Nova je godina vrijeme darovanja vremena

Poklonjeno vrijeme je ono vječno “sada” oko kojeg su filozofi razbijali glavu, a koje znači nadu u nešto novo.

Koliko god se opirali, malo tko od nas može odoljeti svom tom šarenom blještavilu i uzbuđenoj užurbanosti priprema za doček Nove godine. Svi nekuda žurimo i jurimo u potrazi za uzbuđenjima koje će nas učiniti sretnima u tom trenutku da bi čovjek lako mogao pomisliti kako nam nedostaje samo malo za potpunu sreću u inače smislenim i ispunjenim životima.

Nitko od nas ionako neće poslušati savjet nesretnog ruskog pjesnika koji je tvrdio da je najbolje otići do bolnice, ludnice ili na groblje i provjeriti jesmo li tamo, kako bismo se uvjerili da nam i ne ide tako loše u životu. Svi od života želimo nešto više, pa se uvijek nekako priklanjamo velikim željama i krupnim odlukama, nerijetko samo zato da bismo potvrdili istinitost one kako nema ništa trajnije od novogodišnjih odluka.

U iščekivanju velikih stvari zanemarujemo one male, a ako griješimo u malima nikada ni ne stižemo do onih velikih. Promjene ne dolaze odjednom, već se put od jedne milje prevaljuje s tisuću malih koraka. A to je ono što je teško oko odluka. Jer teže je pokupiti tisuću malih kamenčića s puta, nego pokrenuti veliku stijenu. A kada to i pokušamo, vidimo da je ona prevelik teret za nas, jer nismo prešli put koji bi nas za to pripremio.

Kako god bilo, čudno je to uzbuđenje ako znamo kako su nove godine jedne od onih nekoliko potpuno izvjesnih stvari u našim životima koje će sigurno doći. Čovjek može čekati vlak, nesiguran hoće li on stići na vrijeme, ostavljeni mladić može gorjeti od želje da mu se vrati voljena, zabrinuta majka može nespokojno čekati povratak sina iz daleke zemlje. Sve njih na ovaj ili onaj način muči neizvjesnost.

Ali čekati Novu godinu, za koju pouzdano znamo da će stići, čekali je mi ili ne, i to točno na vrijeme - toliko točno da po njoj ravnamo vrijeme - svo to uzbuđenje i veselje mora djelovati pomalo neobično, pa čak i glumljeno. Osim ako joj se ne veselimo upravo zato što je, u moru neispunjenih očekivanja u našoj svakodnevici, tako neobična i izuzetna baš zbog svoje pouzdanosti i točnosti? Metafora je to svih naših čekanja, kojima ovom prilikom unaprijed možemo prikačiti jedan happy end.

Netko je rekao kako bismo, kada bi nam sve stvari uvijek bile nove, svijet vidjeli onakvim kakav doista jest - beskrajan. Mnogim je filozofima taj “trenutak” i to “novo” u monotonom vremenskom tijeku zadavao strašne glavobolje, a zadnji u nizu velikih filozofa je o tome napisao podeblju knjigu oko čijeg smisla se još uvijek vode polemike. Svi su oni slutili da pored fizičkog vremena mi sudjelujemo i u jednom drugom vremenu, koje nije sklopljeno od niza “sada”, već predstavlja polje “ekstatičnih” trenutaka unutar kojega sve dobiva neki drugi, viši smisao.

Nova nam godina otkriva da vrijeme ima dva smisla, onaj fizički i materijalni i onaj viši, duhovni. Ako se pitamo što bi to moglo biti novo u Novoj godini, možda bi se odgovor mogao kriti u tome da nam ona daruje novo vrijeme. A darovati vrijeme je nešto najvrjednije što možemo pokloniti drugima. Jer, kada nekome poklonimo vrijeme, poklanjamo mu i dio svoga života, koji se nikada neće vratiti. Zato Nova godina nije samo stvar računanja vremena, već i naše svijesti o tome da je vrijeme najskupocjeniji poklon.

To poklonjeno vrijeme je ono vječno “sada” oko kojeg su filozofi razbijali glavu, a koje znači nadu u nešto novo. S tim poklonjenim vremenom treba znati i s njime se mora postupati pažljivo. Nije bez vraga Thomas Mann nečastivome navukao ruho kolotečine i tuposti, jer je to način s kojim ono poklonjeno vrijeme pretvaramo u gubljenje vremena, u puku materiju i inerciju. To je vrijeme očaja i izgovora, kada ne možemo pomaknuti ni mali kamenčić dok govorimo o pomicanju čitavih planina.

Kažu da svaki čovjek ima dva života, a da drugi počinje onog trenutka kada shvatimo da imamo samo jedan. Kada shvatimo da vrijeme nije teret, nego dar koji se poklanja svijetu. Ono je nada s kojom kucamo na vrata istine, koja možda nikada nećemo ni otvoriti, ali će ta istina davati smisao našim težnjama da pokupimo kamenčiće s puta našega života. Zato kao pobjednika slavimo ne onoga koji bez prepreka stiže na cilj, već onoga koji je ustajao kada je padao, i unatoč preprekama išao ka svome cilju.

Nada je prozor u svijet kojim na njega gledamo punoga srca i nestrpljivog očekivanja da primimo i darujemo ono najvrijednije. Tada svijet postaje ogledalo naše istine i naše nade. Nova je godina tu da nas podsjeti da nije sve izgubljeno i da uvijek postoji šansa za novi početak, da je vrijeme dar koji nam nosi nadu kako će na kraju sve bilo dobro. I da, ako nije dobro, onda nije kraj.

Večernji list

Tko u medije pušta informacije o rekonstrukciji Vlade?

Spominjanje rekonstrukcije kod Plenkovića izaziva žgaravicu zato što bi ga izbacivanje HNS-a iz igre isporučilo u ruke Bandiću?

Predblagdansko vrijeme je vrijeme u kojemu nas trgovci vabe svojim akcijskim ponudama. Na svakom koraku imamo razne popuste i ponude u kojima nas uvjeravaju ako platimo dva proizvoda, treći daju gratis. Čini se kako su naši političari ovakve marketinške trikove shvatili doslovno, dokazujući istinitost one kako “nije najveća budala onaj koji ne zna čitati, nego onaj koji misli da je sve što pročita istina”.

Da bismo razumjeli što je to gratis moramo se vratiti unazad, u svibanj, kada smo iz usta premijera mogli čuti najavu da će “za 6 mjeseci vidjeti što se dogodilo s planom zakonodavnih aktivnosti”, te će “tražiti odgovornost ministara”. Sada, pak, nakon protoka tih 6 mjeseci, iz krugova vladajućih slušamo kako je to “jedna od onih informacija koju je netko plasirao, potpuno je netočna, ona je ustvari bez veze.”

Što je onda s vezom? Možda to da je gospodin Bandić u ovim dinamičnim vremenima vidio svoju šansu, pa je prvo uzeo zastupnika HNS-u, da bi se potom kadrovski počeo ojačavati iz SDP-ova bazena? Sada, kada zastupnički klub Milana Bandića broji njih dvanaest, operacija je dosegnula svoju kritičnu točku, pa se već otvoreno spekulira o tome kako bi HNS mogao “izletjeti” iz Vlade.

Prema pričama iz političkih kuloara još je nekoliko zastupnika u niskom startu, a nakon Nove godine očekuje se pravi stampedo “preletačevića”. Od Bandića se čuju izjave kako će “prije Nove godine i poslije Nove godine biti još uglednih iznenađenja” i kako nikoga neće odbiti. Kako god, vidimo da je Bandić oglasio dane otvorenih vrata.

Takve su akcije unijele nemir u vrh HDZ-a, pa nam odande stižu plahovite reakcije i odlučni demantiji. “To je tema koju netko drugi plasira u javni prostor”, govori sada Plenković. Za njim Jandroković zvonko podvlači: “Odbacujem bilo kakvu mogućnost izbacivanja nekog iz koalicije ili rekonstrukciju Vlade”; to su, kaže, “spinovi koji će se jedno vrijeme vrtjeti, a onda nestati”.

Ali, tko bi mogao biti autor tih “spinova”, kojeg ni Plenković, ni Jandroković ne žele imenovati? Možda jedan njihov koalicijski partner?

Sasvim je jasno zašto spominjanje rekonstrukcije kod Plenkovića izaziva žgaravicu - zato što bi ga izbacivanje HNS-a iz igre isporučilo u ruke Bandiću. On bi držao kormilo dok bi Bandić udarao tempo. A kako bi to izgledalo vidjeli smo još jučer kod izglasavanja proračuna i nabavke tzv. besplatnih udžbenika za osnovce.

Da bi se baš na pitanju reforme školstva mogla zakuhati priča oko izbacivanja HNS-a iz vlasti, naznačio je i sam Bandić kada je ovih dana svoga pročelnika Ivicu Lovrića, oslovio s “ministre”. Radilo se o lapsusu ili ne, to se dogodilo istovremeno dok se u medije puštaju informacije kako će na ministarske funkcije predložiti nestranačke ljude i stručnjake. A tko tom opisu više odgovara od bivše direktorice zagrebačke gimnazije i ministrice u desnoj vladi?

A onda na sve to dodajte kako Bandić zna da je gospođa Divjak jedna od ministara koja sa svojim ideološkim ratom Plenkoviću stvara najviše problema. Upravo njoj Bandić šalje javnu poruku kako ona opasno “eksperimentira s djecom”, što znači kako bi uskoro trebala postati bivša. Naime, griješiti je ljudski, ali prebacivati krivnju na drugoga - to je već strateški.

Tako je sasvim jasno zašto se u političkim kuloarima priča kako će Bandić, kada dođe do 15 zastupnika u klubu, od Plenkovića tražiti rekonstrukciju Vlade i izbacivanje HNS-a iz nje. Kao i to tko u medije pušta informacije o rekonstrukciji Vlade - pušta ih Bandić kako bi pokazao mišiće i osokolio nove prebjege.

Izbacivanje HNS-a iz Vlade bila bi Bandićeva trostruka pobjeda. Prvo, kao nositelj Putinova “Ordena prijateljstva” izgurao bi glavnog konkurenta u podjeli plinarskih novaca. Drugo, rekonstrukcijom bi HNS gurnuo u političku smrt, s tim zabijanjem zadnjeg čavla u njihov lijes pobrao bi simpatije, kako u oporbi, tako i na desnici. Treće, stavio bi Plenkovićevu vlast pod svoju kontrolu i dobio direktne izvršne ovlasti.

Zato se Plenkoviću baš ne sviđa da kroz rekonstrukciju postane potpuno ovisan o Bandiću i da mu Bandić postane novi consigliere. Puno bi mu lakše bilo, kao do sada, žonglirati s više partnera, nego da mu Bandić svako malo postavlja ultimatume. Jučer besplatne knjige, danas status majke odgojiteljice, a što ga čeka sutra?

Nova je godina vrijeme promjena, koje započinje novogodišnjim rasprodajama kada bismo trebali naučiti potpuni smisao narodne izreke “tko o čemu, đon o obrazu”. Ali u nadi kako božićno vrijeme može dovesti do promjene u srcu, svima koji su na akciji šaljemo prigodnu poruku: “Sreću i mir nećete kupiti onim parama za koje ste prodali obraz i dušu.”

Večernji list

Put od Macrona do microna

Do jučer veliki vođa koji je htio vladati čitavom Europom, a danas slabokrvni predsjednik koji kod kuće ima podršku od jadnih 18 posto.

Svima nam je još u sjećanju kako je Emmanuel Macron odnio pobjedu na predsjedničkim izborima u Francuskoj, a njegova ad hoc formirana stranka “En Marche” osvojila preko 30 posto glasova. Ushićenju političkih elita diljem svijeta nije bilo kraja. Hillary Clinton je slavila “pobjedu Francuske, Europe i svijeta”. Bivši predsjednik Obama u kampanji je otvoreno podržao Macrona, nazivajući ga “kandidatom nade”. Njemačka je kancelarka s oduševljenjem govorila o “pobjedi snažne i jedinstvene Europe”.

Mediji širom svijeta su nam na svojim naslovnicama predstavili novog spasitelja. Nije bilo nikakve sumnje - u globalističkom ideološkom panteonu pojavilo se novo božanstvo. Macronova pobjeda poslužila im je kao laksativ nakon šokova koje su pretrpjeli uslijed Brexita i Trumpove pobjede u SAD, a pogotovo nakon uspona populističkih pokreta u Europi. Govorili su kako je njegovom pobjedom spašen liberalni poredak. Tako je magazin “Time” pisao kako je “bitka za Francusku dobijena, ali rat između globalizma i nacionalizma je tek počeo”.

U biti, tražio se bilo tko tko bi pobijedio kandidatkinju desnice. Stoga i ne čudi što je bilo potrebno samo godinu dana da njegova pozlata otpadne i da čitav svijet dobije predodžbu tko je uopće on. Istovremeno dok je pozivao Francuze na štednju, sam je već u prvim mjesecima samo na šminku i parfeme potrošio 25, a njegova supruga na kupnju posuđa čak 50 tisuća eura. Dalje se pokazalo kako je taj čovjek male građe osoba velikoga ega, kojemu nije strano ući u raspravu s tinejdžerom koji ga je oslovio nadimkom ili pokušati zataškati kako njegov tjelohranitelj premlaćuje prosvjednike.

