Sad samo kuća pos'o, a birtija može pričekati

Ozbiljna priprema za skoro neminovnu epidemiju globalnih razmjera nije panika, već socijalno najodgovornija stvar koju u ovoj situaciji možemo napraviti

Ovih se dana i na ovaj naš mali kutak svijeta proširio virus iz daleke Kine, koji već neko vrijeme drži čitav svijet u groznici. Nekoliko ljudi je oboljelo, a oni s kojima su bili u kontaktu nalaze se pod nadzorom i u prisilnoj izolaciji. Kako sve prognoze govore da će se infekcija i dalje širiti, ljudi se pripremaju za život u samoizolaciji. Sučeni prizorima uvođenja režima karantene u nekim drugim zemljama, dali su se u nabavku hrane i stvaranju zaliha za “ne daj Bože”.

Nadležni nas upozoravaju kako nema mjesta panici i da se treba ponašati racionalno. To su ponovili toliko puta da smo se svi dodatno unervozili. Kako bi nas smirili neki su stručnjaci sve ilustrirali grafikonima, na kojima su nam prikazali kako je postotak smrtnosti oboljelih tek nekih 2%. Na to su se neki našalili kako taj virus izgleda gotovo bezopasno u odnosu na činjenicu da nas sam život izlaže stopostotnoj šansi da umremo.

Ono što ljude najviše plaši oko ovog virusa jest to da o njemu, u stvari, jako malo znamo. Kafići i trgovi sve su prazniji, izbjegavamo gužve i gradsku vrevu, redovno peremo ruke i držimo se gesla “kuća-pos’o, ništa od birtije”. Ozbiljna priprema za skoro neminovnu epidemiju globalnih razmjera nije panika, već socijalno najodgovornija stvar koju u ovoj situaciji možemo napraviti. U dio tih priprema spada i svođenje većine naših uobičajenih socijalnih kontakata na minimalnu mjeru.

Za uhodani stil modernog življenja, gdje smo stalno izručeni gužvi i gnjavaži u gomili nepoznatih ljudi, ove pripreme za život u karanteni, u nekoj vrsti samoizolacije, izgledaju kao postavljanje čitavog društva da dubi na glavi. Vita activa naše svakodnevice polako se pretvara u vita contemplativa filozofa i pustinjaka. Kao da se čitavo čovječanstvo pred prijetnjom virusa iz Wuhana odlučilo na jedan veliki socijalni eksperiment u kojem smo svi pomalo postali filozofi koji izbjegavaju gomilu.

Iako izazvano nevoljom, ovo okretanje od života u gomili ka sigurnosti svoga doma nije i bez svojih prednosti. Svi znamo koliko nas poslovi vuku od naših bližnjih, kako smo otuđeni i stalno razdvojeni od svojih najmilijih. Ljudi u današnjem svijetu gotovo da i ne žive zajedno, već jedni pored drugih. Kažu, nemaju priliku za to. A sada je, silom prilika, ispalo da ćemo dobiti jednu takvu priliku za bolje upoznavanje svojih ukućana.

A to nije nimalo lak zadatak. Dapače, u neke od najvećih tajni života spada i ona kako bez velikih i nesagledivih posljedica uspjeti organizirati kućanske poslove tako da se pri tome nitko ne osjeća zakinutim. Kako nas upozorava Michel de Montaigne, a njemu kao filozofu i državniku treba vjerovati, “muka u vođenju domaćinstva nije ništa manja od vođenja cijele države”.

Upravljanje domaćinstvom zna biti pravi ropski posao. Zbog toga je potrebno čitavoj stvari pristupiti razumno i naći pravu mjeru između pretjeranog robijanja kućanskim poslovima i potpune nebrige, koja pušta da sve ide kako ide. Tim se poslovima treba baviti samo onoliko koliko je nužno da bismo zadržali bodrost duha i oteli se inerciji i padanju u letargiju. I u prisili kućne karantene važno je zadržati dostojanstvo i ostati slobodan čovjek.

Otuda, da bismo život u karanteni učinili ne samo sigurnim, nego i podnošljivim, nije dovoljno tek odmaknuti se od gomile i povući se u sigurnost svoga doma, već je potrebno i osloboditi se navika života u gomili. Ne treba sada ići toliko daleko kao neki, pa prijatelje pretvarati u poznanike, ali svakako treba naći pravu mjeru kako bismo raskinuli sa starim načinom života i poradili na sebi.

Da to nije nimalo lako i da pred nama stoje veliki izazovi svjedoči i nedavni primjer jedne žene iz Italije, koja je nakon tjedan dana izolacije izjavila kako će sama naći način kako da izađje na kraj s ukućanima ako to prije nje ne uradi koronavirus, dok je jedan čovjek u očaju svoju ženu pokušao smiriti prigodnim citatom Bukowskog, izjavivši: “Nisi mi slomila srce, al’ si mi živcima jeb*** mater.”

