Ako Vlada hitno ne rastereti gospodarstvo i rashodovnu stranu proračuna, Hrvatsku očekuje više od pola milijuna nezaposlenih

Izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati.

Poznata je biblijska priča o tome kako je faraon jednom usnio san o sedam debelih krava, koje su potom pojele sedam mršavih krava. Kako bi dokučio njegovo značenje u pomoć je pozvao Josipa, koji mu je objasnio kako je taj san pretkazanje sedam sušnih godina koje će uslijediti nakon sedam plodnih, i kako plodne godine treba iskoristiti kao pripremu za sušne koje dolaze.

Ova prispodoba pada na pamet dok danas gledamo kako se nad našim životima nadvija pošast “biblijskih” razmjera. Suočeni s pandemijom korone i zatvaranjem čitavih država u karantenu, ekonomija se počela ozbiljno ljuljati i prijeti sveopćim kolapsom. Dok burze plešu kao da se radi o kriptovalutama, vlade proglašavaju hitne ekonomske mjere koje bi trebale ublažiti ovaj kolaps, a ljudima olakšati teške dane koji ih očekuju.

Ali, kod nas izgleda nije tako. Sudeći prema onome što vidimo, donose se mjere koje bi mogle imati sasvim suprotan učinak. Tako je u prvim danima epidemije i navale na supermarkete Vlada donijela mjere o kontroli cijena nekih proizvoda. U okolnostima prekinutih lanaca dobave ograničiti cijene znači samo mogućnost da dođe do nestašica, jer se nikome ne isplati prodavati nešto ispod nabavne cijene. Ako biste određen broj artikala prodavali ispod nabavne cijene trošak ćete prebacit i poskupiti sve ostale artikle.

Potom je stigla i druga vladina mjera, kojom se poduzetnicima nudi mogućnost podizanja kredita i odgode plaćanja poreza i doprinosa u sljedeća tri mjeseca. To je očito palijativna mjera kojom se šalje apsurdna poruka kako smo sada slobodni ne plaćati struju i režije, ali ćemo platit za tri mjeseca sve odjednom, kada možda ne bude ni posla niti prihoda.

Takve mjere će naravno prouzročiti i rast cijena, jer je računica jednostavna - ako ne budem bio likvidan, moram se zadužiti, pa je bolje da podignem cijene kako se ne bih morao zaduživati. Vladino kreditiranje uz odgodu u ovoj situaciji znači još dublje zakopavanje, jer je ironično olakšicom nazivati kredit s kojim otplaćuješ dugove nastale u vrijeme dok ti je bio zabranjen rad, a uz to kao bonus dobiješ i kamatu.

Tako vidimo koliko su prijetnje vlasti kako će biti “zapamćeno” svima koji budu otpuštali radnike ili podizali cijene u stvari poput pucanja u vlastitu nogu, jer će rast cijena i otkazi biti upravo posljedica njihovih mjera. Umjesto da se dugovi i obveze poduzetnika u ovoj izvanrednoj situaciji otpišu, imamo mjere zbog kojih će ti dugovi još više rasti. Nisu li, onda, otkazi i gašenje tvrtki neminovan ishod?

Svi se sjećamo zadnje ekonomske krize i koliko je ljudi ostalo bez posla, što je za direktnu posljedicu imalo dužničku krizu, sa stotinama tisuća zaduženih i ovršenih. A onda je uslijedilo onih sedam “debelih” godina, kada je išlo dobro. Tih sedam godina, međutim, mi nismo, poput nekih odgovornih zemalja, slijedili upute mudrog Josipa i pripremali gospodarstvo za krizu, već smo imali populističke mjere rastrošne vlasti, koja je novac bacala na “spašavanje” gubitaša.

I sada nam dolazi onih sedam mršavih krava, koje počinju gutati one debele. A vlada se u toj situaciji očito ne bavi sadržajem, već nastavlja iscrpljivati onu mršavu kravu muzaru. Umjesto da poduzme hitne mjere kako bi se gladnu kravu nahranilo da bi preživjela krizu, Vlada joj propisuje multivitamine i radi na poboljšavanju njenog apetita, pa kažu kako se tvrtke trebaju dodatno zadužiti, iako mnoge od njih neće preživjeti ni narednih mjesec dana mužnje.

