Plenković će HDZ konačno pretvoriti u stranku

Poraz Drage Prgometa u Zagrebu mali je gubitak za politiku, ali je veliki dobitak za medicinu. Samo njegovo “rukopolaganje” od strane premijera Plenkovića kod mnogih još uvijek izaziva nedoumicu i zbunjenost. Zašto je uopće kandidirao nekoga tko nije imao nikakvih izgleda ostvariti bilo kakav ozbiljniji rezultat, tko nije dobro stajao ni kod izborne baze, niti imao podršku u samoj lokalnoj organizaciji? Pa, vjerojatno je računao upravo s tim animozitetom vođa zagrebačkog HDZ-a prema Pregometu: njegovom kandidaturom htio je iziritirati organizaciju, koja je svojom opstrukcijom i predvidljivo lošim rezultatom, otvorila vrata ka vlastitom raspuštanju. Problem zagrebačkog HDZ-a nije samo njihova umreženost s Bandićem, već i to što Bandić privlači dio HDZ-ovog glasačkog tijela. Vjerojatno nije samo slučajnost to što se na zagrebačkim okupljanjima pored Plenkovića može vidjeti Zvonko Milas, kao recimo na misi na sam dan izbora i prilikom davanja izjava medijima nakon objavljivanja rezultata izbora.

Ovo Plenkovićevo raskrštavanje s Bandićem vjerojatno ga navodi na to da potiho navija za pobjedu Anke Mrak Taritaš. Osim što bi mu micanje Bandića olakšalo posao oko preustroja zagrebačke organizacije i pripreme Milasa za naredne izbore, izbor Mrak Taritaš za gradonačelnicu bi ju i maknuo iz Sabora, gdje se njezina verbalna odlučnost protiv koaliranja s HDZ-om ispriječila očuvanju stabilnosti vlade Andreja Plenkovića. Vjerojatno su iz istog razloga ljuti na Plenkovića u zagrebačkoj organizaciji HDZ-a, jer su shvatili zbog čega im je Prgomet nametnut kao kandidat. Sami su dali Plenkoviću alat u ruke kojim će on posložiti zagrebački HDZ po svom izboru. Također, sada iskompromitirani i oslabljeni Prgometovim fijaskom ne mogu pomoći Bandiću u drugom krugu koliko bi inače mogli. Doduše, gledano čisto matematički, ishod u kojem Mrak Taritaš pobjeđuje Bandića je samo spekulacija u domenu nemogućeg, ali je sasvim zgodna kulisa za objasniti jedan vrlo zanimljiv segment onoga što se izgledno događa u pozadini lokalnih izbora.

Uostalom, ionako je izbor između Bandića i Mrak Taritaš sasvim sličan biranju kojom mukom da nas se muči ili, navijačkim rječnikom, između sile i mraka. Teško da protiv Bandića ima šanse kandidatkinja kojoj se prigovara da bi Zagreb mogla voditi po “Gunja-modelu”, a nad glavom maše papirima o milijunskim iznosima koji su nestali, a što je potpisala gđa Mrak Taritaš. Milan Bandić je obasut aferama i sudskim tužbama, pa njemu još jedna afera ne može politički štetiti. Ali njoj može. Pogotovo što ona u kampanji govori da se ona bori protiv “ortačkog” načina poslovanja, protiv korupcije i klijentelizma, a s druge strane sama priznaje da čini isto, kao kada je na optužbe o pogodovanju odgovorila da je pogodovala zbog vremenskih rokova. To je ono kad nemate vremena, pa se pozovu kumovi, rođaci i prijatelji, pa oni delaju. Pa se tako, recimo, ispostavi da je tvrtka od koje je Ivan Vrdoljak kupio stan u Osijeku, u Gunji obnovila 50 kuća. Od te okolnosti do slike kako se u Zagrebu izgrađuju septičke jame po cijeni fantana ne treba imati previše mašte.

