Intervju - Ljubiša Preletačević Beli

Luka Maksimović (25) student je komunikologije koji je pod pseudonimom Ljubiša Preletačević Beli postao politička senzacija predsjedničkih izbora u Srbiji, koji se održavaju u nedjelju i na kojima bi prema anketama mogao dobiti oko deset posto glasova te ući u drugi krug s premijerom Aleksandrom Vučićem. S Belim smo razgovarali u Mladenovcu, u kavani njegova oca “Kod Sidžima”.

Počeli ste prije nepunih godinu dana kao lokalna politička inicijativa ovdje u Mladenovcu i bili iznenađenje lokalnih izbora. Danas ste glavna politička atrakcija na predsjedničkim izborima s ozbiljnim šansama ulaska u drugi krug, a privukli ste pozornost i izvan nacionalnih okvira. O vama pišu NYT, Deutsche Welle, HuffPost… U čemu je tajna Belog?

Vjerojatno u kombinaciji dvije stvari – jedinstvenom pristupu i iskrenosti, koja je nekako prognana iz politike. Pogrešno se čini da je postalo normalno, razumljivo, čak i poželjno da nas političari lažu. Onaj koji ne laže ispada budala. Međutim, reakcija naroda na ismijavanje takvog sistema pokazuje da obični ljudi odlično vide sve i da su se spremni boriti za promjenu takvog sistema.

U Belom ima neke univerzalne simbolike, bijelo kontra crnila, svjetlost kontra tame, dobro protiv lošeg… Vodi li Beli tu univerzalnu bitku?

Takva dihotomija odlična je za parodiranje i otvara mnogo prostora. Iako cilj nije nikakva univerzalna bitka na nivou dobra i zla, odgovornost i iskrenost koje smo maloprije spominjali jesu univerzalne vrijednosti koje treba vratiti na mjesto koje im pripada. Kako je ova priča počela kao lokalna inicijativa i proširila se na republičku razinu, također se s terena politike može preseliti na univerzalno. I to ne radi Beli, već svatko pojedinačno tko je protiv ovakva nakaradnog ustrojstva.

Hoće li na Uskrs pobijediti svjetlost nad tamom?

To bi bila baš lijepa simbolika, ali na Uskrs je drugi krug izbora. Beli pobjeđuje u prvom.

Dolazeći ovamo, još od Šida pa sve do Mladenovca, bodu oči plakati premijera Vučića s uočljivim trostrukim šesticama… Znamo da je to simbol Nečastivog. Borite li se vi protiv Zla?

Nemojte, molim vas. Pa gdje ste vi to vidjeli? Mi smo više puta čuli premijera kako kaže da kampanju vodi izvan radnog vremena, a da radi po 20 sati na dan, kao i da kampanja ne košta ništa te da nema spotove i propagandni materijal. Ja ne znam gdje ste vi to vidjeli kad premijer kaže da to ne postoji.

Kažete da niste političar i da nemate program. Kako mislite pobijediti bez programa?

Programa smo se naslušali otkad znamo za sebe. Ono što mene zanima jest to je li netko vidio da je neki program proveden. Pa, čak se i neki drugi predsjednički kandidati hvale da samo oni imaju program, time jasno stavljajući do znanja što misle o takozvanim programima drugih. Mrtvo slovo na papiru koji se okreće kako god puhne vjetar. Beli nema vremena, a ni potrebe da se bavi takvim stvarima.

Vi kao da ne uvažavate princip realnosti... samo govorite i nudite ljudima ono što žele. Nije li to populizam?

E, lijepo ste rekli. Nudimo ljudima ono što žele. A pritom im ne nudimo posao preko stranke, plaću, a da ništa ne rade, funkciju koju ne zaslužuju... Vi sad procijenite što to ljudi žele i čega im je dosta.

Primijetio sam da vi nikoga ne kritizirate. Naprotiv, čak hvalite svoje protivnike. Kako mislite tako pobijediti?

Trebalo bi kritizirati, ali Beli je meka srca. Kako da kritiziram one koji mu daju toliko materijala za parodiju i koji su zapravo razlog zašto Beli ima toliku podršku. Ponižavaju oni sami sebe, ne treba im pomoć oko toga.

Šalite se na ozbiljan način, a vaša se šala pokazala ozbiljnijom od onih ozbiljnih… Je li ta vaša satira jedini način borbe protiv demagogije?

Svakako da jest. Satira je uvijek najoštrija u teškim društvenim prilikama. Ona je često mjerilo stvarnog stanja u društvu i najiskreniji vid borbe. Satira je tako koncipirana da, ako nije iskrena i utemeljena, automatski nema nikakvu vrijednost. Ako se pokaže vrijednom, a ova naša očigledno jest, onda je to baš pravo vrijeme i mjesto za nju.

Hvalite Vučića kao premijera. Želite li vi njemu svojom kandidaturom zapravo pomoći da ostane premijer?

Pa, kako da ga ne hvalim, jeste li gledali televiziju u Srbiji u posljednje vrijeme? Sve je sjajno, bolji smo od Njemačke, a uskoro ćemo biti još bolji. Za dvije do tri godine, tako kažu. Jedini je problem što je on rekao da neće ostati premijer ako neki opozicijski kandidat postane predsjednik, premda ja mislim da se samo šalio. Ne bi mu bilo prvi put.

Premijer Vučić nije dao ostavku kad se kandidirao za predsjednika. Pola Dnevnika je premijer, pola predsjednički kandidat... Primjećujete li kod njega sličnu dvojnost kao i kod sebe?

Sve je to pomiješano. Pa vidjeli ste onaj spot u avionu. Pokušaj da se objedine dvije najjače funkcije u državi i time spriječi bilo kakva mogućnost kontrolnog mehanizma između njih te da se to predstavi kao dobra stvar. Umjesto da funkcije, koje god one bile, budu institucionalno određene i nezavisne, mi već desetljećima imamo iskrivljivanje i prilagođavanje tih funkcija osobnim ambicijama. Nije Vučić prvi u tome, samo je najočigledniji, a i aktualan.

Kandidat ste razočaranih, apstinenata, mladih… Što s onim starijima, kako privući ostale na svoju stranu?

Prvo, mladi su svakako najglasniji i najbrojniji, ali nikako nisu jedini koji podržavaju Belog. To smo imali prilike vidjeti od objavljivanja kandidature. Drugo, ne radimo mi ništa da nekoga privučemo da bismo povećali broj glasova. Mi radimo ono u što iskreno vjerujemo i tko to prepozna i kod sebe, automatski je privučen. Ako se nečim možemo pohvaliti, to je da je svaki glas za Belog i na lokalnim i na predsjedničkim izborima znak iskrene podrške.

Što će biti vaš prvi potez na mjestu predsjednika?

Prvi je potez ženidba. Srbija mora imati prvu damu, a moja je Maja savršena za to.

Jeste li vi paradoks na koji vlast nema odgovor?

Mislim da su nas utrenirali da cijelu politiku gledamo kao na nešto žestoko mistificirano. “Šuti, što ti znaš, oni su u politici 100 godina”. A onda krenemo od lokalnog nivoa gdje Beli ima 12 odbornika u SO Mladenovac koji su vrlo ozbiljna opozicija i vidi se da se ti iskusni preletači i političari ne znaju nositi s ozbiljnom, argumentiranom kritikom mladih i neiskusnih oporbenjaka. Ništa tu nije mistificirano. Samo iskrenost, integritet i rad.

Kažete da se čujete s Trumpom, a s Putinom ste u rodbinskim odnosima. Izgleda da imate odlične veze u međunarodnoj politici…

Pa, kako ne. Beli je ozbiljan lik i svjetski ljudi to prepoznaju. Ima Beli prijatelje svuda, ako nešto treba srediti, samo javite, dogovorit ćemo.

