Krajnje je lako osuditi Gulag, ali je vrlo teško osuditi totalitarnu poeziju koja preko raja vodi u Gulag.
Milan Kundera
Milan Kundera
Kao da sve brže i brže curi pijesak iz
revolucionarnog pješčanika. Revolucije su postale čak toliko brze da su teorije
revolucije postale kuse. Ta stvar je uzela tolikog maha da naši teoretičari
revolucija nekad ne stignu ni najaviti neki revolucionarni preokret, napisati
pamflet ili manifest, a da ih zbilja već grubo ne demantira. Umjesto da
prednjači i najavljuje revolucionarne obrate, teorija kao da sve više kaska i
biva demantirana samim revolucionarnim događajima.
Možda je aktualna "bosanska
revolucija", koja se nije dobrano ni zahuktala a već je na izdahu,
najbolji primjer za to. Dok zagrebački i beogradski ljevičari najave policiji
održavanje prosvjeda solidarnosti sa bosanskim klasnim drugovima, u Bosni i
Hercegovini je na ulicama tek dva i pol besposlena uveta, dok Žižek napiše i
objavi tekst u Guardianu, u kome zapadnjačkoj publici govori o ponovno
obnovljenoj ljubavi, bratstvu i jedinstvu među balkanskim rogovima u vreći,
prosvjedi su već poprimili jasan mononacionalni karakter, dok naši
profesionalni revolucionari stignu na sarajevski plenum, na kome će govoriti o
klasnoj solidarnosti, anacionalnom karakteru ove revolucije i prednostima
direktne demokracije nad onom predstavničkom, dotle je već u Banovićima narod
na izvanrednim izborima izabrao kandidata SDA sa većinom od 91%.
Umjesto da govorimo o revolucionarnoj
perspektivi u svjetskoj-povijesnim razmjerama, kao da je ostalo još samo toliko
mjesta da govorimo o revolucionarnoj repeticiji i retrospektivi u našim
balkanskim okvirima. Više, naime, ne moramo čekati sedamdeset godina da vidimo
kraj boljševičkoj revoluciji, niti 45 godina da vidimo kraj revolucionarnoj
okupaciji pola Europe, niti pak trinaest godina da dočekamo kraj
"antibirokratske revolucije", niti moramo mjesecima nazočiti
beskrajnim pučevima i mučnim smjenama vlasti nakon "arapskog
proljeća", prije nego razočarani dignemo ruke od naših revolucionarnih
nadanja. Toliko puta najavljivana, prizivana, isprobavana, promašivana, opet
prizivana za još jednu šansu, pa isprobavana, revolucija je, izgleda, okrenula
leđa revolucionarima.
Kao da je, od beskrajnog opetovanja umorna,
sama svjetska revolucija, to vrhunaravno obećanje svijetle budućnosti, odlučila
reći "laku noć, svijete" baš ovdje, na brdovitom Balkanu, takoreći u našoj
avliji, prikazujući nam se samo još kao repeticija loše prošlosti, kao njen
kratak odbljesak i reminiscencija. Već su primjećene bliske analogije između
ove sadašnje "bosanske revolucije" i one nekadašnje, Miloševićeve
"antibirokratske revolucije". Tu je "kobna brijunska
neravnoteža", tu su mračne centripetalne sile, koje vuku svaka na svoju
stranu, tu je otuđena birokratska elita, tu su napaćeni i gladni radnici, koji
konačno dižu svoj glas, tu su narodni tribuni, "ljudi iz naroda", da
"spontanom narodnom buntu" daju pravi smjer, tu je narodna milicija
koja "ne sme da bije narod", tu je nadasve i poštena inteligencija,
koja konačno ima prilike na djelu vidjeti svoju kritiku "staljinističkog
birokratizma" i utjelovljenje svoga "mišljenja revolucije". Tu
je i ta usrdna nada u poštenog, jakog i odlučnog čovjeka, koji se odnekud
pojavljuje i rješava stvar.