Ukoliko se hitno ne krene u oprost dugova i pomogne realni sektor, neće biti ništa za nikoga. Neće biti ni za mirovine, niti za plaće u javnom sektoru. Uza sve to, neće biti ni za sve one požrtvovane ljude u zdravstvu, koji spašavaju živote. A znamo da je to sustav koji je i do sada stvarao gubitke, zato nije potrebna velika mudrost da se zaključi kako bi kolaps gospodarstva doveo do kolapsa zdravstva, u trenutku kad nam je ono najpotrebnije.

Ako je pak ono zadnje bila ekonomska kriza, ovo što nam dolazi je ekonomska katastrofa. Nikada kao do sada svjetska ekonomija nije bila tako zaustavljanja, pa ne čude procjene da ćemo u proračunu imati rupu veću od 50 milijardi kuna. Dovoljno je samo reći kako nema tri najveće stavke našeg proračuna - izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati.

I onda se neki pitaju što nas to može pogoditi gore od virusa i potresa? Izgleda da ipak može - ministar Horvat. S ovakvim nonšalantnim ponašanjem i receptima koje nam prepisuju, Hrvatsku očekuje više od pola milijuna nezaposlenih. Zbog toga, ako Vlada hitno ne rastereti gospodarstvo i rashodovnu stranu proračuna, korona bi se mogla činiti kao dječja igra u usporedbi s onim što nam slijedi. Zato samo bez panike, jer tko preživi koronu, možda ne umre od gladi.

Večernji list

Korono, kako se usuđuješ, preotela si Greti svu pažnju!

Dok su nas do jučer ekološki alarmisti upozoravali kako ćemo propasti ako odmah ne smanjimo emisiju stakleničkih plinova, sada svojim očima gledamo kako propadamo u situaciji u kojoj je ta emisija potpuno ukinuta.

Većina nas provodi život u nekakvoj jurnjavi i neodložnim poslovima, gdje svi mislimo kako imamo baš nešto važno za obaviti za čime trčimo - novcima, srećom, slavom ili uspjehom. A onda dođe neko takvo vrijeme kada nas dopadne situacija u kojoj shvatimo kako je život ipak najvažniji, a sve ono oko čega smo do jučer razbijali glavu sporedno i nebitno. 

Ovu promjenu životnih prioriteta prouzročio je, kao što znamo, prokleti mali virus koji je došao iz Kine, zbog kojeg je čitav svijet stao, a prizori koji se pred nama ređaju bude jezu. Prazne ulice svjetskih metropola, dramatične vijesti o porastu broja zaraženih i umrlih, ljudi koji masovno ostaju bez posla, život sveden na mizeriju i strepnju pred nečim nepoznatim. 

Zvaničnici nam govore kako smo u ratu i kako će ova situacija potrajati bar nekoliko mjeseci. Već sada je jasno, svijet koji smo do jučer poznavali, kome smo se bezbrižno radovali i u njemu uživali, nestao je preko noći i postao Zweigov “jučerašnji svijet”. Probudili smo se u svijetu u kome “svatko od nas živi izdvojeno kao prije stotine godina, prije nego što su izumljeni parobrod i željeznica, zrakoplov i pošta”.

Svi znamo da nakon ovoga ništa više neće biti isto i kako će ova pandemija promijeniti budućnost svijeta. Apokalipsu smo, ipak, zamišljali kao udar meteora ili veliku poplavu, a umjesto toga mi sjedimo kod kuće i peremo ruke. Ali, što je tu je, ne treba sada očajavati. Ako nam imperativ borbe protiv ove pošasti nalaže antiherojsko povlačenje u samoizolaciju, onda to treba shvatiti kao priliku da u običnim i svakodnevnim stvarima pronađemo neki smisao.

Karantena koje smo dopali može se, tako, promatrati i kao šansa da se malo osvrnemo oko sebe i napravimo sve ono za što smo dosad imali spreman izgovor kako za to nemamo vremena. Boccacciu je, uostalom, karantena poslužila kao inspiracija da u Dekameronu oda počasti punini života, Shakespeareu da napiše svog Kralja Leara, a Newtonu da pod čuvenom jabukom smisli teoriju gravitacije. 

Treba se, kako je govorio Shakespeare, “suočiti sa svakim vremenom onako kako to ono od nas traži”. Možda ova naša nesreća i neće poroditi velika djela, ali svakako postoje male stvari, koje do sada nismo ni primjećivali, koje mogu donijeti čovjeku ispunjenje u ovim turobnim vremenima. “Ja grlim ono što je obično, istražujem poznato, i ponizno se smještam podno njihovih nogu”, govorio je američki filozof Emerson.

