg Ukrajinca”, kao moralno pokriće za taj posao. Čak i mjereno standardima moralne udoline u kojoj se nalazi današnja politika, to izgleda samo kao cinizam i loše prikriveno lice zla.

Večernji list