Ako postoji nešto nestabilnije i sklonije padu od Plenkovićeve preslagivačke kombinatorike, onda je to buduća zagrebačka vlast. Rekonstrukcijom zagrebačkog HDZ-a Plenković će stvoriti situaciju u kojoj će u pogodnom trenutku lako izmaknuti stolac budućem gradonačelniku. Zbog toga se previše i ne uznemirava oko rezultata ovih lokalnih izbora. Jer, iz rezultata prvog kruga je vidljivo da se pojavio novi konkurent u gradu - a to je nova desnica okupljena oko Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića. Plenkovićeva izjava da “biračko tijelo Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića nije nužno biračko tijelo HDZ” zasigurno je točna - to su bivši glasači HDZ i oni će se teško vratiti HDZ-u. Između ostaloga je i zbog toga potrebno novo lice u zagrebačkoj organizaciji, koje bi privuklo glasačko tijelo bliže centru.

Pojavljivanje nove desnice na političkoj sceni, koja će se uskoro, prema najavama, organizirati i kao stranka na nacionalnoj razini nešto je što Plenković priželjkuje, jer tako može napadati glasače centra. Njih će pridobivati već uhodanom demagogijom kako je on glavni borac protiv uspona populizma u Hrvatskoj, naročito onog desnog. Time će Plenković konačno i zaokružiti svoj projekt HDZ-a kako ga on vidi - odnosno, HDZ konačno od desnog populističkog pokreta pretvoriti u stranku. To je, možda i glavni rezultat ovih lokalnih izbora. Dakle, sve bitno što se moglo dogoditi na lokalnim izborima već se dogodilo. Sada samo treba izvući konzekvence.

Večernji list

Vrata istrazi Clintonovih i Baracka Obame otvorena su

Najnoviji pokušaj medijskog atentata na američkog predsjednika Trumpa samo svjedoči o panici u suprotnom taboru. Medijska hajka krenula je onog trenutka kad je Trump otpustio direktora FBI, Jima Comeya. Apsurd je u tome da su sve do tog trenutka oporba i mediji vodili kampanju protiv Comeya i tražili njegovu ostavku zbog njegova uplitanja u izborni proces tijekom predsjedničkih izbora, kada je u dva navrata pokretao istragu protiv Hillary Clinton.

Dakle, činilo se da nikakvih prepreka za Trumpa nema da otpusti Comeya, jer je to htjela i oporba. Kad je Trump to konačno i učinio krenuo je kontranapad. Sada isti oni koji su optuživali Trumpa da štiti Comeya jer mu je ovaj, navodno, omogućio pobjedu na izborima, optužuju Trumpa da je ovoga otpustio kako bi zaštitio sebe od istrage o Trupovim navodnim vezama s Rusima. Sve to djeluje pomalo djetinjasto, u stilu “vratite mi moje krpice” - Comey je mračnjak i lažac kad se mi igramo s njim; kad se pak Trump poigra s njim, on odjednom postaje svetac i posljednja brana Trumpovoj veleizdaji.

Posegnulo se, dakle, za starom slikom Trumpa kao “ruskog čovjeka”. Trump je, prema pisanju Washington Posta, prilikom susreta s ruskim ministrom vanjskih poslova Lavrovom, ovome proslijedio osjetljivu informaciju koja bi mogla kompromitirati tajnu akciju savezničkih špijuna pri Islamskoj državi. Koliko je sama optužba apsurdna možda najbolje svjedoči sama ta oznaka tajnosti. Washington Post se, naime, samom optužnicom ogradio od mogućnosti provjere autentičnosti te informacije, jer se radi o strogo strogo povjerljivoj državnoj tajni. Dakle, imamo potpuni fabrikat, medijski spin, čiju vjerodostojnost nikako ne možemo provjeriti!

Vratimo se na tren na Comeya i kontekst čitave drame oko njega. Ako ne shvatimo zašto je Trump otpustio Comeya, onda ne shvaćamo ni zašto je Trump pobijedio Clintonovu na izborima. Svi znamo za Comeyevo uplitanje u izborni proces, ali da bismo razumjeli tu njegovu igru, potrebno je u sliku uvući i “trećeg čovjeka”, Baracka Obamu. Poznato je da između Clintonovih i Obama oduvijek postoji žestok animozitet. Obama nikako nije želio Clintonovu kao kandidata demokrata, jer se plašio da bi njezin izbor ugrozio njegovo naslijeđe, pošto bi on između dvoje Clintonovih djelovao kao incident.