Je li vam uzor Trump? Vaš imidž pomalo podsjeća na njegov… I jednom i drugom prvo su se smijali, dok nije postalo ozbiljno…

Opet ste pogrešno informirani. Prvo je Beli ušao u politiku, pa tek onda Trump. Kad je Beli predsjedavao Skupštinom u Mladenovcu, Trump je i dalje gradio hotele. Beli je s biznisom završio još devedesetih.

Hoćete li posjetiti Hrvatsku, raditi na unapređenju odnosa?

Naravno. Samo mir, sreća i ljubav. Ljubi Čika sve.

Večernji list

Zagreb kontra mraku, kontra sili

Isticanje kandidature Brune Esih za gradonačelnicu Zagreba unijelo je pravu pomutnju u, inače uhodanu i pomalo predvidivu igru oko bitke za Zagreb. Njezina kandidatura čini se zadnjim, ali i najvećim, političkim iskušenjem za premijera Plenkovića prije nego uplovi u trogodišnju političku bonacu do sljedećih izbora. Naravno, ako sve prođe kako je planirano. Plenkovićev plan za Zagreb mogao bi se opisati kao prepisani recept za spašavanje Agrokora, koji nam ovih dana također stiže iz Banskih dvora: “spasiti Agrokor, ali ne i Todorića”. Recept za Zagreb, onda, glasi: “spasiti Bandićevo naslijeđe u Zagrebu, ali ne i Bandića”.

Simpatizeri HDZ-a dugo su čekali da uopće vide tko bi bio njihov kandidat. Bruna Esih, koja je bila iznenađenje zadnjih izbora, nije dolazila u obzir, iako ona po svojim stavovima očito odgovara HDZ-ovoj bazi, pa je u 1. IJ i osvojila 10 000 glasova, što je HDZ-u donijelo 5. mandat. Umjesto nje išlo se na kandidaturu ministra Gorana Marića, ali je tu kandidaturu vješto preduprijedio Milan Bandić zaposlivši njegovog brata u ZET-u. Potom je nastala zbrka s kandidaturom Andrije Mikulića, koju je zaustavio sam premijer Plenković izlazeći s kandidaturom Drage Prgometa, što je bio hladan tuš i za zagrebački HDZ i za njihovu bazu. Jer, Drago Prgomet je među HDZ-ovim pristalicama sinonim za preletaštvo i nedosljednost. Čovjek koji je promijenio tri stranke nikako ne može uvjerljivo predstavljati politiku “vjerodostojnosti”.

Pa zašto je, onda, najjača stranka u Hrvatskoj izašla s tako slabim kandidatom, koji ne pobuđuje entuzijazam ni među vlastitim pristalicama? Očito je po srijedi neka računica, na jednoj strani izgubiti da bi se na drugoj dobilo. Indikativan je u tom smislu bio prvi Prgometov potez, koji je odmnah po objavljivanju kandidature izjavio da će se povući iz Sabora, što je odmah privuklo pažnju pažljivijih analitičara, koji su taj potez pozdravili i zaključili da jedine kriterije za nove standarde ponašanja koje je istaknuo Prgomet ispunjava - Sandra Švaljek. Ako pogledamo gornju Plenkovićevu formulu za Zagreb, jasno je da se u nju savršeno uklapa upravo bivša Bandićeva pomoćnica. Kandidat desnog centra, koji ne bi trebao pokupiti previše glasova ni na centru ni u svojoj bazi, a time ni naštetiti Švaljekovoj, ne može smetati.

Iako se s lijevog centra već odavno krenulo u kampanju s kandidaturom bivše HNS-ove ministrice Anke Mrak Taritaš, ta kampanja kao da gubi dah u samom finišu. Još uvijek traje oklijevanje Davora Bernardića da otvoreno stane iza njezine kandidature. Puno je razloga za to. Prije svega, podrškom SDP-a njezinoj kandidaturi bi HNS dobio više nego što ima realnu snagu. Također, Bernardić je čedo zagrebačkog SDP-a, i sada kad bi svojoj matičnoj organizaciji trebao pomoći, podrška drugom kandidatu bi moglo djelovati kao čin izdaje vlastite baze. Otuda i napadi na gđu Mrak Taritaš koji stižu od članova SDP-a nezadovoljnih ovakvom situacijom. S druge strane, ovo oklijevanje s tom podrškom kao da je usklađeno sa strategijom koju ima i HDZ, jer ono jača Sandru Švaljek na centru, gdje je prilična gužva. Samo oklijevanje je indikativnije od podrške - i moguće predstavlja signal da se polako krećemo ka velikoj koaliciji na nacionalnoj razini.

Dakle, jedina ozbiljna igra u gradu jest kandidatura Brune Esih. Dok je na ljevici i na centru gužva, na desnici se otvorio ogroman bazen glasova, koje je trebao pokupiti gradonačelnik Bandić, što bi mu osiguralo još jedan mandat. Sad bi, pak, Bruna Esih mogla pokupiti dosta Bandićevih desnih glasača, kao i glasača HDZ-a. Njezinih 7% podrške prije kandidature i bez HDZ-a i ikakve kampanje, sad bi ju lako moglo gurnuti ka drugom krugu i izvjesnoj borbi za gradonačelničko mjesto. Otuda nervoza i kod inače smirenog Plenkovića, pa čak i prijetnje izbacivanjem iz zastupničkog kluba HDZ-a. Također je Plenkoviću nezgodna podrška koju je Esihovoj dao njezin kolega Zlatko Hasanbegović. Hoće li ga zbog toga izbaciti iz HDZ-a? Koliko bi to bilo vjerodostojno, ako istovremeno njegove ministrice Obuljen i Dalić odlaze na predstavljanje programa Sandre Švaljek bez ikakvih posljedica?

S desnice se u Zagrebu, tako, ozbiljno zakuhalo, i pitanje je postoji li ozbiljan odgovor velikih igrača na kandidaturu neovisne Brune Esih? Ona je svjetonazorno jasno na desnici, ali i odaje sliku odmjerene i staložene osobe, pa se teško uklapa u sliku desnog ekstremista. Napadi bi se mogli vraćati kao bumerang i samo razotkrivati planiranu političku igru privida u bitci za prijestolnicu, i na kraju rezultirati ozbiljnim brodolomom velikih.

Večernji list

Teorije globalnog otopljavanja marksizam su naših dana

Kad se krajem osamdesetih komunizam na istoku Europe počeo urušavati i uvoditi višestranačje, a u bivšoj Jugoslaviji pojavile prve ankete javnog mnijenja s pitanjem “za koju biste političku opciju glasali?”, sjećam se da su u tim anketama vrlo visoko kotirale ekološke stranke, često i ispred komunista. To mi se činilo kao inteligentan način na koji su ljudi izražavali svoj prosvjed protiv komunizma, birajući jednu benevolentnu, posve apolitičnu opciju, kako se ne bi izložili opasnosti da ih se optuži da su politički zastranili. Vjerojatno to doista i jest bio slučaj, što se i pokazalo kad su održani stvarni izbori, na kojima su ljudi glasali za neke ozbiljnije političke opcije, a dotad visoko rangirani apolitični ekolozi pali na razinu statističke pogreške.