To su krajnosti koje treba naučiti izbjegavati u vremenu koje stoji pred nama. Pred tim je izazovom potrebno pronaći u sebi snage za filozofski mir jednog Pascala, koji je znao kako “sva nevolja ljudima dolazi samo otuda što ne znaju ostati mirni u svojoj sobi”.

Večernji list

Kako su se masoni Čede Zareza infiltrirali u hrvatske institucije?

Ono što posebno zabrinjava da je sve ovo veliki propust obavještajne zajednice, kojoj se pred očima paramasonske organizacije iz susjedne Srbije oformila parapolitička udruga, koja u svoje redove vrbuje moćnike na pozicijama i koja želi na neformalan način utjecati na procese u društvu.

Dok se ulicama naših gradova slijevaju vesele i razigrane maškarane povorke, u hrvatskim medijima ovih dana glavna su tema “maškare opasnih namjera” - skupina uglednika željnih moći i utjecaja, koje je netko za velike novce dobro namaškarao i uvjerio da su masoni. Ali ni to što nisu “pravi masoni” ih nije spriječilo da se kroz parapolitičko djelovanje i međusobno interesno povezivanje infiltriraju u hrvatske institucije i zavrbuju - ni manje, ni više - nego glavnog državnog odvjetnika.

I dok se cjelokupna hrvatska javnost, kao i obični puk, smije njihovoj gluposti i javnoj sramoti, čitava stvar nije nimalo bezazlena kako se na prvi pogled čini. Zato bi sve ovo što vam sad želim ispričati bilo smiješno da nije tragično. Naime, sve što ovih dana gledamo i slušamo oko masona i afere koja potresa državno odvjetništvo svoj početak ima, ne biste vjerovali - u Beogradu.

Ukratko, tamo je samoprozvani “veliki meštar” Čedomir Vukić, zvani “Čeda Zarez”, koji se negdje u Italiji domogao lažnih papira koji su mu poslužili da druge uvjeri kako je on mason, osnovao svoju paramasonsku ložu, koju je nazvao Veliki Orijent Srbije. Obećavajući im lažne privilegije i papreno naplaćujući učlanjenje, Čeda Zarez je od nekoliko stotina naivčina u samo godinu dana zaradio više od dva milijuna eura.

Jedan od članova kojima je Čeda Zarez prodao status velikog majstora je i izvjesni Vojvođanin - Zoran Vojnić Tunić. On se iz Novog Sada seli u zagrebačku Dubravu, i po uzoru iz Srbije 2017. osniva Veliki Orijent Hrvatske. Upravo zato su svi članovi ove paramasonske lože uvjereni kako im je “svjetlo” došlo iz Beograda.

Kada je već čitava hrvatska javnost brujala o tome kako će novi glavni državni odvjetnik postati Dražen Jelenić, početkom ožujka 2018. pristupa mu ekipa iz lože i vrbuje ga da im se pridruži. Njemu je to očito toliko “imponiralo” da je po brzom postupku, mjesec dana prije nego će postati glavni državni odvjetnik, primljen u ložu.

Za daljnji tijek priče zanimljivo je da je upravo to vrijeme u kojem Nikica Gabrić preuzima vođenje lože. Ubrzo nakon toga dolazi do raskola, jer je dijelu članova smetalo to što se hrvatskim masonima upravlja iz Beograda. Zato oni osnivaju svoju ložu “Velika loža Croatia”, koju uglavnom čine poslovni ljudi, obavještajni djelatnici i lokalni političari desnog uvjerenja. Njih vodi zagrebački odvjetnik i počasni konzul Rusije, Damir Pokupec. Jelenić pak tvrdi kako on zbog brojnih poslovnih obveza ni na koji način ne sudjeluje ni u radu udruge Nikice Gabrića iz koje je istupio, a ni u radu novoosnovane udruge.

To je važno znati, jer je upravo sukob između tih dviju paramasonskih loža doveo do ovog javnog cirkusa, zbog kojega je Jelenić ostao bez funkcije glavnog državnog odvjetnika.

Naime, priča eskalira na Valentinovo kada javnost doznaje kako je policija privela glavnog urednika, njegovog zamjenika i direktoricu tjednika “7dnevno” zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela pokušaja iznude, a da je oštećeni oftalmolog Gabrić kako ovaj tjednik ne bi objavio vijest da je on “šef hrvatskih masona”. Po puštanju na slobodu privedeni pak na svom portalu objavljuju članak u kojemu tvrde kako oni nisu nikoga reketarili, nego je dan prije objave Gabrić njima prijetio da bi bilo kakva objava tekstova o njemu mogla rezultirati žestokom osvetom.