No, vrhunac je nastupio kada je uveo nove poreze, poreze koji su, kako je sam objasnio, ključni za spašavanje svijeta. Odlična ideja spasitelja koji se dosjetio pod izgovorom štednje ukinuti socijalna davanja i uvesti nove poreze. Znači, ljudi koji jedva preživljavaju bi trebali plaćati skuplje gorivo kako bi od prikupljenog poreza država subvencionirala one koji kupuju električne aute. Onda ne neki čude što je ova genijalna ideja bila povod da se Francuskom poput požara prošire prosvjedi “žutih prsluka”, koji s nesmanjenim intenzitetom traju već mjesec dana.

Ima neke ironije u tome da Parižani budu prvi koji će odbaciti provedbu Pariškog sporazuma. A kolika je tek ironija u tome da Macron, veliki borac protiv populizma, postane ulje koje će poput pogonskog goriva dodatno razgorjeti vatru europskog populizma?

Požar koji je on pokrenuo počeo se tako širiti i na druge europske države, pa je bio prisiljen reterirati i proglasiti šestomjesečni moratorij na svoju odluku, idealno da se ova tema otvori u samom finišu europskih izbora. Tako se onaj koga su do jučer svi hvalili kao nadu globalizma u godinu dana pretvorio u njegovog grobara. Obećavao je paštašutu, pričao o mesu, da bi na kraju narodu servirao - neprokuhane makarone.

Istom žestinom kojom su mediji podržavali prosvjede u Americi, sada su osporavali prosvjede u Francuskoj. Ali unatoč njihovoj podršci, nakon samo četiri tjedna prosvjeda, Makron je ipak bio prisiljen na silazak sa svoga oblaka. Tako je pred kamerama odsvirao odu vlastitoj besadržajnosti, pokazujući u biti kako je upravo njegov globalizam najgori oblik populizma. Zorna je to demonstracija kako ideali brzo izgube smisao kada se vaša glava nađe na panju.

Nakon slika policijske brutalnosti, gdje policija davi žene na pločniku ili prevrće osobe u invalidskim kolicima, postavlja se pitanje koliko su uvjerljivi njegovi nagli izljevi solidarnosti sa siromašnima i razumijevanja za radnike? Bila je to slika čovjeka uplašenog za svoju budućnost, koji je javno demonstrirao vlastitu slabost, i “prslucima” dao dodatni poticaj da ustraju u svojim zahtjevima, a pogotovo u onome koji se odnosi na njegovu ostavku.

Kako jedna nesreća ne dolazi sama, dok se policija bavila masovnim batinanjima i uhićenjima prosvjednika, terorist je vidio svoju priliku da podmuklo usmrti troje i rani dvanaest ljudi. Sada mu je ta tragedija poslužila kao predah, koja je pažnju medija s prosvjeda preusmjerila u sasvim drugom pravcu.

Do jučer veliki vođa koji je htio vladati čitavom Europom, a danas slabokrvni predsjednik koji kod kuće ima podršku od jadnih 18 posto. Tako je neokrunjeni vladar Europe u samo godinu dana prešao put od Macrona do microna. Sam je govorio o novoj francuskoj revoluciji, da bi sada na svojoj koži osjetio svu njezinu draž i ljepotu. Možda mu je vrijeme da posluša savjet jednog od “žutih prsluka”, koji mu je nakon televizijskog obraćanja poručio: “Ako još uvijek imaš poštovanja za svoj narod - odstupi.”

Večernji list

SAD preko Hrvatske šalje poruku Izraelu

Libermanova je ostavka ugrozila ugovorene poslove i sada preko nas Amerikaci šalju poruku Izraelcima.

Nakon višegodišnjeg odlaganja aktualna je hrvatska Vlada presjekla i krajem prošle godine donijela političku odluku o nabavi višenamjenskog borbenog aviona. Upućen je poziv ponuditeljima i nakon provedenog javnog natječaja najpovoljnijom se pokazala izraelska ponuda. Nakon što su nam Izraelci dali jamstvo kako je cijena fiksna i da iza ponude stoji država Izrael, donijeta je odluka o kupnji dvanaest lovaca F-16 C/D.

Pristupilo se pregovorima na kojima je trebalo točno definirati sve ugovorne obveze. Taj proces je trajao dugih osam mjeseci i sve je bilo u redu do prije tri tjedna kada je čitav proces doveden u pitanje. Ako uzmemo u obzir da je još u rujnu prošle godine State Department dao Izraelu predodobrenje za prodaju aviona Hrvatskoj i da je naše Ministarstvo obrane od Sjedinjenih Američkih Država dobilo odobrenje za kupnju s točno navedenim tehničkim specifikacijama - što se to onda toliko dramatično dogodilo u posljednja tri tjedna, da je iz korijena promijenilo situaciju i natjeralo Amerikance da “povuku” dozvolu za prodaju aviona Hrvatskoj?

Da bismo razumjeli što se točno dogodilo potrebno je zaviriti malo dublje u vrlo kompleksne odnose izraelsko-američke vojne suradnje. Država Izrael se nalazi u neprijateljskom okruženju, pod stalnom je prijetnjom i u permanentnom stanju rata. Kao takva je najveći primatelj američke vojne pomoći. Čak su i avioni koje nama prodaju za njih bili besplatni, kao dio jedne od američkih donacija.

Pomoć američke vlade Izraelu iznosi 3,8 milijarde dolara godišnje. Za uzvrat su oni, uvjetno rečeno, prisiljeni kupovati vojnu opremu od američkih kompanija. Tako je, što je nama posebno interesantno, izraelska vojna industrija najveći kupac vojne opreme od Lockheed Martina. Izrael je kupac njihovog vojnog stroja, aviona F-35, a ta kupnja je dio spomenutog ugovora oko vojne pomoći između SAD-a i Izraela.

Izrael je inicijalno naručio 33 aviona, da bi kasnije ovu narudžbu povećali na okruglih 50 komada. Do sada je isporučeno 14 aviona, koji čine “eskadrilu zlatnih orlova”, a ostatak bi trebao biti isporučen do kraja 2024. godine. Ove stealth borbene avione u Izraelu nazivaju Adir, što u prijevodu znači “Svemogući”.

Pored toga, izraelsko vojno zrakoplovstvo odlučilo se i na kupnju novih taktičkih borbenih aviona F-15 IA (oznaka izraelske nadogradnje). Financijska sredstva je već odobrila izraelska vlada i očekuje se njihova isporuka do 2023. godine. Čini se, međutim, da su Amerikanci odobrili isporuku novih aviona Izraelu pod uvjetom da izraelska vlada odobri kupnju 25 dodatnih višenamjenskih borbenih zrakoplova F-35.

Sve to govori kako je vojna suradnja između SAD i Izraela na svome vrhuncu, a nakon promjene vlasti u Washingtonu i politički odnosi su podignuti na višu razinu. U tim okolnostima ovako intenzivne vojne suradnje, ugovor između Izraela i Hrvatske se činio i suviše mali da bi se oko njega pravili problemi.

Međutim, ono što se dogodilo u posljednja tri tjedna preokrenulo je čitavu situaciju. A što se točno dogodilo, objašnjava nam naš sugovornik, zaposlenik jedne od najvećih izraelskih vojnih tvrtki.

Naime, 14. studenoga izraelski ministar obrane, Avigdor Liberman, podnio je ostavku. Njegova ostavka došla je u prilično osjetljivom trenutku za regionalnu sigurnost zemlje, ali je zbog nje ugroženo i nekoliko važnih vojnih ugovora. Kako nam kaže naš izvor, najvažnije izraelske vojne kompanije, poput Rafaela, Elbita i Izraelske zrakoplovne industrije, vrlo su rezignirane zbog Libermanova odlaska.

Dalje nam objašnjava, kako su Izraelske zrakoplovne snage planirale zaokružiti financijsku konstrukciju za treću eskadrilu F-35ica po nižoj cijeni. Tako bi kroz deset godina izraelsko ratno zrakoplovstvo raspolagalo s najmanje 75 višenamjenskih borbenih zrakoplova pete generacije. Dokument o tome je jedan od zadnjih koje je ministar Liberman potpisao prije odlaska.

Njegova ostavka je automatski na čekanje stavila i nabavu F-15, a mogla bi utjecati i na ugovore oko nove flote helikoptera, vjerojatno Boeingovi CH-47 Chinooks ili Lockheed Martinovi CH-53K King Stallions. U igri su bili i helikopteri tipa V-22 Osprey, kao i kupnja zračnog tankera KC-46.

Sudbina svih ovih ugovora, ukupno teških 11 milijardi dolara, Libermanovom je ostavkom postala neizvjesna. To je dovelo do komplikacija u komunikaciji između Jeruzalema i američkih tvrtki Lockheed Martin i Boeing. Stvar se dodatno zakomplicirala time što je nakon Libermanove ostavke premijer Netanyahu preuzeo vođenje ministarstva obrane, a on, kao premijer, komunicira direktno s američkim predsjednikom, a ne sa šefom Pentagona, Jamesom Mattisom.

Imajući u vidu ove nove okolnosti, lakše je razumjeti informaciju kako je američki državni tajnik Mike Pompeo o “hrvatskim avionima” u Bruxellesu razgovarao s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, pri čemu je “za blokadu cijelog procesa optužio američkog ministra obrane Jamesa Mattisa”.

Dakle, Amerikanci Izraelu daju vojnu pomoć i za taj iznos očekuju da će Izrael naručiti vojnu opremu od američkih tvrtki, što je i bio razlog zašto su bili spremni zažmiriti na jedno oko Izraelu povodom prodaje doniranih aviona nama. To je kontekst u kojem treba gledati onu tvrdnju kako su u Trumpovoj administraciji bili bijesni zbog činjenice da je Izrael bio neiskren te je pokušao zaraditi na račun SAD-a.

Tu nije problem samo Hrvatska. Naime, Izraelci nude Rumunjima dvije eskadrile F-16 C/D Barak, a i Bugari pokazuju interes u tome smjeru, pa tako oni, u biti, preprodaju američke avione, dok istovremeno oduzimaju šansu Lockheed Martinu da im proda svoje nove F-16 Vipere.

Sada bi netko mogao postaviti opravdano pitanje zašto nam Amerikanci sve to nisu rekli odmah, jer se sve znalo i prije, kao i to da Hrvatska želi izraelski F-16 upravo zbog nadograđene opreme? Teško je za povjerovati kako SAD nije bio upućen u tijek izraelsko-hrvatskih pregovora koji su trajali mjesecima, jer se osim kupnje dogovarala obuka, servisiranje, logistički poslovi. Što se, dakle, promijenilo u posljednja tri tjedna i što stoji u pozadini američke blokade?

Odgovor je da je Libermanova ostavka ugrozila ugovorene poslove i sada preko nas Amerikaci šalju poruku Izraelcima. A pošto smo mi tražili da država Izrael jamči za ovaj posao - Izraelci su se predugovorom obvezali kako će oni ishoditi dopuštenje od SAD-a za prodaju tih zrakoplova - sada bi svako odustajanje izraelske strane predstavljalo udar na njihov kredibilitet.

Zbog toga je Izraelu u interesu prebaciti odgovornost sa sebe na Amerikance, pa su pustili u medije informaciju o američkoj blokadi izraelsko-hrvatskog ugovora. Američko ministarsvo vanjskih poslova je na to odgovorilo kako stoje iza dogovora - “nikad ga nismo blokirali". “Sjedinjene Američke Države snažno podupiru modernizaciju obrane Hrvatske, članice NATO-a, što uključuje i kupnju borbenih zrakoplova F-16 od Izraela. Kao i u svim drugim prijenosima, SAD mora biti siguran da postoje osnovne mjere za zaštitu sigurnosti osjetljive američke vojne tehnologije.”

U kontekstu intelektualnog vlasništva posebno je zanimljivo da je Hrvatska prije 20-ak godina upravo Izraelu i SAD-u poklonila znanja o dalekometnoj protuzračnoj tehnologiji, koja su uvelike pridonijela sigurnosti ovih zemalja.

Amerikanci dalje otvoreno i bez ustezanja poručuju Izraelcima, i to na blagdanskom domjenku i oproštajnoj svečanosti izraelske veleposlanice Zine Kalay Kleitman, kako "Izraelci moraju prihvatiti naše tehničke zahtjeve i kada se to učini, možemo krenuti dalje i prodaja zrakoplova bit će odobrena". Američko veleposlanstvo u Zagrebu dodaje: "U ovim trenucima aktivno surađujemo s Izraelom i Hrvatskom kako bi dogovorili prihvatljivu opciju koja ispunjava hrvatske potrebe unutar zadanog vremenskog razdoblja".

A kako bi to održali unutar roka, američki veleposlanik informirao je hrvatsku javnost da je američko Ministarstvo vanjskih poslova formalno obavijestilo Kongres o ovom slučaju, koji sada ima 15-dnevni rok za pristanak, po američkom zakonu o nadzoru nad izvozom naoružanja.

