Zlatni rat za K-plus Vladu

Potres koji je u četvrtak zaljuljao Vladu, prouzročen Plenkovićevim iznenada pronađenim stavom i pripadajućom mu odlučnošću, ostavio je tri Mostova ministra da se brčkaju u plićaku. Njihovo pozivanje na neustavnost takvog poteza dodatno pojačava sliku njihove agonije, jer izgledaju kao netko tko se grebe za fotelju koja mu je izmaknuta. 

Nelijep je to prizor koji budi strahove da bi naša tri mušketira u svom očaju mogli posegnuti za idealima te za vikend krenuti u lov na krupnu divljač. Takva jedna idealistička gesta d'Artagnana i njegovih prijatelja možda je još jedini preostali način, doduše, pomalo grub, kojim bi se mogao osujetiti lukavi naum premijera Plenkovića, samo za ovu prigodu maskiranog u pravog-pravcatog Richelieua, da bez njih presloži Vladu.

Polako naviru sjećanja i prispodobe iz prošlosti, koje nam kažu da ova vlada mora opstati iz istog razloga iz kojeg je prošla vlada morala pasti. Sada je valjda svima jasna - osim možda Davoru Bernardiću - i ona čudna Karamarkova gesta kad je ministra Marića ponudio kao spas, ali nam je jasno i zašto on to tada, u stvari, nije bio. Bilo je to prije izlaganje uzroka problema, nego njegovog rješenja. Jer, vlade mogu padati, osim ako nisu “K-plus Vlade”, ali ne i ministar Marić. 

Za Most se u međuvremenu stubokom sve promijenilo. Dok su u prošlosti bili udarna igla rušenja prethodne vlade, sada su odjednom postali suvišan alat u rukama onih koji su je rušili. Nepotrebni su, iako su pošteno odigrali svoju ulogu korisnih idiota, jer je tu sad Plenković koji puno bolje razumije svoju ulogu od naših razigranih mušketira. Premijer Plenković ih stoga šalje da se pridruže oporbi u “kiseljenju zelja”, možda kao kakav dobar kamen za kupus. Sada druga strana kliče: “Svi za jednog - jedan za sve!”

Pa, kakav je to sjajan plan preslagivanja K-plus Vlade, nakon što su mostovci iz nje najureni, a ostali “veliki igrači” se izjasnili da u takvoj vladi neće učestvovati? Brojati potencijalnu koalicijsku sitnež nije odgovor, jer njih, i za njih, uvijek se nađe dovoljno. Novinarska pitanja Plenkoviću u tom smjeru neminovno su promašivala metu. Jer, ključno pitanje sada nije ima li HDZ potencijal presložiti Vladu s drugim strankama, već ima li Plenković podršku za takvo preslagivanje unutar samog HDZ-a. 

Na toj vagi su Brkićeva struja, s jedne strane, i desna suverenistička struja, okupljena oko Hasanbegovića, s druge strane. Jednima za podršku mora nešto ponuditi, dok druge mora izložiti pritisku da se izjasne kako bi ih se oslobodio. Ulogu jezičca na toj vagi, koji treba prevagnuti na različite strane, igrat će podrška Pupovčevog SDSS-a, koja u ovoj konstelaciji postaje odlučujuća za stabilnost Vlade.

Drugim riječima, da bi Plenković ostao premijer Milijanu Brkiću se nudi mjesto ministra policije uz pomoć Pupovčeva glasa. Kao što smo iz njegove sinoćnje (četvrtak) izjave mogli vidjeti, on je Plenkoviću već dao punu podršku, a vjerojatno i prihvatio mjesto smijenjenoga Orepića. Iako će to njegovo ministarsko mjesto biti plaćeno izdajom vlastite baze, Brkić tu nije imao puno dvojiti nakon napada kojima je zadnjih dana bio izložen povodom kontroverze oko davanja koncesije na Zlatnom ratu u Bolu na Braču. 

Stoga je Brkićeva podrška rezultat pragmatičnog političkog samoodržanja i plaćanja cijene za “aferu Bol". Plenkovićeve riječi da “prvo moramo riješiti ovu situaciju u Bolu”, pa se tek onda baviti pitanjem Mosta i ministra Marića, sada dobivaju puni smisao. Za punu provedbu plana, međutim, potrebno je da desna suverenistička struja unutar HDZ-a, koje se Plenković želi osloboditi, odbije ići Brkićevim stopama. Dakle, bit će potrebno još oduzimanja da bi se sakupilo većinu. 

Pored neovisne Brune Esih, koja je već rekla da neće podići ruku za većinu s Pupovcem, očekuje se da se na sličan način očituju i Hasanbegović i njegova struja. Plenković ih, u biti, gura da se očituju kako neće s Pupovcem da bi onda on mogao ići s HNS-om. Eliminacija suverenističke struje iz HDZ-a bit će pak dovoljno opravdanje Vrdoljaku pred vlastitom bazom da podigne ruku za takvu “vladu nacionalnog jedinstva”. Hasanbegović i suverenisti, s kreditom će moralne vjerodostojnosti, nakon ove nestabilne konstalacije, čista obraza sačekati skorašnje jesenske izbore.

Previše je reminiscencija, podudarnosti i slika bliske prošlosti u ovom potezu premijera Plenkovića da u njemu ne bismo prepoznali tek njezinu lošu repliku, bez snage za dugi život. Ovo nije potres široke magnitude. Čestitati treba na upornosti i iznenada pronađenoj odlučnosti. Sve ostalo treba čim prije prepustiti prošlosti kojoj pripada.

Večernji list

Jesu li odjednom svi građani EU potencijalni teroristi?

Najveća greška koju možemo učiniti u nekoj raspravi jest unaprijed pretpostaviti da je izvor spora to što se naš oponent povodi pogrešnim razlozima ili ne uvažava dovoljno činjenice, te da ćemo ga uvjeriti u ispravnost naše pozicije samo ako mu brižljivom argumentacijom ukažemo na činjenice i razloge koje nije uzeo u obzir. Pretpostavka da smo učesnicima u racionalnom dijalogu čovječanstva jest ono što nas unaprijed stavlja u poziciju gubitnika. 

Ljudi se ne drže svojih uvjerenja zato što su ona racionalna ili u skladu sa stvarnošću. Malo tko će baciti svoje oružje u trnje i zagrliti vas kao brata samo ako mu skrupulozno i pažljivo ukažete na logičku ili činjeničku pogrešku koju koristi u raspravi s vama. Istina može biti velika, ali to ne znači da će odnijeti pobijedu.

Dobar primjer kojim možemo ilustrirati kako hinjenje racionalnog dijaloga u stvari znači pristanak na podređenu poziciju i predaju jest rasprava koja se povela oko - da upotrijebim termin koji se u medijima opetovano ponavlja - kaosa na graničnim prijelazima zbog primjene uredbe EU o postroženoj kontroli granica. Kaos koji postoji na granicama, svakom je jasno, posljedica je svjesne političke odluke Slovenije da taj kaos izazove, a ne nakakve neplanirane stihije. 