Međutim, danas mi se čini da je to optiranje za ekologiju umjesto komunizma bilo i nešto više od puke mimikrije. To mi se čini tako naročito ako pogledamo koliko je ekologija postala ideologijom našeg vremena. Njen utjecaj je sasvim usporediv s utjecajem znanstvenog marksizma u vrijeme komunizma. Teze o globalnom otopljavanju svakodnevno pune stranice naših medija, klimatološke postavke utkane su u naše zakonodavstvo, njezina znanstvenost se ne dovodi u pitanje, čitava naša ekonomija je organizirana u skladu s njezinim načelima. Ekologija je sasvim izvjesno postala znanstvenim marksizmom naših dana, dogma koju se ne dovodi u pitanje. Oni koji se na to, ipak, odluče, poput američkog predsjednika Donalda Trumpa, bivaju javno ismijani kao ljudi koji ne vjeruju u znanost, dok oni koji, poput saborskog zastupnika Pernara, iznose bedastoće o kravljem nadimanju kao opasnosti za opstanak planeta, ne nailaze na takav tretman, čak svojim izlaganjima lako priskrbe ponešto od aureole znanstvenosti.

No, Pernar nije izoliran slučaj. Njegove klimatološke pseudoteorije nisu ništa luđe od, recimo, izjava američkog senatora Bernija Sandersa kako je pojava terorističke Islamske države posljedica suše uzrokovane globalnim otopljavanjem, te da će, ako ubrzo ne uvedemo stroge ekološke standarde, u budućnosti biti sve više takvih izazova. Globalno otopljenje je tako, po Sandersu, veći sigurnosni izazov za Ameriku od terorizma. Slično je argumentirala i Hillary Clinton, koja je tijekom svoje kampanje obećavala da će globalno zatopljenje biti jedan od sigurnosnih prioriteta njezine administracije, ukoliko bude izabrana. Takve politike s ivice razuma nisu nailazile na podsmjeh, već na oduševljeno odobravanje medija i svekolike javnosti. Podrška je stizala i od američke akademije znanosti, čiji ugledni članovi ovih dana pozivaju na Marš za znanost, koji će se održati u travnju u znak prosvjeda protiv Trumpova odbijanja davanja potpore ekološkim politikama.

Sve to bi možda i bilo tako kada bi nas zagovornici zelene ekonomije uspjeli uvjeriti da je klimatologija znanost. Međutim, oni to nikad ne čine, već one koji njezine dogme dovode u pitanje proglašavaju neznanstvenim mračnjacima. Zagovornici korištenja fosilnih goriva danas imaju isti tretman kakav su pod komunizmom imali zagovornici slobodnog tržišta. S njima se ne raspravlja, nego ih se proglašava poklonicima pseudoznanosti, neobrazovanima, čak ludima. Genijalni tvorac Dilberta, Scott Adams, nedavno je na svom blogu uputio izazov klimatolozima da bi trebali dokazati znanstveni karakter klimatologije držeći se zdravog razuma i par jednostavnih metodoloških uputa, kojih se drže ostale znanosti pri formuliranju svojih teorija, kao što je formuliranje koherentne hipoteze i njezino verificiranje ili opovrgavanje. Umjesto dobro formulirane teorije, od klimatologa ćemo dobiti samo bezbroj različitih, međusobno nekoherentnih modela, koji nemaju potvrdu u stvarnosti, već na osnovu tih modela samo konstruiraju različite kompjuterske simulacije koje bi trebale potkrijepiti njihove teorije. Igranje kompjuterskih igrica, međutim, nije znanost.

Ekologija je tako postala zamjena marksizmu, onog trenutka kad je marksizam izgubio svoju aureolu znanstvenosti uslijed sloma komunizma. To je ne samo teorija koja treba ponuditi znanstveno ruho našim antikapitalističkim instinktima i nametnuti nova i još luđa ograničenja ekonomiji od onih koja joj je nametao znanstveni marksizam, već i opasan kult, koji zdrav razum želi strpati u sanatorij. Trumpov izbor će na to pseudoznanstveno klimatološko ludilo imati isti efekt kakav je pad Berlinskog zida imao na znanstveni karakter marksizma. Jedino je pitanje kojem će se sljedećem kumiru neprijatelji zdravog razuma sada pokloniti?

Večernji list

Može li Beli stazama Trumpa: Od autsajdera do predsjednika!

Bila bi velika greška opozicionih kandidata, a posebno Aleksandra Vučića, ukoliko ne bi shvatili ozbiljno kandidaturu neozbiljnog Ljubiše Preletačevića Belog! Jer on je tu, rame uz rame sa njima, i planira da pobjedi!

Kandidatura Luke Maksimovića, poznatijeg kao Ljubiša Preletačević Beli, za predsjednika Srbije mnoge je asocirala na početak kampanje za američke predsjedničke izbore. Tada Donaldu Trampu niko nije davao šanse za pobjedu, mediji su ga ismijavali ali i nesvjesno dali ogroman prostor. Kampanja je prolazila a smijeh se lagano pretvarao u muk. Danas je Tramp predsjednik ove moćne zemlje. Da se između Belog i Trampa može povući paralela saglasan je i publicista i kolumnista brojnih regionalnih portala Borislav Ristić iz Osijeka, koji nije krio oduševljenje momkom iz Mladenovca.

– Ovo s Belim u Srbiji je genijalna stvar, ultimativno trolovanje, na ovo nema pametnog odgovora. Šta god da uradi Vučić ide Belom u korist. Prije svega, sama kandidatura Belog otklonila je šanse Vučiću da pobijedi već u prvom krugu. Dalje, vjerovatno će u prvom krugu državni mediji blago forsirati Belog kako bi potisnuli druge kandidate i dali privid demokratičnosti procesa, možda čak i do te mjere da ga poguraju u drugi krug – predviđa Ristić.

Međutim, to je, navodi Ristić, ista greška koju su napravili Barak Obama i Demokratska stranka na početku predizborne kampanje za prošlogodišnje američke izbore.

– Oni su preko mainstream medija forsirali Donalda Trampa tokom unutarstranačkih izbora, vjerujući da je on najslabiji kandidat Republikanske partije, kojeg će lako pobijediti na izborima. Ako Beli prebaci u drugi krug biće ga jako teško napadati, a napadi će mu samo dizati popularnost i primorati opoziciju da ga podrži. U svakom slučaju, jako inteligentna igra, veselica. Ne znam je li uopšte postojao ovakav slučaj u istoriji parlamentarizma – rekao je on.

Ristić dodaje i to da je “linija pređena, da su Belom previše dali na značaju, tako da je sad napad na njega autogol”.

Idejni tvorac pokreta „Beli – Samo jako“ Stevan Vlajić, u intervjuu za portal SrpskaCafe početkom decembra prošle godine, na pitanje da li će Beli da se kandiduje za predsjednika Srbije, je rekao da se to ne otkriva do posljednjeg trenutka, “jer se to tako radi u Srbiji”.

– To mora još da se vidi, vaga se još. U Srbiji je mnogo važno blefirati do samog kraja, ne otkrivati karte. Ukoliko se otkriju, vladajuća mašinerija sve sasiječe u startu. Tako se radi sa protivnicma. Mjesec dana prije izbora se sasiječe sve, da se ne bi slučajno zeznuli i nekoga preskočili – rekao je tada Vlajić.

Podsjećamo, Republička izborna komisija potvrdila je kandidaturu Belog, nakon burne sjednice, na kojoj nisu prisustvovali predstavnici SNS-a. Time je lista kandidata za predsedničke izbore zaokružena na 11 imena.

Pored Belog, u trci za prvog čovjeka Srbije i nasljednika Tomislava Nikolića boriće se i Aleksandar Vučić, Saša Janković, Vojislav Šešelj, Vuk Jeremić, Boško Obradović, Saša Radulović, Aleksandar Popović, Milan Stamatović, Nenad Čanak i Miroslav Parović.

Izbori su zakazani za 2. april, a ukoliko dođe do drugog kruga, on je planiran za 16. april.

Srpska Cafe

Prva, druga, rikverc...Hrvatska?