Tako da Izraelci sada imaju vremena dva tjedna, odnosno, do kraja godine, da potvrde ono što su dogovorili s Amerikancima, ili, ukoliko odbiju, prisiljavaju Amerikance da im uskrate odobrenje za preprodaju aviona, što bi bio veliki udar na njihov kredibilitet, pogotovo za budući kredibilitet čitave izraelske vojne industrije.

Hrvatska je u ovom slučaju ispala kolateralna žrtva. Svjesna toga američka vlada pravi presedan, i iako u pravilu ne komentira ciljeve i namjere svojih saveznika pri nabavi vojne opreme, šalje poruku kako u širem smislu “SAD snažno podupire napore Hrvatske kao članice NATO saveza u njenim planovima modernizacije, uključujući i kupnju F-16 aviona iz Izraela”.

Kako ističe premijer Plenković: “Teret dobivanja suglasnosti od SAD-a preuzela je izraelska strana.” Upravo zato je bitno da naše vlasti nastave sa svojim inzistiranjem “da Hrvatska dobije ono što smo dogovorili i po cijeni po kojoj je to dogovoreno”. Odnosno, pri stavu da “kupujemo F-16 kakav nam je ponuđen ili se natječaj poništava”.

Večernji list

Brzi vlak za Marakeš

Postavlja se pitanje sudjelujemo li mi u Marakešu da bi ministrica Pejčinović-Burić, kao svojedobno Vesna Pusić, dobila posao u UN-u?

Početkom narednog tjedna u Marakeš će doputovati predstavnici zemalja koje su odlučile usvojiti UN-ov tzv. Globalni kompakt o migracijama. Možda se na odredište dovezu prvom afričkom brzom željeznicom? U domaćoj javnosti se o ovom sprazumu nije ništa znalo, sve dok predsjednica nije objavila kako ona u Marakešu neće ništa potpisivati, jer o tom pitanju ne postoji neophodan konsenzus svih međunarodno relevantnih aktera.

U zalaganju za potpisivanje Marakeškog sporazuma je, pak, naročitu revnost pokazala ministrica Pejčinović-Burić, koja je tim povodom održala i posebnu presicu, svodeći ovu međunarodno kompleksnu priču na osobnu razinu. Ali, što se dogodilo nakon toga?

Prvo su Sjedinjene Države objavile da ne žele potpisati sporazum, jer očito nisu imali dobar prijevod, a potom Australija i Izrael, pod obrazloženjem kako dokument potiče ilegalne migracije i ugrožava granice i zaštitu suvereniteta država. Tom nizu su se potom priključile i neke od europskih država, poput Švicarske, čiji je izaslanik u UN su-autor “kompakta”, potom Italija, Austrija, te Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, itd., dakle, sve zemlje iz našeg okruženja. Postavlja se pitanje nije li, ipak, u tim novim okolnostima predsjedničino otkazivanje Marakeša imalo neki viši smisao?

Zanimljiv je taj naš totalitarni pristup, gdje se odbijanje odlaska proglašava problemom, a problem nije bio što je odluka o pristupanju donešena bez javne rasprave. Tako se nije išlo ni u saborsku raspravu, već je stvar riješena na saborskom Odboru za vanjsku politiku, gdje su “posao” u atmosferi usiljenosti i neregularnosti odradile desne vedete, navodni Plenkovićevi rušitelji i hdzovske alternative, Stier i Kovač.

Pitanje migracija zasigurno je jedno od ključnih pitanja našega vremena, koje zahtijeva ozbiljnost u pristupu. Ali pristup koji ne razlikuje izbjeglice od ekonomskih migranata pokazao se najkorisnijim za trgovce ljudima i organizacije koje pod egidom pomoći provode vlastite političke agende.

To su oni za koje je Arapin u trenirci i sa zlatnim lancem egzotičan i cool, dok je isti takav naš seljačina u bijelim čarapama. To su oni isti koji pomažu svjetskoj sirotinji, dok istovremeno sa svojim NGO-ima sjede na leđima domaće sirotinje. Prozivaju druge za nedostatak kršćanskog morala, ne shvaćajući kako kršćanski imperativ pomoći drugome u nevolji ne znači pretvaranje istih u ovisnike o državnom proračunu.

Isus je bio migrant, što je istina, ali je on išao u Egipat u sigurnost, a ne u Rim po socijalnu pomoć. Tako ispada kako se neki koriste mukom tih napaćenih ljudi poradi vlastite koristi. Stoga ne čudi kada se na opravdane i argumentirane prigovore uzvraća nervoznom propagandom i ideološkim optužbama.

S jedne strane, tako, imamo velike medijske laži, koje nas trebaju uvjeriti kako se tu radi uglavnom o ženama i djeci, kako nema vanjskih organizatora, kako su to sve vrijedni inženjeri i doktori - ali, kako vrijeme prolazi, čini se da se dosta odužio proces nostrifikacije njihovih diploma.

S druge strane imamo one koji stvaraju atmosferu straha, koji plaše i stvaraju buku, na ideologiju laži odgovaraju vlastitim ekstremizmom, najavljuju smiješne prosvjede čak i u Marakešu, pa služe kao korisne budale onima koji na silu žele progurati svoja rješenja.

Nama je potreban umjeren stav između dviju krajnosti, zataškavanja i paranoje. Jer od ovakve atmosfere koristi imaju samo trgovci ljudima i ljudskim sudbinama. Ali mi kao da smo guske, pa na stogodišnjicu odajemo počast Stjepanu Radiću grakčući dok šaljemo Božinovića u Marakeš na potpisivanje sporazuma koji se ne potpisuje, već se samo usvaja, koji nije obavezan da se usvoji, ali ćemo ga ipak usvojiti.

Koji su motivi takvog ideološkog zamagljivanja problema? Stoji li iza svega samo karijerizam vladajućih? Može li motiv biti dodvoravanje odlazećoj kancelarki, koja, iako začetnica problema, Marakeški sporazum vidi kao rješenje i nužnost, istovremeno pozivajući europske države da svoj suverenitet trebaju predati Bruxellesu? U prijevodu, što će vam vaša pamet kada mi mislimo umjesto vas? Ili je motiv malo prizemniji?

Još u vrijeme kada se u javnosti spominjala moguća rekonstrukcija vlade, postojala je informacija kako će ministrica Pejčinović-Burić aplicirati za neko od slobodnih mjesta u UN-u, dok će ju na sadašnjoj funkciji zamijeniti ministar Božinović. Čini se kako on već preuzeo zadatke i odlazi u Marakeš. Stoga se postavlja pitanje sudjelujemo li mi u Marakešu da bi ministrica Pejčinović-Burić, kao svojedobno Vesna Pusić, dobila posao u UN-u? Ili će ipak ostati i svečano otvoriti prihvatni centar u Maloj Gorici pokraj Petrinje?

Večernji list

Pokazna vježba za registar kumova

Slučaj Pokaz dat će smisao smanjenju ovlasti povjerenstva. Kakav je to apsurd govori i okolnost da novi Zakon o sprječavanju sukoba interesa piše gđa Rimac.

Uspješne, uređene i prosperitetne zemlje razlikujemo od onih koje to nisu po tome koliko su njihovi narodi uspjeli ovladati kompleksnim i sofisticiranim sustavom zvanim država. Ne postoji ništa u povijesti društva što je čovjek stvorio a da bi se moglo mjeriti s izumom države. Država je najsofisticiraniji proizvod koji je iznjedrila civilizacija. Ona je sustav pravila pomoću kojih jedna nacija ovladava svojom sudbinom i prestaje biti puko pleme ili klan.

U tom smislu država je najvažniji resurs koji neka nacija može posjedovati. Mnogi će reći da su sretne one zemlje koje su bogate prirodnim resursima, ali to uvijek nije baš tako. Postoje nacije koje nemaju skoro nikakve prirodne resurse, a opet su to napredna i bogata društva. Kao što postoje i nacije koje imaju ogromna prirodna bogatstva, a koje nikako ne uspijevaju ovladati svojom sudbinom.

Na primjeru Hrvatske možemo dobro vidjeti tu napetost i značaj koji državno umijeće ima za oblikovanje sudbine jedne nacije. Svatko će reći da živimo u prelijepoj i resursima bogatoj zemlji, ali će malo tko reći kako smo bogato i uređeno društvo. To je zato što smo se izborili za slobodu države, ali se tek trebamo izboriti za slobodu društva, neovisnost institucija i vladavinu prava.

Umjesto da idemo ka tome cilju, korupcija, nepotizam i izigravanje zakona postali su naši najpoznatiji sportovi. O njihovoj rasprostranjenosti možda najbolje govori okolnost kako su se sami zakonodavci dosjetili načinu na koji mogu sebe izuzeti od zakona. Tako smo dobili čuveno Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa, čija je glavna funkcija omogućiti političarima da, uz simboličnu novčanu kaznu, neometano pletu svoje koruptivne mreže.

Svu besmislenost postojanja Povjerenstva vidimo na primjeru postupka koji je pokrenut protiv predsjednika Vlade u slučaju imenovanja Igora Pokaza za veleposlanika u Velikoj Britaniji. Predsjednica Povjerenstva Nataša Novaković objavila je kako će istraživati taj slučaj, jer se radi o premijerovu kumu, što je mogući sukob interesa. Premijer se, s druge strane, brani kako se on po funkciji nije mogao izuzeti od potpisivanja, a da sam nije predložio imenovanje Pokaza, pa tako nema ni sukoba interesa.

U ovom slučaju nije bit u tome što je Pokaz imenovan, jer je on karijerni diplomat, koji posjeduje sve kvalifikacije za tu funkciju. Ono što je sporno jest to što on svoj prethodni mandat nije završio do kraja, već je na jedan volšeban način sam napustio mjesto veleposlanika u Moskvi usred mandata, tako da preko dvije godine tamo nismo imali svoga veleposlanika. I sada je za taj svoj postupak nagrađen mjestom veleposlanika u Londonu. Stoga se nameće pitanje, može li njegovo kumstvo s premijerom biti uzrok njegove diplomatske rehabilitacije?

Koja je posljedica ovakvog pristupa Povjerenstva? Radi li se o namjernom skretanju fokusa s onog spornog na nesporno, ili je riječ o pukom previdu nove povjerenice? Zar od ovoga imenovanja nije bilo problematičnije imenovanje Plenkovićeva ujaka za člana Upravnog vijeća Javne ustanove Park prirode “Biokovo” bez kriterija? Ako je nova povjerenica na ovaj način htjela pred javnošću demonstrirati svoju neovisnost od politike, nije li postigla upravo suprotan efekt? Je li ovim svojim propustom omogućila vladajućima da po svojoj mjeri prekroje zakon o sukobu interesa?

Je li to napravljeno u dosluhu s vladajućima ili ne, manje je bitno. Bitno je da se tu radi o apsurdnoj situaciji koja će dati smisao smanjenju ovlasti povjerenstva. Kakav je to apsurd možda dovoljno govori okolnost da novi Zakon o sprječavanju sukoba interesa piše gospođa Rimac.

Korupcije je oduvijek bilo ali nikad nije bila tako transparentna i očita kao danas. Kod nas vrijedi ona - kada ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo. Kako je Povjerenstvo za sukob interesa naš originalan izum, treba ga do kraja prilagoditi podneblju u kojem je nastalo. Stoga bi, u ovim okolnostima, novi zakon bio besmislen ukoliko ne bude imao stavku kojom se dužnosnici obvezuju u obrazac imovinske kartice navesti sve svoje kumove. Jer, ovo što gledamo pokazana je vježba za registar kumova.

Samo postojanje Povjerenstva o sukobu interesa predstavlja legalizaciju sukoba interesa, jer se pomoću ove institucije zakonitost postupanja s razine političke odgovornosti, koja se u normalnim okolnostima kažnjava ostavkom, svodi na razinu prekršaja, koji se kažnjava upozorenjem i smiješnom novčanom kaznom, koja se, da apsurd bude veći, plaća od prihoda koji dužnosnik ostvaruje od države. Znači, kada političar nešto mućka, vi platite njegovo mućkanje i kaznu za to mućkanje.

Večernji list

Tko u Hrvatskoj voli Tita?

Ako se ljudi uskoro ne urazume, razum će izgubiti bitku protiv osjećaja.

Živimo u svijetu koji je staru borbu između razuma i osjećaja okrenuo naglavačke. Danas se prosvijetljenim ne smatra onaj koji razmišlja, već onaj koji je usvojio određene vrijednosti i osjećaje. Tako imamo prilike vidjeti kako nam se putem medija kao obrazovni ideal nudi “nova sentimentalnost”, koja je produkt kulturne revolucije šezdesetih, čiji su ideali poharali naše kulturne i obrazovne institucije.

Uvedena je zabrana mišljenja koje bi bilo u suprotnosti s novopostavljenim dogmama. Tako smo dobili novi oblik totalitarizma, koji više ne zabranjuje ove ili one misli, već želi ukinuti razmišljanje uopće. Rušenje autoriteta, što se nekad smatralo činom kritičkog mišljenja, ukinulo je svaki oblik razumske kritike.

