Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima predstavljala je jednu od najvećih senzacija u političkoj povijesti ne samo Sjedinjenih Američkih Država, nego i ostatka svijeta. Popularni poduzetnik i milijarder, zvijezda TV reality emisija, gotovo sam je pobijedio republikanske protukandidate, da bi na kraju ostvario i veliku pobjedu protiv favorizirane Hillary Clinton.
Trumpova pobjeda odjeknula je tektonski na ostatak svijeta. Dala je potreban zamah novim pokretima i novim politikama na svim kontinentima, a američki predsjednik se dobro drži na svojoj poziciji bez obzira što je gotovo svakodnevno na udaru velikog dijela medija, oporbe, ali i dobrog dijela Republikanske stranke.
Američki predsjednik je u zadnje vrijeme ostvario i nekoliko uspjeha koje je obećavao u kampanji poput novog trgovinskog sporazuma s Kanadom i Meksikom, ali progurao je i svog kandidata Bretta Kavanaugha u američki Vrhovni sud što bi moglo omogućiti konzervativnu dominaciju desetljećima.
O Trumpovom mandatu i novim potezima razgovarali smo s jednim od najboljih poznavatelja američke političke scene, ali i s čovjekom koji je među prvima u hrvatskom javnom prostoru predvidio Trumpovu pobjedu, političkim analitičarem i kolumnistom Borislavom Ristićem.
Trump se svakodnevno napada po stranim, ali i domaćim medijima. Dojam je da ga se gotovo 'sotonizira', no s druge strane postoji dojam kako je u vrlo kratkom roku postigao dosta toga što je obećavao u kampanji. Mogu li svakodnevni napadi na njega ugroziti njegovu poziciju?Ispunjava li on ono što je obećao biračima u kampanji?
Trump je osoba koja nije političar i postao je predsjednik uvjetno rečeno, kao čovjek bez “stranke”. Da bi se izborio za nominaciju između sedamnaest protukandidata na republikanskim predizborima, izašao je s nekim idejama koje su u atmosferi “političke korektnosti” izgledale radikalno. Međutim, to mu je priskrbilo sve naslovnice i udarne televizijske termine.
Što su ga više otpisivali, to je on sve više pobjeđivao. Sve dok u velikoj utrci nije postao opasnost za onu koju su mediji i elite unaprijed proglasili predsjednicom. Pošto njihove taktike nisu davale rezultata, posegnuli su za u politici najjačim oružjem - strahom. Oslikali su ga kao novog Hitlera.
Kada nekoga proglasite Hitlerom, tada mu na glavu stavljate metu i sva su sredstva protiv nekoga takvoga legitimna. Ako se borite protiv Hitlera, ništa nije zabranjeno, pa ni ono što nije legalno. Taj dio oko legalnosti bit će posebno zanimljivo analizirati kada se do kraja raspetlja afera miješanja drugih sila u američke izbore.
Na Trumpa se lako može primijeniti ona Mahatme Gandhija - prvo te ignoriraju, onda te ismijavaju, zatim se bore protiv tebe i na kraju ti pobijediš. Mediji su se odavno prestali ponašati kao prenositelji informacija, već nastupaju poput političkih aktivista. Malo bi koji političar izdržao svu silu napada koju Trump već godinama podnosi. To su stalni napadi na dnevnoj bazi. Ono što neki ne podnesu tijekom čitavog mandata, na Trumpa se sruči u tjedan dana.
Dok 90 posto medija o njemu piše negativno, on čak i tu poziciju koristi kao svoju prednost. Stvorena je takva atmosfera u kojoj ga se optužuje za sve i svašta, ali on ne glumi žrtvu, nego na svaki napad uzvraća još jače. Kad bi se i pojavila neka situacija u kojoj bi bio očito kriv, oni su mu svojim napadima stvorili odstupnicu da sve može izrelativizirati i pred bazom se opravdati krilaticom “lažne vijesti”.
Pošto rijetko koji medij prenosi neki od njegovih uspjeha, koristi se jednom jako zanimljivom taktikom - on svaki svoj uspjeh prenaglasi, rekli bismo, namjerno pogriješi, a onda ga mediji, u želji da mu se narugaju, moraju ispraviti i tako prenesu ono što je želio - stvarne rezultate. Tako on iz svih tih napada izlazi jači. Njihova negativa ih čini predvidivima i on to iskorištava.
Ono što Trumpa možda ponajviše razlikuje od drugih političara jest upravo to da je on u dugo vremena - predsjednik koji ispunjava obećanja. On nije profesionalni političar, već biznismen, koji živi od suočavanja s izazovima i rješavanja problema. Obama je bio poznat kao “dečko koji obećava”, ali je na djelu bio slab; s Trumpom je obrnuto - od njega se, bar prema “analitičarima”, nije puno očekivalo, ali za ono što je postigao u nepune dvije godine sada mu ni najveći oponenti ne mogu poreći efikasnost u ispunjavanju obećanja koja je dao svojim glasačima.