Vic ide ovako: Europska unija uskoro će ići u dvije brzine, a mi ćemo u rikverc. Pred nama je, naime, sveobuhvatna reforma Europske unije, čije ćemo detalje saznati krajem ožujka, a koja predviđa preustroj EU po principu stvaranja “čvrste jezgre” zemalja koje će se snažnije integrirati i onih koje će ostati izvan tih integracija.

Začuđuje indolentnost s kojom se u hrvatskoj javnosti prate te najnovije turbulencije unutar EU. Ono što zabrinjava jest da ta indolencija svoje podrijetlo vjerojatno ima u odsustvu bilo kakve državne strategije kako da se suočimo s ovim najnovijoim vanjskopolitičkim izazovom. To se moglo vidjeti i po nedavnoj anketi naših eurozastupnika, koji su uglavnom izrazili žaljenje i rezignaciju ovakvim razvojem događaja, koji je za njih očito iznenađujuć. Pretpostavljam da nisu u Bruxellesu da bi razvijali kompleksne emotivne odnose spram EU, nego da bi zastupali hrvatske interese. Nismo dobili dojam ni da MVEP i naša diplomacija, koja već odavno ne radi svoj posao, bolje stoji po tom pitanju. Na njihovoj zvaničnoj stranici nema nikakvih informacija o o tome. Uopće, kod nas kao da preovlađuje stihija i odsustvo bilo kakvog političkog promišljanja ove najdublje krize EU od njezina nastanka. Zašto je to tako?

Ideja “Europe u dvije brzine”, odnosno, stvaranja “čvrste jezgre” Europe nije nova. Ona u biti koincidira s razlozima stvaranja samog europskog projekta. Ti razlozi se nalaze u samorazumijevanju i specifičnom geostrateškom položaju središnje europske države - Njemačke, točnije, u njezinom neprijateljskom stavu prema samoj ideji državne suverenosti i, s njom povezanim, konceptom ravnoteže snaga u Europi. Središnji položaj Njemačke u Europi uvijek je bio izvor zabrinutosti za nju, jer je to istovremeno značilo da je sa svih strana okružena neprijateljima. Stvaranje čvrste utvrde država ili prstena oko sebe bilo je uvijek njezino sigurnosno pitanje. Westfalski sustav “ravnoteže snaga” suverenih nacionalnih država uvijek je predstavljao egzistencijalnu prijetnju Njemačkoj. Projekt europskog ujedinjenja i ukidanje sustava ravnoteže snaga nacionalnih država na europskom kontinentu, odraz je ovih specifičnih njemačkih prilika. Ili, kako je to jednom izrazio bivši kancelar Kohl, “njemačko ujedinjenje i europsko ujedinjenje dvije su strane istog novčića”.

Zbog toga je Njemačka sebe uvijek razumijevala kao “postnacionalnu državu”. Naime, Nijemci sebe nikad nisu vidjeli kao političku naciju, kao naciju teritorijalno uokvirenu državnim granicama, već kao kulturnu naciju, zbog toga što nacionalna država nikad nije predstavljala rješenje njezinih egzitencijalnih izazova. Kao što kaže J. Laughland, san o Svetom Rimskom Carstvu nikad nije napustio imaginaciju Nijemaca. Njemačka nacija uvijek je sebe smatrala “avangardom” s univerzalnim poslanjem. Tom svojom vizijom nadnacionalnog europskog međunarodnog poretka, kako vidimo, uspjela je zaraziti i veliki broj europskih nacija, iako one ne dijele njezine specifične probleme.

Buđenje europskih nacija, naročito onih na istoku Europe, dodatno potaknuto migrantskom krizom i Brexitom, upalilo je alarm za uzbunu. Naime, postalo je jasno da se Europska unija toliko proširila da je počela unutar sebe reproducirati svojevrsni novi Westfalski poredak, a to je poredak koji je njemački projekt Europske unije upravo trebao dokinuti. San o bilo kakvoj nacionalnoj suverenosti i kompeticiji suverenih država unutar EU koncepcijski je suprotstavljen samoj ideji EU. Otuda sada reaktualiziranje ideje Europe u dvije brzine. Taj plan je u nekoliko navrata iniciran, ali je stvar propala jer je u javnost procurio dokument o pet država “užeg jezgra”, koji nije uključivao Italiju i Španjolsku, koje su se tada našle uvrijeđenima. Sada vidimo da je postignut dogovor s ovim zemljama, pa se konačno može krenuti u njegovu realizaciju.

Pitanje je, naravno, gdje smo tu mi? Svakako nismo dio “uže jezgre”, ali nismo ni u bloku istočnoeuropskih zemalja koje su svojim suverenističkim politikama uvjerile Njemačku da je proširenje EU bilo pogreška, te da se treba držati inicijalne ideje “čvrstog jezgra” EU. Naš odnos prema nacionalnoj državi jako je sličan njemačkom “postnacionalnom” receptu, ali ne spadamo u “užu jezgru”. S druge strane, takvo “postnacionalno” shvaćanje države nas blokira da izgradimo partnerski odnos sa zemljama Višegradske skupine. Padamo li tako natrag u nekakav novi balkanski savez? Postoji li neko treće ili posredno rješenje? Na ta pitanja nam moraju odgovoriti naši političari, a ne čekati da nas odnese stihija.

Večernji list

Razgovor s B. Ristićem: Vrijeme kriminaliziranja desnice kao legitimne političke opcije daleko za nama

Poštovani gosp. Ristić, u svojim kolumnama često pišete o temama desnice i konzervativizma u Hrvatskoj, ali i šire u Europi. Za početak razgovora zanima nas kako gledate na dosadašnje poteze Donalda Trumpa, a kako na perspektive njegove politike u budućnosti?

Donald Trump je, kao što znamo, bio kandidat koji je okupio široku koaliciju nezadovoljnika politikom establišmenta, kako demokratskog, tako i republikanskog. On je na uspješan način to nezadovoljstvo uspio artikulirati u pozitivan politički program. Radi se o radikalnom otklonu od dosadašnjih političkih praksi lijevih i desnih elita, koje su se vremenom potpuno otuđile od svoje izborne baze i počele voditi svoju politiku, koja više nije komunicirala s interesima i očekivanjima običnih ljudi.

Američke elite su interese američkog naroda potpuno stavile u službu ostvarenja globalističke agende, a račun za naplatu takvih politika je, naravno, stizao narodu. Pod globalističkom političkom agendom došle su u pitanje sve institucije nacionalne države, od vladavine prava, do demokracije, sigurnosti državnih granica, relativiziranja nacionalnih vrijednosti, itd. Trump je ne samo ukazao na taj problem, nego je uspio i artikulirati konzistentnu alternativnu političku platformu, izraženu sloganom “Amerika na prvom mjestu”. To je politika koja ne želi nacionalne interese više stavljati u službu interesa globalnih ekonomskih i političkih elita.

U tom smislu bih, zajedno s Davidom Horowitzom, autorom knjige “Big Agenda” i jednim od “ideologa” Trump pokreta, rekao da je ovdje po srijedi konzervativna restauracija tradicionalnih institucija nacionalne države, a ne revolucija; on želi američku politiku vratiti na sigurne staze nacionalnog interesa, a ne gurnuti Ameriku u avanturu nekakve globalne revolucije, kamo su je već dugo vremena gurale lijeve i desne političke elite. Dosad Trump nije razočarao, nije se poklonio nijednom starom globalističkom idolu, a nadam se da ni neće. To izaziva zebnju i bijes kod starih elita, i dok traje ta povika na Trumpa, sigurni smo da se stvari kreću u dobrom smjeru. Sreća je da se Trump dogodio u Americi i za ostatak svijeta, jer će to neminovno dati vjetar u jedra i suverenističkim pokretima u Europi i šire. S globalistima na vlasti u Bijeloj kući, to bi bila tek junačka borba bez izgleda na uspjeh.