Značenje riječi više nije određeno sadržajem onoga što je izrečeno, već isključivo ovisi o smislu koji je tim riječima dodijelio onaj koji ima vlast nad jezikom. Živimo u infantilnom svijetu “Čarobnjaka iz Oza”, u kojem nam Humpty Dumpty određuje značenje riječi po svom osobnom nahođenju. Umjesto sanjanog “oslobođenja” dobili smo diktaturu nove “političke korektnosti”.

Danas nije toliko važno govorite li istinu ili laž, već samo jeste li svojim govorom nekoga uvrijedili ili ne. To znači da prije nego što otvorimo usta moramo paziti ne na to jesu li naši argumenti temeljeni na objektivnim kriterijima, već na to da ne povrijedimo nečije osjećaje. Čak iako niste rekli ništa dvojbeno, tu je uvijek moralna policija koja će vam objasniti što ste vi mislili reći.

Razgovor je po definiciji neka vrsta “sukoba mišljenja”, njegov je smisao na neki način drugu stranu “uvrijediti”, pobijediti argumentima. Činjenice nije briga za nečije osjećaje. Ljudi za sebe vole misliti kako su racionalni i da svoje odluke donose na osnovu racionalnog promišljanja, ali znanost zna da to nije baš tako. Te spoznaje se najviše koriste u marketingu, a kako bih vam to dočarao ovaj sam tekst naslovio “Tko u Hrvatskoj voli Tita?” Ako vežete pozitivne osjećaje uz neku osobu, iako činjenice govore suprotno, vi ne čujete ništa negativno, kao što ni onaj koji je protiv neće čuti ništa pozitivno.

Moć osjećaja nad razumom čini nas gluhim za činjenice ako one nisu u skladu s našim osjećajem. Zbog toga onaj koji ima vlast nad jezikom ima i vlast nad idejama. A kada kontrolirate ideje onda imate i potpunu vlast nad čovjekom. On postaje robot, jer bez vašeg upravljanja, kako bi rekao Konfucije, nije više sposoban pokretati ni vlastite udove. Kada to ostvarite, onda čovjeku možete prodati sve - primjerice, da u zamjenu za bolju i zdraviju budućnost treba žrtvovati vlastitu slobodu mišljenja i slobodu uopće. Orwell nas je svojom 1984. upozorio na ono što nam prijeti, a ovi danas nam to obećavaju u 2084.

Kako je divan taj tehnokratski marksizam umotan u celofan progresa! Njegove prve najave vidimo u današnjoj Kini, koja otvoreno zagovara potpunu kontrolu i nadzor nad svim svojim građanima, odnosno, nad svima koji ugrožavaju komunistički režim. A koga će sutra “pametna tehnologija” kontrolirati na Zapadu - sve one koji propituju vrhovne dogme i koje proglase prijetnjom progresu?

Religija je viđena kao najveća prijetnja progresu, jer drži ljude otpornima na kontrolu osjećaja. Zato je potrebno maknuti ideju Boga koji stvara kako bi se napravilo mjesta u svijesti ljudi za novog boga “ljubavi”, koji ne rađa. To je mrtav bog, koji je ograničen našom vlastitom ograničenošću. On bi bio nekakav zbroj svih ljudskih znanja koja se mogu pohraniti u neko centralno računalo, odakle bi kao umjetna inteligencija upravljao svijetom.

Kako su to komunisti radili grubo i preko koljena, žaba je iskočila iz lonca. Današnji kulturni marksisti to rade puno suptilnije, postupnim zagrijavanjem, kako žaba ne bi primijetila da ju kuhaju. Svijet u kojem će postojati robot koji će sve obavljati umjesto nas ideal je budućnosti lijenih ljudi. Budućnosti u kojoj će čovjek živjeti u svijetu osjećaja, a sve racionalne odluke će mu donositi umjetna inteligencija. To nije svijet slobode i progresa, nego zatvora. Ljudi ne vide da će umjetna inteligencija postati čuvarom svijeta osjećaja, što je najopasniji oblik neslobode. Pod izgovorom kako ćemo biti zdravi i živjeti vječno, nudi nam se najopasnija diktatura ikada.

Ne postoji veća ugroza slobode pojedinca od one koju nam spremaju današnji kulturni marksisti, koji sebe lažno nazivaju liberalima. Oni su objavili rat razumu i nude nam diktaturu osjećaja. Posebno zabrinjava što pobornici klasičnog liberalizma ne vide kako su postali suučesnici u vlastitom ideološkom potkopavanju. Ako se ljudi uskoro ne urazume, razum će izgubiti bitku protiv osjećaja.

Večernji list

Komšić je čorbadžija - predsjednik janjičara

"Komšić je priča za sebe. Možda zato što izgleda kao jedan od onih koji su kao djeca oteti, a onda su odgojeni kako bi išli u bitke sa svojima, a to nas dalje dovodi do mogućnosti kako je Komšić čorbadžija, predsjednik janjičara" rekao je Borislav Ristić, kolumnist zagrebačkog Večernjeg lista u razgovoru za Dnevnik.ba.

Današnja inauguracija trojnog predsjedništva BiH, na kojoj su prisegnula dva predstavnika izabrana od strane bošnjačkog naroda i jedan izabran od srpskog naroda, podsjetila je sve na sumoran položaj Hrvata u BiH i zabrinjavajući odnos prema temeljnim postulatima demokracije i ustavnosti u toj zemlji. To je osnovni dojam koji nisu uspjele odagnati protokolarne izjave oko “ravnopravnosti”, “afirmacije demokracije” i “civilizacijskih tekovina”.

Za pohvaliti je zajednički stav sve trojice da žele u EU, jer to onda podrazumijeva kako su sva trojica spremna na unutarnje reforme. Međutim, iskustvo nas je poučilo kako sva ta obećanja uvijek ostanu samo obećanja. U BiH ne postoji unutarnja snaga za rješavanje problema, što znači da se tu ništa ne može promijeniti bez pomoći izvana.

Iz njihovih poruka se moglo iščitati kako se nadaju da će im Unija pripomoći u rješavanju problema, a Europa je još devedesetih pokazala kako žurno rješava probleme. E, to je onaj zanimljiv dio, jer se u BiH odluke donose dogovorom trojice, dok je u Uniji to stvar konsenzusa 28-ce, odnosno, uskoro 27-ice. Moglo bi se reći da u EU svaka odluka ima svoje porođajne muke, tako da se njima nigdje ne žuri.

To sve znači kako jedino SAD ima snagu ponuditi optimalno rješenje za probleme u BiH - ništa bez Amerike. U tom kontekstu onda treba analizirati i poruke s ove inauguracije gdje dva “bošnjačka” predstavnika pozivaju na ulazak u NATO, dok je Dodik protiv. Kako, onda, iz te situacije gledati na odluku onoga koji je dobio najviše hrvatskih glasova da ide u koaliciju s Dodikom? Ne pretpostavljaju li se takvim političkim odlukama neki kratkoročni odnosi dugoročnim rješenjima? Narod bi rekao, ubija se vol za kilu mesa. Naime, u očima Zapada ovako izgleda da su Bošnjaci za EU i NATO, a Hrvati su uz Dodika, koji je protiv NATO-a. Može li se s takvih pozicija nadati podršci Amerike?

Dodajte na sve to problem legitimnosti - sada će biti pritisak na Hrvatima i svaki pokušaj blokade će izgledati kao opstrukcija, jer tko će u takvom odnosu snaga stati na stranu Hrvata? Njihova je jedina krivnja što su najmanji, ali ovako ispadaju krivi. Dosadašnje odgađenje rješavanja problema ih je dovelo u takvu situaciju, i sada kada se trebalo postaviti ultimativno i blokirati sve institucije dok se ne pronađe rješenje - oni se odluče na loš izbor saveznika i sami sebi nanose štetu.

Kada se u takvim okolnostima još preuzima slogan američke ljevice, “nije moj predsjednik”, izgleda kao da se i ideološki postavljaš kontra administracije kojoj bi se trebao obratiti da riješi tvoj problem. Takva je poruka i psihološki naivna, jer, kada govoriš da nije tvoj predsjednik, onda prešutno priznaješ da nečiji ipak jest. To je kao da kažeš “nemoj misliti na slona”, a slon je ipak tu. Probajte nekoga pitati da nešto negira, pa ga onda priupitajte o čemu razmišlja? Negacijom stvarnosti slika te stvarnosti se samo utvrđuje.

Ustavni je sud prije izbora naložio promjenu izbornoga zakona po kojem je Komšić u predsjedništvo izabran glasovima Bošnjaka. On je u političkom smislu nelegitiman predstavnik, a postavlja se i pitanje legalnosti ako je izabran po zakonu koji je proglašen neustavnim? Koliko je svjestan svog upitnog ustavnog i demokratskog kredibiliteta, možda je najbolje sam posvjedočio kada je Hrvatima, čiji je navodno predstavnik, kao svojevrsni “aman”, odmah nakon izbora poslao poruku da se “ne moraju bojati, niti brinuti”.

Kako se netko tko svojim političkim postupcima gura rješenje protivno odluci Ustavnog suda, uopće može pozivati na građanstvo i demokraciju? Nakon nekoliko uvredljivih poruka koje je odaslao prema Hrvatima, sve se više čini da se kod njega građanstvo definira u nekom otomanskom okviru. Ispada kao da je, u nedostatku ustavne zaštite prava Hrvata u BiH, on spreman Hrvatima izdati “ahdnamu” kako bi mogli postati dio njegove vizije građanskog društva. To je sve toliko građanski i demokratski da je postao predstavnik onih koje je morao vrijeđati kako bi u njihovo ime dobio glasove Bošnjaka. Zato Komšić, dok govori kako će on biti predstavnik svih građana i inzistirati na ravnopravnosti svih, svjesno laže - jer je izabran upravo sa specifičnom zadaćom da to ne bude.

Gledajući iz vizure jednog takvog političkog lonca, možemo reći kako je Dodik predsjednik Srba, kako je Džaferović predsjednik Bošnjaka, a Komšić - Komšić je priča za sebe. Zašto? Možda zato što izgleda kao jedan od onih koji su kao djeca oteti, a onda su odgojeni kako bi išli u bitke sa svojima, a to nas dalje dovodi do mogućnosti kako je Komšić čorbadžija, predsjednik janjičara. #JanissaryPresident

Dnevnik

Što će se dogoditi ako HDZ ne podrži Kolindu Grabar Kitarović?

Ako HDZ uskrati podršku predsjednici, ona bi im mogla uzvratiti raspisivanjem referenduma o promjeni izbornog zakona.

Kažu nam kako se kao država i društvo nalazimo u bezizlaznoj situaciji. Iz problema bi nas mogao izvući samo neki Veliki Vođa, koji bi nas trebao uzeti za ruku i povesti u bolju budućnost. Zato nam svakoga dana ponude nekog novog spasitelja koji bi trebao postati ispunjenje svih naših želja.

Naličje naše svakodnevne jadikovke tako postaje politika praznih polica, gdje nam se nudi neka osoba bez sadržaja i programa, valjda kako bi ljudi lakše u nju mogli projicirati svoje skrivene težnje. Kada pak našu novu nadu konačno upoznamo, čudimo se i razočarani smo, jer se ispostavi kako je bila samo puka projekcija našeg vlastitog očaja. Ispada kako smo naivno vjerovali osobama bez političkog sadržaja, koje kao rješenje svih naših problema nude - sami sebe.

Doziva tako naša oporba novog spasitelja. Kažu kako bi on mogao biti bilo tko, jer vide kako prema anketama jedino “nitko” može pobijediti Kolindu. Tko se prvi pronašao u tom opisu? Nitko drugi nego političar-filozof. Tako taj “nitko” kaže kako je on spreman biti "zec" nekome drugome. Po svoj prilici onoj koja sigurno neće ući u politiku i koja se ne želi kandidirati, ali se uvijek nekako predomisli, jer ju narod zbog poštenja, kao nekada Božu Petrova, silno želi.

Periodično se tako u medijima, od pera bliskih prošloj vlasti, pojavi tekst s kojim nas podsjete kako bi rješenje svih naših problema mogao biti onaj koji je sudjelovao u njihovu kreiranju. Nitko drugi nego glavom i bradom Zoran Milanović, čovjek koji je izgubio šest izbora u nizu, ali mu izgleda još uvijek nije dosta.

Mediji tako, u svojoj želji da predsjednik postane taj njihov “bilo tko”, svakom svojom kritikom predsjednicu čine još vidljivijom.Tako ispada da kalkulacije s Milanovićevom mogućom kandidaturom nikome toliko ne pomažu koliko predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Zašto? Prije svega zato što svojim oklijevanjem Milanović sve druge protukandidate drži izvan igre. Dalija je tu odličan primjer, jer se ona tu nalazi u poziciji koju je nekada imala Mirela Holy. Naime, ako izađe sa svojom kandidaturom, ali ju Milanović nadigra, bila bi u nezgodnoj poziciji, jer bi njena podrška Milanoviću u drugom krugu samo potvrdila spekulacije kako je ona njegov projekt.

S druge strane, samom svojom kandidaturom Milanović bi najveću uslugu učinio upravo predsjednici, jer bi sve dosadašnje kalkulacije pale u vodu, i igra bi se vratila na temeljne postavke “mi ili oni”. Jer zamislite samo situaciju u kojoj Plenković odbije podržati Kolindu, Milanović postane predsjednik, a Kolinda se vrati u HDZ. Kome bi u takvom raspletu ona postala najveća politička prijetnja? To je okvir u kojemu treba čitati sve kritike i motive davanja ili osporavanja podrške predsjednici države.