Ako itko misli da su ove usporedbe nategnute i
usiljene, da je nemoguće da je jedan tako mračan lik naše nedavne prošlosti
mogao svoj autoritet i svoju karizmu crpiti iz tako uzvišene, gotovo vrjednosno
neupitne i univerzalne revolucionarne poezije, neka se samo sjeti kako je na
"događanje naroda" i Miloševićevu "antibirokratsku
revoluciju" reagirala tadašnja ljevičarska inteligencija, prije svega
ljudi povezani s takozvanom praxis grupom. I to ovdje ne mislim na osobe poput
Mihaila Markovića ili Ljubomira Tadića, koji su se upustili u politiku i, u
nekom trenutku, poduprli ovaj ili onaj, ili pak sve, Miloševićeve poteze i
njegove ratne ciljeve. Tu, prije svega, mislim na one praksisovce koji su se,
nakon prvobitnog oduševljenja, kasnije razočarali u Miloševića i postali
dijelom antimiloševićevskog, antinacionalističkog, građanskog i antiratnog
pokreta u Srbiji, poput Nebojše Popova, Zagorke Golubović i Miladina Životića.
Na ovakve usporedbe će se narogušiti svaki
pošteni ljevičar, njima će čak proturječiti cjelokupna povijesna percepcija
naše nedavne prošlosti. Ta, zar Milošević nije bio mračni srpski nacionalista i
zagovornik Velike Srbije, diktator iznikao na srpskom nacionalističkom mitu o
Kosovu, zar on nije bio glavni propagator međunacionalne mržnje i, kao takav,
sinonim etničkih sukoba devedesetih? Zar nas nisu, uostalom, učili da smo svi
lijepo živjeli kao braća u jednoj divnoj zajedničkoj zemlji, prije nego što su
se pojavili ti odvratni nacionalisti i srušili je svojim nezajažljivim
nacionalističkim apetitima i egoizmima? Kakve veze ti pošteni ljudi i
principijelni ljevičari imaju s tim nacionalističkim nitkovom i diktatorom,
kako je moguće uopće njih optužiti da su bili intelektualni sekundanti budućeg
protagonista rata i etničkog čišćenja na Balkanu?
No, možda ćemo nešto više naučiti o našoj
bližoj povijesti i pravoj prirodi onoga što nas je snašlo, ako pozornost
obratimo upravo na ovu grupu dosljedno lijevih intelektualaca i na razloge zbog
kojih su pružili bezrezevnu intelektualnu podršku budućem srpskom diktatoru i
balkanskom konkvistadoru. Malo ljudi danas zna da je Miloševićeva
antibirokratska revolucija privukla i te duhove, po defaultu nesklone bilo
kakvom nacionalizmu i etničkoj netrpeljivosti; dapače, ljude koji su čitave
svoje intelektualne karijere gradili na bespoštednoj kritici svakog
nacionalizma i nacionalne isključivosti. Pa ipak, svi su oni dali svoj
intelektualni i moralni obol "antibirokratskoj revoluciji".
Tako Miladin Životić, kasnije osnivač
Beogradskog kruga i, pored Radeta Konstantinovića, spiritus movens antiratnog
pokreta u Srbiji, drži vatreni govor na Žutoj Gredi i poziva narod da sruši
otuđenu birokraciju, pridružuje se koloni studenata koja od Studentskog grada
"spontano" odlazi na Terazije, tražeći odlučniju akciju srpskog
rukovodstva u rješavanju problema na Kosovu. "Mene je ponijela ta
mladost", svjedočit će kasnije u svojoj knjizi Contra bellum. Prema
svjedočenju Tarasa Kermaunera, grupa srpskih praksisovaca, među kojima i
Nebojša Popov, kasnije urednik antiratnog, civilnog glasila
"Republika", dolazi u Sloveniju, gdje ih uvjeravaju da se Slovenci
trebaju odreći slovenskog jezika i prihvatiti srpskohrvatski kao svoj jezik.
Zagorka Golubović je potrešena sudbinom Srba na Kosovu, osuđuje sporu i
nekompetentnu birokraciju, koja se oglušuje na jauk ugnjetenih i socijalni apel
odozdo. Svi oni antibirokratsku revoluciju vide kao "pozitivni
populizam", a na režimski dirigirane "spontane" narodne
prosvjede gledaju kao na oblik direktne demokracije, koja je po svemu
superiorna predstavničkoj demokraciji. O potrebi uspostavljanja višestranačja i
demokratizacije sustava, pak, nitko od njih ne govori.