Je li pobjeda Donalda Trumpa poraz „političke korektnosti“ i najava jačanja nacionalnih država u Europi?

Svakako da je kod običnog Amerikanca najviše revolta proizvodio taj pokušaj nametanja jednog drvenog, ideološkog rječnika i novih vrijednosti. To stalno moralno dociranje odozgo, koje ti govori da su tvoje tradicionalne vrijednosti inferiorne, da pripadaš jednom zaostalom, nazadnom svijetu, da se moraš iz korijena promijeniti i prihvatiti nove vrijednosti ako želiš ući u taj bolji svijet, to Amerikanci ne vole. Oni su demokratska nacija i po prirodi stvari ne trpe popovanja. Amerikanci mijenjaju svoje elite.

Kako će s tim ići u Europi, vidjet ćemo. Kod nas još uvijek ima dosta tog starog feudalnog, aristokratskog kodeksa i gledanja na stvari. Mi smo uvijek bili blagonakloni prema svojim gospodarima, nikad se s njima nismo obračunali, uvijek smo zazirali od demokracije i pokreta odozdo. A za jake institucije nacionalne države to je ključno, ta vrsta samosvijesti, samopouzdanja, sigurnosti u sebe. Amerika i Velika Britanija okružene su oceanima, oni nemaju neprijatelja, osim meksičkih vrtlara i poljskih zidara.

Mi u Europi smo nesigurni, živimo na malom prostoru, tijesno je, jedni drugima gledamo u prozor, i stalno se osvrćemo što će onaj drugi reći. Mi nikad ne govorimo istinu, već stalno lažemo jedni druge i sami sebe. Tako da je jedna vrsta političke korektnosti modus vivendi u Europi, i toga je teško otarasiti se. Kod nas su temelji truli, i to je razlog za brigu.

Tako da bi moj odgovor bio da je kod nas u Europi zadatak puno teži, jer pored jačanja institucija nacionalne države, potrebno je i jačanje demokratske svijesti i samopouzdanja, vjere da se možemo osloniti na vlastite snage a da to odmah ne shvatimo kao rizik i egzistencijalnu ugroženost, jer je to onda stanje paralize.

Ja sam za jačanje institucija nacionalnih država u Europi zato jer to vidim kao jedini način političkog odrastanja i sazrijevanja europskih nacija. Članstvo u EU je poput tutorstva, koje može imati određene benefite za nacije poput hrvatske, ali nas to tutorstvo stalno drži u vrsti “samoskrivljene nezrelosti”, u vječnom političkom pubertetu. Moramo krenuti politički odrastati, a to možemo samo ako se oslobodimo tutora i oslonimo se na vlastite snage, kakve god one bile. To je teži put, ali jedino mogući. Samo tako možemo trajno ojačati i institucije demokracije, vladavine prava i tržišne ekonomije, što sada pokušavamo kroz članstvo u EU i njezine institucije. Kako vidimo, uzalud.

Uz izbor Trumpa za američkog predsjednika prošlu je godinu snažno obilježio i tzv. Brexit. Koje će po Vašem mišljenju biti posljedice britanskog izlaska iz EU?

Čim su Britanci izglasali Brexit postalo je jasno da je kriza EU puno snažnija nego što je itko predmnijevao. Za EU je postalo od ključnog značaja spriječiti da se kriza s Otoka prelije na Kontinent, dok je za Britance postala stvar od nacionalnog interesa upravo prelijevanje krize na Kontinent, kako bi ublažili potrese kod kuće. Zato su Juncker i Merkel imali onako oštre stavove prema Britaniji, požurujući njihov izlazak, što je moglo djelovati čudno nekome tko žali zbog Britanskog odlaska. Oni su gledali da “trulu jabuku” čim prije izbace iz vreće kako bi sačuvali ostatak “zdravim”. Britanci su, s druge strane, krenuli u žestoku diplomatsku ofenzivu, tražeći saveznike na Kontinentu, dajući podršku euroskepticima i onima koji nisu zadovoljni s politikom europskih elita.

Nama bliže, iz britanskih diplomatskih krugova je lansirana ideja o demontiranju multietničkih država i formiranju nacionalnih država na Balkanu, kao trajnom rješenju za jugoistok Europe. Ja se s takvom argumentacijom mogu složiti, jer mislim da, dugoročno gledano, samo nacionalne države mogu garantirati prosperitet i izgradnju snažnih demokratskih institucija, ali ovu inicijativu treba gledati i u kontekstu preseljenja krize na Kontinent, pa se treba paziti da takva jedna inicijativa ne završi u kaosu i pukom izazivanju nestabilnosti radi nestabilnosti.

S druge strane, Njemačka i europske elite pokušavaju smiriti jugoistok Europe, jer im ne treba još jedno žarište krize, ali, po mom mišljenju, na potpuno pogrešan način, kroz stvaranje novih nadnacionalnih ekonomsko-političkih asocijacija, što je prijedlog koji je nedavno iznio premijer Srbije Vučić. To su neke od nama bližih i daljih igara koje su se pojavile na stolu nakon Brexita i intenziviranja krize u EU. Mi moramo biti tu mudri, i ne povoditi se za ideološkim strastima, već imati jasnu predodžbu o onome što se događa, procijeniti što od toga ima dugoročni, a što tek kratkoročni vijek trajanja i rukovoditi se trajnim nacionalnim interesima.

Međutim, kakve god bile političke inicijative i ponuđena rješenja, o ishodu krize u EU odlučit će ekonomija, odnosno, opstanak ili slom eura i Eurozone. Politički procesi mogu te stvari ubrzati ili odgoditi, ali tu će se odlučiti sudbina EU. Euro teško može preživjeti još jednu krizu poput one u Grčkoj, naročito ako u pitanje dođe neka veća ekonomija, poput talijanske, recimo. Tada bi se kriza prelila u samu Njemačku, čija ekonomija i financira čitav europski projekt, a kad njihovi umirovljenici, recimo, shvate da im je taj projekt pojeo mirovine, to bi bio i kraj čitavog EU projekta. Ne prizivam takvu krizu, više bih volio da je politička rješenja preduprijede, jer bi to značilo da čitav naš kontinent tone u kaos, ali treba biti svjestan te opasnosti u koju su nas gurnule naše elite izgrađujući svoju EU-topiju.

Uskoro nas očekuju izbori u Nizozemskoj, gdje kao glavni favorit slovi Geert Wilders, kojega mediji označavaju kao euroskeptičnog populista. Možmo li u slučaju pobjede Wildersa u Nizozemskoj očekivati izlazak te države iz EU?

Nizozemska je važna europska zemlja jer pripada tzv. europskom jezgru, kako su to govorili stari njemački imperijalisti, a što je termin koji, kako vidimo, ponovno ulazi u uporabu, preko ideje o “Europi u dvije brzine”. Geert Wilders svakako je izbio na prvo mjesto na valu Trumpove pobjede i generalnog uspona desnice u Europi. Vidimo i da ga ankete zadnjih dana stavljaju na drugo mjesto, želeći mu umanjiti popularnost, što je igra poznata iz vremena Brexita i kampanje za američke izbore.

Wildersova Stranka slobode (PVV) vjerojatno će osvojiti prvo mjesto, ali je pitanje hoće li uspjeti i formirati vladu. On je dao podršku prvoj Vladi sadašnjeg premijera Ruttea, no vidjet ćemo hoće li mu on sada uzvratiti uslugu. Migrantska kriza i islamski teroristički napadi na europskom tlu svakako su važno pitanje, ali je i problem europske desnice što rijetko uspijevaju, poput Trumpa, formulirati pozitivan politički program, predstaviti ljudima jasnu alternativu koju nude. To je zadatak koji tek stoji pred europskom desnicom, pa će onda i izborni rezultati biti čistiji. Ne može se pobjeđivati samo na valu nezadovoljstva i privlačiti protestne glasove samo anti-programima.