Još jučer su medijski analitičari govorili kako je predsjednici, ukoliko želi podići vlastiti politički rejting, dovoljno da samo napadne Vladu. Tako je stvorena atmosfera u kojoj svaka opravdana predsjedničina kritika propusta u radu Vlade ispada kao puko bildanje rejtinga. U tom je kontekstu lako razumjeti zašto je Vlada sada, nakon što su ankete pokazale pad njezina rejtinga, jedva dočekala da se javno naruga predsjednici. Ispada kako predsjednici više ne raste rejting zbog kritike loših postupaka Vlade, ali zato Vladi zbog tih istih loših postupaka rejting cvjeta! Znači, HDZ se javno narugao predsjednici objavom u kojoj tvrde da je unatoč padu ona duplo popularnija od Plenkovića. Još čitavu priču dodatno začine objavom onoga što javnosti nije dostupno, originalnih grafika agencije koja je radila samo istraživanje.

Jesu li upravo unutarstranački razlozi uzrok ovog sukoba na relaciji dva brda? Jer, ako se malo pažljivije osvrnemo, taj sukob je odavno pripreman, ali je uspjeh u Rusiji zaustavio započetu ofenzivu. Sada pak gledamo njezino drugo poluvrijeme - u kojemu predsjednik sabora zagonetno najavljuje određeni rasplet.

Što će se dogoditi ako HDZ, pod bilo kojom izlikom, ipak ne podrži Kolindu, ili joj daju samo deklarativnu podršku, a ispod žita nastave s opstrukcijama? Ako joj HDZ uskrati podršku, mogla bi im uzvratiti raspisivanjem referenduma o promjeni izbornog zakona. Ukoliko ju prisile da u reizbor ide kao neovisan kandidat, otvorili bi joj mogućnost da u borbi protiv političke oligarhije povuče “državnički potez” i stane na stranu naroda, te tako prepusti narodu da narod odluči što zaista misli o političkim trgovcima i međustranačkim ekonomskim migrantima. Jer “onaj političar koji bude spreman napraviti odlučne pa i one nepopularne reforme, čak i po cijenu gubitka idućih izbora, dao bi najveći doprinos boljitku Hrvatske“.

Večernji list

Hrvatsku trebamo povezati s područjem 'Bijele Hrvatske'

Po dva velika grada u pet država, nova infrastrukturna povezanost, tradicionalni gosti, dodatan benefit za naš turizam.

Već neko vrijeme slušamo upozorenja o tome kako se Europska unija nalazi na prekretnici i kako su joj, ako želi izbjeći raspad, potrebne reforme. Ti su glasovi dobili na intenzitetu nakon Brexita i s pojavom migrantske krize. Jedni rješenje vide u federalizaciji EU, dodatnoj integraciji koja daje više vlasti u ruke briselskih birokrata, dok drugi zagovaraju ideju Europe suverenih nacija. Jednima je EU amalgam višeg reda u kojem se interesi država stapaju u novo ideološko jedinstvo, dok drugi na EU gledaju s više realizma, kao na moćno sredstvo koje državama može poslužiti za lakše ostvarenje vlastitih interesa.

U središtu ovako postavljenih razlika nalazi se specifična europska geografija, s Njemačkom kao glavnom silom u centru. Zbog središnjeg položaja Njemačka je, po riječima Thomasa Manna, uvijek svoju geopolitiku vodila zabijanjem laktova u rebra svojih susjeda. Sve što je željela postići ostvarivala je na štetu nekog drugog. Geopolitički izum koji je trebao riješiti “njemački problem” zvao se EU. Međutim, iako zamišljena da kontrolira Njemačku, EU je ubrzo postala alat ostvarenja njemačkih pretenzija.

Prvi njemački instinkt uvijek je bio osvajanje Francuske. Vidimo da je ona danas postala njemačka desna ruka pri kontroli EU. Drugi njemački instinkt je osvajanje Rusije, gdje ruski resursi dodani njemačkoj efikasnosti znače još moćniju industriju. Zato da bi završili projekt Sjeverni tok 2 pristaju na sve, čak i na izgradnju LNG-a. Treći je instinkt opjevani “Drang nach Osten”, koji se sasvim slučajno poklapa s rutom kojom danas migranti putuju u Europu, a završava se u Turskoj i resursima bogatom Bliskom istoku.

Hrvatska je naivno vjerovala kako će svi problemi biti riješeni ulaskom u EU. Ali sada vidimo kako smo upravo tada postali geopolitički nebitni, a simpatije se preselile dalje na istok. U fokusu njemačkog interesa danas su Srbija i BiH, pa je otuda lakše razumjeti zbog čega Angela Merkel ima blagonaklon stav prema Vučiću i zbog čega se Bruxelles na ovakav način odnosi prema problemima u BiH. Ignoriraju se opravdani zahtjevi Hrvata za jednakom političkom zastupljenošću kako se ne bi izgubio utjecaj među većinskim Bošnjacima, preko kojih žele kontrolirati BiH.

Otuda postaje posebno zanimljivo kada naš politički vrh ode u Pariz i Berlin kako bi od njih tražio rješenje problema Hrvata u BiH, jer time samo pokazuju kako ne razumiju kako funkcioniraju geopolitičke silnice. Koliko je snažna bila ta diplomatska ofenziva dovoljno govori podatak da niti jedan od hrvatskih stavova nije pretočen čak ni u stavove europučana. Uz to, predstavnici Hrvata u BiH, umjesto da se okrenu onima koji im mogu pomoći, objave kako idu u savez s Dodikom, pa se onda čude što je istoga dana stigla poruka kako Amerikanci drže bošnjačku stranu.

U suočavanju s njemačkim stoljetnim pretenzijama najviše iskustva ima Poljska, koja je zbog njih najviše i patila. Zato možemo vidjeti kako se Poljaci, u situaciji kada oni koji su ih kroz povijest komadali uspostavljaju plinske veze, okreću onima koji ih jedino mogu zaštititi, pa im ukapljeni plin više nije tako skup. Iz njihova iskustva trebamo učiti i mi, pa shvatiti zbog čega se i nama nude LNG i jačanje vojne suradnje. To povezivanje po transverzali Hrvatska-Poljska poklapa se i s kineskim interesima i njihovim Putem svile. Zato njemački tisak napada prvi veći kineski projekt u Hrvatskoj, optužujući nas kako puštamo Kineze u EU, iako su Kinezi kod njih već uložili stotine milijardi.

Najavljenim odlaskom Angele Merkel i očajnim rejtingom nedavno “outanog” simpatizera petenovske politike u Francuskoj, federalistička se agenda našla u krizi. Krajnje je vrijeme da konačno preispitamo svoje vanjskopolitičke prioritete. Nedavna analiza pokazala je kako se kao zemlja nalazimo na samom europskom dnu po utjecaju i potencijalu za savezništvo. Bez povezivanja i pametnih savezništva ne možemo postati bitni. Vezanjem za one kojima smo prirodni plijen ne dobivamo ništa. Lizanjem gležnjeva mogu se dobiti samo mrvice pod stolom. Kada se zalaje može se dobiti i dvorište.

Protutežu njemačkom geopolitičkom ropstvu možemo dobiti kroz infrastrukturno otvaranje ka području koje se nekada zvalo “Bijela Hrvatska”, a neki to danas zovu “Tri mora”. Hrvatsku trebamo povezati s područjem “Bijele Hrvatske”, kako bi nam se povećale šanse da kroz kompromis nešto i dobijemo. Prvi korak u tom smjeru može biti zajednička kandidatura za organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva 2030. sa zemljama V4. Po dva velika grada u pet država, nova infrastrukturna povezanost, tradicionalni gosti, dodatan benefit za naš turizam.

Večernji list

“Plavi val” se zabio u Trumpov “crveni zid”

Trump će ubuduće demokratima nuditi kompromise koji se bez posljedica ne odbijaju, potencirajući tako njihove unutarstranačke razlike i okrećući njihov radikalizam protiv njih samih.

Nepisano pravilo američke politike kaže kako stranka iz čijih redova dođe predsjednik na prvom poluvremenu njegova mandata gubi mjesta u Kongresu. Tako je Obama na prvom zavoju izgubio čak 63 mjesta u Zastupničkom domu. Sve je upućivalo da niti ovi izbori neće iznevjeriti tradiciju, pa smo dvije godine slušali medijske najave o demokratskom plavom valu.

Činilo se da će i ovoga puta biti tako, sve dok demokratska kampanja nije izbore pretvorila u referendum o Trumpu. To se pokazalo kao greška u koracima, jer su time potaknuli veću izlaznost na suprotnoj strani, pa se dugo najavljivani “plavi val” zabio u Trumpov “crveni zid”.

Nakon cirkusa oko izbora Kavanaugha za suca Vrhovnog suda, dogodio se preokret koji je ujedinio republikance. Trendovi su pokazivali porast entuzijazma, ali kako se sada čini taj je “momentum” izgubljen kada su na adrese medija i demokratskih predstavnika počela stizati pisma-bombe.

U tako naelektriziranoj atmosferi nedostatak sadržaja zamijenjen je emocijama, a izbori su pretvoreni u izjašnjavanje za ili protiv Trumpa. Zato je i izlaznost bila tako visoka, sličnija onoj na predsjedničkim nego izborima za Kongres. Koliko su izbori bili “partizanski” dovoljno govori okolnost da je Obama prekršio pravilo kako se bivši predsjednici ne uključuju u kampanju. Međutim, to nije puno pomoglo, jer su sva četiri kandidata koja je podržao izgubila.

S druge strane, Trumpu je za rukom pošlo nešto što se u zadnjih 105 godina dogodilo samo par puta. U startu je svoju energiju usmjerio na obranu senatske većine, uspjevši ju povećati. Što će biti naročito važno kod izbora novih ustavnih sudaca. Možda je zgodno primijetiti kako niti jedan od demokratskih senatora iz republikanskih država koji je glasao protiv Kavanaugha sada nije reizabran.

Koliko je bitka bila tijesna vidi se po tome što je demokratima trebalo 23 mjesta kako bi preuzeli Zastupnički dom, ali se na kraju ipak pokazalo kako je njihova većina manja od one koju su republikanci do sada imali. Većinu je odlučilo petnaest neizvjesnih utrka, koje su mogle prevagnuti na obje strane.

Na izborima smo vidjeli kako se Demokratska stranka dodatno radikalizirala i kako na scenu stupaju “novi demokrati” sa svojim radikalnim identitetskim politikama. Zato ne čudi što je nakon prvih najava kako demokrati osvajaju Zastupnički dom, burza izgubila na zamahu, a dolar značajno oslabio.

Trump je odmah nakon objave rezultata uputio telefonski poziv budućoj predsjednici Zastupničkog doma, Nancy Pelosi, kako bi joj čestitao i tom gestom poslao jasnu poruku kakav će biti njegov odgovor na cirkus koji mu spremaju. On će ubuduće “spustiti ton” i demokratima nuditi kompromise koji se bez posljedica ne odbijaju, potencirajući tako njihove unutarstranačke razlike. Tako će okretati njihov radikalizam protiv njih samih, jer jedno je biti u oporbi i napadati, a nešto sasvim drugo to činiti s pozicije dijeljenja vlasti.

Iako se to na prvu ne čini, ali u političkom smislu Trump je ostvario ogroman uspjeh. Jer svi koji su unutar stranke  bili protiv njega, na ovim su izborima pometeni, čime je završeno njegovo potpuno preuzimanje stranačkog kormila. Zato je onima koji su uz njegovu pomoć pobijedili poslao poruku kako upravo njemu duguju svoju političku karijeru.

Večernji list

Zašto je smijenjena Martina Dalić?

Hrvatskom je društvu odaslana borgovska poruka nade - "Bit ćete asimilirani! Svaki otpor je uzaludan!" 

Svi se sjećamo praznih polica u Konzumu koje su najavile krizu u Agrokoru. Dugogodišnji miljenik političkih i poslovnih elita svojim je neodgovornim poslovanjem ugrozio opstanak najvećeg hrvatskog koncerna, pa je traženo rješenje. Kao “mozak” operacije spašavanja Agrokora pojavila se neformalna skupina ljudi, koja nigdje nije zavedena, a koju je okupila bivša potpredsjednica Vlade, Martina Dalić. Oni su prionuli na pisanje zakona.

Nakon što je usvojen Lex Agrokor, izvanredni povjerenik im je dao ime: „Grupa Borg, sretan Vam Uskrs! Ponosan sam što jašem s vama!“ napisao je Ramljak. Iako je dugo skrivano tko je stvarni autor zakona, problem je nastao kada je procurilo u medije da su autori zakona isti oni koji su kasnije preuzeli upravljanje koncernom.