Prije nekoliko dana uspio je nagovoriti na Meksiko i Kanadu na novi vanjskotrgovinski dogovor, iako su se zapadni analitičari slagali u procjeni da se radi o njegovoj predizbornoj retorici. Radi li se o njegovom najvećom uspjehu u mandatu? Uspijeva li u 'trgovinskom ratu' s Kinom za sada biti pobjednik?
Rijetki su analitičari koji su u analizi njegovih obećanja uspjeli odvojiti sadržaj od njihove vlastite predrasude o Trumpu kao osobi kakvom ga prikazuju mediji. Mnogima se otvaraju oči tek sada, kada se naziru i prvi rezultati. Cijela Trumpova ekonomska logika vrti se oko teze kako se Ameriku ekonomski iskorištava, odnosno, da kod ovako postavljenih pravila igre globalni svijet ima koristi, ali da Amerikanac, njegov glasač, ostaje bez posla - proizvodnja se premješta u druge zemlje i na druge kontinente.
On tvrdi kako je razumljivo da Amerika svojim rastućim deficitom pomaže zemljama u razvoju - onima koji su na koljenima, ali je besmisleno nastaviti pomagati nelojalnu konkurenciju koja ugrožava vašu vodeću poziciju. Takav je slučaj s Kinom, koja već godinama vodi “ekonomski rat” s ostatkom svijeta, kako uvoznim tarifama, tako i manipulacijom valutom, krađom intelektualnog vlasništva itd. Kina, dakle, na Zapadu koristi sve pogodnosti liberalnog tržišta, a kod kuće svima drugima ne dozvoljava pristup.
Iza njegove retorike stoji jasno razrađen scenarij. Priča je počela s pozivom proizvođačima da pogone otvaraju u SAD-u ili će se u suprotnom susresti s velikim uvoznim tarifama. To je bio početak priče o Trumpovom protekcionizmu. Paralelno s tim je smanjivao poreze, što je bio alat s kojim je kapital vratio nazad u zemlju. To smanjenje mu je dalo prostor za pokretanje trgovinskih ratova prema svima onima koji ne žele sjesti za pregovarački stol.
U tom okviru gledano, ugovor s Meksikom i Kanadom nije stvar nagovaranja koliko uvjetovanja. Nakon što je postignut dogovor s Meksikom, Kanada nije imala izbora, istjecao im je rok, pa su u utrci s vremenom, uskočili su na zadnji vlak. Mnoge stavke tog ugovora su dodatni udarac Kini.
Nakon što je Kini udario tarife u visini od 200 milijardi dolara, Kina je uzvratila protumjerama od 60 milijardi, ciljajući najviše američke farmere. Stoga je on Kini uveo nove tarife, ali je ovoga puta tome dao i jedan politički kontekst, optuživši Kinu kako se miješaju u američke izbore. Ako bi Kinezi sada odgovorili na njegove tarife novim tarifama, on bi rekao “gledajte, svojom politikom ciljaju upravo moje glasače, područja u kojima sam ja pobijedio”.
Zanimljivo je da su nakon toga Kinezi odustali od uvođenja novih tarifa i poslali poruku kako se povlače iz pregovora, najavljujući njihov nastavak nakon izbora. Tarife su u biti samo alat koji bi trebao dovesti do ukidanja barijera i uvesti dodatnu liberalizaciju tržišta. Nakon smanjenja poreza, Amerika je za to spremna. Pitanje je što je s ostatkom svijeta, pogotovo s birokratiziranom Europskom unijom?
Ima li Trump koherentnu vanjsku politiku što mu se zna osporavati? Da li je dogovor sa Sjevernoj Korejom održiv na duži rok?
Kritičari će reći kako nema, ali s tim ga u neku ruku hvale, jer onda ispada kako je on toliko pametan da je sve što je postigao, postigao improvizirajući. Koliko je kod njega sve planski najlakaše je pokazati upravo na primjeru Sjeverne Koreje. U okolnostima kada je svaki sjevernokorejski balistički test bio pljuska i provokacija njemu, on je od jedne krizne situcije, koja je vodila prema nuklearnom ratu, čitav problem prebacio u sasvim drugi okvir. Znao je da se ne može ponavljati iste postupke i očekivati drugačije rezultate.
On je svojim govorom u UN-u o “vatri i bijesu”, u rujnu 2017., podigao uloge na maksimum, pa je ponudio izbor - totalno uništenje ili razoružavanje. Medijska slika o njemu kao nepredvidivom luđaku jako mu je koristila. Time je uspio pridobiti Kinu i Rusiju da pristanu na sankcije Kimovu režimu, znajući kako je zveckanje oružjem na korejskom poluotoku najveća prijetnja Kini i njezinoj ekonomiji.