S druge strane Gabrić je znao da se radi o istinitom sadržaju, jer je osobu koja je priču objavila nazvao “izdajnikom” kojemu su dali da uredi časopis “Loža”, i koji je zloupotrijebio njihovo povjerenje i sve objavio “u svojim novinama”.

Priča će eskalirati u trenutku kada Nacional objavljuje priču da je glavni državni odvjetnik mason. Vidjevši što je na stvari, odvjetnik optužuje Gabrića da je “pokušavao utjecati na tijek postupka”, na što ovaj uzvraća kako ga je “Jelenić prodao” i u svoju obranu javnosti predočava njihovu internu prepisku.

Jelenić je dan kasnije dao ostavku i maknuo se na drugu poziciju - ali je u zraku ostala lebdjeti priča što se to upravo dogodilo? Tek sad s odmakom, kad se izjave aktera i prepiske stave u kronološki redoslijed priča dobija svoje obrise. Iz te je prepiske vidljivo kako je Nikica Gabrić, nudeći se kao netko tko želi nadopuniti iskaz, aktivno sudjelovao u usmjeravanju istrage.

Prvo je ujutro 14. veljače, na dan uhićenja osumnjičenih, Gabrić poslao poruku Jeleniću: “Mjere su vam probijene već odavno. Imam dokaze!!!” Na to mu je Jelenić mudro odgovorio da te dokaze dostavi policiji. Gabrić mu odgovara kako je to učinio, ali optužuje Jelenića kako “traljavo vodi postupak”, te dodaje kako zna da će “kriminalce i reketare danas pustiti kući”. Nakon što su urednici i vlasnica 7dnevno pušteni da se brane sa slobode, oni objavljuju članak u kojemu tvrde kako im je Nikica Gabrić prijetio.

Iz daljnje prepiske vidi se kako je Nikica Gabrić poslao Jeleniću članak u kojem je priča o tome kako je direktor Belupa postao Veliki majstor masonske lože. Smisao slanja te poruke postao je jasan kada smo doznali kako je upravo taj gospodin pozvao Jelenića u masone. Time mu Gabrić stavlja do znanja da je i Jelenić podložan ucjenama druge strane, te da bi, ako bi čitava stvar došla na sud, optužba pala zbog sukoba interesa. Zbog toga Gabrić poziva Jelenića da se izuzme i prepusti nekom drugom da vodi slučaj, ali ovaj to odbija.

Tri dana nakon toga, 18. veljače, izlazi spomenuti članak u Nacionalu, koji će dovesti do Jelenićeve ostavke. Na naslovnici je pisalo: “Dražen Jelenić je mason. To ga uvodi u sukob interesa u slučaju iznude Nikice Gabrića”, dok je u podnaslovu pisalo: “I Vuk Radić, jedan od osumnjičenih iznuđivača, mason je koji je prisustvovao Jelenićevoj inicijaciji i mogao je i njega ucjenjivati da će ga javno prokazati. Policija je iznuđivače htjela pritvoriti zbog zločinačkog udruživanja, ali DORH je sugerirao blaži pristup pa su pušteni da se brane sa slobode. Je li se to dogodilo zbog Jelenićeva sukoba interesa?”

Kada se pogleda kontekst u kojem se na naslovnici objavljuje da je Jelenić mason, postaje jasno tko je imao motiv dostaviti Nacionalu dokumente o tome. Čitavo objašnjenje ponavlja glavne momente Gabrićeve prepiske s Jelenićem. Tom je objavom Gabrić htio zaštititi sebe. Njegov je rezon bio sljedeći: “oni njega ucjenjuju jer znaju da je mason, a ako ja to objavim onda ga neće moći više ucjenjivati”.

Tragikomična situacija u kojoj netko tko sebe naziva masonom dostavlja medijima podatke o drugom bratu masonu. Ali ne samo to, nego i čitavo vrijeme snima njihovu konverzaciju. Doista, tko ne bi poželio ući u ložu koja garantira takav stupanj tajnosti i u kojoj je normalno da Veliki majstor snima razgovore i sve dokumentira, a onda to dostavlja medijima? Velikom majstoru i uglednom liječniku koji priča o GDPR-u i važnosti zaštite podataka, a onda javno iznosi podatke o pacijentima i hvali se čiju je majku operirao.

Kada se sve ovo uzme u obzir, u zraku ostaje lebdjeti još jedno pitanje - je li Nikica Gabrić počinio kazneno djelo, odnosno, nezakonito snimao glavnog državnog odvjetnika Jelenića i naređivao mu što treba napraviti?

Kako bilo, ispada da su dvije parapolitičke lože, preko leđa državnog odvjetnika, koji je njihov član - što dovoljno govori o njegovoj moći prosudbe - vode međusobni obračun. A on je smijenjen ne zato što je mason, nego zato što se u ovoj bizarnoj situaciji našao u sukobu interesa, odnosno, doveo sebe u poziciju da ga se može ucjenjivati.

