Rukavice su skinute, više nema fingiranja “specijalne vojne operacije”. Najopasnije je što službena Moskva sada agresiju na Ukrajinu tumači kao obrambeni rat, a napad na Donbas kao napad na svoj teritorij
Kada je američki predsjednik Joe Biden prije neki dan lakonski objavio “kraj pandemije”, to je u javnosti dočekano s pomiješanim osjećajima. Ljudi su više bili zbunjeni izjavom, nego očekivano euforični. U taboru korona-vjernika se mogao osjetiti izvjestan antiklimaks, kao kad vođa kulta objavi kako raspušta red, dok je tabor korona-skeptika vidno likovao, doživjevši to kao potvrdu kako su cijelo vrijeme bili u pravu.
Sve u svemu, nije nešto slutilo na dobro. Jer, kao što često biva, jedno zlo ne nestaje samo od sebe, osim da ustupi mjesto nekom većm zlu. To naročito nije slučaj kada se u sve to umiješa i politika koja, po običaju, voli asistenciju velikih nevolja kako bi se običan puk zabavljao tim nevoljama, zaboravljajući kako na ovome svijetu za čovjeka nema veće nevolje od onih koje mu može isporučiti politika.
I nismo trebali dugo čekati. Već sutradan nakon “kraja pandemije” bili smo u “novom filmu”. Samo par sati prije Bidenovog obraćanja na godišnjoj sjednici Ujedinjenih nacija, ruski se predsjednik Putin obratio svojoj naciji, ali i svijetu. U njemu je najavio kako će podržati referendum u četiri ukrajinske oblasti, čime bi se ove priključile Rusiji. Drugim riječima, to znači da više nema diplomatskog rješenja za rat u Ukrajini.
Pored toga, objavio je masovnu mobilizaciju u Rusiji, dok je Duma dan ranije, kao uvertiru za ovaj potez, uvela oštre kazne i prijeke sudove za dezertere. Rukavice su skinute, više nema fingiranja “specijalne vojne operacije”, sada se Rusija i službeno uključila u rat u Ukrajini. Najopasnije u svemu tome jest što službena Moskva sada agresiju na Ukrajinu tumači kao obrambeni rat, a napad na Donbas kao napad na svoj teritorij.
Za pretpostaviti je kako Kijev neće obraćati pažnju na najnovije odluke Moskve i njihova tumačenja, pa će nastaviti napadati ove oblasti, što znači da će od sada Ukrajina i Rusija i službeno biti u ratu. Iako zvuči kao cinizam, Moskva smatra kako samo slijedi međunarodno pravo. Zapadne sile koje podržavaju Ukrajinu, time se uključuju u rat, što znači da nema više proxy rata, već se nalazimo usred rata između Istoka i Zapada.
To za početak znači kako Rusija sada smatra kako može legalno presjeći snabdjevanje energentima zemljama NATO saveza. Neki analitičari pretpostavljaju kako bi glavna meta mogla biti velika skladišta plina na zapadu Ukrajine, u blizini Lavova i poljske granice, u kojima se skladišti plin za Njemačku i drudge zemlje EU. Pretpostavlja se kako bi za njihovo uništavanje Moskva mogla upotrijebiti taktičko nuklearno oružje.
Masovna mobilizacija znači kako će sada ruska i ukrajinska vojska ući u direktan sukob. Ono što se do sada u medijima nije dovoljno naglašavalo jest da je ruska vojska u ratnim operacijama uglavnom učestvovala s avijacijom i artiljerijom, dok je pješadija bila sastavljena uglavnom od lokalnih milicija i paravojski. Sada se to mijenja i ruska vojska će preuzeti potpunu direktnu kontrolu nad ratnim operacijama.
U medijima gledamo prosvjednike u Moskvi i ruske izbjeglice s beogradskog aerodroma, čime se sugerira kako Putinova odluka nema podršku ruske javnosti. To je iluzija. Najveće kritike su Putinu dosad stizale od jastrebova, koji su htjeli još 2014. ući u direktan rat. U Rusiji, kao i u svakoj zemlji, vlast drži savez nekoliko struja. Ironija je da je Putin na čelu prozapadnih golubova, ali se sada priklonio struji jastrebova.
Kao i u svakom propagandnom ratu, najbitnije je zauzeti što višu moralnu poziciju. Nitko ne želi ispasti negativac. To se lako da vidjeti i na ovom primjeru. Sva samonametnuta ograničenja kojih se u ovom ratu dosad držala Rusija, bila su u službi osvajanja moralne pozicije, bar za domaću javnost. A sve kako skidanje tih ograničenja ne bi izgledalo kao ono što smo od početka htjeli, već kao nešto na što nas je primorala druga strana.
Sve ovo znači kako je rat u Ukrajini ušao u krajnje opasnu fazu, kako za same Ukrajince, tako i za Zapad. Svidjelo se to nama ili ne, to je ono što je realnost, a Rusija je napravila korak u tom smjeru, a to je ono što se jedino računa. U narednim danima i mjesecima gledat ćemo ruske napade na civilnu infrastrukturu i nastojanja da se ukrajinska svakidašnjica za obične ljude pretvori u mizeriju i pakao.
Ono što je najgore u svemu, ovaj rat će završiti samo ratnim rješenjem, ne za diplomatskim stolom. Dok budemo gledali kako ratujemo s Rusima do posljednjeg Ukrajinca, ne treba se tješiti kako ćemo u svemu tome sami proći lišo. Dok se u studenom budemo tuširali hladnom vodom, tko zna kakve će nam sve misli prolaziti kroz glavu? Možda pitanje “kako smo došli u situaciju u kojoj nada za mir znači uništenje Ukrajine?” Ili, možda, nešto puno banalnije, poput - “gdje sam ono ostavio gas masku?”
Korono, vrati se, sve ti je oprošteno.
Nema komentara:
Objavi komentar