Iz nekog razloga, ipak, sada se svatko onaj tko bi propitivao ovakvo postupanje optužuje da je branitelj Todorića. U tom kontekstu jedino ostaje nejasno zašto je, ako je sve bilo tako čisto, uopće smijenjena Martina Dalić? Otišla je jer je politički pritisak bio prevelik na onoga koji joj je moć položio u ruke. Zbog toga ovom knjigom ona opravdavajući sebe opravdava i Plenkovića. Naime, ako je ona odradila sav posao, a on joj nije držao leđa, ispada kako ju je Plenković izdao. Onda je lakše razumjeti zbog čega se premijer pojavljuje na promociji, vodeći sa sobom pola Vlade. Koliko je ta rehabilitacija bila uspješna dovoljno govori podatak da se gospodin Jandroković, kao detektor smjera u HDZ-u, nije pojavio na promociji.

Jasno je da u ovom trenutku ne postoji politička alternativa Plenkoviću, jer nam je oporba u rasulu, nabacuje se dosjetkama i poštapalicama. Nitko ne nudi rješenja i ne postavlja prava pitanja. Kad već nema zdrave oporbe, bilo bi dobro da postoje mediji koji bi propitivali postupke vladajućih, ali i oni se sve više asimiliraju. Situacija u kojoj ne postoji korektor vlasti predstavlja ugrozu demokracije. Zato se stvari prebijaju preko koljena. Ako je ugrožena vladajuća većina ono što nije u zakonu ruši se procedurom, pri čemu mediji postaju glavni ortaci takvih operacija.

Uzrok ovako loše atmosfere bilo je izmišljanje Povjerenstva za sukob interesa. Na normalnom Zapadu ostavke se daju i na najmanju sumnju u sukob interesa, ali su političari kod nas, od kada postoji to povjerenstvo, dobili savršen izgovor i zaštitu. Oni se sada pozivaju na institucije, pri čemu plate neku sitnu kaznu i nastavljaju raditi što ih je volja. Izdaja birača, promjena dresova, politička trgovina, na taj su način postali skroz “transparentnima”. Institucije su korupciji dale legalno pokriće.

Što onda reći za knjigu koja u vrijeme najvećeg ortakluka najavljuje propast ortačkog kapitalizma? Po medijskoj pompi koja je stvorena oko knjige, očito je da je to skup projekt, pa se postavlja pitanje tko je to sve platio?

Knjigu je tiskala državna tvrtka, vjerojatno zato što je bila “najpovoljnija”, a onda je u duhu kapitalizma dijeljena kao poklon uz novine. Medijski promotor je istoga dana ponosno objavio da je cijeli tiraž rasprodan. Ispada kako je rasprodana besplatna knjiga. Kada je to vidio gospodin Vrdoljak, odmah naložio ministrici Divjak da uspješnicu gospođe Dalić uvrsti u obaveznu školsku lektiru, kao pomoć djeci u razvoju imaginacije. Gospodin Pupovac je pak izjavio kako je gospođa Dalić “odlijepila”. Svojom je kritikom podnio žrtvu na oltaru stabilnosti, jer je pridonio tome da se igrokaz bolje primi među desnom publikom.

Reći kako je spašavanjem Agrokora pobijeđen ortački kapitalizam postaje stvar ironije, jer je upravo način kako je to učinjeno sušta suprotnost. Svi oni koji su do jučer povlađivali Todoriću, nagrađivali ga i havalili kao najboljem među sobom, sada njegov pad proglašavaju padom ortačkog kapitalizma. Iako su oni, njegovi ortaci, preživjeli. Ispada kako je za manipulatora šutnja zlato, jer ako mašeš crnom bilježnicom, mnogi će imati motiv da te osude, ali kada to ne činiš, ti isti imaju motiv da ti pomognu.

Kakva se poruka šalje hrvatskom društvu? Drska poruka potpune kontrole, što frustrira svakoga onog koji ne može vjerovati što vidi. Odaslana je borgovska poruka nade - “Bit ćete asimilirani! Svaki otpor je uzaludan!” Ovo je “naša” država i možemo raditi što nas volja.

Na javnom skupu Martina Dalić je proglasila propast ortačkog kapitalizma, a s tim su se složili svi njezini ortaci. Tako su propast ortačkog kapitalizma proglasili svi oni koji su od njega imali najviše koristi, njegovi tvorci i ideolozi. To je sasvim logično, jer kada želiš negirati postojanje Borga organiziraš javno okupljanje Borgovaca. Ili da parafraziramo gospođu Dalić, staljinizam je dobar kome ga je Borg dao.

Večernji list

Dalija Orešković je visoko podignula let(v)icu

Politička stranka ili pokret okupljen oko ega jedne osobe, bez sadržaja, ljudi i infrastrukture ima male šanse za ozbiljan i dugotrajan uspjeh.

Korupcija, nepotizam i nepravda prizori su koji daju ton našoj svakodnevnici. Živimo u okrutnom svijetu u kojem se promoviraju beskičmenjaci, a ljudi sa stavom se marginaliziraju. Mnogi su izgubili svaku nadu i smjerali dati petama vjetra, ali su ove nedjelje od svoga plana odustali, jer su ugledali nju - Daliju.

Nakon opetovanih odbijanja svake pomisli o bavljenju politikom, ona je čula glas malog čovjeka koji nije htio da besposleno sjedi kod kuće, nego želi da na sebe preuzme težak teret javnog tribuna, i svoju egzistenciju veže za nesigurnu plaću saborske zastupnice. Netko bi sarkastičan pomislio kako je dobro da su je smijenili, jer ne bi imao tko spasiti Hrvatsku.

Svako malo nam netko od televizijskih apostola ponudi novog mesiju, koji se s oblaka spušta među napaćeni narod, i koji će svojim popisom lijepih želja i formom bez sadržaja preko noći riješiti sve naše probleme. Pred svake izbore iskoči netko tko nam obeća poštenje, a ponekad to čak i ovjeri kod javnog bilježnika. Netko bi mogao priupitati što nam je dosad donijelo to medijsko pumpanje spasitelja i promoviranje ljudi bez sadržaja s izraženim mesijanskim kompleksom? Što kvalificira tog nekog bez programa, koji je u fazi okupljanja ljudi, da se pojavi kao deus ex machina i obeća nam da će nas spasiti od nas samih?

U stvarnom svijetu je naša Dalija dobro detektirala kako je ljevica u rasulu i sebe je pozicionirala kao onu koja se može protegnuti od centra pa na lijevo. Nakon što su se pametni pokazali nepametnima, sada nam je došla jedna poštena. I onda se pitamo zašto stalno trčimo u mjestu?

Realnost pak traži odgovor na pitanje: “Ako uspiješ, s kim ćeš poslije formirati vlast?” Ako osvojiš 10 ruku, kome ćeš ih, Dalija, oduzeti? Možda ljevici? A ako oduzmeš ljevici, s kim ćeš koalirati? Stotinu nevolja. Ali postoji i drugi scenarij u kojemu ćeš uzeti malo Mostu, malo Zidu i malo SDP-u - ali ostati kratkih rukava. Gospodin D’Hondt kaže kako ćeš s jednom takvom politikom najviše pridonijeti onome koji je prvi – dakle HDZ-u. Tako ispada kako u političkom smislu u oba slučaja ova inicijativa najviše koristi onima protiv kojih se navodno bori.

Kao najveći uspjeh gospođe Dalije, spominje se još jedna pomoć HDZ-u. To je ona u kojoj je spasila HDZ od čovjeka koji je bio u potencijalnom sukobu interesa i pomogla da stranku preuzme onaj za kojega ona sada tvrdi kako je pet puta gori, jer je kod njega taj sukob interesa realiziran. Tko mu je u tome pomogao i tko je bio glavni institucionalni igrač koji je to amenovao? Istom jačinom s kojom je javnost tada inzistirala na potencijalnom sukobu interesa, danas se u interesu stabilnosti šuti.

Vladajuća većina je sastavljena od osoba koje su izabrane s liste SDP-a ili su članovi SDP-a. Opstanak Vlade i opstanak svakog ministra ovisio je o ruci bivših  SDP-ovaca. Svaki zakon koji je donijela ova vladajuća većina donešen je uz pomoć SDP-ovih ruku. Povrh svega toga kada nisu bile dosta samo ove ruke, kao na primjeru Istanbulske, onda je priskočio čitav SDP. Onda se neki pitaju zašto Plenkovićev HDZ ide ulijevo? Možda zato što je svaka Plenkovićeva politička pobjeda ostvarena uz pomoć SDP-a i SDP-ovaca.

Upravo zbog toga, pojava je Dalije, nove zvijezde na političkom nebu, nešto najbolje što se dogodilo Plenkovićevom HDZ-u. Plenković svoj uspjeh duguje istoj vrijednosnoj politici, koja obećava vjerodostojnost i visoko podiže moralnu ljestvicu. Toliko visoko da se sve živo može provući ispod nje. Jesmo li na Plenkovićevom primjeru već vidjeli što nam Dalija obećava?

Dalija Orešković je visoko podignula let(v)icu, toliko visoko da ju niti sama ne može preskočiti. Možda zato, kada govori o sustavu koji izabire samo podobne, u kojemu politika instalira samo poslušnike na visoke pozicije, ne misli valjda na onu prethodnu predsjednicu Povjerenstva za sukob interesa? Kao da je potpuno nesvjesna vlastite političke nesvijesti, jer dok kritizira sustav, kritizira samu sebe, koja je od tog istog sustava postavljenja i zbog toga danas javno prepoznatljiva. Prema prvim najavama i bez potrebe da se komentira duljina njezinih trepavica, postaje očito o kakvoj se političkoj potkapacitiranosti radi.

Politička stranka ili pokret okupljen oko ega jedne osobe, bez sadržaja, ljudi i infrastrukture, ima male šanse za ozbiljan i dugotrajan uspjeh, pogotovo kada se želi profilirati kao progresivna snaga, dok besadržajno odgovara Marxovu kapitalizmu u zelenim koricama. Zašto zelenim? Pa, Hrvatska je oteta! Dolazi netko u zelenim tajicama, Robin Hood, koji će ukrasti bogatima i sve podijeliti sirotinji. Ali nikako da se pojavi netko tko će prestati uzimati.

Večernji list

Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Kako ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi trčati u mjestu?

Do prije dvije godine Hrvati su skoro bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali kako su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo kako nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku, koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”, i kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30%, jer se posebna pažnja obratila da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju, i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru, koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke, koji ga stalno opstuira i pored kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, kojega mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pored Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru, i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela, jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kušćević ostao pribran, i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici, i da “tko gubi ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole, pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči kako će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve.

I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”? Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i s nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga? Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije za vjerovati - europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da Hrvatska i dalje nastavi trčati u mjestu? Tako da institucije paze da niti u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da institucije nastave raditi "svoj posao".

Večernji list

Pupovac je napadnut giricama

Hrvatski HDZ se ponaša kao da ga vodi Komšić - unatoč naputcima Ustavnog suda oni ne želi ni čuti za promjenu izbornog zakona.

Neki kažu da je sve počelo prije stotinjak godina onim nesretnim atentatom u Sarajevu. Znamo da je tim činom čitav svijet gurnut u pakao Velikoga rata. Svijet se nekako od toga oporavio i doveo u red, ali izgleda kako su silnice zla ostale aktivne na svom izvoru. Zbog toga čitava povijest ovih prostora u zadnjih sto godina izgleda kao niz uzaludnih pokušaja davanja smisla kaosu.

I kad god pomislimo kako će stvari krenuti nabolje, uvijek se pojavi neka “crna ruka” da nas vrati na tvorničke postavke. Kaos se ovdje uvijek okonča nekom diktaturom. I kao da ništa nije naučeno iz jugoslavenskog iskustva, ponavljaju se iste greške. To je naročito vidljivo u BiH, gdje se u ime izgradnje građanske nacije ponovno pokušava ostvariti hegemonija brojnijeg naroda. No, silnice neopozivo vuku natrag, pa je pozivanje na građansko postalo esencija primitivnog.

Dok je na Zapadu demokracija nešto što stvara ravnotežu i uvjete za suživot, ovdje je ona shvaćena kao alat za buđenje kaosa.

Tako smo na ovim zadnjim izborima u BiH vidjeli kako ideologija građanstva ponovno dobiva  na snazi. Šaka je brojnijeg naroda fino ušuškana u lijepu rukavicu federalizma. Bošnjaci su po modelu Sejde Bajramovića, odlučili drugima izabrati njihove predstavnike. Spremno su se žrtvovali za Hrvate, jer žele bolje njima nego sebi samima. Sebi su zato izabrali nacionaliste, a Hrvatima graDŽane. Ispada kako se u ime građanstva sve više Bošnjaka osjeća Hrvatima. A što je više onih koji se osjećaju političkim Hrvatima, to je veća šansa da im se ispune zahtjevi za trećim entitetom.

Izborom Komšića za člana predsjedništva bošnjačkim glasovima grubo se ignoriralo smisao ustava i preporuke ustavnog suda. I dok se u BiH HDZ buni protiv kršenja osnovnih demokratskih prava, hrvatski HDZ se ponaša kao da ga vodi Komšić. Unatoč naputcima Ustavnoga suda on ne želi ni čuti za promjenu hrvatskog izbornog zakona. Tako ispada da svi žele dobro onima drugima, ali tu svoju politiku ne žele primijeniti na sebi. To je model demokracije “po naški”, kada politika slabi institucije, pa one postaju glavni generatori kaosa. A bez jakih institucija nema ni zdrave demokracije.