Dok svi mediji tvrde kako je otišao s mjesta glavnog državnog odvjetnika jer je mason, moglo bi se ironizirati pa reći kako je njegov brzi odlazak upravo potvrda kako nije pravi mason.

I sad je zanimljiva situacija u kojoj je glavni državni odvjetnik ostao bez posla jer je umislio da je mason, ali to ga ne sprječava da ostane zamjenik državnog odvjetnika. Što će biti ako sutra netko objavi članak u kojemu će tvrditi kako je “zamjenik glavnog državnog odvjetnika mason”? A još su zanimljiviji navodni uglednici koji sad sami izlaze pred javnost s priznanjima kako su članovi Gabrićeve lože. “Priznaj prije nego što te prepoznaju”, jer bolje izići sam, nego da te netko razotkriva.

Posebno je zanimljivo kako netko nesumnjivo promućuran poput odvjetnika Veljka Miljevića ispada smiješan dok javno govori o svom viskom statusu unutar lože koja naivcima za par tisuća eura prodaju masonske statuse i smiješne regalije. Zar to što nemaju pristup niti u jednu regularnu ložu nije dovoljan dokaz da se radi o lažnjacima?

Dovoljno je bilo vidjeti par javnih nastupa Gabrića da bi postalo jasno kako on nema nikakve veze s masonima. Tako “veliki majstor” središnju figuru masonskog kulta Hirama Abifa naziva “Hibdo Arifi”, dok njegove riječi o tome kako su “danas masoni pozitivni sa Crkvom, pozitivni su sa jezuitima, nešto malo smetnji ima s Opus deiom u komunikaciji – ali Crkva nije protiv masona” svjedoče o njegovom “pernarovskom” uvidu u odnos Crkve i masonerije. Čovjek ne može vjerovati da odrasli ljudi mogu pričati takve gluposti i javno se razmetati elementarnim neznanjem.

A što tek reći na zanimljivost kada je Gabrić vodio svoje masone u Italiju, kod onih kod kojih je i Čeda Zarez nabavio svoje lažne papire, pa su se pomalo razočarali načinom na koji su im otkrivene “drevne tajne talijanske masonerije”. Tamo ih je dočekao neuredan tip u trenerci, koji ih je, prema svjedočenju, “uveo u podrum zgrade koji je imao tek dvije prostorije, s njima je obavio obred inicijacije u navodno red Memphis-Misraim u roku od dvadesetak minuta, podijelio im diplome te im ponudio da ih odvede u kvartovsku pizzeriju na ručak”. Možemo samo pretpostaviti koliko im je naplatio tih dvadeset minuta “inicijacije”?

Ali, umjesto da odmah shvate kako se radi o prijevari, prema svjedočenju, pred tim su prizorom Gabrić i ekipa osjetili ponos, jer su to shvatili kao da su u boljem stanju nego Talijani koji imaju stoljetnu tradiciju. Tako se postavlja pitanje hoće li Miljenić, koji s ponosom tvrdi kako ima visok “stupanj inicijacije”, kada se osvijesti, tužiti Gabrića i Tunića za prijevaru, jer se ovi lažno predstavljaju i izvlače lovu od ambicioznih naivaca koji su mislili da se napredovanje unutar loža može ubrzati novcem?

Dovoljno je samo pogledati javno dostupne podatke, pa vidjeti kako su oni samo u 2018. godini “prosvijetljenima” uzeli gotovo 1,4 milijuna kuna. Ali ni to nije sve, jer se iz dokumenata koje je objavio tjednik Nacional vidi kako, pored žiro računa udruge, uplate primaju i na žiro račun tvrtke VRHOVNO VIJEĆE 33°, prijavljene na adresi Vodička ulica 20, Zagreb, na kojoj su igrom slučaja prijavljene i sve ostale tvrtke Zorana Vojnića Tunića. Ne kaže se uzalud - dok je ovaca bit će i vune.

Ono što posebno zabrinjava da je sve ovo veliki propust obavještajne zajednice, kojoj se pred očima paramasonske organizacije iz susjedne Srbije oformila parapolitička udruga, koja u svoje redove vrbuje moćnike na pozicijama i koja želi na neformalan način utjecati na procese u društvu. Oni se osjećaju toliko moćno i zaštićeno da mogu vrbovati, ucjenjivati i smjenjivati državne odvjetnike.

Sve to dodatno narušava povjerenje u ionako slabe državne institucije, jer je pitanje lojalnosti zakonima i zakonitog postupanja ugroženo pitanjem lojalnosti “tajnom društvu” visokih državnih dužnosnika. Kriminalcu koji bi angažirao odvjetnika masona, svakako bi bilo lakše ako bi s druge strane bio državni odvjetnik ili sudac koji su također “braća masoni”, a kojima masonski kodeks nalaže da se međusobno pomažu. Tako naša tragikomična zbilja potvrđuje istinitost starog Chestertonova uvida kako je “hereza istina koja prikriva sve druge istine”.