Kada je Hillary ipak osvojila nominaciju, posegnuo je za drugim oružjem - aktivirao je direktora FBI Comeya. Cilj je bio kompromitirati Clintonovu optužnicom i držati je tako ucijenjenu u šaci, kako bi očuvao svoj utjecaj na američku politiku. Procjena je bila da Trump nikako ne može pobijediti, pa su napadi bili prilično nemilosrdni. Korumpirana, ucijenjena, bolesna i slaba Hillary, svakako ne bi mogla samostalno obnašati zahtjevnu predsjedničku dužnost. Znamo da je to bio račun bez krčmara, jer je Obama na taj način nenamjerno pridonio Trumpovoj pobjedi. Dakle, nikakvi “Rusi” nisu provaljivali u Hillaryne mailove i napadali server DNC-ja, već Obama i Comey.

Ove odnose je bitno rasvijetliti kako bismo se snašli u trenutnoj rašomonijadi oko Comeyeve smjene. Trump je dosad držao Comeya “blizu” ne iz zahvalnosti što mu je donio pobjedu, kako su to iz neznanja tvrdile razočarane pristalice Hillary Clinton, već zato što je čekao pravi trenutak kada će ga se osloboditi. Taj trenutak je nastupio kada je Comey 3. svibnja pred Kongresom svjedočio da Trump nije utjecao na njega povodom istrage bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Mikea Flynna o njegovim vezama s Rusima. Trump je, dakle, čekao da Comey pod prisegom kaže da nije vršio pritisak na njega tijekom istrage, a onda ga je otpustio.

Sad je Comey u klopci, a pojavljivanje nekakvih njegovih bilješki u medijima samo mu jače steže omču oko vrata. Ako podrži medijske interpretacije bilješke na papiriću, u kojoj se kaže da je Trump izrazio “nadu” da će s istragom sve biti u redu, onda bi to značilo da je lažno svjedočio pod prisegom, za što je predviđena zatvorska kazna. Ako pak ne podrži tu interpretaciju i ostane pri iskazu koji je dao pred Kongresom, otvara Trumpu vrata za raskrivanje igre koju je Comey igrao s Obamom oko izbornih manipulacija - za što je predviđena puno veća zatvorska kazna. Navodno je i sam Bill Clinton voljan svjedočiti o tome pred sudom.

I to je čitava igra koju treba pokriti ova medijska prašina koju su podigli mediji pod Obaminim utjecajem. Panika je u kući Obama. Nakon što je smijenjena glavna tužiteljica Loretta Lynch, sada je smijenjen i Jim Comey, i vrata istrazi Clintonovih i samoga Obame su otvorena. To je ono što će uslijediti kad se ova prašina slegne.

Večernji list

Plenković je politiku pretvorio u trgovinu, a trgovinu u politiku

Razotkrivanje uvijek počinje samozapetljavanjem. Nije nam dano da istinu spoznajemo direktno. Mozak nam je skrojen u druge, uglavnom socijaldarvinističke svrhe. Zato na istinu možemo samo naletjeti, kao što se nalijeće na zid. U pravu je bio Hegel, a ne Aristotel - istina nije sklad uma i stvarnosti, već je strukturirana kao njihovo proturječje. Stvarnost spoznajemo samo kroz paradoks. 

Naš interes za istinom pojavljuje se onog trenutka kad se nađemo u bespuću. Stvarnost nam se uvijek pojavljuje kao niz kontrastnih, međusobno nespojivih slika. Vjerodostojnost dobiva na snazi onog trenutka kad se nađemo uhvaćeni u laži. Samozapetljavanje u vlastitim slikama životodajni je element istine kao razotkrivanja.

Ako bacimo pogled na sve što se u zadnje vrijeme događa na našoj političkoj sceni, suočit ćemo se s pravom šikarom takvih kontrastnih slika, koje će neminovno u nama pobuditi nagon za istinom. Primjerice, vijest da je Vlada odlučila DORH-u odobriti dodatna sredstva za troškove istrage o Agrokoru, mora u nama pobuditi pitanje što su Bajić i Cvitan radili 17 godina u državnom odvjetništvu, ako do sada nisu ništa znali o nepravilnostima u poslovanju Agrokora? Kako će sada s 5 milijuna kuna otkriti nešto novo? 

Dakle, to izgleda ovako: prvo smo spasili ministra Marića, pa smo onda, uz Marićevo odobrenje, dali DORH-u novac da utvrdi što je to Marić radio u Agrokoru. Doista je teško povjerovati da će sada istraživati oni koji su 17 godina šutjeli, pa ovo prije djeluje kao stimulacija kako bi se istraživalo u određenom smjeru i do određene granice, nego kao roditeljska briga o Sauchi.