I onda se neki čude kada netko prosvjeduje protiv institucija koje po tom modelu “rade svoj posao”?  Taj njihov nerad je ovih dana i podigao javnost oko poziva vukovarskog gradonačelnika na prosvjed zbog upornog nerješavanja pitanja ratnih zločina. Jasno je da nitko ne bi prosvjedovao protiv nekoga tko dobro radi svoj posao. Međutim, politika se koristi blokadom institucija kao podlogom za političku manipulaciju. U ovom slučaju manipulaciju žrtvama. Na taj način žrtva postaje samo amorfna veličina, bez imena i prezimena, i bez dužnog dostojanstva, što onda politici služi kao izvor stalnog konflikta, kojim ona lako manipulira.

Komemoriranjem žrtava i kažnjavanjem zločinaca izbijaju se alati iz ruku manipulatora. Zbog toga se svi zločini moraju istražiti, a svi odgovorni kazniti, jer je to preduvjet normalnog suživota. Upravo zato je u interesu Srba da se otkriju svi odgovorni za zločine, kako se pojedinačna krivnja ne bi prišivala svima. Kao što je i u interesu Hrvata komemorirati imenom i brojem svaku srpsku civilnu žrtvu da se ne bi bacala ljaga na ono istinito. Za istinu je potrebna borba i hrabrost - istina je teška hrana koju je teško provariti, ali je ona uvjet mira i reda, i jedini izlaz iz ovog našeg kaosa.

Samo istinom i raščišćavanjem stvari mogu se smanjiti tenzije između ljudi. Politika te tenzije želi očuvati jer od njih živi, dok običan mali čovjek pati. Zato kad netko danas plaši ustaštvom u Hrvatskoj, taj ne želi da se Srbin vrati, jer mu treba njegov glas tamo gdje se sada nalazi. I ne samo da plaše miroljubive ljude, koji bi se možda i vratili, nego ta tenzija ne dopušta miran suživot onima koji ovdje žive. S druge strane, navodni predstavnici Srba u ime politike i nekih partikularnih interesa, stvaraju tenziju s većinom, a najveću cijenu plaćaju oni koje tobože zasutupaju.

Pa se tako gađanje hranom, što je osnova demokratskog izražavanja nezadovoljstva prema vlastima, propituje na suspektan način. Zato bi danas trebalo imati trunku odgovornosti prije nego li se ishitreno istupi i uzvikne "atentat". Ponekad umjesto sebičnog gledanja vlastite koristi, treba misliti kako bi tvoje riječi mogle utjecati na neku baku iz Donjeg Lapca ili Gračaca. A ne da nakon nekoliko dana doznamo kako navodni atentat nije uopće fizički napad, niti je politički motiviran, nego se tiče privatnih odnosa gospodina “pipkavca”. A cijelu se priču svede pod jedan nazivnik - Pupovac je napadnut giricama.

Večernji list

Dim na koji su Hrvati upozoravali postao je vatra

Čini se kao da se sat vratio unazad, na situaciju kada je Komšić na isti način biran 2006. i 2010., a to znači dvaput loše, jer ubija ljudima nadu da je unutar ovog institucionalnog okvira moguć bilo kakav pomak naprijed. No, ma koliko to izgledalo loše, treba prihvatiti da je to sada nova realnost s kojom se treba suočiti. U ovoj situaciji ogorčenost je razumljiva, ali muti razum i odvraća pažnju od traženja rješenja.

Ako se znalo da je ovaj scenarij bio izvjesna mogućnost, pretpostavljam da postoje i spremni odgovori na njega. Ovakav razvoj događaja predstavlja, u biti, realizaciju nečega što se čitavo vrijeme najavljivalo, tako da je to, u neku ruku, i dobro. Sada Hrvati imaju priliku govoriti kako se dogodilo upravo ono na što su oni upozoravali.

Dobro je da se sada ovo odigralo iz još jednog razloga. Naime, svi znamo da vrijeme radi za Bošnjake. Ovlasti člana Predsjedništva BiH jako su ograničene, pa i nije jasno kakva bi bila korist za Hrvate u BiH s još par godina fiktivne vlasti “čovića”? Samo bi se stvarao dojam nekakve ravnopravnosti Hrvata, ali bi vrijeme i sadržaj radili protiv. Zato je bolje da se to odigralo sada, nego da se kroz odgađanje stvarao lažni dojam kako je sve u redu, a stvari nisu dobre.

S ovim razvojem je BiH ušla u fazu ustavne krize. Dim na koji su upozoravali Hrvati sada je postao vatra. Tu je važna i uloga i položaj Hrvatske, koja ima 1000 km dugu granicu s BiH, pa je svaki oblik političke destabilizacije u BiH ugroza i za Hrvatsku, a dodatno što tamo živi i hrvatski narod, o zaštiti čijih prava je Hrvatska preuzela i međunarodne obaveze.

Također, politički predstavnici Hrvata u BiH znaju da se ovakve stvari mogu rješavati samo jakim međunarodnim lobiranjem. Ali, premda to znaju, oni danas, zarad nekih svojih partikularnih interesa, uspostavljaju veze sa stranama koje, u danoj konstelaciji međunarodnih odnosa, predstavljaju izravnu štetu takvoj jednoj diplomatskoj agendi koja bi išla u korist Hrvata.

Zaključno, koje bismo pouke mogli izvući iz ove situacije?

Pod jedan, realnost je takva kakva jest i od kukanja nema pomoći; kada vrijeme ne radi za vas, bolje se osvijestiti ranije nego kasnije.

Pod dva, Hrvati se sami moraju zapitati jesu li hrvatskom narodu na izbor ponudili baš najbolje među sobom i koliko je ovaj razvoj događa rezuletat vlastite začahurenosti?

Pod tri, trebali bi se osloboditi svih balasta koji štete interesima Hrvata u BiH i poduzeti snažnu diplomatsku ofenzivu gdje će se međunarodnim akterima prenositi kako se dogodilo upravo ono na što su upozoravani.

I na kraju, vidjeti kojim bi se konkretnim institucionalnim prijedlozima promijenila za njih trenutno bezizlazna situacija. Može li to biti prijedlog da se predstavnik svakog naroda u Predsjedništvu BiH bira natpolovičnom većinom? Što bi se dogodilo u tom slučaju? Tada bi Hrvati u drugom krugu imali samo jednog “svog” kandidata, a Bošnjaci si zbog izbora vlastitog predstavnika ne bi mogli dopustiti taj luksuz da rasipaju vlastite glasove na izbor onog hrvatskog. To bi bio mogao biti jedan legitiman demokratski zahtjev, na koji ni međunarodi akteri ne bi mogli ostati imuni.

Dnevnik

Intervju za Direktno: Trump je na primjeru Kavanaugha pokazao kako poraziti ekstremnu ljevicu!

Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima predstavljala je jednu od najvećih senzacija u političkoj povijesti ne samo Sjedinjenih Američkih Država, nego i ostatka svijeta. Popularni poduzetnik i milijarder, zvijezda TV reality emisija, gotovo sam je pobijedio republikanske protukandidate, da bi na kraju ostvario i veliku pobjedu protiv favorizirane Hillary Clinton.

Trumpova pobjeda odjeknula je tektonski na ostatak svijeta. Dala je potreban zamah novim pokretima i novim politikama na svim kontinentima, a američki predsjednik se dobro drži na svojoj poziciji bez obzira što je gotovo svakodnevno na udaru velikog dijela medija, oporbe, ali i dobrog dijela Republikanske stranke.

Američki predsjednik je u zadnje vrijeme ostvario i nekoliko uspjeha koje je obećavao u kampanji poput novog trgovinskog sporazuma s Kanadom i Meksikom, ali progurao je i svog kandidata Bretta Kavanaugha u američki Vrhovni sud što bi moglo omogućiti konzervativnu dominaciju desetljećima.

O Trumpovom mandatu i novim potezima razgovarali smo s jednim od najboljih poznavatelja američke političke scene, ali i s čovjekom koji je među prvima u hrvatskom javnom prostoru predvidio Trumpovu pobjedu, političkim analitičarem i kolumnistom Borislavom Ristićem.


Trump se svakodnevno napada po stranim, ali i domaćim medijima. Dojam je da ga se gotovo 'sotonizira', no s druge strane postoji dojam kako je u vrlo kratkom roku postigao dosta toga što je obećavao u kampanji. Mogu li svakodnevni napadi na njega ugroziti njegovu poziciju?Ispunjava li on ono što je obećao biračima u kampanji?

Trump je osoba koja nije političar i postao je predsjednik uvjetno rečeno, kao čovjek bez “stranke”. Da bi se izborio za nominaciju između sedamnaest protukandidata na republikanskim predizborima, izašao je s nekim idejama koje su u atmosferi “političke korektnosti” izgledale radikalno. Međutim, to mu je priskrbilo sve naslovnice i udarne televizijske termine.

Što su ga više otpisivali, to je on sve više pobjeđivao. Sve dok u velikoj utrci nije postao opasnost za onu koju su mediji i elite unaprijed proglasili predsjednicom. Pošto njihove taktike nisu davale rezultata, posegnuli su za u politici najjačim oružjem - strahom. Oslikali su ga kao novog Hitlera.

Kada nekoga proglasite Hitlerom, tada mu na glavu stavljate metu i sva su sredstva protiv nekoga takvoga legitimna. Ako se borite protiv Hitlera, ništa nije zabranjeno, pa ni ono što nije legalno. Taj dio oko legalnosti bit će posebno zanimljivo analizirati kada se do kraja raspetlja afera miješanja drugih sila u američke izbore.

Na Trumpa se lako može primijeniti ona Mahatme Gandhija - prvo te ignoriraju, onda te ismijavaju, zatim se bore protiv tebe i na kraju ti pobijediš. Mediji su se odavno prestali ponašati kao prenositelji informacija, već nastupaju poput političkih aktivista. Malo bi koji političar izdržao svu silu napada koju Trump već godinama podnosi. To su stalni napadi na dnevnoj bazi. Ono što neki ne podnesu tijekom čitavog mandata, na Trumpa se sruči u tjedan dana.

Dok 90 posto medija o njemu piše negativno, on čak i tu poziciju koristi kao svoju prednost. Stvorena je takva atmosfera u kojoj ga se optužuje za sve i svašta, ali on ne glumi žrtvu, nego na svaki napad uzvraća još jače. Kad bi se i pojavila neka situacija u kojoj bi bio očito kriv, oni su mu svojim napadima stvorili odstupnicu da sve može izrelativizirati i pred bazom se opravdati krilaticom “lažne vijesti”.

Pošto rijetko koji medij prenosi neki od njegovih uspjeha, koristi se jednom jako zanimljivom taktikom - on svaki svoj uspjeh prenaglasi, rekli bismo, namjerno pogriješi, a onda ga mediji, u želji da mu se narugaju, moraju ispraviti i tako prenesu ono što je želio - stvarne rezultate. Tako on iz svih tih napada izlazi jači. Njihova negativa ih čini predvidivima i on to iskorištava.

Ono što Trumpa možda ponajviše razlikuje od drugih političara jest upravo to da je on u dugo vremena - predsjednik koji ispunjava obećanja. On nije profesionalni političar, već biznismen, koji živi od suočavanja s izazovima i rješavanja problema. Obama je bio poznat kao “dečko koji obećava”, ali je na djelu bio slab; s Trumpom je obrnuto - od njega se, bar prema “analitičarima”, nije puno očekivalo, ali za ono što je postigao u nepune dvije godine sada mu ni najveći oponenti ne mogu poreći efikasnost u ispunjavanju obećanja koja je dao svojim glasačima.

Prije nekoliko dana uspio je nagovoriti na Meksiko i Kanadu na novi vanjskotrgovinski dogovor, iako su se zapadni analitičari slagali u procjeni da se radi o njegovoj predizbornoj retorici. Radi li se o njegovom najvećom uspjehu u mandatu? Uspijeva li u 'trgovinskom ratu' s Kinom za sada biti pobjednik?

Rijetki su analitičari koji su u analizi njegovih obećanja uspjeli odvojiti sadržaj od njihove vlastite predrasude o Trumpu kao osobi kakvom ga prikazuju mediji. Mnogima se otvaraju oči tek sada, kada se naziru i prvi rezultati. Cijela Trumpova ekonomska logika vrti se oko teze kako se Ameriku ekonomski iskorištava, odnosno, da kod ovako postavljenih pravila igre globalni svijet ima koristi, ali da Amerikanac, njegov glasač, ostaje bez posla - proizvodnja se premješta u druge zemlje i na druge kontinente.

On tvrdi kako je razumljivo da Amerika svojim rastućim deficitom pomaže zemljama u razvoju - onima koji su na koljenima, ali je besmisleno nastaviti pomagati nelojalnu  konkurenciju koja ugrožava vašu vodeću poziciju. Takav je slučaj s Kinom, koja već godinama vodi “ekonomski rat” s ostatkom svijeta, kako uvoznim tarifama, tako i manipulacijom valutom, krađom intelektualnog vlasništva itd. Kina, dakle, na Zapadu koristi sve pogodnosti liberalnog tržišta, a kod kuće svima drugima ne dozvoljava pristup.