S druge je strane preko Južne Koreje omekšavan pristup i uspostavljani su kontakati, pa je kroz organizaciju Zimskih olimpijskih igara u pozadini dogovaran sastanak Trumpa i Kima, čije je održavanje uvjetovano prestankom balističkih testova. Sastanak u Singapuru je bio prvi korak, kojim je izbjegnut nuklearni Armagedon, da bi nedugo nakon njega bio okončan i 68-godišnji korejski rat.
Što će biti dalje ne možemo znati, ali jako teško da će Sjeverna Koreja ikada više predstavljati onakav problem koji su pokušale riješiti mnoge prethodne administracije, da bi ga na kraju proglasile nerješivim i bile zadovoljne statusom quo. Sankcije ostaju na snazi do potpune denuklearizacije, a denuklearizacija je proces od nekoliko koraka. Brzina ovisi o razini povjerenja, koji su na uzlaznoj putanji jer imamo zanimljive javne izljeve ljubavi između Trumpa i Kima.
Sve u svemu, da zaključimo, prijašnje su administracije ponavljale iste postupke i nakon što bi iscrpile sve mogućnosti, bili bi dovedeni do zida i priča bi završavala ratom. Trump radi obrnuto - on odmah drugu stranu suoči s ultimativnom prijetnjom, pa pored nje svaki kompromis izgleda kao bolje rješenje. Svijet je premrežen kompleksnim problemima, od kojih se mnogi godinama nazivaju nerješivima upravo zbog pogrešnog pristupa. Ali ako se po jutru dan poznaje, stvari bi se trebale pomaknuti s mrtve točke.
Velike uspjehe ostvaruje i američka ekonomija za njegovog mandata. Što je razlog tome? Koliko je on zaslužan za sve te uspjehe, a koliko eventualne politike prijašnjih administracija?
Pravilo kaže kako se ekonomski efekti nečije politike mogu vidjeti tek nakon nekog vremena. Znamo da su analitičari najavljivali kako će u slučaju Trumpove pobjede uslijediti krah i propast burze. Ali, izgleda kako kapital ne vjeruje u ono što je većina katastrofičara pisala i govorila, jer se dogodilo upravo suprotno. Odmah nakon pobjede započeo je nezaustavljiv burzovni rast.
Kad se pitamo kolika je tu Obamina zasluga, možda je najbolje odgovoriti onim vicem koji kaže kako je Obama najzaslužniji za ovaj rast, jer je rast započeo njegovim odlaskom. Trump je dolaskom u Bijelu kuću odmah obrisao većinu njegovih politika. Uslijedila je liberalizacija i ukidanje mnogih propisa koji su gušili ekonomsku aktivnost, te sveobuhvatna porezna reforma. Unatoč svim zlogukim prorocima, vidimo kako to sad daje rezultate. Zaposlenost je najviša u povijesti, a nezaposlenost svedena na razinu 3,7%, najniža u 49 godina. Radnicima rastu plaće i isplaćuju im se premije.
Nakon ekonomske krize, pod Obamom smo imali povijesno najsporiji ekonomski oporavak, i to unatoč politici niskih kamata. Danas su američke stope rasta preko 4%. Dovoljno je prisjetiti se onih koji su izrugivali Trumpova predizborna obećanja o velikom rastu, govoreći kako je to moguće postići samo uz pomoć čarobnog štapića. Ipak se može i bez magije, jer sada ti isti govore kako su brojke nestvarno dobre.
Slučaj Kavanaugha je donio jednu vrstu novog političkog pritiska na osobe koje je Trump imenovao. O čemu se točno radi? Mogu li se slični slučajevi očekivati u budućnosti?
Da bismo to razumjeli trebamo pogledati kontekst u kojemu se čitav ovaj igrokaz odigrao. Američka je ljevica očekivala pobjedu na predsjedničkim izborima i kako će postavljanjem sudaca Vrhovnog suda zapečatiti svoju kulturnu dominaciju i tako proslaviti pedesetu godišnjicu seksualne revolucije.
Ali onda im se dogodio Trump i njegova neočekivana pobjeda, pa republikanci sada imaju predsjednika i većinu u oba doma Kongresa. A pravila kažu da onaj koji pobijedi na izborima postavlja sudca, dok oni drugi svoju frustraciju i nezadovoljstvo mogu iskazati samo suzama i drekom. Tu je, dakle, nastao problem, jer sada netko konzervativan dovodi u pitanje njihovu pedesetogodišnju borbu.
Trump je nominirao katolika Bretta Kavanaugha za novog ustavnog sudca, osobu koja je iznimno cijenjen obiteljski čovjek konzervativnih uvjerenja, član bivše Bushove administracije, pravnik poznat po tumačenju ustava kako je izvorno pisan, većina suradnika su mu bile žene, prošao nekoliko FBI provjera, osoba bez ikakve mrlje u svom dugogodišnjem javnom djelovanju. Dakle, izborom Kavanaugha narednih par desetljeća Vrhovnim sudom dominirat će konzervativci, i to je ono što boli američku ljevicu.