Ili, kako, nakon uvjeravanja da Agrokor nema poreznih dugovanja prema državi, objasniti otkriće da Agrokor ima odgođeni porezni dug u iznosu od 435 milijuna kuna. Zapetljavanje je tim jače kad u sliku unesemo to da Agrokor ne plaća porez zbog Lex Agrokora. Umjesto plaćanja u svojim bilancama prikazuje stavku “odgođena porezna obaveza”. Vlada je, tako, Lex Agrokorom uzrokovala manjak u proračunu. Mi već plaćamo troškove spašavanja Agrokora. 

Zidovi postaju sve viši kad otkrijemo da Agrokor, prema nerevidiranom izvješću, ima dugovanja prema vjerovnicima oko 40 milijardi kuna (plus još par milijardi “neosiguranim vjerovnicima”), pa kad ti vjerovnici krenu naplaćivati svoja potraživanja putem tužbi, oni sigurno neće tužiti Agrokor, koji novca nema, već državu, koja ga je odlučila spašavati i preuzela upravljanje koncernom. Slika postaje po državu još gora, jer se sva krivnja države sada kondenzira u osobi ministra Marića, koji je po međunarodnim financijskim institucijama uvjeravao banke da je s Agrokorom sve u redu, pa njegova prisutnost u Vladi sada još više pojačava sliku krivice države.

Također, još jedna kontrastna slika, bilo bi zanimljivo vidjeti kako premijeru Plenkoviću uspijeva uvjeriti svoje sugovornike u Europskoj uniji da je u Hrvatskoj sve u redu, kad se po zapadnim standardima i na najmanju sumnju o umiješanosti u korupciju ili sukob interesa podnosi ostavka? Ovdje je nebitan Most i amaterizam s kojim su pristupili pitanju smjene ministra Marića, radi se o standardima kojih su nam puna usta, dok radimo suprotno. Ili, kako pred europučanima objašnjava da njegova demokršćanska vlada ovisi o glasu zastupnika kojeg su socijalisti izbacili jer mu je skinut imunitet zbog korupcije? 

Uostalom, tu sliku Andreja Plenkovića kao političara snažno uraslog u europski pravni i politički millieu uveliko narušava i izvještaj Europske komisije, koja nam je smanjila izglede za ekonomski rast ove godine, kako zbog problema s Agrokorom, tako i zbog novouvedenih regulativa na granici. Postavlja se, naime, pitanje kako je on to riješio problem oko granica s Junckerom i Cerarom, ako nam sama EU predviđa manji rast jer će nam gužve - čiji su oni uzrok - ugroziti turističku sezonu? Tko će nam nadoknaditi troškove Plenkovićeve diplomacije?

Premijer Plenković se, kako vidimo, vjerodostojno zapleo u proturječja i šalje kontrastne slike o samome sebi. Rekli bismo da se nalazi na sigurnoj stazi razotkrivanja, koje je sam najavio. Sve govoreći o europskim standardima i pravnim stečevinama, on je politiku pretvorio u trgovinu, a trgovinu u politiku. Propovjedajući s moralnih visova, upao je u moralnu kaljužu. Govoreći o vjerodostojnosti i značaju povjerenja u institucije, došao je do toga da svoje povjerenje gradi na glasu nevjerodostojnoga Sauche. 

Moraliziranje ima svoju cijenu, kao i povjerenje - morate ih svakog dana dokazivati. Inače ste tek politički trgovac. Što će reći, i loš trgovac, i loš političar.

Večernji list

Ima li Plenković smjelosti za razotkrivanje do kraja?

Još jedna ovakva pobjeda i izgubio sam, mogao je na kraju dana premijer Plenković ponoviti riječi epirskog kralja Pira nakon jedne od najdramatičnijih političkih bitaka kojima je Hrvatska imala prilike svjedočiti. Svi znamo: ovo je prvo poluvrijeme, a odsudni okršaj tek slijedi - onaj s hrvatskom suverenističkom desnicom. 