Iza njegove retorike stoji jasno razrađen scenarij. Priča je počela s pozivom proizvođačima da pogone otvaraju u SAD-u ili će se u suprotnom susresti s velikim uvoznim tarifama. To je bio početak priče o Trumpovom protekcionizmu. Paralelno s tim je smanjivao poreze, što je bio alat s kojim je kapital vratio nazad u zemlju. To smanjenje mu je dalo prostor za pokretanje trgovinskih ratova prema svima onima koji ne žele sjesti za pregovarački stol.

U tom okviru gledano, ugovor s Meksikom i Kanadom nije stvar nagovaranja koliko uvjetovanja. Nakon što je postignut dogovor s Meksikom, Kanada nije imala izbora, istjecao im je rok, pa su  u utrci s vremenom, uskočili su na zadnji vlak. Mnoge stavke tog ugovora su dodatni udarac Kini.

Nakon što je Kini udario tarife u visini od 200 milijardi dolara, Kina je uzvratila protumjerama od 60 milijardi, ciljajući najviše američke farmere. Stoga je on Kini uveo nove tarife, ali je ovoga puta tome dao i jedan politički kontekst, optuživši Kinu kako se miješaju u američke izbore. Ako bi Kinezi sada odgovorili na njegove tarife novim tarifama, on bi rekao “gledajte, svojom politikom ciljaju upravo moje glasače, područja u kojima sam ja pobijedio”.

Zanimljivo je da su nakon toga Kinezi odustali od uvođenja novih tarifa i poslali poruku kako se povlače iz pregovora, najavljujući njihov nastavak nakon izbora. Tarife su u biti samo alat koji bi trebao dovesti do ukidanja barijera i uvesti dodatnu liberalizaciju tržišta. Nakon smanjenja poreza, Amerika je za to spremna. Pitanje je što je s ostatkom svijeta, pogotovo s birokratiziranom Europskom unijom?

Ima li Trump koherentnu vanjsku politiku što mu se zna osporavati? Da li je dogovor sa Sjevernoj Korejom održiv na duži rok?

Kritičari će reći kako nema, ali s tim ga u neku ruku hvale, jer onda ispada kako je on toliko pametan da je sve što je postigao, postigao improvizirajući. Koliko je kod njega sve planski najlakaše je pokazati upravo na primjeru Sjeverne Koreje. U okolnostima kada je svaki sjevernokorejski balistički test bio pljuska i provokacija njemu, on je od jedne krizne situcije, koja je vodila prema nuklearnom ratu, čitav problem prebacio u sasvim drugi okvir. Znao je da se ne može ponavljati iste postupke i očekivati drugačije rezultate.

On je svojim govorom u UN-u o “vatri i bijesu”, u rujnu 2017., podigao uloge na maksimum, pa je ponudio izbor - totalno uništenje ili razoružavanje. Medijska slika o njemu kao nepredvidivom luđaku jako mu je koristila. Time je uspio pridobiti Kinu i Rusiju da pristanu na sankcije Kimovu režimu, znajući kako je zveckanje oružjem na korejskom poluotoku najveća prijetnja Kini i njezinoj ekonomiji.

S druge je strane preko Južne Koreje omekšavan pristup i uspostavljani su kontakati, pa je kroz organizaciju Zimskih olimpijskih igara u pozadini dogovaran sastanak Trumpa i Kima, čije je održavanje uvjetovano prestankom balističkih testova. Sastanak u Singapuru je bio prvi korak, kojim je izbjegnut nuklearni Armagedon, da bi nedugo nakon njega bio okončan i 68-godišnji korejski rat.

Što će biti dalje ne možemo znati, ali jako teško da će Sjeverna Koreja ikada više predstavljati onakav problem koji su pokušale riješiti mnoge prethodne administracije, da bi ga na kraju proglasile nerješivim i bile zadovoljne statusom quo. Sankcije ostaju na snazi do potpune denuklearizacije, a denuklearizacija je proces od nekoliko koraka. Brzina ovisi o razini povjerenja, koji su na uzlaznoj putanji jer imamo zanimljive javne izljeve ljubavi između Trumpa i Kima.

Sve u svemu, da zaključimo, prijašnje su administracije ponavljale iste postupke i nakon što bi iscrpile sve mogućnosti, bili bi dovedeni do zida i priča bi završavala ratom. Trump radi obrnuto - on odmah drugu stranu suoči s ultimativnom prijetnjom, pa pored nje svaki kompromis izgleda kao bolje rješenje. Svijet je premrežen kompleksnim problemima, od kojih se mnogi godinama nazivaju nerješivima upravo zbog pogrešnog pristupa. Ali ako se po jutru dan poznaje, stvari bi se trebale pomaknuti s mrtve točke.

Velike uspjehe ostvaruje i američka ekonomija za njegovog mandata. Što je razlog tome? Koliko je on zaslužan za sve te uspjehe, a koliko eventualne politike prijašnjih administracija?

Pravilo kaže kako se ekonomski efekti nečije politike mogu vidjeti tek nakon nekog vremena. Znamo da su analitičari najavljivali kako će u slučaju Trumpove pobjede uslijediti krah i propast burze. Ali, izgleda kako kapital ne vjeruje u ono što je većina katastrofičara pisala i govorila, jer se dogodilo upravo suprotno. Odmah nakon pobjede započeo je nezaustavljiv burzovni rast.

Kad se pitamo kolika je tu Obamina zasluga, možda je najbolje odgovoriti onim vicem koji kaže kako je Obama najzaslužniji za ovaj rast, jer je rast započeo njegovim odlaskom. Trump je dolaskom u Bijelu kuću odmah obrisao većinu njegovih politika. Uslijedila je liberalizacija i ukidanje mnogih propisa koji su gušili ekonomsku aktivnost, te sveobuhvatna porezna reforma. Unatoč svim zlogukim prorocima, vidimo kako to sad daje rezultate. Zaposlenost je najviša u povijesti, a nezaposlenost svedena na razinu 3,7%, najniža u 49 godina. Radnicima rastu plaće i isplaćuju im se premije.

Nakon ekonomske krize, pod Obamom smo imali povijesno najsporiji ekonomski oporavak, i to unatoč politici niskih kamata. Danas su američke stope rasta preko 4%. Dovoljno je prisjetiti se onih koji su izrugivali Trumpova predizborna obećanja o velikom rastu, govoreći kako je to moguće postići samo uz pomoć čarobnog štapića. Ipak se može i bez magije, jer sada ti isti govore kako su brojke nestvarno dobre.

Slučaj Kavanaugha je donio jednu vrstu novog političkog pritiska na osobe koje je Trump imenovao. O čemu se točno radi? Mogu li se slični slučajevi očekivati u budućnosti?

Da bismo to razumjeli trebamo pogledati kontekst u kojemu se čitav ovaj igrokaz odigrao. Američka je ljevica očekivala pobjedu na predsjedničkim izborima i kako će postavljanjem sudaca Vrhovnog suda zapečatiti svoju kulturnu dominaciju i tako proslaviti pedesetu godišnjicu seksualne revolucije.

Ali onda im se dogodio Trump i njegova neočekivana pobjeda, pa republikanci sada imaju predsjednika i većinu u oba doma Kongresa. A pravila kažu da onaj koji pobijedi na izborima postavlja sudca, dok oni drugi svoju frustraciju i nezadovoljstvo mogu iskazati samo suzama i drekom. Tu je, dakle, nastao problem, jer sada netko konzervativan dovodi u pitanje njihovu pedesetogodišnju borbu.

Trump je nominirao katolika Bretta Kavanaugha za novog ustavnog sudca, osobu koja je iznimno cijenjen obiteljski čovjek konzervativnih uvjerenja, član bivše Bushove administracije, pravnik poznat po tumačenju ustava kako je izvorno pisan, većina suradnika su mu bile žene, prošao nekoliko FBI provjera, osoba bez ikakve mrlje u svom dugogodišnjem javnom djelovanju. Dakle, izborom Kavanaugha narednih par desetljeća Vrhovnim sudom dominirat će konzervativci, i to je ono što boli američku ljevicu.

Demokrati su se svim silama trudili kako to osporiti, ali nisu imali političkih i institucionalnih alata s kojima bi takav plan ostvarili, pa su posegnuli za parapolitičkim. Odlučili su se za staru puritansku strategiju spaljivanja vještica, koja se danas naziva “ubojstvo dobrog imena”. Ta strategija se sastoji u opstrukciji stvarnosti, u kojoj nema te osobe koja bi se uspjela obraniti od svih neistina s kojima bi ju se moglo napasti. I tako je krenula kampanja protiv ovog uzornog čovjeka, sve s ciljem da se njegovo imenovanje odgodi kako bi demokrati nakon pobjede na izborima u studenom institucionalno blokirali njegovo imenovanje.

Ono što je u početku izgledalo kao ozbiljna optužba profesorice Ford za pokušaj silovanja, kasnije se pokazalo kao nekonzistentna priča i prljava politička igra. Ispostavilo se, naime, da su demokrati dva mjeseca znali za tu ženu, poslali joj svoje odvjetnike, platili poligrafska istraživanja, itd., a onda čekali tri dana pred imenovanje kako bi izašli s informacijom van. I to nisu uradili kroz za to predviđeni institucionalni okvir, već preko medija, kako bi medijskom kampanjom oblatili Kavanaugha i tako izvršili pritisak na senatore. Pritom su oni iznevjerili i povjerenje profesorice Ford, koja nije željela da priča ide u javnost, već su to uradili bez njenog pristanka. Time su i nju, koju su navodno htjeli zaštititi, doveli u bezizlaznu situaciju, koristeći ju za svoje prljave političke ciljeve.

Treba reći i kako sama njena optužba nije prolazila elementarni test logike da bi joj se moglo povjerovati. Naime, ona u prilog svojoj optužbi nije mogla navesti nikakve dokaze ili svjedoke. Tako se nije mogla sjetiti ni gdje se to dogodilo, ni kada, niti tko ju je dovezao do tamo, niti kako se vratila kući. Sve koje je navela kao svjedoke događaja listom su zanijekali da su takvome nečemu prisustvovali. Što je najgore, čak ni njena najbolja prijateljica nije se mogla sjetiti takvog događaja.

Svojom kampanjom protiv Kavanaugha demokrati su u američki politički i pravni sustav pokušali unijeti novu pravnu veličinu - “presumpciju krivnje”. Međutim, takvo što prolazi možda među političarima, ali ovdje su naišli na tvrd orah, jer su krenuli na nekoga tko je cijeli život bio pod povećalom i kome nije zabilježena ni najmanja mrlja u karijeri, sve do ove sramotne medijsko-političke kampanje.

Čitav ovaj slučaj oko Kavanaugha bio je poučan u nekoliko smjerova. Prije svega, inzistiranjem na njegovu imenovanju Trump je republikancima pokazao kako pobjeđivati, odnosno, da se nikada ne treba povlačiti pred pritiskom medija i ulice. To je uvijek znak političke nemoći i popuštanja razuma pred napadom emocija, kojima se lako može manipulirati.

Ovaj slučaj nam, također, signalizira kako se američka ljevica sve više radikalizira, što je za nju loše, jer će ju takvi postupci samo sve više udaljavati od vlasti, pa je sve jasnije kako ovakva praksa neće samo tako nestati. U slučaju Kavanaugha oni su pokazali svoje pravo lice i zagrizli tvrd orah na kojemu su dobro polomili zube.

Spominje se i mogući poraz republikanaca na izborima idućeg mjeseca zbog njegovog mandata. Postoji li realna opasnost od toga, može li se dogoditi da se dogodi upravo suprotno?

Od čudesne Trumpove pobjede mediji i ankete nam govore o nadolazećem plavom valu i pobjedi demokrata na predstojećim izborima. Republikancima se davala jedino šansa da će sačuvati većinu u Senatu, zbog toga što je na izbornim listićima manje stolica koje moraju sačuvati nego je to slučaj kod demokrata. Ali je zato sve izgledniji scenarij bila sigurna pobjeda demokrata u Zastupničkom domu Kongresa, jer republikanci nisu uspijevali probuditi entuzijazam kod svojih birača.

Ali se onda dogodio cirkus oko ovoga s izborom ustavnog sudca, što je izazvalo veliki bijes  kod republikanske baze i konačno ujedinilo Republikansku stranku. Sada ankete bilježe veliki entuzijazam kod njihovih birača, a republikanski skupovi su sve posjećeniji. Možete li zamisliti da netko u redu čeka šest sati da bi prisustvovao nekom političkom skupu? Trumpovi suradnici tvrde kako je na njegovim skupovima veći broj ljudi nego u vrijeme predsjedničke kampanje.

Ljudi su se trgnuli i počeli pitati - ako demokrati sada na silu krše pravila i žele progurati svoje politike, što će tek biti ako pobjede na izborima i dobiju stvarnu moć? Slučaj Kavanaugh probudio je u Amerikancima onaj slobodarski instinkt. Tako da zahvaljujući radikalnim demokratima i njihovim inkvizicijskim metodama postoji šansa da se, usprkos anketama, ponovi izborno čudo i republikanci zadrže većinu u oba doma Kongresa.

Direktno