Kako god bilo, medijske fetve koje ga etiketiraju kao islamofoba, čak fašista, neće biti dovoljne da ublaže činjenicu da se radi o ozbiljnoj političkoj snazi na koju se mora računati. Mišljenja sam da jedino izlazak u susret euroskeptičnim, suverenističkim snagama u Europi može danas spasiti EU, kojoj su neophodne radikalne reforme. Eurokrati nemaju rješenje, ali imaju moć, i to je opasna situacija, jer su postale gluhe na zahtjeve odozdo, pa čitava stvar može završiti u kaosu. Glavni problem EU i inače je nedostatak demokracije. Dakle, neka vrsta kompromisa je neophodna, i vjerujem da će Nizozemci kao najstarija europska demokracija znati naći rješenje za tu situacija. Ako ne budu, Nexit bi mogao postati izvjesno rješenje.

U medijima se dosta špekulira o „opasnosti“ da Marine le Pen odnese pobjedu i postane francuska predsjednica. Uz nju kao istaknuti kandidati spominju se Emmanuel Macron i Francois Fillon. Kakve su Vaše procjene?

Ukoliko Marine Le Pen doista pobijedi na izborima u Francuskoj, to će vjerojatno biti katalizator raspada ili radikalne reforme EU u smjeru labavog saveza suverenih država. Naravno da su europske elite i njihovi medijski trbuhozborci uplašeni, jer je u EU projekt ugrađeno dosta novca i mnogo karijera. Većina današnjih političara u Europi je u potpunosti vezala svoju sudbinu za opstanak EU, tako da nije čudno da oni bilo kakvu promjenu tu vide kao potpisivanje vlastite političke smrtovnice.

Ipak, ja ne mislim da će Le Penova odnijeti pobjedu, osim ako ne napravi iskorak u narednih dva mjeseca i pored antiimigrantske politike formulira i jasnu pozitivnu političku agendu, ka čemu je pokušala napraviti iskorak sa svojim izbornim manifestom od 144 točke. Emmanuel Macron je tipičan kandidat establišmenta, iza koga će stati financijska i politička elita. Njegove šanse ne treba potcijeniti, ankete ga favoriziraju, no mišljenja sam da mu duh vremena ne ide na ruku.

Moj favorit na ovim francuskim izborima je François Fillon, koji je osvojio stranačke izbore unatoč željama stranačkog vrha. Ako preživi afere i podmetanja koje dolaze odatle, vjerujem da ima velikih šansi za izbornu pobjedu. Vidimo da je uspio konsolidirati se nakon korupcionaške afere oko njegove supruge, te da je danas povukao svoju kandidaturu Alain Juppe, koji se nadao uskočiti kao kandidat republikanaca, ako bi se Fillon zbog afere povukao. Za razliku od svojih konkurenata, koji imaju samo napuhane ankete, Fillon ima glasove stranačke baze, i tu je njegova snaga. Ovi napadi na njega, ako ostane u utrci, mogli bi se okrenuti u njegovu korist, jer će stvoriti od njega žrtvu u očima birača, pa bi mogao privući dio protestnih glasova, a to bi mu koristilo i u drugom krugu protiv Le Penove, jer se onda na njega neće moći tako lako lijepiti etiketa da je kandidat establišmenta. Uz to, Fillon se približio Le penovoj i u stavovima oko imigracije, pa ju ugrožava i na tom polju. Tko god od njih dvoje pobijedi, dakle, donijet će značajne promjene i u politici EU.

Meni je Fillon i svjetonazorno blizak, pa sam tu možda malo pristran, jer po svom habitusu odstupa od tipično francuskog sekularističkog republikanizma i revolucionarne tradicije, u koju se puno bolje uklapa Marine Le Pen. Meni je u svakom slučaju bliža konzervativna desnica anglosaksonskog tipa, nego francuska tzv. Nova desnica, koja baštini dosta tih revolucionarnih elemenata. No, tko zna, izbori su u Francuskoj, pa možda ono što nekome sa strane izgleda kao prednost, za Francuze bude glavna mana…

Možda i najvažniji izbori ove godine bit će u Njemačkoj. Neki analitičari ističu da bi poraz Angele Merkel mogao dovesti do velikih preslagivanja u Europi…

Da, svakako su to najvažniji izbori, jer je Njemačka i najvažnija zemlja u EU. Ali, pogledajte tko je isplivao kao glavni favorit i alternativa Angeli Merkel – Martin Schulz! Dakle, dvaput gore. Moram priznati da mi je nevjerojatno da jedna tako velika nacija poput njemačke ne može izbaciti nekog kvalitetnijeg lidera. Pa, Martin Schulz je čovjek koji nije završio ni srednju školu, dakle, netko intelektualno prilično potkapacitiran, uz to vrlo uskogrud i arogantan političar, koji izaziva podjele, a ne stvara kompromise. Nevjerojatno je da ljevica, koja se obično diči svojom pameću i obrazovanjem, nije uspjela iznjedriti kvalitetnijeg kandidata.

U svakom slučaju, ako Schulz postane novi njemački kancelar, to će se jako negativno odraziti na EU, jer mislim da bi njegova politika bila politika slona u staklarnici. On bi snažnije od Merkelove inzistirao na homogenizaciji unutar EU i nudio bi unitaristička rješenja u situaciji kad treba voditi politiku popuštanja i relaksacije EU arhitektonike. Uostalom, pod njegovim liderstvom je EU i došla u sadašnju jadnu situaciju – kako bi on mogao riješiti probleme kad je on dio problema? S druge strane, generalno nemam povjerenja u ankete, jer ankete ne služe mjerenju javnog mnijenja, već njegovom formiranju, pa bismo na ove rezultate koji nam se plasiraju mogli gledati i kao na oblik pritiska na Angelu Merkel da odustane od kandidature i prepusti mjesto nekom drugom kandidatu. Naime, ona je svojom politikom otišla previše ulijevo, čime je CDU otvorio desni bok, pa je na toj strani krenula rasti AfD. Merkel sigurno ne može povratiti te desne glasače, ma koliko pokušavala, recimo, revidirati svoju imigrantsku politiku, sve je to neuvjerljivo.

Međutim, neki novi kandidat, koji bi iznio svoju novu platformu, mogao bi pokušati povratiti povjerenje desnih glasača, jer, kako vidimo, politika približavanja centru nije dala očekivane plodove i ugrozila je dominantnu poziciju koju CDU ima već duže vrijeme u njemačkoj politici. U svakom slučaju, njemačka politička scena teško može stvoriti prihvatljivu alternativu politikama današnjih njemačkih elita.

Možemo li prema Vašim procjenama očekivati da EU opstane u obliku u kakvom danas egzistira?

Mislim da je nakon Brexita i Trumpove pobjede klatno povijesti otišlo toliko u stranu da je teško govoriti o bilo kakvoj stabilnosti za stare političke globalističke strukture, a EU je upravo jedan od najreprezentativnijih kreacija globalizma danas. Posljedice sloma tog projekta mogu se samo ublažiti, ali za njegovo očuvanje je kasno. Drugim riječima, mislim da ćemo malo od nekih strateških politika vidjeti u tom smjeru, sad je na djelu samo nagon za preživljavanjem i podjela plijena.

Projekt EU, stvoren kako bi Europi ponudio stabilnost i ekonomski prosperitet, vodi nas, tako, nazad u hobsovsku džunglu. Ja se samo nadam da će se EU uspjeti reformirati prije nego dođe do konačnog ekonomskog, pa i političkog sloma čitavog projekta. Tako možemo ublažiti njegove posljedice. Što se više distanciramo od EU i pustimo neke alternativne pojaseve za spasavanje, tim bolje za nas. Na žalost, naše elite to ne vide tako. Nedavna inicijativa za napuštanje nacionalne valute i ulazak Hrvatske u zonu eura, vidim kao opasno vezivanje naše nacionalne sudbine za jedan propali projekt i recept za katastrofu.