Poražen je Most, koji se jedno vrijeme dobro držao, sasvim dovoljno da se igra razvije, da bi se na kraju slomio i kapitulirao. Pozivanje na moralnu pobjedu gorka je utjeha gubitnika. Poražena je ljevica, ponajviše SDP, koji je najteži udarac primio iz vlastitih redova, od teško kompromitiranoga Sauche, čiji je presudan glas još jednom podsjetio na koruptivno naslijeđe njihove vladavine. Ostatak ljevice vidimo u rasulu i na koljenima pred svojim novim poslodavcem, koji ih je zasad angažirao tek kao veslače u potpalublju svoje galije.

Pobjedu je odnio premijer Plenković, ali onu pirovsku. Da bi je ostvario morao je pogibelji izložiti gotovo sve svoje generale. Malo mu je još aduta u rukavu preostalo. Pored one neizrečene pirovske rečenice s početka teksta, najvažnija rečenica koju je jučer premijer izrekao bila je ona da je došlo “vrijeme razotkrivanja”. Upravo takvu avetnu sliku bojišnice nakon bitke, gdje svatko broji svoje mrtve i ranjene, pruža hrvatska politička scena nakon jučerašnjeg masakra u Saboru. 

Saznali smo da nijedna strana nema dovoljno za pobjedu, pa je trijumfom proglašeno puko ostajanje na nogama. To što trenutno imamo Vladu bez saborske većine i Sabor bez predsjednika, možda najbolje oslikava kakav politički uragan tutnji našim političkim bojištem. Očito se radi samo o intermezzu, pa je svaki trijumfalizam ovdje pogrešan. Slaviti ostanak ministra Marića uslijed neriješenog rezultata kao pobjedu, a premijera proglašavati Aleksandrom Velikim, može biti samo znak nervoze i nesigurnosti u vlastiti uspjeh.

Razotkrivanje tek slijedi. Ovo je bilo tek prvo poluvrijeme, u kojem je desnica razotkrila svu nemoć i razdijeljenost ljevice, čija inicijativa za smjenu Marića nije prošla zbog izdaje u njezinim redovima. Prava bitka Plenkoviću tek predstoji - za njega puno važnija i opasnija - ona protiv suverenističke desnice u vlastitim redovima. Naime, nakon obrane Marića, Plenković tek treba potvrditi da ima većinu u Saboru. 

A, kako stvari stoje, nju ne može imati bez ruku Hasanbegovića i neovisnih zastupnika Glasnovića i Esih, koji su već izjavili da neće praviti većinu ako ona bude pravljena s HNS-om i SDSS-om. Moguća koalicija s HSS-om bez SDSS-a, bila bi tanka i omogućavala suverenistima presudan glas, što bi značajno ojačalo njihovu poziciju unutar HDZ-a, a teško da je to Plenkoviću prihvatljivo. Kulise za okršaj u drugom poluvremenu postavljene su i svima vidne.

I doista, tek što je prvo poluvrijeme završeno a mediji počeli slaviti Plenkovića kao ultimativnog pobjednika saborske političke drame, napadi na suvereniste su već krenuli. Tako su svi prenijeli komentare sa zvanične Facebook stranice Brune Esih, gdje je komentatori napadaju za “izdaju”. Prilično je izvjesno da se radi o napadima navigiranim direktno s Trga žrtava fašizma. Sada, dakle, kreće “diferencijacija” na desnici. 

Bit će potrebno što jače napasti suvereniste kao glavne krivce za nestabilnost Vlade i kompromitirati ih kao neprincipijelne “izdajnike”, koji okreću leđa u trenutku kad treba još samo ovjenčati trijumf desnice nad ljevicom. Jedini je problem što je ta Plenkovićeva igra razotkrivanja već razotkrivena i odvija se pred očima čitave javnosti. Jasno je da se Plenković mora - i želi - osloboditi suverenista iz vlastitih redova kako bi pravio većinu s ljevicom i manjinama, ali je problem što će time ići i protiv uvjerenja vlastitih birača.

Hoće li Plenković imati smjelosti ući do kraja u ovu igru razotkrivanja, gdje bi on riskirao gubitak vlastite baze kako bi se obračunao na desnici i osigurao nesigurnu vlast i kratkotrajnu koalicijsku vlast? Takav sukob se čini neminovnim i jedino što bi takav razvoj moglo zaustaviti je intervencija predsjednice, koja je za danas (petak) sazvala konzultacije s predstavnicima svih političkih stranaka. 