“Kraljevi ne dodiruju vrata, oni ne znaju za tu radost”, zapisao je francuski pjesnik Ponge u svojoj knjizi znakovitog imena “Sapun”. Dok nam stalno ponavljaju kako je higijena ključna u ovom čudnom ratu, a “čistoća pola zdravlja”, možemo se sjetiti i kako je najveći heroj Grčke, Heraklo, jednom bio pozvan od vladara Elide, Augija, da mu očisti štale. I veliki Tolstoj je, uostalom, na vrhuncu svog društvenog angažmana, svaki dan započinjao čišćenjem kuće.

Pored našeg ustaljenog načina života, ova kuga 21. stoljeća u temelju je uzdrmala i svjetsku ekonomiju, pa vidimo kako se na izvjesno vrijeme gase čitave industrije, među njima i mnogi zagađivači. Tako smo vidjeli snimke iz svemira koje pokazuju kako je nestao oblak zagađenja nad Kinom, u venecijanskim kanalima se bezbrižno igraju dupini, i uopće, čitav svijet kao da je postao kulisa za seriju “Život nakon ljudi”.

Sve izgleda kao da se čovječanstvo odlučilo na jedan ogroman eksperiment kako bi provelo odredbe Pariškog sporazuma. I dok su nas do jučer ekološki alarmisti upozoravali kako ćemo propasti ako odmah ne smanjimo emisiju stakleničkih plinova, sada svojim očima gledamo kako propadamo u situaciji u kojoj je ta emisija potpuno ukinuta.

Uz to, dobit ćemo konkretne mjerljive rezultate što bi se dogodilo s klimom kada bismo pogasili svu industriju. Korona je, tako, preuzela “krunu” poznatoj ekološkoj aktivistici Greti Thunberg u borbi protiv globalnog zatopljenja i postala test istinitosti mjera koje predlažu. Samo je pitanje što će se dogoditi ako se nakon gašenja svih zagađivača na svijetu s klimom ništa ne promijeni? 

Na kraju bi, kada život konačno pobijedi a mi se vratimo uživanju u njegovoj punini, od agende naših spasitelja planete mogao ostati samo onaj meme, gdje Greta kaže: “Korono, kako se usuđuješ, preotela si mi svu pažnju!”

Večernji list

Panika nije problem, ako panike nema

“Hrabrost nije odsustvo straha, već ispravna prosudba kako je nešto drugo važnije od straha.”

Zamislite virus koji je nekoliko puta opasniji od obične gripe i koji se širi velikom brzinom. Stručnjaci nisu sasvim sigurni o kakvom se virusu radi, osim da je opasniji od gripe koja ljude pogađa svake zime. Također ne znaju mnogo o njegovom porijeklu, niti koje lijekove i terapije primijeniti za njegovo liječenje. Ta nova epidemija brzo se širi i postaje pandemija, uzrokujući ozbiljne probleme širom svijeta.

U stvari, ne morate zamišljati, jer ste već u više navrata prošli kroz sve to. Dovoljno je podsjetiti se situacije sa svinjskom gripom od prije desetak godina, pandemije koja je trajala godinu i pol dana. Tada je tim virusom, prema nekim procjenama, zaraženo oko milijardu ljudi, od kojih je pola milijuna ljudi umrlo. Zanimljivo oko svinjske gripe je i to da se te pandemije danas malo tko više sjeća, dok nas netko na to ne podsjeti, iako su njoj tada najviše izložena bila djeca, mladi i trudnice.

Premda su virusne pandemije uvijek ozbiljna stvar, one nisu toliko neuobičajene da bismo odmah prizivali kraj svijeta. Pandemiju korone svakako treba shvatiti ozbiljno, osobito ako ste u starijem životnom dobu ili patite od neke kronične respiratorne bolesti. Kao i kod gripe, najizloženiji su oni s oslabljenim imunitetom. Za ostatak populacije rizik je drastično manji, jer se naš imunosni sustav, koliko možemo vidjeti, može uspješno boriti s ovim virusom.

Korona virus je tu i od njega ne možemo pobjeći, pa je svakako od velike pomoći osvjestiti s čime smo suočeni i prilagoditi svoje ponašanje novim okolnostima. Ali, kako se čini, upravo su ove velike oscilacije u izloženosti riziku od posljedica zaraze stvorile i velike razlike u reakcijama ljudi na aktualnu pandemiju. Dok jedni usvajaju ignorantski pristup i glume hrabrost, dotle je druge zahvatila panika i rade na ozbiljnim pripremama za izbijanje Trećeg svjetskog rata.