Večernji list

Dr. Boro Nogalo - budući gradonačelnik Zagreba

Aristotel je govorio kako je “za grad bolje da njime vlada dobar čovjek, nego dobri zakoni” - a onaj kojemu vjeruju i koga vole djeca, svakako je dobar čovjek i netko kome će vjerovati i njihovi roditelji. 

Ništa toliko ne pobuđuje oduševljenje kao slika poštenog čovjeka koji ustaje protiv sile i nepravde i u toj borbi ustraje. To je slika koja ljudima priraste srcu i koja ih podsjeća kako nada uvijek postoji - nada da pravda i čisto srce mogu pobijediti bahatost i nepravdu.

Tako je nekima još uvijek živa slika ravnatelja Dječje bolnice Srebrnjak, doktora Bore Nogala, koji zbog zabrane javnog istupanja u krugu bolnice, izlazi na ulicu kako bi dao izjavu za medije. U jednom trenutku se okreće i vidi kako je za njim krenulo čitavo osoblje bolnice - pred tim prizorom na oči mu naviru suze. Potresen je rekao: “S ravnateljskom sam se foteljom oprostio, ali ovaj osjećaj, ovi ljudi… To se ne može mjeriti ni sa čim”.

Ljudi koji su uložili godine truda kako bi svojim znanjem i stručnošću bolnicu podigli s dna, odlučili su ići do kraja. Bilo je to poput scene u kojoj David objavljuje rat Golijatu. Zajedno sa svojim ravnateljom usprotivili su se onima koji su krenuli rušiti njihov višegodišnji san o nečemu boljem. “Mi smo bolnica koja je gradonačelniku uvijek bila mala i nebitna, dok nismo dobili novac i postali klinika. Tada smo mu počeli smetati.”

Svi su se pitali tko je taj srčani, ali opet samozatajni liječnik? Porijeklom Imoćanin, odrastao u Grudama, kao i onaj protiv koga se sada pobunio, ali s kojim, osim tog detalja, nema ništa zajedničko. Umjesto jurenja “kumovskih” veza, Nogalo se odlučio za put liječničkog poziva i pomaganja drugima. Već i letimičan pogled na biografiju pokazuje kako je na tom putu bilo ogromnih prepreka, ali i da je iz njih uvijek izlazio kao pobjednik.

Tako je za vrijeme Domovinskog rata služio na novljanskom području, a potom je bio liječnik u opkoljenom Kiseljaku i srednjoj Bosni. Nakon rata zaposlio se u Domu zdravlja u Kozari boku, gdje pokreće akciju renoviranja i obnove zapuštenog objekta. Naročito se brine o djeci prognanika koja tu žive, i inzistira na cijepljenju romske djece sa zagrebačke periferije. Zbog svega toga postaje omiljen među kolegama, ali i među malim pacijentima i njihovim roditeljima.

Njegove kolege iz tog vremena svjedoče: “Bio je stručan pedijatar i znao je s ljudima... Ujedno je imao i sjajne menadžerske sposobnosti. Bila su to teška vremena, no s tako izvanrednim čovjekom bilo je odlično surađivati.” A onda prelazi u Dječju bolnicu Srebrnjak, koja je tada bila prepuštena nebrizi. Na zahtjev kolega kandidira se za ravnatelja i od bolnice pred gašenjem pravi uzornu dječju kliniku.

Danas je ta bolnica postala nositelj projekta vrijednog skoro pola milijarde kuna. Oslanjajući se samo na kriterije kompetentnosti i timski rad, dr. Nogalo je oko sebe stvarao čuda. A onda su na njega i njegov tim krenuli oni koji iza sebe nemaju ništa, osim vlastohleplja i srebroljublja. Ali, Nogalo nije ustuknuo, već je poslao poruku: „Neću u životu odstupiti od nekih principa kad je u pitanju dobrobit djece.“

Međutim, politika je odlučila staviti interes igrača iz sjene ispred interesa djece, i u želji da smjenom Nogala preuzme kontrolu nad projektom ugrozila njegovu opstojnost. Stoga se ispostavilo kako je jedini mogući odgovor da bi se spasio projekt - onaj politički. Naime, kako je grad vlasnik bolnice, a projekt ugrožava interese moćnika povezanih s gradskom vlašću, jasno je da je jedni način da se projekt spasi - preuzimanje vlasti u Zagrebu.