Mislim da je vrijeme da napravimo Plan B, kao što to očito već rade sve ozbiljne europske nacije. Trebamo definirati naše nacionalne interese mimo EU, i vidjeti koje su to inicijative koje bi nam mogle koristiti. Možda je to, primjerice, snažnije uključivanje u Višegradsku skupinu, gdje bismo mogli naći mjesta za energetske projekte, možda treba zaigrati s Britancima, možda pojačati suradnju s novom Trumpovom administracijom, treba vidjeti. Sve je stvar procjene i računa koristi i štete. No, prije svega treba biti načisto s tim što su nacionalni interesi Hrvatske. Više članstvo u EU i obveze koje proističu iz tog članstva ne mogu biti jedini odgovor. To je zadatak naše političke i intelektualne elite. No, ne vidim da se na tom polju nešto puno radi. Vidim samo inerciju i pokušaj okretanja glave na drugu stranu. Izazova se ne treba plašiti. Kriza EU može biti naša šansa da politički odrastemo i oslobodimo se nepotrebnog tutorstva i nezrelosti.

Nedavno ste moderirali tribinu s temom konzervativizma. Imamo li u Hrvatskoj strnaku koja bi se mogla označiti konzervativnom?

Na inicijativu mog prijatelja Ivice Vuletića i vlasnika knjižare “Nova”, koja je već dva desetljeća glavni centar kulturnog života u Osijeku, pokrenuli smo seriju tribina pod nazivom “Hrvatska iz desne perspektive”. Već su održane dvije, s Borisom Havelom, s kojim smo razgovarali o migrantskoj krizi i sukobima na Bliskom istoku, te sa Stjepom Bartulicom, koji je govorio o specifičnosti konzervativne pozicije u odnosu na ostale političke koncepte, a u četvrtak nas čeka tribina s profesorom Tomislavom Sunićem na temu Nove desnice u Europi i kod nas. Tribine prenosimo i putem live streama na Facebook stranici knjižare Nova na inicijativu zainteresirane publike koja nije iz Osijeka.

Ideja je dati uvid u presjek stanja na hrvatskoj desnici, tako što ćemo o tome razgovarati s nekim od glavnih intelektualnih predstavnika s desnog ideološkog i političkog spektra. Mislim da je to potrebno jer se u javnom prostoru nastalo previše optužujuće buke prema desnici, da je fašistička, isključiva, netolerantna, itd., tako da imamo samo tu jednu jako iskrivljenu i suženu sliku, koja ne pridonosi racionalnom dijalogu u hrvatskom društvu. S druge strane, to se čini potrebnim i stoga jer očito prisustvujemo slomu dominacije lijeve političke paradigme, koja je vladala gotovo čitavo stoljeće, ne samo kod nas, nego i u svijetu, te usponu desne političke paradigme. Naime, prije su ljudi od ljevice očekivali odgovore na pitanja “tko smo, odakle dolazimo, kamo idemo?”, dok danas na ta pitanja traže odgovore od desnice. Desnica je ta koja će definirati našu budućnost. To je trenutak koji smo mislili da je vrijedno zabilježiti.

Što se tiče desnice u Hrvatskoj, mislim da se mi nalazimo u jednoj paradoksalnoj situaciji, nekoj vrsti stalnog raskoraka sa svijetom. Naime, dok smo mi bili nacionalisti, svijetom je dominirala globalistička politika; sad kad su nas konačno “ukrotili” i kad smo postali globalisti, u svijetu trijumfira nacionalizam. Tako i imamo ovu situaciju da je kod nas na vlasti desnica koja je pristala uz globalističku političku agendu i koja sudbinu Hrvatske pokušava usko vezati uz sudbinu Europske unije. Po tome je aktualna politika HDZ-a po svemu slična, a moguće i prepisana, politika CDU i Angele Merkel. To je desnica koja se posipa pepelom i vodi jednu, u biti, ljevičarsku politiku, klanja se lijevoliberalnim kumirima.

Ne vjerujem da takva politika ima nekakvu budućnost. S druge strane, ne vidim da se puno radi na tome da se definira alternativna desna politika, koja bi bila suverenistička i koja bi komunicirala s aktualnim trendovima u svijetu. Postoje istaknute intelektualne figure, poput, recimo, gostiju na našoj tribini, ali još smo daleko od toga da se definira jedna platforma na desnici, koja bi onda našla svoju rezonancu i na političkoj sceni. U svakom slučaju, treba omogućiti da ideje kolaju, pa će vremenom i to doći na svoje. I to je dio našeg političkog odrastanja.

Slažete li se s tezom da Hrvatska zapravo nema ekonomsku desnicu budući da sve stranke podupiru tzv. rodijaški kapitalizam?

Tako je to kod nas, mi svaku ideju prilagodimo sebi i svom karakteru. Možda drukčije i ne može biti. Nakon 25 godina hrvatske neovisnosti očito je da stvari ne idu onim tijekom kako smo zamišljali, upravo zbog tog otpora “same stvari”. Ispostavilo se da je glavni problem Hrvatske to što je puna Hrvata, da parafraziram Stevea Sailera, tj. taj naš nacionalni karakter. Tako smo umjesto kapitalizma dobili hrvatsku verziju kapitalizma, umjesto vladavine prava hrvatsku verziju vladavine prava, umjesto demokracije – demokraciju na hrvatski način.

Naime, svi mi savršeno znamo kako u teoriji izgledaju sve te političke vrijednosti kojima smo prisegnuli, ali u praksi dolazi do aberacija koje su tolike da smo s pravom frustrirani. Ne možemo se više izmotavati i vjerovati da nešto nismo ispravno shvatili, da je potreban samo još jedan korak, bolje definiranje, da je potrebno uložiti jedan mali dodatan napor, i da će sve leći na svoje mjesto. Neće, to su iluzije. Takvi smo kakvi smo i sporo se mijenjamo. Možda je ovo što sada imamo ono najviše što možemo dati u pogledu usvajanja tih vrijednosti koje nazivamo zapadnima?

Uostalom, vladavina prava, kapitalizam i demokracija su vrijednosti ponikle u anglosaksonskom svijetu, one su izraz njihovog nacionalnog karaktera i prirodno je da savršeno funkcioniraju u tom ambijentu. Da je Hrvatska puna Engleza ili Danaca, vjerojatno bismo već odavno imali uzornu i dugu tradiciju hrvatske demokracije i vladavine prava. Tu se ja razilazim s mojim prijateljima ekonomskim liberalima, s kojima dijelim jednak entuzijazam za principe tržišne ekonomije.

Liberalizacija ekonomije, uz nedirnuti koruptivni karakter našeg naslijeđenog morala, može stvoriti eksplozivnu smjesu koja će ljudima samo ogaditi kapitalizam. Mislim da se te stvari ne mogu gurati odozgo, pukom aplikacijom tržišnih rješenja, bez ozbiljne kulturne reforme. Kultura i moral su važniji od ekonomije. Ona je temelj, i ako to imamo, onda s ekonomijom ide lako. Potrebno je vrijeme, strpljenje, ulaganje u obrazovanje nacije, kako bismo tu napravili odlučujuće pomake.