Stoga, taj kaos neće nestati samo ako našim oponentima ukažemo da je spor koji je nastao posljedica njihovog neuvažavanja stvarnosti i argumenata. Neće pomoći niti potezanje navodno dobrih veza koje premijer Plenković ima u EU, kako bi se izvršio pritisak na Sloveniju da malo popuste oko provedbe uredbe EU. Takva pozivanja na zdrav razum promašuju metu i samo su izlika koja kapitulaciju naših političara treba prikazati u boljem svjetlu.

Da je doista tako, da smo kapitulirali pred pritiscima iz Slovenije i EU, dovoljno govori i jučerašnja izjava ministra unutarnjih poslova, Vlahe Orepića, da se “moramo naviknuti na gužve na granicama”. Da iza ovog kaosa na granicama ne stoji samo politička odluka Slovenije da namjerno postroži primjenu uredbe EU, na što je ukazala predsjednica Grabar Kitarović u svom pismu europskim čelnicima, nego i sam Bruxelles, jasno je iz nekoliko razloga. 

Da je ovo oblik pritiska na Hrvatsku koji ima punu podršku EU, jasno je bilo još kad su se pojavile prve prijetnje Slovenije da će nam uzrokovati probleme na granicama i ugroziti turističku sezonu, ako ne prihvatimo odluku arbitražnog suda o Piranskom zaljevu. Ono što se promiče pažnji naših medija i političara, ili se pak namjerno prešutkuje, jest da je predsjednik Europske komisije Juncker u izjavi slovenskoj agenciji STA od 1. ožujka, izjavio da EK u potpunosti podržava slovenski stav oko arbitraže. 

Premda su i Erjavec i Juncker svoje izjave kasnije pokušali ublažiti, stvarnost na našim granicama danas demantira te njihove neuvjerljive demantije. Jedan gaf je mogao proći kao gaf, ali dva vezana gafa, koja naknadno dobiju svoju potvrdu u stvarnosti, nisu više gafovi, već djelatan plan.

Koliko u birokratskim odlukama EU nema ničeg neutralnog i racionalnog, već je sve samo rezultat ideoloških pogodbi i političkih pristranosti, možda najbolje svjedoči paradoksalna priroda ove uredbe EU o pojačanoj kontroli granica. Ona je navodno donešena zbog povećane prijetnje od islamskog terorizma u EU. Otkud onda pojačane kontrole na izlazu a ne na ulazu u EU? Netko bi mogao upitati otkad to islamisti idu doma na odmor za uskrsne blagdane? 

Naročito ako ovu situaciju stavimo u kontrast sa situacijom tijekom migrantske krize, kada su ljudi iz arapskog svijeta masovno ulazili u EU bez ikakve kontrole. Tada je važila maksima da nisu svi migranti teroristi. Sada pak vidimo da je EU usvojila potpuno suprotnu maksimu: svi građani EU su potencijalni teroristi, i zato nam je potrebna postrožena kontrola! Očito je riječ o apsurdnoj politici, gdje je terorizam samo izlika a kontrola građana EU i država članica cilj.

Nekada se, u zlatno doba postojanja suverenih nacionalnih država, uvođenje visokih carina ili pojačavanje granične kontrole uopće, smatralo ravnim objavi rata, a često je to i bilo. Netko je već situaciju na graničnim prijelazima sa Slovenijom usporedio s tzv. balvan revolucijom, koja i jest predstavljala nezvaničnu objavu rata Hrvatskoj. Jesmo li s ovim ponašanjem Slovenije i EU sada opet suočeni sa sličnom prijetnjom? 

Uništiti nam turističku sezonu znači baciti nas financijski na koljena. Vrijeme ratova je svakako iza nas, ali smo suočeni s ozbiljnom prijetnjom, gdje je vrijeme da naša anemična politika dodvoravanja EU konačno zauzme odlučan stav obrane interesa suverene nacionalne države.

Večernji list

Turska se odrekla Ataturka i vratila vjeri svojih djedova

Nedjeljni referendum u Turskoj predstavljao je zadnji čavao u lijesu Ataturkove vizije Turske kao sekularne republike. Ispostavilo se da je ta vizija ipak predstavljala anomaliju turskog društva. Uvjerenja i vrijednosti djedova nacije prevagnula su nad uvjerenjima i vrijednostima očeva nacije. Uostalom, ideja Turske kao sekularne republike uvijek je počivala i bila čuvana vojnim sredstvima a manje voljom naroda. Ovo je krah ideje autoritarne modernizacije turskog društva. Ni zalet od jednog stoljeća nije bio dovoljan da bi tursko društvo preskočilo dugu sjenu vlastitog naslijeđa. Ispostavilo se da je ures demokratskih institucija uvijek bio tek tanka koprena nad stvarnošću tipičnom za bliskoistočne despocije. Nedjeljnim referendumom okončana je ta stogodišnja iluzija kemalizma u Turskoj.

Referendumska volja turskog naroda većinu ovlasti stavlja u ruke jednog čovjeka, Recepa Tayyipa Erdogana. Međutim, jak Erdogan ne znači nužno i jaku Tursku. Prije svega, radi se o tankoj pobjedi, tako da možemo reći da je ishod referenduma sultanskim ovlastima Erdogana dao legalitet, ali ne i legitimitet. Za to mu je trebalo puno više od tijesnih 51,4% glasova. Pored toga, postoje snažne indicije da sam proces glasanja nije bio fer i demokratski. Prema izvještajima, na čak 60% biračkih mjesta prekršena su pravila glasanja. Tu je i okolnost da je izborno povjerenstvo tijekom samog procesa promijenio pravila igre, omogućivši da se prihvate i glasovi bez žigom ovjerenog glasačkog listića. Oporba snažno osporava rezultate glasanja i iznosi brojne prigovore o manipulaciji.

Sve ovo već u startu govori o tome da Turska ulazi u burno razdoblje društvene i političke nestabilnosti. Pred Turke je stavljen izbor o temeljnim društvenim i političkim vrijednostima, i pokazalo se da su oni oko tih stvari potpuno podijeljena nacija. Umjesto da se stvori novi društveni konsenzus, možemo reći da je na ovaj način uništen stari društveni konsenzus (ili njegov privid), a da nije ostvaren novi. Ako pogledamo po regijama kako su glasali Turci, vidjet ćemo da postoje dvije Turske, jedna Ataturkova, sekularna i republikanska, uglavnom koncentirana na mediteranskoj obali i u velikim gradovima, poput Ankare, Istanbula i Izmira, i druga, ona većinska, Erdoganova, religiozna i konzervativna, koja zauzima ostatak zemlje. Kako vidimo, niti jedna od njih danas nije u stanju iznjedriti bilo koju ideju koja bi mogla osnažiti tursku naciju i njezine institucije.