Što raniji parlamentarni izbori čine se jedinim načinom da se Plenković spasi od vlastitog najavljenog razotkrivanja - otkazati nastavak utakmice i raspisati nove izbore kako bi se zamrznula slika njegovog trenutačnog trijumfa. Ako ne misli izgubiti, naš kralj Pir ovaj put ne smije pobijediti. To je možda jedini način da odgodi susret s vlastitom političkom sudbinom.

Večernji list

Vrdoljakov uvjet Plenkoviću: Hasanbegović mora otići

E pluribus unum

Premijer Plenković pregazio je Neretvu nakon što je prethodno, u pravoj Titovoj maniri, srušio Most. Sada je na djelu spašavanje ranjenog vojnika Marića pravljenjem drvenog mostića pod okriljem noći, kako bi se i njega prebacilo preko i spasilo iz neprijateljskog obruča. Akcijom rušenja Mosta, međutim, ostao je bez dobrog dijela vojske, pa su sada problem ruke koje bi ranjenika prenijele na drugu stranu. Ima li ih dovoljno? Kako napreduje izgradnja? Je li taj novi pontonski most dovoljno čvrst? - pitanja su koja muče hrvatsku javnost.

Svi smo vidjeli taj Plenkovićev blef kada je pred kamerama samouvjereno tvrdio kako bez Mosta ima većinu za preslagivanje Vlade. Ispostavilo se, međutim, kako je njegovo poznavanje algebre bernardićevski nesigurno i tek polovično. Kako je daljnji razvoj događaja pokazao, naime, vidimo da on ima većinu samo za smjenu Bože Petrova s mjesta predsjednika Sabora, dok većinu za preslagivanje Vlade uopće nema. Ili, da budem precizniji - još uvijek je nema.

Taj vremenski aspekt problema, temporalni rascjep između imati i još-ne-imati, između prezenta i futura, možda je najbolje objasnio predstojnik premijerova ureda, Davor Božinović onim svojim čudnim odgovorom na jednostavno pitanje ima li Plenković sada većinu: “Imat će. Ima sada i imat će kada bude potrebno.” Ako će većinu tek imati, kao što sugerira prva rečenica, onda je logično da je sada nema. Druga rečenica je tu da bi “pokrila” taj vremenski razmak između sadašnjosti i budućnosti, ali, kako to već biva, pokušaj da se nešto dodatno naglasi, obično otkriva nesigurnost i slabost - ako već nije i jasan simptom svjesnog obmanjivanja sugovornika. Stoga možemo zaključiti da je pod “ima sada” Božinović mislio na većinu za smjenu Bože Petrova, dok je u drugom dijelu rečenice referirao na većinu koju tek treba skupiti, odnosno, onu za preslagivanje Vlade.

Drugim riječima, Andrej Plenković nije govorio cijelu istinu kada je tvrdio da ima većinu u Saboru za podršku svojoj Vladi. A i kako bi drukčije bilo kad se na svoj potez odlučio nepunih 24 sata prije famozne predstave na sjednici Vlade, na kojoj je odstrijelio tri Mostova ministra zbog njihova odbijanja da priskoče upomoć teško ranjenom ministru Mariću, čime je izazvao aktualnu političku krizu. Većinu sigurno nije mogao osigurati za 24 sata, a takvu jednu opsežnu akciju nije mogao organizirati uz pomoć samo najužeg kruga ljudi. Bila je to, dakle, na svoju ruku i hazarderski donešena odluka premijera Plenkovića.

Kao što vidimo, imamo inverznu situaciju, planiranje unazad, da tako kažemo: Most na Neretvi je srušen, premijer se našao na drugoj obali rijeke, a ranjenike tek treba spašavati. Plenkovićev blef pred kamerama i opetovano obmanjivanje putem medija kako Vlada ima većinsku podršku u Saboru, sada je to jasno, bili su samo u funkciji toga da se tek osigura podrška za smjenu Petrova. Kao što znamo, ta podrška je došla, prije svega, od Vrdoljakovog HNS-a, kojemu se potom pridružio i Miletićev IDS - a potom bi, kao što ćemo vidjeti, trebao doći i Beljakov HSS. Unatoč tome što lider HNS-a tu podršku niječe i plenkovićevski blefira, ona je očevidna čim njegove izjave lišimo prozirne retorike i dodamo im malo konteksta.