Tako da je moja poruka doktoru Nogalu - doktore, “Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu.” Sasvim je jasno da nitko tko je uspješan u svom poslu ne ulazi rado u politiku - ali to je pravilo koje vrijedi sve dok se politika ne počne baviti s tobom i tvojim životom. Zato je, doktore, jedini način da pomognete djeci i spasite ovaj projekt - Vaša kandidatura za gradonačelnika Zagreba.

Trenutni je gradonačelnik Milan Bandić osoba koja je direktno odgovorna za ono što se, dr. Nogalo, posljednjih mjeseci događa u Vašem životu. U Zagrebu imamo vlast koja je - i simbolički i stvarno - zaglavila u dubokom blatu. To je vlast koja je zbir onog najgoreg u hrvatskoj politici - vlast koju je jedna partija posijala, a druga se bavi njenim uzgajanjem i održavanjem.

Čovjek na čelu te vlasti je kvintesencija one politike i interesnih skupina koje poput metastaza napadaju i ubijaju svaku zdravu ćeliju u našoj zajednici. Upravo zbog toga njih ne može pobijediti nitko tko bi dolazio iz tog tabora, ni lijevi, ni desni. Njih može pobijediti samo jako zračenje, netko tko predstavlja antitezu tom karcinomu, i njegovu čistu suprotnost - netko tko bi ostao neovisan i tko bi se okružio jednako neovisnim i sposobnim ljudima poput sebe, koji također nisu političari.

Dr. Nogalo bi mogao okupiti tim neovisnih profesionalaca i izaći sa svojom neovisnom listom na lokalne izbore, na kojima bi pozvao svoje sugrađane da ga podrže. Dovoljno je obećati malo poštenja, ali ukoliko bi nastupio s konkretnim projektima i obećao uvođenje reda u gradu, lako bi mogao zadobiti široku podršku. Na taj način bi ta lista postala klin svim interesnim skupinama koje sada isisavaju život iz hrvatske prijestolnice.

Doktore Nogalo, godinama ste pomagali i spašavali djecu, a sad na red dolaze i odrasli. Jer, netko tko je toliko učinio za djecu, sigurno će dobiti povjerenje i njihovih roditelja, baka i djedova. Gotovo jednoglasna podrška dr. Nogalu širokih društvenih skupina, kao i čitave javnosti, oko bolnice Srebrnjak, dovoljna je poruka sama za sebe.

Njegov jednostavan jezik i otvorenost u komunikaciji odmah su pridobili povjerenje i onih koji nisu prije čuli za Boru Nogala. Njegove kolege tvrde kako je to čovjek koji uvijek iz ljudi izvlači ono najbolje. Rijetko se u jednom čovjeku može sresti toliko vrlina, od empatije za druge, beskompromisnog stava i borbe za ideale, ljudskosti u pristupu i građanske hrabrosti, pa do sposobnosti upravljanja velikim projektima i vođenja sustava.

Uostalom, dr. Nogalo je već iznio svoj program kada je rekao: “Ja sam se borio za Hrvatsku, ne za ovakve igrače kojima je njihov interes iznad interesa djece, iznad kršćanskog morala, iznad ljudskog, humanog, iznad istine i pravde. Ne želim to prihvatiti ni mirno gledati. Jedina mi je satisfakcija što je narodu sve jasno, a ovi bahati su podcijenili moć djece, moć malog čovjeka, moć istine.” Jedino što na te riječi možemo uzvratiti jest: “Doktore Nogalo, pomagao si djeci. Sada pomozi i odraslima!”

Aristotel je govorio kako je “za grad bolje da njime vlada dobar čovjek, nego dobri zakoni” - a onaj kojemu vjeruju i koga vole djeca, svakako je dobar čovjek i netko kome će vjerovati i njihovi roditelji. Jer, nije zbog Blata zapeo samo projekt doktora Nogala. U tom su “blatu” već odavno s Bandićem zapeli Zagreb i Hrvatska. Zato je, doktore Nogalo, u interesu svih u Zagrebu, ali i čitave Hrvatske - da netko konačno Bandiću da nogu.

Večernji list

Rijeka - europska prijestolnica komunizma

Nadamo se kako Rijeka može ponuditi nešto više od paleojugoslavenskog treša

Ovih dana imali smo priliku odgledati otvorenje u kojemu je Rijeka postala “luka različitosti” i “europska prijestolnica kulture”. Ali je netko tamo nepažnjom, ili iz neznanja, to EPK preveo kao “europska prijestolnica komunizma”.

Umiješale su se neke sile mraka, pa su čak i prije samog otvaranja počele provokacije. Tako je još u siječnju netko popasao umjetničko djelo Ivana Kožarića, skulpturu “Stog sijena”. Eh, ta primijenjena umjetnost - čim je vani i nije ograđeno stoka sitnog zuba odmah pomisli kako je to hrana za publiku.