Termini “konzervativna” i “republikanska” ovdje mogu biti obmanjujući, jer je konzervativna Turska pod Erdoganom postala revolucionarna, islamistička, i sada želi iz temelja promijeniti ustavni poredak, dok je ona kemalistička odavno izgubila dah i luta iz poraza u poraz. Da je demokratski politički eksperiment u Turskoj osuđen na propast i da ne ovisi o Erdoganovim manipulacijama i narušavanja demokratske procedure, jasan je pokazatelj i glasanje Turaka u europskim zemljama. S izuzetkom Velike Britanije, u kojoj je za ustavne promjene glasalo tek oko 13% izašlih birača, u većini drugih europskih zemalja taj broj je premašivao 60%. To jasno ukazuje da o prihvaćanju demokratskih vrijednosti ne odlučuje toliko političko okružje, koliko naslijeđene vrijednosti koje nosimo sa sobom i koje se teško ili nikako ne mijenjaju. U Turskoj je poražen kemalizam ne zato što bi Erdogan bio diktator, već zato što ga većina Turaka ne želi.

Ako bliže pogledamo podatke o glasanju turskih građana u Europi, vidjet ćemo da se i ona trećina koja je mahom glasala “protiv” poklapa s brojem turskih Kurda. Dakle, čak i ti glasovi nisu bili glasovi Turaka navodno predanih demokratskim vrijednostima i očuvanju ustavnog poretka, već se glasalo prema plemenskoj pripadnosti. Očita je to demonstracija poraza ideje integracije, o kojoj tako često sanjaju liberali na Zapadu. Pitanje samih Kurda Damoklov je mač koji se sad uzdiže nad Turskom. U trenutku kada se u Siriji pravi kurdsko-američka “zaštićena zona”, koja evidentno predstavlja obrise buduće kurdske države, i kada u Iraku već dugo imamo djelatnu kurdsku autonomiju, ustavne promjene u Turskoj nimalo neće pridonijeti rješavanju tog pitanja u korist Turske. Dok su u Turskoj vrijedila prava republikanskog poretka, separatističke težnje su bile obuzdavane i nisu nailazile na širi odjek i razumijevanje. Sada se, pod ovim novim okolnostima, slika se mijenja i Kurdima se otvara legitiman prostor za izdvajanje. Ono što je u republici bilo pravno i politički upitno, sada postaje put u slobodu.

U želji da stvori veliku i snažnu Tursku, predsjednik Erdogan bi, dakle, mogao pokrenuti ireverzibilan proces njezinog slabljenja i rastakanja. Turska je danas usamljena zemlja, bez saveznika i s golemim problemima. U Siriji je sve stavio na rušenje Asada, ali to mu nije pošlo za rukom zbog ruskog upliva. Umjesto toga, pored Asada, dobit će još i kurdsku državu u susjedstvu. S Europom su odnosi na najnižoj razini ikad. Čak je i Davutogluova “strategija dubine” Erdoganu bila previše “europejska”, pa ga se oslobodio. Status Turske u NATO savezu,iako je druga armija po snazi, više je nego loš, naročito nakon obaranja ruskog aviona i pokušaja državnog udara ljetos. NATO seli svoju bazu iz Incirlika. S Rusima je u odnosu ovisnosti, jer nema nikog tko bi mu dao podršku. Od Trumpove administracije također može dobiti samo uvjetnu podršku iz interesa. Medeni mjesec Turske i Zapada.odavno je završen.

No, ipak, glavni problem Turske nisu ni Kurdi, ni Sirija, ni Amerikanci, ni Rusi, već sami Turci. Na kraju, Erdogan ima podršku većine. Oni su ti koji su u nedjelju odlučili da je islamizam podesniji i bolji režim od kemalizma. U Turskoj se, naime, dogodilo nešto slično “arapskom proljeću”, radikalni islam je porazio autoritarni sekularizam, samo bez ulice i smjene režima. Nositelj ideologije radikalnog islama je Muslimansko bratstvo, a nakon njihovog poraza u Egiptu turski predsjednik Erdogan ima ambiciju nametnuti se kao njihov neprikosnoveni lider. On od Turske u stvari želi napraviti Meku današnjeg islamističkog pokreta, koji je u zadnjih nekoliko godina razorio Bliski istok i sjever Afrike. Slaba je to zamjena za status koji je nekad uživala Turska kao bliska saveznica Zapada, ali to su sve posljedice odluka koje su donošene i odsustva real-političkog nerva kod turskog lidera, ali i krize poretka na Zapadu unutar kojeg je Turska bila važan partner.

Jake emocije koje su obuzele Bošnjake u BiH povodom Erdoganove pobjede, kao i bliski kontakti koje lider Bošnjaka, Bakir Izetbegović, gaji s turskim predsjednikom i Muslimanskim bratstvom, nimalo ne ohrabruju kada gledamo situaciju u našem regionu. Na tu opasnost u BiH je putem medija i diplomatskih kontakata više puta skretana pažnja, no izgleda da se otada situacija nimalo nije popravila. Ako Bošnjaci u Erdoganu traže saveznika, treba reći da je to slijepa ulica iz koje nema izlaza. Ne treba tu puno pameti da bi se to shvatilo. Dovoljno je pogledati kakvu je pustoš radikalni islam napravio u arapskom svijetu ili stranputicu na kojoj se nalazi nekad velika i moćna Turska, nakon što ju je Erdogan pokušao upodobiti ideologiji Muslimanskog bratstva, pa zaključiti kakve sve štete ta ideologija nanosi narodu koji joj položi prisegu. Ni Turska, na žalost, to možemo reći već sada, neće umaknuti toj kobi.

Dnevnik.ba

Jesmo li se umorili od Trumpovih pobjeda?

Kad je Donald Trump svojim pristalicama obećao da će se umoriti od pobjeđivanja, malo tko je očekivao da će njegove pobjede biti ovako iscrpljujuće. Ako promatramo samo zadnji tjedan, čini se kao da su sve karte pomiješane, sve dovedeno u pitanje i okrenuto naglavačke. Od svijeta kakav smo do jučer poznavali nije ostao kamen na kamenu otkad se Trump dohvatio rješavanja vanjskopolitičkih pitanja. I ne samo to. Ne zna se je li veće tumbanje koje je izazvao u svijetu međunarodnih odnosa ili kaos koji je prouzročio u doživljajnom i mentalnom sklopu svojih pristalica i protivnika.

Ako su mišljenja o Trumpu dosad bila podijeljena, sada su ona postala samopobijajuća, gotovo blokirana, suspendirana. Nitko zapravo ne zna što se događa. Preplavljuju nas konfuzni dojmovi a logički aparat ih ne uspijeva srediti u koherentnu smisaonu cjelinu. Ako je dosad svojim potezima oštro dijelio javnost na oduševljene pristalice i zagrižene oponente, ovo što se događa zadnjih dana izaziva šok i zbunjenost i kod jednih i kod drugih. Dok jedni misle da je definitivno sišao s uma, drugi smatraju da je konačno došao pameti; dok ga se jedni odriču jer je, navodno, za 180 stupnjeva okrenuo svoju politiku, drugi kažu da konačno naziru nekakav smisao u njegovim potezima. Ali to je samo trenutni dojam. Stvar je još i gora - nerijetko možemo naći kako ove oprečne stavove o Trumpu zastupa jedna ista osoba. Teško je danas naći čovjeka koji nema mišljenje o njemu a da bi ono istovremeno bilo konzistentno i bez proturječja. Oni koji prije podne odobravaju neki njegov postupak, popodne ga žestoko kritiziraju, i obrnuto. Ukratko, Trump sluđuje i svoje protivnike i pristalice.