Najkrupnija od tih Vrdoljakovih zamračenja jest tvrdnja kako glasovanjem protiv Bože Petrova ne daje istovremeno i podršku HDZ-u - što je potpuna obmana. Prije svega, prema članku 34. Poslovnika, nakon smjene predsjednika Sabora potpredsjednik iz redova većine automatizmom počinje obnašati dužnost predsjednika Sabora dok se ne izabere novi. Za izbor je novog predsjednika Sabora pak dovoljno je da za njega glasuje većina prisutnih a ne apsolutna većina zastupnika. Dakle, HNS-ov glas za smjenu Bože Petrova automatski je glas za izbor HDZ-ova Jandrokovića na čelo Sabora.

Drugo, ako HNS želi pad Vlade i nove izbore, zbog čega ne prepuste HDZ-u i njegovoj navodnoj većini da smijene Petrova, pa kada se vidi da za to nemaju dovoljno ruku, odmah glasuju o povjerenju Vladi i raspuštanju Sabora. Time bi i smijenili Petrova (što žele) i srušili Vladu (što, kako kažu, također žele). Međutim oni to ne čine, pa se nameće logičan zaključak, da oni ne žele srušiti Plenkovićevu Vladu, već samo smijeniti Petrova, čime izravno pomažu Plenkoviću, odnosno, kupuju mu vrijeme.

Iako HNS-ovci taj zaključak pokušavaju zamračiti, očit je njihov napor da se preko užadi domognu palube broda koji su do jučer nazivali Titanikom. Svojim učešćem u rušenju Petrova i de facto postavljanjem Jandrokovića na čelo Sabora, HNS daje HDZ-u ključan alat za upravljanje krizom, jer sad Jandroković određuje kad će i koju temu staviti na dnevni red Sabora, čime se kupuje vrijeme za preslagivanje nove većine nakon lokalnih izbora.

Ovaj potez je ključan, jer se zbog lokalnih izbora, u situaciji kada smjenu ministra Marića i nove izbore želi gotovo ⅔ glasača, ne žele izložiti bojkotu od strane vlastitog biračkog tijela. Taj potez jednak je onom koje je šef Plenkovićeva ureda Božinović brahiološki sažeo u pitijski iskaz “Imat će; ima sada i imat će kad bude potrebno.” Plenković nema većinu i uzda se da će dio oporbe odigrati ovu utakmicu za njega.

Da bi se ova slabo prikrivena koalicija dijela oporbe na čelu s HNS-om i HDZ-a zamutila i prikrila stvorena je jaka medijska kampanja o suradnji Mosta i SDP-a, kao i o Petrovu kao najvećem uzroku političke nestabilnosti i glavnom mračnjaku u ovoj situaciji. Ovu političku krizu je, kao što smo vidjeli, izazvao premijer, a ne Božo Petrov i Most, jer ministri u demokraciji imaju pravo na Vladi glasovati i protiv, a da zbog toga ne budu istog trena smijenjeni.

Cilj te kampanje je, prije svega, izvršiti pritisak na Petrova da prije glasovanja o povjerenju Mariću stavi na dnevni red glasovanje o povjerenju sebi. U tu svrhu se poziva i razne pravne stručnjake da nam objasne kako je upravo takav redoslijed jedino zakonit i ispravan. Međutim, istina je da Petrova nikakav zakon ne obvezuje na to; dapače, po Poslovniku on ima autonomno pravo sam odrediti redoslijed tema koje će staviti na dnevni red u Saboru.

Lider HNS-a Ivan Vrdoljak tim svojim napadima na Most i inkriminiranjem suradnje SDP-a s Mostom igra ulogu glavnog razdjelnika u oporbi, i to u situaciji kada je ta suradnja neophodna da bi se smijenio ministar Marić. S druge strane, očito je da Vrdoljak ovu situaciju koristi kako bi ponizio SDP i pokupio njihove glasova na izborima, te se nametnuo kao novi vođa ljevice u Hrvatskoj. Tu ambiciju i ponižavanje partnera iz SDP-a dobro ilustrira sastanak koji su lideri oporbe održali u bivšem Hypo centru. Prvo su se sastali Vrdoljak i Miletić, pa im se naknadno priključio lider SDP-a Bernardić. Kada je Bernardić na društvenim mrežama objavio sliku njih trojice, odmah je u medije pušten i sadržaj sastanka, prema kojem su Miletić i Vrdoljak oštro kritizirali Bernardića zbog suradnje s Mostom. Napad je najbolja obrana. Na taj način radi se spin i izvrću se teze kako bi ostali skriveni pravi motivi napada i kleptokratska suradnja HNS-a i IDS-a s HDZ-om.