Sljedeća provokacija je uslijedila kada je javnosti nepoznat konceptualni umjetnik i ulični performer u crveno - boju krvi - premazao jugoslavensku zastavu. Mediji su to odmah napali kao vadalizam. Nije mi jasno kako to da u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture, ne razumiju kako cilj umjetnosti i jest provocirati i poticati na razmišljanje? Zamislite samo kada bi netko - neki umjetnik - svakoga dana crvenom bojom krvi premazivao jugoslavensku zastavu, i taj svoj performans nazvao: “365 dana podsjećanja na žrtve jednog totalitarnog sustava”?

Zar je moguće da u Rijeci - luci tolerancije, poštovanja i suživota - netko ide ideološki provocirati samo kako bi “pametna desnica” skočila i napravila im besplatnu reklamu? Kako mudro od onih koji nasjedaju. A nitko tu ne gleda drugu stranu, i kako je Rijeka razočarala prave drugove i komuniste - koji su se tu okupili proslaviti 75 godina komunizma - a tamo samo jedna mala jugoslavenska zastava i petokraka, i to ne crvena nego bijela.

Dok neki kažu da se radi o petokraki na koju se može nabosti, drugi govore kako još samo treba da netko na jedan od balkona ispod te bijele petokrake postavi i bijeli polumjesec, pa da svi popadamo od sramote kad netko pomisli da je Rijeka - Istanbul. To bi bila očita provokacija, kao kad je ona žena pokušala isprovocirati gradonačelnika Gojka da je udari kišobranom.

Da je Rijeka pravi grad koji poštuje svoju tradiciju nacrtala bi jugoslavensku zastavu preko cijelog Korza, pa da onda vidimo tko će to moći obojati. Svakom tko zgazi zastavu na čelu nacrtati petokraku, a tko zaobiđe - brkove od jogurta. A ne ovako, da jedna od voditeljica otvaranja otvaranja bude prisiljena ispod haljine skrivati štafetu.

Dok sada umjetnici okruženi sebi sličnima, uvjeravaju nas u vlastitu progresivnost, zauzimaju službene i poluslužbene kulturne institucije, govore o "originalnosti" i  “provokaciji", navodno se boreći protiv kiča i klišeja, a sami promoviraju vlastiti klišej.

Pogledajte samo kako su izveli operu u kojoj Zrinjski umjesto “U boj, u boj” pjeva “Za mir, za mir”. Zamislite samo da tisuće fašista opkole Rijeku, a Nikola sa zidina pjeva “mir, mir, mir, nitko nije kriv, ava, ava, ava, sijeno mi je pojela krava”. Tako nešto izvedu na ulici, a poslije se čude što ljudi ne idu u operu. Ironija svog tog kiča je u tome da je Zrinjskom, kao nekome tko je spreman umrijeti za ideale, više pristajala “Bella ciao”.

Ali to je problem kad se anakrone ideje prodaju kao progresivne. Tako i imamo ironičnu situaciju da paleojugoslavenski konzervativizam vlastiti totalitarni poriv skriva iza firme antifašizma, antifašizama izjednačenog s komunizmom - onog koji je “konceptualno osmislio” drug Staljin, a koji je srušen zajedno s Berlinskim zidom.

Vic je u tome da je - uz promjenu naziva od KPJ u SKJ i zatim u SDP - tu jedna te ista partija neprekidno na vlasti od 3. svibnja 1945. godine. Rijeka je, tako, i službeno potukla rekord SSSR-a u kojoj je najduže u povijesti ostao na vlasti komunizam. Rusi su, naime, s komunizmom krenuli 1917. i odustali već 1991.

Sve to ne iznenađuje, jer ne tako davno je Denis Kuljiš upozoravao kako se bliži velika obljetnica kada će Rijeka doista srušiti rekord i postati metropola u kojoj je najduže u svijetu vladao komunizam. A sada je kolijevka fašizma koja je odnjegovala najdugovječniji komunizam dobila priliku da sa 500 milijuna kuna dobivenih za projekt europske prijestolnice kulture proslavi obljetnicu 75 godina europske prijestolnice komunizma.

Za nadati se je, ipak, kako će Rijeka ponuditi nešto više od paleojugoslavenskog treša, i da će, ako ništa drugo, makar povratiti uložena sredstva i završiti svoje “stolovanje” bar na pozitivnoj nuli. Ne kaže se uzalud da je nada san budnih.

Večernji list

Je li koronavirus stvarna prijetnja hrvatskom turizmu?

Koronavirus je neplanirani događaj, prava definicija “crnog labuda” koji je zahvatio svjetsku ekonomiju.

Udio slučaja u ljudskoj povijesti uvijek je bio potcijenjen. To je donekle razumljivo, jer nam ponos često ne dozvoljava priznati kako ne kontroliramo svoju sudbinu u potpunosti. Takav je stav dodatno pojačan okolnošću da živimo u visko tehnologiziranoj civilizaciji, koja je stvorila osjećaj predvidljivosti i kontrole u svim segmentima naših života.