Demokrati su se svim silama trudili kako to osporiti, ali nisu imali političkih i institucionalnih alata s kojima bi takav plan ostvarili, pa su posegnuli za parapolitičkim. Odlučili su se za staru puritansku strategiju spaljivanja vještica, koja se danas naziva “ubojstvo dobrog imena”. Ta strategija se sastoji u opstrukciji stvarnosti, u kojoj nema te osobe koja bi se uspjela obraniti od svih neistina s kojima bi ju se moglo napasti. I tako je krenula kampanja protiv ovog uzornog čovjeka, sve s ciljem da se njegovo imenovanje odgodi kako bi demokrati nakon pobjede na izborima u studenom institucionalno blokirali njegovo imenovanje.
Ono što je u početku izgledalo kao ozbiljna optužba profesorice Ford za pokušaj silovanja, kasnije se pokazalo kao nekonzistentna priča i prljava politička igra. Ispostavilo se, naime, da su demokrati dva mjeseca znali za tu ženu, poslali joj svoje odvjetnike, platili poligrafska istraživanja, itd., a onda čekali tri dana pred imenovanje kako bi izašli s informacijom van. I to nisu uradili kroz za to predviđeni institucionalni okvir, već preko medija, kako bi medijskom kampanjom oblatili Kavanaugha i tako izvršili pritisak na senatore. Pritom su oni iznevjerili i povjerenje profesorice Ford, koja nije željela da priča ide u javnost, već su to uradili bez njenog pristanka. Time su i nju, koju su navodno htjeli zaštititi, doveli u bezizlaznu situaciju, koristeći ju za svoje prljave političke ciljeve.
Treba reći i kako sama njena optužba nije prolazila elementarni test logike da bi joj se moglo povjerovati. Naime, ona u prilog svojoj optužbi nije mogla navesti nikakve dokaze ili svjedoke. Tako se nije mogla sjetiti ni gdje se to dogodilo, ni kada, niti tko ju je dovezao do tamo, niti kako se vratila kući. Sve koje je navela kao svjedoke događaja listom su zanijekali da su takvome nečemu prisustvovali. Što je najgore, čak ni njena najbolja prijateljica nije se mogla sjetiti takvog događaja.
Svojom kampanjom protiv Kavanaugha demokrati su u američki politički i pravni sustav pokušali unijeti novu pravnu veličinu - “presumpciju krivnje”. Međutim, takvo što prolazi možda među političarima, ali ovdje su naišli na tvrd orah, jer su krenuli na nekoga tko je cijeli život bio pod povećalom i kome nije zabilježena ni najmanja mrlja u karijeri, sve do ove sramotne medijsko-političke kampanje.
Čitav ovaj slučaj oko Kavanaugha bio je poučan u nekoliko smjerova. Prije svega, inzistiranjem na njegovu imenovanju Trump je republikancima pokazao kako pobjeđivati, odnosno, da se nikada ne treba povlačiti pred pritiskom medija i ulice. To je uvijek znak političke nemoći i popuštanja razuma pred napadom emocija, kojima se lako može manipulirati.
Ovaj slučaj nam, također, signalizira kako se američka ljevica sve više radikalizira, što je za nju loše, jer će ju takvi postupci samo sve više udaljavati od vlasti, pa je sve jasnije kako ovakva praksa neće samo tako nestati. U slučaju Kavanaugha oni su pokazali svoje pravo lice i zagrizli tvrd orah na kojemu su dobro polomili zube.
Spominje se i mogući poraz republikanaca na izborima idućeg mjeseca zbog njegovog mandata. Postoji li realna opasnost od toga, može li se dogoditi da se dogodi upravo suprotno?
Od čudesne Trumpove pobjede mediji i ankete nam govore o nadolazećem plavom valu i pobjedi demokrata na predstojećim izborima. Republikancima se davala jedino šansa da će sačuvati većinu u Senatu, zbog toga što je na izbornim listićima manje stolica koje moraju sačuvati nego je to slučaj kod demokrata. Ali je zato sve izgledniji scenarij bila sigurna pobjeda demokrata u Zastupničkom domu Kongresa, jer republikanci nisu uspijevali probuditi entuzijazam kod svojih birača.
Ali se onda dogodio cirkus oko ovoga s izborom ustavnog sudca, što je izazvalo veliki bijes kod republikanske baze i konačno ujedinilo Republikansku stranku. Sada ankete bilježe veliki entuzijazam kod njihovih birača, a republikanski skupovi su sve posjećeniji. Možete li zamisliti da netko u redu čeka šest sati da bi prisustvovao nekom političkom skupu? Trumpovi suradnici tvrde kako je na njegovim skupovima veći broj ljudi nego u vrijeme predsjedničke kampanje.
Ljudi su se trgnuli i počeli pitati - ako demokrati sada na silu krše pravila i žele progurati svoje politike, što će tek biti ako pobjede na izborima i dobiju stvarnu moć? Slučaj Kavanaugh probudio je u Amerikancima onaj slobodarski instinkt. Tako da zahvaljujući radikalnim demokratima i njihovim inkvizicijskim metodama postoji šansa da se, usprkos anketama, ponovi izborno čudo i republikanci zadrže većinu u oba doma Kongresa.
