Koji god bio motiv onoga tko je raznio plinovod Sjeverni tok, svakako nije jasno kako će uništavanje europske infrastrukture pridonijeti entuzijazmu Europljana za rat u Ukrajini?
Ovaj je tjedan počeo jako loše za Europu. U zadnje vrijeme ne nedostaje loših vijesti, ali ova je baš odjeknula Starim kontinentom. Naime, u ponedjeljak ujutro je netko minirao Sjeverni tok 1 i 2, plinovod kojim se Europa, točnije njemačka industrija, snabdijeva plinom iz Rusije. Zamišljen kao alternativa plinovodu koji vodi preko Ukrajine i Poljske, dugo je bio u središtu geopolitičkih prijepora, ali sada je tome, izgleda, došao kraj.
Gledano iz hrvatske perspektive, ne mogu reći kako su mi odmah grunule suze na oči, s obzirom da izbacivanjem iz kolosijeka Sjevernog toka raste cijena našem LNG sustavu na Krku i upisujemo se na energetsku mapu Europe kao jedna od njenih važnijih ulaznih pipa. Međutim, kako ne živimo na izoliranom otoku, već smo dio Europe, druga je misao bila kako ovo što se dogodilo ne može izaći dobro ni za nas.
Naravno, odmah se postavilo pitanje tko bi mogao takvo što učiniti. Kako takva operacija zahtijeva priličnu dozu koordinacije i tehničkog umijeća, odmah je bilo jasno kako se nije radilo o dječjem nestašluku. Ubrzo je odbačena i mogućnost da se radilo o slučajnom kvaru, jer su cijevi, koliko se zasad zna, istovremeno eksplodirale na četiri mjesta, što znači kako se radilo o koordiniranim i namjerno izazvanim detonacijama.
Iz glavnih europskih političkih centara su odmah stigle oštre osude ovog čine, koji je ubrzo proglašen aktom terorizma. Kako se nalazimo usred rata s Rusijom, po nekoj su inerciji prvo po medijima i društvenim mrežama krenule spekulacije o tome kako se iza svega nalazi Moskva. No, kako je plinovod u većinskom ruskom vlasništvu a valjda nisu toliko sišli su uma da bi uništili svoju zlatnu koku, malo je tko u to povjerovao.
Lijep je osjećaj živjeti u crno-bijeloj stvarnosti u kojoj je strana kojoj pripadaš istovremeno uvijek bijela, ali stvarnost baš i ne funkcionira po tom predlošku. U ovom slučaju je apsurdnost teze da se radilo o ruskoj diverziji tolika da se samo najhrabriji još usude javno ju iznositi i izlagati se sveopćem podsmijehu. Iako je istraga još u tijeku, opći je dojam u javnosti kako bi iza ovog čina mogla stajati Amerika.
Tako je, samo par trenutaka nakon eksplozije, poljski europarlamentarac i utjecajan političar, Radek Sikorski, muž još utjecajnije novinarke Anne Applebaum (koja je bliska suradnica Victorije-Fuck-the-EU-Nuland, stvarne gospodarice Ukrajine), podijelio na Twitteru vijest o tome, uz komentar zahvale Americi. Nije dugo trebalo ni da se prisjetimo izjave predsjednika Bidena s početka godine u kojoj je on otvoreno zaprijetio kako će “naći način” kako da se “stane na kraj” Sjevernom toku. I sada se mnogi pitaju - je li ovo bio taj način?
Možda se radi samo o aroganciji onih kojima je moć previše udarila u glavu, ali u svemu tome čudi i kako je propagandno loše popraćena čitav događaj. Obično se u tako delikatnim situacijama odradi i ozbiljna medijska priprema kako bi se skrenula pažnja javnosti u drugom smjeru, ali je ovoga puta to izostalo. Ili neki krugovi toliko vjeruju u svoju ispravnost da ne vide ništa problematično u uništavanju imovine svojih partnera?
Čovjeku se zavrti u glavi i od same pomisli na takvo što, ali očito živimo u svijetu u kojem su mogući scenariji koji ne bi prošli ni na holivudskim audicijama za filmove B-produkcije. Dakle, nalazimo se u situaciji u kojoj postoji prilična sumnja kako je službeni Washington naredio uništavanje ključne civilne infrastrukture u Europi, dok europski saveznici to redom kvalificiraju kao “teroristički čin” i prijete počinitelju “ozbiljnim posljedicama”.
Možda je nekome u Europi “prekipjelo” i odlučio kako je ova razina ponižavanja od strane Amerike prevršila svaku mjeru, a možda su prijetnje istragom samo izraz frustracije koja mora naći “ispusni ventil” dok čitava stvar ne padne u zaborav. Koji god bio motiv onoga tko je raznio Sjeverni tok, svakako nije jasno kako će uništavanje europske infrastructure pridonijeti entuzijazmu Europljana rat u Ukrajini?
Europljani su bez zadrške pristali na partnerstvo s Amerikom u velikoj ratnoj avanturi spašavanja Ukrajine iz ledenog zagrljaja ruskog medvjeda. Sada se sve više suočavamo s posrtanjem ekonomije, pred nama je hladna zima s lošim ili nikakvim grijanjem, vlasti diljem kontinenta se klate i padaju kao kruške, a povrh svega toga smo se našli u situaciji u kojoj nam naš strateški partner moguće diže u zrak infrastrukturu.
Dizanje u zrak Sjevernog toka je događaj bez presedana za koji nitko ne može s pouzdanjem reći kakve će mu biti posljedice. No, bez obzira na mijene javnog mnijenja, teško da će ovo udaljiti Europu i Ameriku. Prije će biti da će Washington ovime zadobiti još veći utjecaj u Europi, jer će to povećati energetsku ovisnost Europe o Americi. Ali, onda se postavlja pitanje - je li to još uvijek odnos “partnerstva” ili pak čisto pokoravanje, iznuđeno jednim terorističkim činom?
Nema komentara:
Objavi komentar