Tako su njegovi protivnici slijeva na vlastito iznenađenje pozdravili njegovo raketiranje Sirije i ono što se činilo kao zaoštravanje odnosa s Rusijom do točke ključanja. Iz istih razloga, njegove pristalice zdesna su taj njegov potez doživjeli kao izdaju principa i obnovu hladnoratovskog sukoba s Moskvom i kontinuaciju globalističke agende humanitarnih vojnih intervencija, koju je, inače, žestoko kritizirao. Kad je par dana kasnije na planinsku bazu Isila u Afganistanu bacio najsnažnije nenuklearno oružje, “majku svih bombi”, ljevica je negodovala jer je to zazvučalo kao opasan korak ka upotrebi nuklearnog oružja (a i iz Afganistana nam u zadnje vrijeme ne stižu slike masakriranih civila kao iz Sirije), dok je desnica s blagonaklonošću dočekala taj potez kao početak ispunjenja predizbornog obećanja da će “zbrisati Isil s lica Zemlje”. U biti, ta bomba i jest neka vrsta “nuklearne poruke”, a to što je bačena na zemlju koja se nalazi između Irana i Kine nije slučajno, pa je to istovremeno snažna poruka tim zemljama.

No, ima li mjesta za zabrinutost i zbunjenost? Treba li na sve ovo gladati kao na skup nepredvidivih i nasumičnih izljeva bijesa razularenog luđaka koji se krenuo igrati Trećeg svjetskog rata? Srlja li ovaj naš svijet nepovratno ka nuklearnom Armagedonu, kao što nas upozorava kineski ministar vanjskih poslova, Wang Yi? Mislim da za takav zaključak nema osnova, ako pogledamo učinke njegovih poteza, a ne promatramo samo dramatičnu formu u kojima su oni izraženi. Sve Trumpove poruke bile su shvaćene od onih kojima su upućene i, u biti, svi reagiraju kooperativno. Od Rusa, koji su manje-više staloženo progutali knedlu Trumpovih 59 tomahawka i prihvatili relativiziranje svojih pozicija u Siriji koje su utvrđivali dvije i pol godine, pa do Kineza, koji su poslali 150 000 vojnika na sjevernokorejsku granicu kako bi izvršili pritisak na Kim Jong-una glede njegovih najavljenih nuklearnih proba. Čak postoje signali i iz Sjeverne Koreje da su Trumpove poruke shvatili ozbiljno, poput iznenadnog reaktiviranja Komiteta za vanjsku politiku, koji je desetljećima bio potpuno van funkcije.

Trump nije klasični političar, ali političari očito jako dobro razumiju jezik kojim on govori. Njega zanima da se posao obavi, a ne forma. Forma, koja političarima često služi kao svrha po sebi, kod njega je tu samo u funkciji pospješivanja dolaska do željenog cilja. Dok drugim političarima desetljeća trebaju kako bi pokrenuli stvari s mrtve točke, Trumpu je dovoljan tjedan dana da sve izbaci iz ležišta i stavi u pogon. Trump misli izvan okvira. On okvire zadaje drugima. Nevjerojatan je prizor vidjeti Putina koji se odriče Assada i Irana u Siriji ili kineskog predsjednika kako izvršava naloge koje mu je zadao Trump. Naviknuti na okvire starih politika, morat ćemo se naoružati jakim živcima kako bismo procesirali sva Trumpova iznenađenja i pobjede koje tek slijede.

Večernji list

Stoje li Iran i Hezbollah iza napada bojnim otrovima na civile u Idlibu?

Ovo je jedna spekulacija o američkom raketnom napadu na bazu u Homsu, koja mi se trenutno čini plauzibilnom.

Mislim da je dosad manje-više postao jasan ovaj aspekt problema na razini percepcije, igra istine i privida u koju su uvučeni akteri ovog događaja i svega što je potom uslijedilo. Trump je ovim napadom poslao poruku Kini u vezi Sjeverne Koreje, pridobio je na svoju stranu GOP, koji je iza leđa radio institucionalnu blokadu njegove administracije (dajući sliku njezine neefikasnosti), obesmislio je optužbu oporbe i medija da je "Putinov agent", koja mu je nanosila političku štetu, itd. No, što bi mogla biti realna potka napada, ako isključimo mogućnost da je sve samo spin i igra privida?

Zašto je Trump odlučio baš sad reagirati i to na ovako drastičan način?

Američki napad je zvanično bio odgovor na napad bojnim otrovima, pri čemu su stradale desetine civila, žena i djece. No, tko bi mogao stajati iza tog napada?

Zvanična verzija glasi da iza tog napada stoji "sirijska vojska", ma što to moglo značiti. Prije svega, poznato je da je sam Assad samo figura; on nema efektivnu kontrolu nad većinom postrojbi koje operiraju u njegovo ime u Siriji. Uglavnom su to plaćenici, koji su od Assada dobili "licencu" da vladaju određenim teritorijem u zamjenu za to da se bore za njega. Dakle, jedan tipičan feudalni tip vladavine.

Pretpostavka da je Assad naredio napad od početka mi se činila tankom i sumnjivom. To bi jednostavno bio potez idiota, a ne nekog tko je konačno uspio potisnuti Isis, Al-Kaidu i ostale, i malo došao do daha. Rat se bliži kraju i takav potez njemu ne ide u prilog.

Stoga bi bilo dobro razmotriti i ostale aktere, koji bi mogli biti sumnjivi. Pritom je, pošto ne raspolažemo insajderskim informacijama, dobro koristiti kao rukovodno načelo princip da se gleda kome bi takav napad mogao u ovoj situaciji koristiti. Rat u Siriji se bliži kraju i svakako bi na listi "osumnjičenih" najviše kotirali oni koji su najveći gubitnici takve situacije.

Prvo su mi na pamet pali Turci, jer oni su generalno najveći gubitnici Assadovog opstanka na vlasti. Oni bili u borbama oko Idliba, u čijoj blizini su još prisutni. Kurdi su se uoči napada povukli iz te zone i ustupili je Assadu i Rusima. Na Turke su ukazivali i izvještaji da je napad izvršen avionom. Dakle, imali su kote, znali su kretanje Sirijaca i Rusa, i teorijski su mogli izvršiti taj napad, koji će onda biti pripisan Assadu. Međutim, to su bile samo indicije. ništa drugo u daljem razvoju nije ukazivalo na to da su napad izvršili Turci.