Drugim riječima, možda u ovom trenutku nije toliko imperativ što više slobode i liberalizma, jer to onda u krajnjoj liniji znači povlađivanje instinktima i našim atavizmima, koji nas i jesu doveli u ovako jadno stanje, već što više moralne discipline i stege, kako bismo uspjeli oduprijeti se instinktima naših predaka i odgojiti generaciju koja će nas pogurati u smjeru kojim želimo ići. Bez toga, ma koliko mi deregulirali tržište, korupcija će i dalje izjedati našu ekonomiju, ma koliko komisija i povjerenstava osnovali, nepotizam će urušavati naše institucije, ma koliko pokušavali definirati dobre politike, stari nagoni će ih pretvoriti u ekstremizam koji će ispuniti onaj minimum prostora neophodan za definiranje toliko potrebnog nacionalnog konsenzusa. Bez moralne obnove našeg društva, svi napori oko preuzimanja dobrih praksi sa Zapada i njihovog oponašanja, čini mi se, davat će tek jadne rezultate.

Pojam desnice u Hrvatskoj je praktički kriminaliziran. Možemo li u budućnosti očekivati stvaranje jedne jake desne stranke koja će biti alternativa HDZ-u koji predstavlja desni centar?

Kao što sam rekao gore, čini mi se prirodnim da se otvara prostor za definiranje snažne desne alternative upravo u trenutku dok je desnica na vlasti. Kad je na vlasti ljevica, onda se desnica prirodno okuplja oko najjače stranke kako bi pobijedila. Ljevica je sad u dubokoj krizi, iz koje se možda zadugo neće izvući, pa je za očekivati da se političke podjele sada odvijaju na desnom političkom spektru. Svakako da je vrijeme kriminaliziranja desnice kao legitimne političke opcije daleko za nama. Aktualna antifašistička povika koja dolazi s ljevice samo je bacanje prašine u oči kako bi se sakrila vlastita slabost i nesposobnost da sami ponude odgovor. Plašenje fašizmom više nikoga ne može uplašiti i najviše šteti samoj ljevici.

Glavni problem hrvatske politike je, tako, to što elita nema konkurenciju. S druge strane, mene raduje da se pokreće živa rasprava na desnici oko nekih temeljnih političkih i moralnih pitanja. Ljevica je iscrpila svoj rezervoar odgovora, ali na desnici je dosta živo. Vidjet ćemo kakve će odgovore dati. Ako budu kvalitetni i ako odatle bude artikulirana neka nova desna platforma koja će konkurirati aktualnoj politici desnog centra, onda možda neće biti potrebe za političkom ljevicom, kako je to danas, recimo, u Poljskoj ili Mađarskoj, a vidjeli smo da se u tom smjeru stvari odvijaju i u Francuskoj, Nizozemskoj i drugdje. Ako diskusija na desnici ne ponudi neke nove odgovore, već to bude samo recikliranje starih politika, ljevica će se vratiti sa svojim, također starim idejama i promašenim politikama.

Izvor: HKV

Treba nam reforma glave, a ne institucija

“Čujte, brat...uvijek je netko nekome brat”, odgovorio je ministar mora, prometa i infrastrukture, Oleg Butković, na novinarski upit o tome vidi li što sporno u imenovanju Svetimira Marića, brata ministra državne imovine, Gorana Marića. Lapidarnost kojom je izrečena ta tvrdnja zanimljivija je od samog nevještog pokušaja opravdanja očitog slučaja nepotizma i korupcije vladajućih pri zapošljavanju u državnim tvrtkama. Ta lapidarnost govori ne samo o tome da je korupcija u našem društvu normalna stvar, već i da je podržana jednom vrstom morala, morala koji nalaže odanost svome klanu ili plemenu. Taj moral je u sukobu s univerzalnim moralnim načelima, recimo, onima koja su popisana u Dekalogu, ali je on ponegdje još uvijek žilav i čvrsto ga se držimo. Primjerice, kod nas u Hrvatskoj.

Možda ne postoji nijedan društveni problem na koji nije potrošeno više tinte nego što je to problem korupcije. Postoje tone izvještaja, osnivana su povjerenstva, različite komisije, radile su se reforme pravosuđa, u predizbornim sloganima tema korupcije je omiljena šala političara, pa opet, tu je najmanje pomaka ostvareno. Sve te mjere protiv korupcije oslanjale su se, u biti, na jedno liberalno vjeruju, koje kaže da je čovjek po prirodi dobar i nekorumpiran, a da je država ta koja ga kvari. Drugim riječima, da ne postoji izazov koji pred pojedinca stavlja zlo državnog vlasništva, kao nečeg što je svačije i ničije, ne bi postojala ni korupcija. Recept je, otuda, taj da treba što više smanjiti državu i državno vlasništvo, pa ćemo se tako riješiti i korupcije. Treba smanjiti ponudu, pa će nestati i potražnja, sasvim nabožno i netržišno zaključuju liberali. Ili, prevedeno na politički jezik, korupcija je posljedica produženog djelovanja bivšeg socijalističkog režima.

Sklon sam posumnjati u ova objašnjenja. Ako bacimo pogled, recimo, na godišnje izvještaje Transparency Internationala o stanju korupcije u svijetu, primjetit ćemo da ne postoji potpuno poklapanje između glomaznosti države i razine korupcije. Mnoge europske zemlje imaju glomazan državni aparat i državnu svojinu, a opet imaju nisku korupciju, dok u drugim zemljama imamo mali djelokrug državnog uplitanja, pa opet imamo visoku razinu korupcije. To govori o tome da problem korupcije nije vezan za institucionalna i politička rješenja, već da se više tiče moralnih shvaćanja u jednom društvu. Odnosno, u pravu je Oleg Butković, a ne liberalni reformatori hrvatskog društva. To što u Hrvatskoj imamo toliko rodbine i braće, veći je problem od loše provedenih reformi naših institucija. Naslijeđeni moral našeg društva je glavna je zaprijeka reformi naših institucija, a taj moral je u velikoj mjeri incestuozne prirode. Nepotizam i korupcija izraz su neprekinutog i slabo obuzdavanog kontinuiteta incestuoznih praksi naših predaka.

U ranom srednjem vijeku Europom su tumarala mnogobrojna plemena. Do kraja srednjeg vijeka, mnoga od njih su nestala i počele su se formirati zajednice koje danas nazivamo nacijama. Kako su nestala ta plemena? Djelovanjem Rimokatoličke crkve. Naime, presudna stvar u ovom taljenju plemena i stvaranju modernih nacija bila je regulacija braka koju je tim poganskim plemenima nametnula crkva, a među najvažnijima od njih bila je, pored zabrane poligamije i definiranja jezgrovne obitelji, zabrana incestuoznih veza, koje su u to vrijeme bile raširena praksa među tim plemenima organiziranima po principu klanova. Crkva je, svakako, mogla imati svoje razloge za uvođenje ovih zabrana, ali je time pokrenula temeljnu reformu u moralnim shvaćanjima ljudi. Zabranom incestuoznih veza crkva je omogućila stvaranje veza povjerenja unutar proširenog društvenog poretka, koji nadilazi veze lojalnosti klana ili plemena, a bez kojih prošireni društveni poredak ne može funkcionirati.

“U životu sve je igra, osim poštenja”, govorio je stari Kant. Naša moralna shvaćanja temelj su na kojem se gradi čitava društvena zgrada. Stoga nije nevažno koji moral prihvaćamo. Moralnost plemena, u biti, razara prošireni društveni poredak, koji nazivamo nacijom, kao i sve njezine institucije. Nacija postoji kako bi se veze plemenske solidarnosti razvodnile i proširile na sve članove društva, dok plemenska solidarnost te veze kida i kondenzira ih po liniji solidarnosti s pripadnicima proširene obitelji ili plemena. U tom smislu, mi smo genetski socijalisti. To što nepotizam i korupcija nisu nestali s nestankom komunizma, samo je dokaz da smo socijalisti bili i prije uspostave komunizma. Nama je potrebna reforma glave, a ne institucija.

Večernji list