Instrukcije iz matematike

Treba naglasiti kako predsjednik HSS-a nije bio na tom sastanku, iako i on nedvojbeno ima iste ambicije uskočiti na Plenkovićev Titanik kao i HNS i IDS. Naime, Beljaku je problem upuštati se u tu priču i učestvovati u napadima na SDP iz jednostavnog razloga što je kandidat za gradonačelnika Samobora ispred HSS-a i SDP-a, pa bi ostao bez podrške ako bi ranije otkrio svoje namjere. No, njegova podrška u ovom trenutku, prema Plenkovićevu planu, nije niti potrebna, jer će biti dovoljno samo da HNS i IDS podignu ruke za smjenu Petrova u Saboru, a preslagivanje Vlade je ionako planirano nakon lokalnih izbora. Sad je samo cilj dobiti zraka do lokalnih izbora, a to se postiže medijskom kampanjom napada na Petrova i zbrajanjem ruku za njegovu smjenu.

Naravno, ovaj kooperativni dio oporbe slijeva ima svojih političkih uvjeta prema Plenkoviću i HDZ-u, koji se u dobroj mjeri poklapaju sa željama i planovima samog Plenkovića. Taj dio nagodbe između HNS-a i HDZ-a je, vjerojatno nesvjesno, dobro ilustrirao SDP-ov Gordan Maras, kada je rekao kako on nikad ne bi stavio potpis ispod Hasanbegovićevog. Ukratko, Vrdoljakov uvjet za suradnju s Plenkovićem je odlazak Hasanbegovića. Njemu je to potrebno kako bi mogao pred bazom pravdati suradnju - eto, on spašava Hrvatsku od desnog ekstremizma. Plenkoviću je potrebno kako bi se oslobodio glavne opasnosti koja prijeti njegovom političkom autoritetu u stranci - izgurati Hasanbegovića iz HDZ-a, računa on, znači baciti ga na političku marginu. I jednima i drugima, pak, Hasanbegović predstavlja prijetnju zbog toga što on reprezentira beskompromisan politički zahtjev za lustracijom i otvaranjem komunističkh arhiva.

Vjerujem da je u ovoj poplavi medijskih spinova i pravog-pravcatog karnevala opsjena, poluistina i nedorečenosti, koje su nas zapljusnuli nakon Plenkovićeva rušenja Mosta i forsiranja Neretve, ovdje spomenuti slijed zaključaka dosta pouzdan vodič u aktualnom političkom zamračenju u koje smo upali. Ono što možemo očekivati, ako Plenkoviću ovaj politički blef prođe, jest da za opoziv Marića neće biti skupljeno 76 zastupničkih ruku - vjerojatno dio oporbenjaka neće doći u srijedu u Sabor - dok će se glavna bitka voditi oko stavljanja na dnevni red smjene Petrova, čime treba kupiti vrijeme uoči lokalnih izbora, nakon kojih će se ići na preslagivanje K-plus Vlade, koja čak može biti i manjinska.

U razdjelnik te ljubim

Kakva god ta vlada bila, neće biti stabilna. Stoga već na jesen treba očekivati nove izbore. Unatoč tome što se svi pozivaju na stabilnost, ona sada nije bitna. Stabilnost je bitna samo onda kada želite na odgovoran način upravljati državom i provesti opsežne reforme. Ovakvi iznenadni lomovi i neprincipijelne koalicije nastaju drugim povodima.

Stoga je bitno rasvjetliti uzroke ovog desanta. Za čije se interese formiraju ovakve neprincipijelne koalicije? Zašto je najednom zastavnik Vrdoljak sveprisutan u medijima i na televizijskim ekranima? Zašto nam se istina skriva pod izgovorom političke stabilnosti? Kakav to strah pokreće našu medijsku i političku elitu?

Jer se u cijeloj ovoj priči čini kako je STRAH najveći motivator!

Večernjakova blogosfera