Ako gledamo gubitnike u ovom procesu uspostavljanja mira u Siriji, drugi veliki kandidat su Iran i Hezbollah. Naime, oni su puno dobili ratom u Siriji, naročito ruskim ulaskom u rat, ali bi mogli izgubiti sve njegovim okončanjem. Riječ je o tome da prema Rusima i Assadu idu snažni pritisci da se "oslobode" Irana i Hezbollaha kako bi mogli ući u proces postizanja mirovnog sporazuma s Amerikancima. Za Iran i Hezbollah nema mjesta u mirovnom sporazumu u Siriji. Assad može, Iran i Hezbollah ne.

Poznato je da šef Pentagona, Jim Mattis, oko Irana ima beskompromisan stav. Zbog Obaminog sklapanja sporazumas Iranom napustio je vojnu službu i otišao u mirovinu. Kada govori o islamskom terorizmu i političkom islamu uopće, uvijek naglašava da je njegova šijitska verzija jednako opasna, ako ne i opasnija, od njegove sunitske verzije (kakvu imamo u Isilu, Al-Kaidi, i slično). Boriti se protiv Islamske države, a ojačati utjecaj Irana i njegovih terorističkih ispostava na Bliskom istoku, nema puno smisla.

Stoga je moja pretpostavka da su Iran i Hezbollah bili visoko motivirani da prekinu proces koji bi išao ka njihovom izbacivanju iz igre u Siriji tako što će izazvati razdor između Amerikanaca i Rusa i dovesti do ponovne eskalacije sukoba. Napasti civile bojnim otrovima djeluje kao odgovarajući ekstreman način da se ostvari upravo takav cilj. Za sve će biti okrivljeni Assad i Rusi, čija podrška Assadu bode oči, dok će njihova uloga pasti u drugi plan, gdje će sa strane moći promatrati kako stvari na terenu vraćaju u prvobitni kaos, odakle bi mogli graditi bolju poziciju za sebe.

Na ovu pretpostavku upućuju još dvije indikativne stvari. Jedna je izjava samog Trumpa, točnije njegova prijetnja, izrečena tijekom konferencije za tisak povodom napada bojnim otrovom u Ildibu, a druga je sam odabir mete koja je gađana u raketnom napadu na bazu kraj Homsa. U svojoj izjavi Trump izravno prijeti Iranu i Hezbollahu, i kaže da ćemo uskoro vidjeti koja je njegova poruka za njih, dok bi sam napad mogao nositi upravo tu poruku za Iran i Hezbollah.

Trumpova izjava glasi:

"But Mr. Trump said he did plan to deal with Hezbollah, which is backing the Assad government in Syria, and with other Iranian-backed militias that are fighting in Syria and Iraq. “You will see,” he told a reporter. “They will have a message. You will see what the message will be.”" https://www.nytimes.com/…/…/king-abdullah-jordan-trump.html…

Druga indicija bi mogla biti vijest da su u američkom raketnom napadu na bazu u Homsu nastradali pripadnici Hezbollaha, koju je prenijela novinarka Joyce Karam putem svog twitter naloga: Arab sources speaking of #Hezbollah casualties at Shayrat Airfield hit by US missiles in province of Homs, #Syria https://twitter.com/Joyce_Karam/status/850164485218336770

Amerikanci u znak odmazde za zločin nad civilima u Idlibu, dakle, nisu gađali ni Assada, ni Ruse, već položaje Hezbollaha. Sukob s Assadom i Rusima je bio samo privid, obmana, kao što su prividne, lažne, bile i optužbe na njihov račun u vezi kemijskog napada; stvaran je bio napad na Hezbollah, koji su, ako po tome možemo suditi, i stvarni izvršitelji zločina prema civilima u Ildibu.

Ovo nam može razjasniti i zašto je ovaj napad izabran kao "crvena linija" preko koje Trumpova administracija ne može prijeći. Izabran je zbog toga što on ukazuje na stvaran kamen spoticanja u Siriji između Rusa i Amerikanaca, a to je Iran. Da bi bio postignut mir u Siriji, Iran i terorističke organizacije koje podržava u Siriji, moraju van iz Sirije. To je crvena linija koju su navođenim projektilima "tomahawk" Assadu i Rusima "iscrtali" Amerikanci.

Okolnost da, dakle, Amerikanci ne smatraju Assada i Ruse direktnim krivcima za napad kemijskim oružjem u Idlibu, može nam donekle pojasniti i njihovo ponašanje prema njima, koje je, s jedne strane, snažno i odlučno, dok, s druge strane, pokazuju izvjesnu popustljivost. Tako će, na primjer, odmah nakon dramatične izjave predsjednika Trumpa povodom napada, njegov zamjenik Pence dati izjavu za medije u kojoj će reći da odlazak Assada "nije prioritet" za SAD.

Da Amerikanci sumnjaju da iza napada stoji Assad, ovakvu izjavu potpredsjednik Pence ne bi dao. S druge strane, imamo pritiske ka Assadu i Rusima da istraže zločin i da dokažu da oni ne stoje iza toga. Ako nije Assad, ako nisu Rusi, a pritisci idu prema njima, odgovor tko bi, prema Amerikancima, mogao biti odgovoran za napad je jasan - Hezbollah, odnosno, Iran.

Stoga, u narednim danima treba očekivati da će Assad i Rusi poduzeti jasne korake kako bi istjerali šijitske milicije i Hezbollah iz Sirije. Moguće da će Assad privesti i predati pravdi nekog od vođa Hezbollaha, koji su učestvovali u napadu na civile. To je svakako teška odluka za njih, s kojom su se dosad možda nadali otezati, ali sada su prisiljeni izvršiti je prije početka mirovnog procesa. No, čini se da su je razumjeli - barem ako je suditi po diplomatskom rječniku upotrijebljenom tim povodom.

Na izjavu američke veleposlanice pri UN, Nikki Haley, da se "nada da novih napada neće biti" - što znači da su povukli jasnu crtu preko koje neće dozvoliti da se ide - ruski premijer Medvedev odgovorio je u sličnom diplomatskom tonu, ali jasno, rekavši kako je "sukob umalo izbjegnut", što, prevedeno s diplomatskog rječnika, znači da su razumjeli poruku i da vide crtu koju su Amerikanci povukli.

Jesu li Hezbollah i šijitske milicije stvarni akteri ovog ratnog zločina, teško možemo sa sigurnošću znati. No, mislim da na osnovu ponašanja Trumpove administracije, s izvjesnošću možemo tvrditi da su u njihovoj percepciji oni glavni osumnjičenici za to. Ta pretpostavka dalje otvara mnoge zanimljive kombinacije koje treba razmotriti ako želimo stvoriti određene predikcije o daljem razvoju događaja. U svakom slučaju, mislim da u tom smjeru trebamo gledati kako bismo vidjeli što će se događati.  

Bit će zanimljivo vidjeti kako će na ove pritiske odgovoriti Assad i Rusi. Retorika će svakako ostati stara, ali računaju se samo konkretni potezi. Ako se ogluše na američke zahtjeve, riskiraju izgubiti sve što su dosad ostvarili. A vjerujem da je za njih taj rizik slijepa ulica u koju se neće upuštati. Ako prihvate, izgubit će podršku Irana, ali će dobiti povjerenje Amerikanaca. Tada će moći na djelo stupiti mirovni plan o podjeli Sirije, koji, pored uništenja islamske države, predviđa i uklanjanje ili smanjivanje utjecaja Irana iz regije Bliskog istoka.