Paničari su obično oni koji panikom reagiraju na fakt otuđenosti u modernom društvu. Panika je supstitut za sve slabije veze solidarnosti.  “Ljudi vole katastrofe, to ih zbližuje”, pjevao je davno Štulić. Oni se na društvenim mrežama učlanjuju u grupe u kojima jedni drugima prenose priče o znakovima katastrofe koja slijedi. Prizivanje katastrofe zna ljudima dati osjećaj živosti i pomoći nam da se osjećamo bolje. To je osjećaj sličan kao kod gledanja filmova strave, gdje proživljavamo strah, iako doista nismo u opasnosti.

Cinici, pak, iz ove situacije također crpu priliku za emotivno ispunjenje. Prilika je to da ispadnu opušteni i “cool” dok svi oko njih podliježu panici. Možemo ih pronaći u svakoj raspravi na “Faceu”, gdje ne propuštaju priliku drugima nabiti na nos kako su samo gomila apokaliptičara i “plašljivih baba”. Ovo su sjajna vremena za hinjenu hrabrost naših cinika, koji zaboravljaju kako “hrabrost nije odsustvo straha, već ispravna prosudba kako je nešto drugo važnije od straha”.

I jedan i drugi tip reakcija baziraju se na emotivnom, a ne racionalnom, pristupu situaciji. Ono što ih povezuje vjerojatno je osjećaj nemoći i slutnja o krhkosti naše civilizacije pred majušnim virusom. Te reakcije možda i imaju racionalno opravdanje kad vidimo kako se čitave države preko noći pretvaraju u karantene, burze padaju, a zdravstveni sustavi razvijenih država kolabiraju. Uza sve to, znamo da nismo baš najpromoćurnija vrsta i da bi naše pogrešne procjene situacije mogle napraviti još veću štetu.

No, bili paničari ili pak cinici, nitko ne bi trebao podcijeniti opasnost od koronavirusa koji trenutno hara svijetom. Kako sada stvari stoje, čini se ozbiljnijom od svinjske gripe koja je odnijela puno života. Oni s težim zdravstvenim problemima bi se trebali posebno čuvati, dok bi oni boljega zdravlja trebali povesti računa o tome da mogu biti prenositelji virusa, iako možda sami ne pokazuju simptome, i ugroziti one lošijeg zdravlja.

Biti oprezan svakako znači postupati razborito i ne prepuštati se panici, ali niti cinizmu. Obje vrste reakcija mogu biti društveno zarazne i štetne, možda i štetnije od samog virusa. Da parafraziram onu narodnu - panika nije problem, ako panike nema. Ako smo dosad u ovoj krizi podlijegali emocijama, za nadati se je da će, ipak, prevladati razboritost. U suprotnom nam ne preostaje ništa drugo nego reći: “Bože, daj nam zdravlja, jer za pamet je već kasno!”

Večernji list

Povlačenje iz Afganistana pobjeda je zdravog razuma nad ideološkim fanatizmom

Osamnaest godina besmislenog rata po afganistanskim vrletima pokazalo je kako je demokracija biljka koja ne može rasti na svakom tlu

Kada povjesničari budućnosti budu nudili odgovore na velike političke zagonetke našega doba, među tim zagonetkama će svakako biti i pitanje raspada Sovjetskog Saveza i propasti komunizma. Za razliku od današnje mudrosti poklonika boginje Clio, koji još uvijek s nostalgijom gledaju na to razdoblje i uzroke propasti traže u “pogreškama” i “stranputicama” komunističkih vođa, vjerujem da će ti povjesničari budućnosti kao jedan od razloga propasti komunizma navesti - njegov besprimjerni uspjeh na globalnoj razini.

Priča je to o tome kako je jedna rubna europska sila, stjecajem okolnosti, ostvarila toliki utjecaj u svijetu da je u jednom trenutku poželjela postati supersila. Taj trenutak koincidira s trenutkom Staljinove smrti. Njegovim je nasljednicima bilo jasno da će izaći iz njegove sjene i osigurati legitimitet svojoj vlasti samo ako u nečemu nadmaše Velikog Vođu. Dok se Staljin u vanjskoj politici držao načela stare “Realpolitik”, koji je na apele za “svjetskom revolucijom” gledao s prezirom kao na neodgovorni “trockizam”, njegovi su nasljednici pomislili kako je upravo to prostor na kojem mogu nadmašiti svoga prethodnika.