Jugoslavenski integralizam, socijalni populizam
i traženje alternativnih modela političkog preustroja sustava, koji bi se
oslanjao na direktnu, socijalističku demokraciju, a ne onu predstavničku,
buržoasku ("demokracija u okviru Socijalističkog saveza radnog
naroda", kako je govorio praksisovac i Miloševićev ideolog Mihailo
Marković) – to su idejni reperi Miloševićeve politike koji su, poput magneta,
privlačili čitavu tadašnju lijevu inteligenciju. To nije bio samo Miloševićev
politički trik i privremeni taktički manevar; to je bilo samo srce njegove
ideologije, koja se u potpunosti poklapala sa najvišim teorijskim uzusima tzv.
praksis filozofije. Sa tim korpusom ideja, Milošević kreće u obračun, prvo s
pokrajinskim i crnogorskim partijskim vlastima, a onda i u obračun sa slovenskim
i hrvatskim vlastima, koje optužuje za nacionalizam i separatizam, za
nedostatak elementarne solidarnosti s veličanstvenim narodnim pokretom,
sebičnost i gledanje samo vlastitih interesa. Kada nisu upalili politički
pritisci, kreno je te iste principe sprovoditi drugim, ratnim sredstvima.
Mnogi pripadnici praksis grupe će se kasnije
odreći svoje podrške srpskom diktatoru, naročito kad on krene njihove ideale
ostvarivati ratnim sredstvima. To čine iz moralnih razloga, ali se ne odriču
svoje revolucionarne poezije. Etika, ipak, nije odnijela štih revoluciji.
Dapače, oni Miloševića označavaju kao srpskog nacionalistu i kritikuju ga istim
sredstvima koja su ponudili samom Miloševiću u njegovoj kritici svojih
političkih kontrahenata. Iz te njihove kritike Miloševića-nacionaliste
izgrađena je cjelokupna jedna moćna, i dan-danas vladajuća, antiratna
mitologija i lijeva revizionistička historiografija, koja rat u bivšoj
Jugoslaviji tumači kao rat nacionalističkih elita i nacionalizam optužuje kao
glavni izvor sukoba. Tu se Milošević, Tuđman, Kučan i Izetbegović pojavljuju
kao nekakvi predstavnici devetnaestovjekovnog ideologijskog atavizma, koji
kreću u međusobne obračune. Navodno smo imali jedan autoritaran sustav, koji je
nacionalističke strasti držao pod svojom knutom, no, kada su te stege
popustile, potiskivane nacionalističke strsti su oslobođene i krenulo se u
međusobni obračun.
No, ono što bi bar malkice trebalo pobuditi
sumnju u takvu interpretaciju jest okolnost da, mjereno nacionalističkim
aršinima, Milošević tu nekako ispada najmanje nacionalista. Vjerojatno zato što
on to nikada nije ni bio. On je bio i ostao jugoslavenski unitarista i
dosljedni socijalista, koji je htio riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji
uspostavljanjem jedinstvene, građanske, jugoslavenske nacije. Rat u bivšoj
Jugoslaviji nisu počeli zagovornici etničkog nacionalizma, već zagovornici
građanskog jugoslavenskog unitarizma, predvođenih Miloševićem. Nacionalizam
nije bio dio problema, već rješenje problema. Problem je bila ideja nacije
građana u jedinstvenoj i unitarnoj Jugoslaviji, oslobođenoj bilo kakvog
nacionalnog partikularizma.
Milošević je taj ambiciozni ljevičarski san o
naciji građana htio ostvariti u ponešto nepovoljnim geopolitičkim uvjetima,
kada ideja nacionalne države i liberalnog kapitalizma odnose povijesnu prevagu
u čitavom svijetu. Ono što je opasno, jest da je ta ljevičarska revolucionarna
poezija preživjela svoju povijesnu kompromitaciju gotovo neokrznuta, dapače,
pribavila je sebi autoritet antiratnog, moralno neupitnog sudije, koji se našao
na pobjedničkoj strani povijesti. Snagu te revolucionarne poezije možemo
vidjeti i danas u "događanjima naroda" u Bosni i Hercegovini, kada
njihovi protagonisti, uključujući i strane ambasadore i visokog predstavnika, i
dalje kao glavni problem u Bosni vide nacionalizam i centripetalne sile u toj
zemlji, a ne u poeziji građanske, jedinstvene i od etničkih identiteta čiste
Bosne i Hercegovine.
Na žalost, tu revolucionarnu pjesmicu danas
pjevaju upravo oni koji su bili njenim najvećim žrtvama u nedavnoj prošlosti.
Možda je vrijeme da se lišimo naknadne pameti i osuđivanja zla nakon što se ono
desi, i da bar jednom pokušamo težu stvar – osuditi revolucionarnu poeziju
prije nego se zlo opet desi.
Nema komentara:
Objavi komentar