Pročitajte više na: Večernjakova blogosfera

Siriji slijedi podjela, a ne promjena režima

Trump je upravo pokrenuo udare na položaje sirijske vojske u vojnoj bazi Shayrat blizu Homsa. Ispaljeno je 59 raketa tipa tomahawk kojima je prevrnut asfalt na uzletištu baze kao odgovor na ratni zločin napada na civile bojnim otrovom koji se pripisuje Assadovim postrojbama. Rekli bismo - lažni zračni udar kao odgovor na lažne optužbe za ratni zločin. Sručiti 80 milijuna dolara vrijednosti na oranje asfalta u biti nije vojna operacija, već propagandni trik. Jednak propagandnom triku sa slanjem u svijet užasnih slika civila čiju su agoniju snimale pripremljene kamere u zoni u kojoj inače nema nikakve medijske pokrivenosti. Slikom na sliku, predstavom na predstavu.

Slike užasa pokrenule su medijski pritisak prema američkom predsjedniku Trumpu, na koji mu je jedini pametan odgovor bio da odgovori u skladu s očekivanjima - ili da pretrpi još jedan medijski linč kao bezosjećajni fašist, koji drži leđa diktatorima i ratnim zločincima i kojemu nije stalo do života nevinih civila. Trump je reagirao upravo onako kako se od njega očekivalo - točnije, onako kako se od njega nije očekivalo. Preuzeo je dodijeljenu mu ulogu i pokušao preokrenuti stvar u svoju korist. Nije se borio protiv medijske slike, već je u duhu kakvog globalista osudio Assadovo kršenje humanitarnog prava i odgovorio ispaljivanjem tomahawka na položaje njegove vojske. Trumpov državni tajnik, Rex Tillerson čak je zaprijetio smjenom Assadova režima, kao u zlatna vremena Georgea W. Busha.

Treba pogledati cjelokupni aranžman ove predstave, zajedno s kulisama. Prije svega, ispaljivanje skupih raketa na bezvrijednu pistu više je od rastrošne prazne geste - to je snažna poruka koja treba pokazati ozbiljnost i učiniti izlišnim dalje vojne korake. Sada će svi očekivati rušenje Assada i kopnenu vojnu intervenciju, ali ono što će se u stvari događati jest podjela Sirije a ne promjena režima. Trumpova diplomacija je obavila sve pripreme za mirovnu konferenciju o Siriji, koja će ići na podjelu te zemlje putem stvaranja “sigurnih zona”. Cilj ovih udara bila je objava da su ratne igre završene i da na scenu stupa primirje. Ovim napadima, također, Trump je povratio kredibilitet kod partnera na Bliskom istoku, uključujući i Rusiju, koji je bio gotovo uništen u vrijeme Obamina mandata. Gospodar rata nije onaj tko rat počinje, već onaj tko ga privede kraju.

Na ovaj Trumpov potez najburnije su reagirale Trumpove pristalice, koje su to doživjele kao Trumpov poraz i njegovo definitivno padanje pod utjecaj neokonzervativaca. Treba reći da ih je na ovakav zaključak navela vijest o odlasku Bannona iz Vijeća za nacionalnu sigurnost. No, vjerojatno se radi o dijelu šire igre koju igraju Bannon i Trump, a to je da (lažnom) intervencijom u Siriji pridobiju na svoju stranu dio GOP-a koji ih je bojkotirao u Kongresu pri izglasavanju zakona, prvenstveno Obamacarea, u čemu su, sudeći po prvim reakcijama, i uspjeli. Tome u prilog govori okolnost da je Bannon otišao na čelo Odbora za zdravstvo, gdje treba politički pripremiti ono u čemu prethodno nije uspio Ryan - obaranje Obamacarea. To što su, u toj igri, pored GOP-ovske oporbe, prevarili i vlastite pristalice, samo je dokaz da je trik uspio. Da Bannon nije “otišao” iz Vijeća za nacionalnu sigurnost, igra ne bi bila uvjerljiva. Rušenje Obamacarea bit će im dovoljna satisfakcija za pretrpljene “duševne boli”.

Također, treba skrenuti pažnju na još jednu stvar, promjenu imidža: nakon što je nedavno, u želji da ga proglase “nesposobnim”, prestao biti “Hitler”, Trump nakon ovog “napada” više nije ni “Putinov agent”! Ništa o tome tako dobro ne svjedoči kao povika lijevoliberalne javnosti na to da Trump želi izazvati Treći svjetski rat zbog suprotstavljanja Putinu u Siriji. Nakon što je Bannon svoj boravak u Vijeću za nacionalnu sigurnost iskoristio kako bi istjerao na čistinu da je Obamina administracija nezakonito prisluškivala Trumpov tim u vrijeme kampanje, sad kad su optužbe za Trumpov “putinizam” došle u očiti sukobu s realnošću, procesuiranje odgovornih bit će samo ispunjavanje pravde, a ne politički obračun.

Kako god bilo, ova analiza polazi od pretpostavke kako Trump nije iznenada doživio zaokret i zaplesao sa svojim protivnicima, već je zaigrao u njihovom kolu kako bi ih iskoristio za vlastite ciljeve - kao što je to radio i inače. On samo djeluje u skladu sa svojim osnovnim načelom vještine sklapanja dogovora: “kad si dolje - udaraj jako, kad si na poziciji moći - budi popustljiv”. Sad udara gdje je slab, a popušta gdje je jak. To je Trump.

Večernji list

Beli je nova paradigma koja će izmijeniti bit politike

U četvrtak, zadnjeg dana predizborne kampanje u Srbiji, Mladenovac, gradić od 30-tak tisuća ljudi nadomak Beograda (nešto kao naša Velika Gorica u odnosu na Zagreb), postao je središtem dosad neviđenog političkog spektakla. U inače pustom šumadijskom gradiću, koji svojim žiteljima uglavnom služi samo kao spavaonica, jer većina njih radi u Beogradu, bilo je vrlo živo. Sa svih strana slijevale su se vesele rijeke ljudi i kolone automobila ka svom odredištu: “Prašnjavo poljanče” - jedna u korov zarasla livada na obodu grada - gdje se održavala završna konvencija predsjedničkog kandidata Luke Maksimovića, kodnog političkog imena Ljubiša Preletačević Beli.

Beli i njegov kreativni tim ljudi, u stvari njegovih prijatelja, tvore jezgro spontano izraslog pokreta otpora vladavine Aleksandra Vučića, koji ovih dana ozbiljno ljulja same temelje njegove vlasti. Nitko ne zna kako im je to uspjelo, jer se radi u biti više o umjetničkom performansu, parodiji političkog života u Srbiji, ogrezlog u korupciji, podaništvu i klanjanju ličnoj vlasti Aleksandra Vučića, nego o stvarnom političkom pokretu. Prvi je to put u povijesti parlamentarizma uopće da se na izborima kandidira izmišljena osoba. Međutim, postali su katalizatorom koji je pokrenuo nešto veće od njih samih, ventil za energiju koja je, frustrirana, dugo čekala da ju netko oslobodi. Radi se, dakle, o pokretu koji je prevazišao namjere svojih inicijatora. Beli je samo medij koji svojim performansima oslobađa svu tu nagomilanu energiju.