Direktno
Trumpova pobjeda odjeknula je tektonski na ostatak svijeta. Dala je potreban zamah novim pokretima i novim politikama na svim kontinentima, a američki predsjednik se dobro drži na svojoj poziciji bez obzira što je gotovo svakodnevno na udaru velikog dijela medija, oporbe, ali i dobrog dijela Republikanske stranke.
Američki predsjednik je u zadnje vrijeme ostvario i nekoliko uspjeha koje je obećavao u kampanji poput novog trgovinskog sporazuma s Kanadom i Meksikom, ali progurao je i svog kandidata Bretta Kavanaugha u američki Vrhovni sud što bi moglo omogućiti konzervativnu dominaciju desetljećima.
O Trumpovom mandatu i novim potezima razgovarali smo s jednim od najboljih poznavatelja američke političke scene, ali i s čovjekom koji je među prvima u hrvatskom javnom prostoru predvidio Trumpovu pobjedu, političkim analitičarem i kolumnistom Borislavom Ristićem.
Trump se svakodnevno napada po stranim, ali i domaćim medijima. Dojam je da ga se gotovo 'sotonizira', no s druge strane postoji dojam kako je u vrlo kratkom roku postigao dosta toga što je obećavao u kampanji. Mogu li svakodnevni napadi na njega ugroziti njegovu poziciju?Ispunjava li on ono što je obećao biračima u kampanji?
Trump je osoba koja nije političar i postao je predsjednik uvjetno rečeno, kao čovjek bez “stranke”. Da bi se izborio za nominaciju između sedamnaest protukandidata na republikanskim predizborima, izašao je s nekim idejama koje su u atmosferi “političke korektnosti” izgledale radikalno. Međutim, to mu je priskrbilo sve naslovnice i udarne televizijske termine.
Što su ga više otpisivali, to je on sve više pobjeđivao. Sve dok u velikoj utrci nije postao opasnost za onu koju su mediji i elite unaprijed proglasili predsjednicom. Pošto njihove taktike nisu davale rezultata, posegnuli su za u politici najjačim oružjem - strahom. Oslikali su ga kao novog Hitlera.
Kada nekoga proglasite Hitlerom, tada mu na glavu stavljate metu i sva su sredstva protiv nekoga takvoga legitimna. Ako se borite protiv Hitlera, ništa nije zabranjeno, pa ni ono što nije legalno. Taj dio oko legalnosti bit će posebno zanimljivo analizirati kada se do kraja raspetlja afera miješanja drugih sila u američke izbore.
Na Trumpa se lako može primijeniti ona Mahatme Gandhija - prvo te ignoriraju, onda te ismijavaju, zatim se bore protiv tebe i na kraju ti pobijediš. Mediji su se odavno prestali ponašati kao prenositelji informacija, već nastupaju poput političkih aktivista. Malo bi koji političar izdržao svu silu napada koju Trump već godinama podnosi. To su stalni napadi na dnevnoj bazi. Ono što neki ne podnesu tijekom čitavog mandata, na Trumpa se sruči u tjedan dana.
Dok 90 posto medija o njemu piše negativno, on čak i tu poziciju koristi kao svoju prednost. Stvorena je takva atmosfera u kojoj ga se optužuje za sve i svašta, ali on ne glumi žrtvu, nego na svaki napad uzvraća još jače. Kad bi se i pojavila neka situacija u kojoj bi bio očito kriv, oni su mu svojim napadima stvorili odstupnicu da sve može izrelativizirati i pred bazom se opravdati krilaticom “lažne vijesti”.
Pošto rijetko koji medij prenosi neki od njegovih uspjeha, koristi se jednom jako zanimljivom taktikom - on svaki svoj uspjeh prenaglasi, rekli bismo, namjerno pogriješi, a onda ga mediji, u želji da mu se narugaju, moraju ispraviti i tako prenesu ono što je želio - stvarne rezultate. Tako on iz svih tih napada izlazi jači. Njihova negativa ih čini predvidivima i on to iskorištava.
Ono što Trumpa možda ponajviše razlikuje od drugih političara jest upravo to da je on u dugo vremena - predsjednik koji ispunjava obećanja. On nije profesionalni političar, već biznismen, koji živi od suočavanja s izazovima i rješavanja problema. Obama je bio poznat kao “dečko koji obećava”, ali je na djelu bio slab; s Trumpom je obrnuto - od njega se, bar prema “analitičarima”, nije puno očekivalo, ali za ono što je postigao u nepune dvije godine sada mu ni najveći oponenti ne mogu poreći efikasnost u ispunjavanju obećanja koja je dao svojim glasačima.