I doista, sovjetski ekspanzionizam doživljava svoj procvat u poststaljinovskoj eri. Ruski tenkovi postaju rutina na ulicama Budimpešte, Praga ili Varšave. S revolucijom na Kubi Hruščov dolazi Amerikancima u dvorište i raketnom krizom gura svijet na rub nuklearnog rata. Preko svojih proksija u Vijetnamu Brežnjev i ekipa uspijevaju nanijeti poraz Amerikancima i proširiti komunizam na Indokinu. Afrika i Južna Amerika postaju zone njihova interesa. Na Bliskom istoku ostvaruju utjecaj poticanjem arapskog nacionalizma i instaliranjem sekularnih socijalističkih diktatura.

U dvadeset godina agresivne ekspanzionističke politike komunizam je postao globalan i već sredinom sedamdesetih činilo se da im nikad nije išlo bolje. Amerika je, s druge strane, s teretom poraza u Vijetnamu i krizom liderstva nakon Watergatea, bila u povlačenju. Njeni dojučerašnji saveznici u svijetu okretali su se protiv nje i padali pod sovjetski utjecaj. Bila je to, kako je rekao Kissinger, “naizgled najniža točka Amerike u međunarodnim zbivanjima”. Iranska revolucija i ponižavajuća talačka kriza izgledale su kao završni udar na ugled Amerike u svijetu. Činilo se da budućnost pripada drugoj strani.

A onda je uslijedila intervencija Sovjeta u Afganistanu kako bi osigurali još jednu stratešku točku za širenje svog utjecaja. Međutim, taj trenutak trijumfa ispostavit će se i kao trenutak njihova pada. Sovjetski tenkovi i avioni pokazali su se neučinkovitim za borbu protiv afganistanskih mudžahedina u gudurama Tora Bore. Kada su mudžahedini od Amerikanaca dobili “Stingere”, ruski udarni helikopteri Mi-24 postali su hrpa gvožđa i Sovjeti su izgubili dominaciju u zraku. Sto tisuća sovjetskih vojnika bilo je suočeno s gerilskim stilom ratovanja na tuđem terenu.

Intervencija Sovjeta u Afganistanu bila je ona točka u kojoj komunistički režim više nije mogao podnijeti vlastito širenje. Uslijedila je entropija čitavog sustava. Nedugo nakon povlačenja iz Afganistana urušio se i komunizam u samom Sovjetskom Savezu. Sve što su Sovjeti uspjeli svojim komunističkim globalizmom jest da su izgubili ugled “supersile”, uništili vlastito carstvo i pridonijeli usponu radikalnog islama kao nove geopolitičke snage.

Ironija je u tome da će, nakon pada komunizma, ideologiju globalizma prihvatiti Amerika, samo sada pod geslom “širenja demokracije u svijetu”. I možemo reći - gotovo s istim uspjehom. Njezina ju je elita gurnula u eksperiment stvaranja svjetskog Imperija, gdje je sama Amerika korištena tek kao sredstvo za uspostavu globalističkog carstva. Iz osjećaja vlastitog trijumfa ideologija je odnijela prevagu nad zdravim razumom i na kraju je polučila iste rezultate jedne sulude politike odvojene od stvarnosti - dovodeći Ameriku u situaciju u kojoj je počela gubiti status jedine “supersile”.

Tako je bilo sve do Trumpova zaokreta i odbacivanja ideologije globalizma, pod geslom “Amerika na prvom mjestu”. Njegova nedavna odluka da Ameriku naokon izvuče iz dugotrajnog i besmislenog rata u Afganistanu, čini se kao konačna prevaga politike zdravog razuma nad suludim ideološkim fanatizmom. Moguće da će i tamošnja zaraćena plemena, kada jednom Amerika prestane biti izgovor, pronaći neki modus “aktivne miroljubive koegzistencije”, a ideološki radikalizam izgubiti svoj “razlog postojanja”.

Što se nas tiče, za nadati se je kako će se dogovora držati i druga strana, što će na kraju omogućiti da se i naše snage povuku odatle. Naravno, ne na svoju ruku, već u dogovoru sa saveznicima, jer članstvo u savezu znači i obvezu. Bit će to korak u pravom smjeru, koji bi mogao povratiti ugled zapadnih demokracija u svijetu. Na žalost, za mnoge prekasno, među kojima je i hrvatski vojnik Josip Briški.

Večernji list