Belog tog dana nismo mogli nigdje pronaći, iako smo nekoliko puta obilazili kavanu “Kod Sižima”, odmah pored gradske tržnice, koju drži njegov otac. Sidžim je nadimak koji je Lukin otac naslijedio od njegova djeda, a, prema rječničkom objašnjenju, znači “uže kojim se veže krava na ispaši”, dok je narodsko značenje puno slikovitije i, kako su nam objasnili, označava “zamlatu”, “obješenjaka”, “čudaka”, “šaljivdžiju”. Beli je očito naslijedio puno tog duha od svojih predaka.

Andrej, njegov školski drug, ispričao nam je kako je Luka praktički odrastao družeći se s ljudima na tržnici, prepoznatljiv po nestašlucima i omiljen od svih. Još kao osnovac je nosio čiroki frizuru i oko sebe širio pozitivan duh. Stoga, kaže, ovo što danas radi za njega nije ništa novo i čudno, jer je uvijek pokretao ljude svojim performansima i zezancijom. Ne vjeruje da će ga ova iznenadna slava promijeniti. Uostalom, on je netko tko parodira umišljenu političku veličinu i kvarljivost ljudskog karaktera, tako da ga ta njegova parodija štiti od te danas rasprostanjene bolesti. Kako kaže, Luka nikad neće postati Beli, uvijek će biti Sidžim.

Da je ovo jedan autentičan i spontan pokret uvjerili smo se i sami prilikom intervjua koji smo vodili s Belim. Sve okreće na zezanciju i stalno se poigrava s ozbiljnošću. “Samo bez sikiracije”, uzrečica mu je kad god razgovor ode u ozbiljnije vode. Njegovi savjetnici, Miloš i Stevan, inače, glavni strateg kampanje, ispričali su se zbog kašnjenja jer je u Miloševu poljoprivrednu apoteku upravo bio stigao kamion koncentrata za stoku, pa su morali istovarati... Kampanja na vrhuncu, predzadnji dan, trebaju dati intervju za vodeći hrvatski list, a oni izbacuju vreće sa stočnom hranom. Njihovog voditelja kampanje, odlazeći iz Mladenovca, sreli smo na periferiji kako pješke ide kući.

Pomislio sam na sve one skupo plaćene timove stručnjaka ostalih kandidata, koji muku muče kako odgovoriti na maštovite i inovativne performanse skupine mladića koji sve to rade bez dinara, u pauzama istovaranja vreća s krmivom, i uopće, sve "pješke". Shvatio sam da su oni potpuno nesvjesni vlastitog uspjeha i da su ih upravo ta naivnost i spontanost dovele tu gdje jesu. I doista nije čudno da na tu vrstu nepatvorene iskrenosti svi ti medijski magovi i eksperti ne mogu pronaći pravi odgovor. Beli nije političar i nema politički program, a oni su navikli strategije raditi prema klasičnim obrascima napada na programe i ličnost političara. Beli je virtualan, nemaju ga gdje "udariti", jer se on već nalazi na mjestu gdje bi oni tek trebali stići sa svojom kritikom, i izvrće cijelu sliku naglavce.

Dosta ljudi iz samog Mladenovca i okolnih sela, iako podržavaju Belog, plašili su se doći na “Belovu konvenciju” zbog mogućnosti da ih netko prepozna i prijavi Vučićevom SNS-u da su bili, što bi, po njima, značilo gubitak posla. S druge strane, iste ti ljudi su morali s radnih mjesta organizirano autobusima ići na Vučićeve mitinge. Kako kažu, bar 50% tih ljudi iz autobusa neće glasovati za Vučića na izborima, upravo zbog poniženja koje im na taj način priređuje. To ćemo vidjeti na samim izborima, ali očito je da se Srbijom među ljudima širi strah kao da njome vlada Kim Jong Un, a ne demokratski izabran premijer s proeuropskom reputacijom i snažnom podrškom samog vrha EU.

Beli je jedini kandidat koji se usudio na otvorenom i bez naročite logistike organizirati skup svojih pristalica. Čak je i livada na kojoj je konvencija održana u privatnom vlasništvu, jer su im lokalne vlasti odbile ustupiti javni prostor za tu svrhu. Unatoč svemu tome, okupilo se mnoštvo ljudi, najviše mladih, obiteljski ljudi, majke sa sitnom djecom, koja su bila najupornija u skandiranju poznatih slogana “Ave Beli!” i “Samo jako!” Različite su procjene broja okupljenih. Moj je dojam da je svakako bilo preko 10 tisuća ljudi, dok je austrijska državna televizija izvijestila o 15 000 pristalica.

Program je bio podijeljen na dvije cjeline. Prvi dio bili su klasični politički govori, dok je drugi dio, u kome su nastupali Prilepak i Beli, bio neka vrsta umjetničkog političkog performansa, zbog čega su, kako je u uvodnom govoru rekao Stevan Vlajić, ljudi i došli. Voditelj programa bio je poznati srpski pisac mlađe generacije, Marko Vidojković. To razdvajanje programa na politički i performativni dio kao da je samo dodatno podvuklo svu posebnost fenomena zvanog “Beli”. Dok je publika sa strpljenjem i uz povremeno gunđanje ispratila političke govorancije, pojava Belog i njegov i Prilepkov nastup pratila je erupcija oduševljenja.

Čak ni onima koji podržavaju Belog nije dozvoljeno ponašati se tradicionalan politički način. Ljudi u Srbiji su takve zapaljive oporbene političke govorancije čuli bezbroj puta. Kod srednje i starije generacije još je prisutno sjećanje na vrijeme “petooktobarske revolucije” i rušenje Slobodana Miloševića izlaskom pola milujuna ljudi na ulice Beograda. Ali, to sjećanje budi gorčinu i sjećanje na kasniju “izdaju revolucije” od strane “Demokratske opozicije Srbije” (DOS). Takvi govori ostvaruju negativan efekt, po onoj narodnoj “spuštah se ja niz to uže…” i nikoga ne mogu pokrenuti. Ni najljuće prijetnje Aleksandru Vučiću i revolucionarni apeli za rušenje vlasti u slučaju krađe izbora, nisu mogli pobuditi entuzijazam. Ljudi su prizivali belog a čuo se i pokoji zvužduk.

Fenomen zvani “Beli” otpuhao je s pozornice povijesti suštinu klasičnog političkog djelovanja, kako opozicionog, tako i pozicionog. Za Belog suština oporbenog djelovanja, kako kaže, nije kritika, nego - veselje. Kada Beli kaže “Veselite se, ljudi!”, svi padaju u trans, i ljuljaju se temelji političkog autoriteta i države. To je potpuno nova paradigma političkog djelovanja. Kritika je nemoćna pred autoritetom, ne može raskrinkati tajnu na kojoj počiva. Prosvjetiteljska racionalnost nije odgovor na tajnu vlasti i pokoravanja. Odgovor je Beli, njegova parodija vlasti, humor kojim izvrgava poruzi i skida s trona umišljene autoritete.