Prije nekoliko dana uspio je nagovoriti na Meksiko i Kanadu na novi vanjskotrgovinski dogovor, iako su se zapadni analitičari slagali u procjeni da se radi o njegovoj predizbornoj retorici. Radi li se o njegovom najvećom uspjehu u mandatu? Uspijeva li u 'trgovinskom ratu' s Kinom za sada biti pobjednik?
Rijetki su analitičari koji su u analizi njegovih obećanja uspjeli odvojiti sadržaj od njihove vlastite predrasude o Trumpu kao osobi kakvom ga prikazuju mediji. Mnogima se otvaraju oči tek sada, kada se naziru i prvi rezultati. Cijela Trumpova ekonomska logika vrti se oko teze kako se Ameriku ekonomski iskorištava, odnosno, da kod ovako postavljenih pravila igre globalni svijet ima koristi, ali da Amerikanac, njegov glasač, ostaje bez posla - proizvodnja se premješta u druge zemlje i na druge kontinente.
On tvrdi kako je razumljivo da Amerika svojim rastućim deficitom pomaže zemljama u razvoju - onima koji su na koljenima, ali je besmisleno nastaviti pomagati nelojalnu konkurenciju koja ugrožava vašu vodeću poziciju. Takav je slučaj s Kinom, koja već godinama vodi “ekonomski rat” s ostatkom svijeta, kako uvoznim tarifama, tako i manipulacijom valutom, krađom intelektualnog vlasništva itd. Kina, dakle, na Zapadu koristi sve pogodnosti liberalnog tržišta, a kod kuće svima drugima ne dozvoljava pristup.
Iza njegove retorike stoji jasno razrađen scenarij. Priča je počela s pozivom proizvođačima da pogone otvaraju u SAD-u ili će se u suprotnom susresti s velikim uvoznim tarifama. To je bio početak priče o Trumpovom protekcionizmu. Paralelno s tim je smanjivao poreze, što je bio alat s kojim je kapital vratio nazad u zemlju. To smanjenje mu je dalo prostor za pokretanje trgovinskih ratova prema svima onima koji ne žele sjesti za pregovarački stol.
U tom okviru gledano, ugovor s Meksikom i Kanadom nije stvar nagovaranja koliko uvjetovanja. Nakon što je postignut dogovor s Meksikom, Kanada nije imala izbora, istjecao im je rok, pa su u utrci s vremenom, uskočili su na zadnji vlak. Mnoge stavke tog ugovora su dodatni udarac Kini.
Nakon što je Kini udario tarife u visini od 200 milijardi dolara, Kina je uzvratila protumjerama od 60 milijardi, ciljajući najviše američke farmere. Stoga je on Kini uveo nove tarife, ali je ovoga puta tome dao i jedan politički kontekst, optuživši Kinu kako se miješaju u američke izbore. Ako bi Kinezi sada odgovorili na njegove tarife novim tarifama, on bi rekao “gledajte, svojom politikom ciljaju upravo moje glasače, područja u kojima sam ja pobijedio”.
Zanimljivo je da su nakon toga Kinezi odustali od uvođenja novih tarifa i poslali poruku kako se povlače iz pregovora, najavljujući njihov nastavak nakon izbora. Tarife su u biti samo alat koji bi trebao dovesti do ukidanja barijera i uvesti dodatnu liberalizaciju tržišta. Nakon smanjenja poreza, Amerika je za to spremna. Pitanje je što je s ostatkom svijeta, pogotovo s birokratiziranom Europskom unijom?
Ima li Trump koherentnu vanjsku politiku što mu se zna osporavati? Da li je dogovor sa Sjevernoj Korejom održiv na duži rok?
Kritičari će reći kako nema, ali s tim ga u neku ruku hvale, jer onda ispada kako je on toliko pametan da je sve što je postigao, postigao improvizirajući. Koliko je kod njega sve planski najlakaše je pokazati upravo na primjeru Sjeverne Koreje. U okolnostima kada je svaki sjevernokorejski balistički test bio pljuska i provokacija njemu, on je od jedne krizne situcije, koja je vodila prema nuklearnom ratu, čitav problem prebacio u sasvim drugi okvir. Znao je da se ne može ponavljati iste postupke i očekivati drugačije rezultate.
On je svojim govorom u UN-u o “vatri i bijesu”, u rujnu 2017., podigao uloge na maksimum, pa je ponudio izbor - totalno uništenje ili razoružavanje. Medijska slika o njemu kao nepredvidivom luđaku jako mu je koristila. Time je uspio pridobiti Kinu i Rusiju da pristanu na sankcije Kimovu režimu, znajući kako je zveckanje oružjem na korejskom poluotoku najveća prijetnja Kini i njezinoj ekonomiji.
S druge je strane preko Južne Koreje omekšavan pristup i uspostavljani su kontakati, pa je kroz organizaciju Zimskih olimpijskih igara u pozadini dogovaran sastanak Trumpa i Kima, čije je održavanje uvjetovano prestankom balističkih testova. Sastanak u Singapuru je bio prvi korak, kojim je izbjegnut nuklearni Armagedon, da bi nedugo nakon njega bio okončan i 68-godišnji korejski rat.