A opet, kada pogledamo koliko neplanirani događaji i danas mogu preokrenuti smjer povijesti, jasno je da je taj osjećaj sigurnosti u velikoj mjeri lažan. Havarija u Černobilu vjerojatno je više pridonijela padu komunizma nego sva gaženja ljudskih prava, siromaštvo i ratovi koje je taj sustav proizvodio. Ljudi su jednostavno izgubili povjerenje u sustav.

Slične devastirajuće posljedice imao je i uragan Katrina koji je 2005. pogodio američki jug. Prizori kaosa i anarhije u New Orelansu koji su uslijedili i nesposobnost sustava da s njima izađe na kraj, oduzeli su ljudima vjeru da im sustav može pružiti elementarnu sigurnost. Nakon toga nijedan kandidat establishmenta nije imao šanse dobiti predsjedničke izbore.

Primjere kolapsa povjerenja u sustav, koji su imali utjecaja na velike preokrete u povijesti, možemo pronaći i u epidemiji Crne kuge ili Španjolske groznice. Sve su to primjeri “crnog labuda” u povijesti - neočekivanog događaja koji svojim izbijanjem potpuno mijenja pravila igre i ljudske sudbine isporučuje nepredvidljivoj vlasti slučaja.

“Crni labud” pada na pamet i dok ovih dana pratimo vijesti o izbijanju epidemije korona virusa u kineskom gradu Wuhan. Prizori agonije kroz koju prolaze oboljeli obišli su svijet. Ljudi koji padaju na ulici, psihotični napadi panike, mrtvi koji leže ostavljeni po bolničkim hodnicima, slike su užasa. Izvještaji govore da se virus munjevito širi i da se već prelio preko granica Kine.

Od kada je sredinom siječnja službeno zabilježen prvi smrtni slučaj, broj oboljelih je dostigao znamenku od 10 tisuća, dok je broj umrlih premašio 200 potvrđenih slučajeva. To govori da se radi o virusu opasnijem od SARS-a i svinjske gripe, kojima je trebalo dva mjeseca da dođu na tu razinu. Projekcije širenja virusa ovim tempom su stravične i govore da bi do kraja veljače broj oboljelih mogao dosegnuti 50 milijuna, a umrlih milijun.

Epidemija se, navodno, počela širiti s tržnice u Wuhanu, gdje se prodavalo meso divljih životinja, poput zmija i šišmiša. Kako se virus počeo širiti, počela je igra okrivljavanja, od gradonačelnika Wuhana, partijskih vlasti pokrajine Hubei, pa do predsjednika Xija. Mnogi ne vjeruju u službena izvješća i objašnjenja. Kako još uvijek nemamo dovoljno pouzdanih informacija o samom uzroku zaraze, širenje glasina izgleda neminovno.

Postoji i verzija koja kaže kako je virus prenešen iz vojnog laboratorija, koji se nalazi u blizini Wuhana. U prilog tome se navode mutacije na RNK strukturi laboratorijski izoliranog virusa, što bi bio dokaz da je genetski modificiran. Prema nalazima australskih stručnjaka, od šest analiziranih slučajeva nijedan nije imao istu strukturu. Te mutacije objašnjavaju zašto se virus tako brzo i nekontrolirano širi.

Kako god bilo, ako se uskoro ostvare projekcije od milijun mrtvih nikoga više neće biti briga za objašnjenja sa šišmišima i čudnim prehrambenim navikama Kineza. U međuvremenu je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila globalnu zdravstvenu krizu, a Italija izvanredno stanje. Vjerojatno slijedi zatvaranje granica u čitavoj EU. Čini se da idemo ka svijetu karantena, zatvorenih granica i kraja imigracijskih politika.

Udar na globalnu ekonomiju je neminovan. Najizloženije su avio kompanije i turističke agencije. Mnogi operateri su već zabranili letove za Kinu, možda i prekasno. Posljedice po turizam bi mogle biti devastirajuće, jer se sve događa u vrijeme kada se rezerviraju aranžmani za predstojeću sezonu. Za očekivati je da će ljudi između odmora i svog zdravlja prije birati ovo drugo.

Koronavirus je neplanirani događaj, prava definicija “crnog labuda” koji je zahvatio svjetsku ekonomiju. Suvišno je i govoriti što širenje zaraze može značiti za ekonomiju zemlje kojoj turizam direktno generira 16,9% BDP-a. Zato se, čak i ako kod nas ne bude zaraženih, čemu se nadamo, prijetnja čini vrlo ozbiljna. A nakon turističke sezone dolaze nam izbori, pa bi se opet moglo dogoditi da slušamo izgovore o “crnom labudu”, samo što bi ovaj put on bio stvaran.

Večernji list