Na binu su ga unijeli na nosiljci, poput Cezara, u bijelom odijelu i s pobjedničkim vijencem na glavi. Gomila u deliriju a on maše lagano rukom. Potom on i Prilepak izvode operski duel, u kojem ga njegov vjerni sluga kritizira da je nepromišljeno i bez novca ušao u sve ovo, a Beli mu ženskim altom odgovara da se on pouzda u narod i da će od naroda uzeti pare. Masa prihvaća igru i skandira “Prilepak, pederu!” (parodijsko izvrtanje poznatog opozicionog slogana: “Vučiću, pederu!”), na što Beli dramatičnim glasom obećava da više neće biti zao, da će krasti ali da će davati i narodu. Umjetnički efekt je potpun, katarza savršena, suština vlasti je ogoljena.

Beli vodi narod kroz čistilište od negativnih emocija i uči ga kako da se veseljem suprotstavi sili. To je trenutak jači od svake revolucije i uličnog prevrata. To je unutarnje oslobođenje, lišavanje duše od vlasti straha. Pred takvom dušom sila je nemoćna. To je smijeh pred kojim kumiri padaju ničice. Parodija je pobjeda nad moći, a paradoks pobjeda nad demagogijom. Ili, da završimo u duhu belog: “Beli silu ne moli!”

Večernji list

EU će s Vučićem proći kao i s Erdoganom

Ako bismo predsjedničke izbore u Srbiji htjeli opisati u jednoj slici, možda bi najpodesnija bila slika Narcisa koji je toliko bio zaljubljen u sebe da se jednom prilikom, gledajući svoj odraz u vodi, toliko nagnuo da je upao u potok i utopio se. Favorit na izborima, bivši Miloševićev ministar propagade i aktalni srpski premijer, Aleksandar Vučić, naime, nije imao nikakvih real-političkih razloga kandidirati se na njima, osim razloga samodopadnosti kojom moć promatra samu sebe. Moć stvara tu iluziju da može opstati samo ako se širi da i nije moć ako nije apsolutna. To je jedini razlog zašto se s funkcije premijera, koja u sebi koncentrira najveću moć, kandidirao za fukciju predsjedika, koja ima daleko slabije prerogative - učvršćvanje vlastitog ega u iluziji svemoći.

Predsjednički izbori u Srbiji otuda imaju samo jednu funkciju - staviti narod pod vlast Jednoga, zaokružiti spiralu vlasti u jednoj točki. Otuda Aleksandar Vučić jako podsjeća na turskog predsjednika Recepa Erdogana, a ovi predsjednički izbori u Srbiji na skori referendum u Turskoj, koji Erdoganu treba priskrbiti apsolutističke ovlasti. I jednom i drugom Europska unija služi kao njihov narcistički odraz u vodi, koriste je kao izvanjski podražaj kako bi potvrdili svoju egomansku sliku o samima sebi. Erdogan je sve donedavno bio dobar i poželjan partner EU, samo da bi držao migrante na uzici. Sada Erdoganu EU služi kao negativ, odraz svega onoga što on ne želi biti, kako bi na tom negativu pojačao sliku o samome sebi. Slično i Vučić koristi EU, koja mu daje podršku zbog svoje vlastite koristi, kako bi nahranio svoju egomansku sliku, uvećao svoju moć i učvrstio vlast. Podrška EU premijeru Vučiću je tu samo kako bi hranila i uvećavala njegovu autokratsku bolest, i ne treba sumnjati da će i njegova evolucija ići putanjom koju je slijedio Erdogan - od miljenika do protivnika, s identičnim rezultatom: poludjeli autokrat opijen vlastitom slikom u ogledalu.

Kandidatura Luke Maksimovića, koji u kampanji koristi pseudonim Ljubiša Preletačević Beli, subverzivna je upravo stoga što Vučiću, umjesto iskrivljenog odraza u ogledalu, koju mu nudi podrška EU-nomenklature, potura njegovu neiskrivljenu sliku. Vučić je karikatura, a Preletačević je parodija te karikature. Beli koristi sva sredstva parodije, satire i ironije, kako bi na inteligentan i maštovit način prikazao vjerodostojnu sliku ludila moći od kojeg boluje srpski kralj Ibi. Beli je potok nad kojim se opasno naginje Aleksandar Vučić i u kojem bi se mogao utopiti. Beli nije opozicija Vučiću, on je njegova druga dimenzija, njegovo nesvjesno, njegova uporna sjena koja ga prati u stopu. Zato Vučić ima problem odrediti se prema Belom i napadati ga, iako je on njegov glavni konkurent za ulazak u drugi krug izbora, jer napadajući Belog, Vučić bi napadao samog sebe. Dok Vučić koristi realnost kao kulisu za ostvarenje vlastite želje, Beli se već nastanio u prostoru želje i odatle razobličava realnost. Sve što Vučić obeća narodu, Beli može obećati još više, jer za njega ne važe pregrade realnosti. Na taj način Beli vraća Vučiću njegovu vlastitu želju u ogledalu, bez okvira realnosti - samo kao pustu, naobuzdanu želju jednog autokrata, opsjednutog samim sobom.

Nikakva kritika oporbe stoga nema tu moć kakvu ima satira Belog. Vučić i oporba su na jednoj strani, definirani okvirima realnosti, Beli je na drugoj, gdje se slobodno kreće u prostoru želje. Ako pogledamo poruke koje je u kampanji slala oporba Vučiću, to su bile poruke prijetnji, straha, pozivanja na ulicu u slučaju krađe izbora, itd. Takve poruke su loše i kontraproduktivne, jer samo pojačavaju dojam o Vučićevoj moći, a ne raskrinkavaju je kao iluziju, kao što to radi Beli. Zato Vučić i koristi napade oporbe u svojim spotovima kako bi pojačao dojam o sebi kao onom tko ima stvarnu moć. Uz to, emocija koju takvim porukama šalje oporba je negativna, ona plaši, guši energiju, a ne oslobađa je. Beli, s druge strane, šalje samo poruke ljubavi, mira i veselja - i time ruši čitavu igru moći između Vučića i oporbe. Dok oporba kritizira Vučićeve politike, i to neuvjerljivo, Beli svojom satirom udara na Vučićevu sliku samozaljubljeng autokrata.

Da se Vučić nije kandidirao na predsjedničkim izborima u Srbiji, oni bi prošli nezapaženo, i Beli ne bi bio moguć. Ali, Vučić se morao kandidirati, slijedeći naloge vlastite žudnje za moći a ne naloge realnosti. Upravo ga je u tom čistom prostoru želje za moći sačekao Beli. Zato je Beli jedina oporba Vučiću na ovim izborima, i jedini koji ga može srušiti s trona. To će i pokazati rezultati izbora u nedjelju.

Večernji list