Što će biti dalje ne možemo znati, ali jako teško da će Sjeverna Koreja ikada više predstavljati onakav problem koji su pokušale riješiti mnoge prethodne administracije, da bi ga na kraju proglasile nerješivim i bile zadovoljne statusom quo. Sankcije ostaju na snazi do potpune denuklearizacije, a denuklearizacija je proces od nekoliko koraka. Brzina ovisi o razini povjerenja, koji su na uzlaznoj putanji jer imamo zanimljive javne izljeve ljubavi između Trumpa i Kima.
Sve u svemu, da zaključimo, prijašnje su administracije ponavljale iste postupke i nakon što bi iscrpile sve mogućnosti, bili bi dovedeni do zida i priča bi završavala ratom. Trump radi obrnuto - on odmah drugu stranu suoči s ultimativnom prijetnjom, pa pored nje svaki kompromis izgleda kao bolje rješenje. Svijet je premrežen kompleksnim problemima, od kojih se mnogi godinama nazivaju nerješivima upravo zbog pogrešnog pristupa. Ali ako se po jutru dan poznaje, stvari bi se trebale pomaknuti s mrtve točke.
Velike uspjehe ostvaruje i američka ekonomija za njegovog mandata. Što je razlog tome? Koliko je on zaslužan za sve te uspjehe, a koliko eventualne politike prijašnjih administracija?
Pravilo kaže kako se ekonomski efekti nečije politike mogu vidjeti tek nakon nekog vremena. Znamo da su analitičari najavljivali kako će u slučaju Trumpove pobjede uslijediti krah i propast burze. Ali, izgleda kako kapital ne vjeruje u ono što je većina katastrofičara pisala i govorila, jer se dogodilo upravo suprotno. Odmah nakon pobjede započeo je nezaustavljiv burzovni rast.
Kad se pitamo kolika je tu Obamina zasluga, možda je najbolje odgovoriti onim vicem koji kaže kako je Obama najzaslužniji za ovaj rast, jer je rast započeo njegovim odlaskom. Trump je dolaskom u Bijelu kuću odmah obrisao većinu njegovih politika. Uslijedila je liberalizacija i ukidanje mnogih propisa koji su gušili ekonomsku aktivnost, te sveobuhvatna porezna reforma. Unatoč svim zlogukim prorocima, vidimo kako to sad daje rezultate. Zaposlenost je najviša u povijesti, a nezaposlenost svedena na razinu 3,7%, najniža u 49 godina. Radnicima rastu plaće i isplaćuju im se premije.
Nakon ekonomske krize, pod Obamom smo imali povijesno najsporiji ekonomski oporavak, i to unatoč politici niskih kamata. Danas su američke stope rasta preko 4%. Dovoljno je prisjetiti se onih koji su izrugivali Trumpova predizborna obećanja o velikom rastu, govoreći kako je to moguće postići samo uz pomoć čarobnog štapića. Ipak se može i bez magije, jer sada ti isti govore kako su brojke nestvarno dobre.
Slučaj Kavanaugha je donio jednu vrstu novog političkog pritiska na osobe koje je Trump imenovao. O čemu se točno radi? Mogu li se slični slučajevi očekivati u budućnosti?
Da bismo to razumjeli trebamo pogledati kontekst u kojemu se čitav ovaj igrokaz odigrao. Američka je ljevica očekivala pobjedu na predsjedničkim izborima i kako će postavljanjem sudaca Vrhovnog suda zapečatiti svoju kulturnu dominaciju i tako proslaviti pedesetu godišnjicu seksualne revolucije.
Ali onda im se dogodio Trump i njegova neočekivana pobjeda, pa republikanci sada imaju predsjednika i većinu u oba doma Kongresa. A pravila kažu da onaj koji pobijedi na izborima postavlja sudca, dok oni drugi svoju frustraciju i nezadovoljstvo mogu iskazati samo suzama i drekom. Tu je, dakle, nastao problem, jer sada netko konzervativan dovodi u pitanje njihovu pedesetogodišnju borbu.
Trump je nominirao katolika Bretta Kavanaugha za novog ustavnog sudca, osobu koja je iznimno cijenjen obiteljski čovjek konzervativnih uvjerenja, član bivše Bushove administracije, pravnik poznat po tumačenju ustava kako je izvorno pisan, većina suradnika su mu bile žene, prošao nekoliko FBI provjera, osoba bez ikakve mrlje u svom dugogodišnjem javnom djelovanju. Dakle, izborom Kavanaugha narednih par desetljeća Vrhovnim sudom dominirat će konzervativci, i to je ono što boli američku ljevicu.
Demokrati su se svim silama trudili kako to osporiti, ali nisu imali političkih i institucionalnih alata s kojima bi takav plan ostvarili, pa su posegnuli za parapolitičkim. Odlučili su se za staru puritansku strategiju spaljivanja vještica, koja se danas naziva “ubojstvo dobrog imena”. Ta strategija se sastoji u opstrukciji stvarnosti, u kojoj nema te osobe koja bi se uspjela obraniti od svih neistina s kojima bi ju se moglo napasti. I tako je krenula kampanja protiv ovog uzornog čovjeka, sve s ciljem da se njegovo imenovanje odgodi kako bi demokrati nakon pobjede na izborima u studenom institucionalno blokirali njegovo imenovanje.
Ono što je u početku izgledalo kao ozbiljna optužba profesorice Ford za pokušaj silovanja, kasnije se pokazalo kao nekonzistentna priča i prljava politička igra. Ispostavilo se, naime, da su demokrati dva mjeseca znali za tu ženu, poslali joj svoje odvjetnike, platili poligrafska istraživanja, itd., a onda čekali tri dana pred imenovanje kako bi izašli s informacijom van. I to nisu uradili kroz za to predviđeni institucionalni okvir, već preko medija, kako bi medijskom kampanjom oblatili Kavanaugha i tako izvršili pritisak na senatore. Pritom su oni iznevjerili i povjerenje profesorice Ford, koja nije željela da priča ide u javnost, već su to uradili bez njenog pristanka. Time su i nju, koju su navodno htjeli zaštititi, doveli u bezizlaznu situaciju, koristeći ju za svoje prljave političke ciljeve.
Treba reći i kako sama njena optužba nije prolazila elementarni test logike da bi joj se moglo povjerovati. Naime, ona u prilog svojoj optužbi nije mogla navesti nikakve dokaze ili svjedoke. Tako se nije mogla sjetiti ni gdje se to dogodilo, ni kada, niti tko ju je dovezao do tamo, niti kako se vratila kući. Sve koje je navela kao svjedoke događaja listom su zanijekali da su takvome nečemu prisustvovali. Što je najgore, čak ni njena najbolja prijateljica nije se mogla sjetiti takvog događaja.
Svojom kampanjom protiv Kavanaugha demokrati su u američki politički i pravni sustav pokušali unijeti novu pravnu veličinu - “presumpciju krivnje”. Međutim, takvo što prolazi možda među političarima, ali ovdje su naišli na tvrd orah, jer su krenuli na nekoga tko je cijeli život bio pod povećalom i kome nije zabilježena ni najmanja mrlja u karijeri, sve do ove sramotne medijsko-političke kampanje.
Čitav ovaj slučaj oko Kavanaugha bio je poučan u nekoliko smjerova. Prije svega, inzistiranjem na njegovu imenovanju Trump je republikancima pokazao kako pobjeđivati, odnosno, da se nikada ne treba povlačiti pred pritiskom medija i ulice. To je uvijek znak političke nemoći i popuštanja razuma pred napadom emocija, kojima se lako može manipulirati.
Ovaj slučaj nam, također, signalizira kako se američka ljevica sve više radikalizira, što je za nju loše, jer će ju takvi postupci samo sve više udaljavati od vlasti, pa je sve jasnije kako ovakva praksa neće samo tako nestati. U slučaju Kavanaugha oni su pokazali svoje pravo lice i zagrizli tvrd orah na kojemu su dobro polomili zube.
Spominje se i mogući poraz republikanaca na izborima idućeg mjeseca zbog njegovog mandata. Postoji li realna opasnost od toga, može li se dogoditi da se dogodi upravo suprotno?
Od čudesne Trumpove pobjede mediji i ankete nam govore o nadolazećem plavom valu i pobjedi demokrata na predstojećim izborima. Republikancima se davala jedino šansa da će sačuvati većinu u Senatu, zbog toga što je na izbornim listićima manje stolica koje moraju sačuvati nego je to slučaj kod demokrata. Ali je zato sve izgledniji scenarij bila sigurna pobjeda demokrata u Zastupničkom domu Kongresa, jer republikanci nisu uspijevali probuditi entuzijazam kod svojih birača.
Ali se onda dogodio cirkus oko ovoga s izborom ustavnog sudca, što je izazvalo veliki bijes kod republikanske baze i konačno ujedinilo Republikansku stranku. Sada ankete bilježe veliki entuzijazam kod njihovih birača, a republikanski skupovi su sve posjećeniji. Možete li zamisliti da netko u redu čeka šest sati da bi prisustvovao nekom političkom skupu? Trumpovi suradnici tvrde kako je na njegovim skupovima veći broj ljudi nego u vrijeme predsjedničke kampanje.
Ljudi su se trgnuli i počeli pitati - ako demokrati sada na silu krše pravila i žele progurati svoje politike, što će tek biti ako pobjede na izborima i dobiju stvarnu moć? Slučaj Kavanaugh probudio je u Amerikancima onaj slobodarski instinkt. Tako da zahvaljujući radikalnim demokratima i njihovim inkvizicijskim metodama postoji šansa da se, usprkos anketama, ponovi izborno čudo i republikanci zadrže većinu u oba doma Kongresa.
Direktno
Nema komentara:
Objavi komentar