Kad je Donald Trump svojim pristalicama obećao da će se umoriti od pobjeđivanja, malo tko je očekivao da će njegove pobjede biti ovako iscrpljujuće. Ako promatramo samo zadnji tjedan, čini se kao da su sve karte pomiješane, sve dovedeno u pitanje i okrenuto naglavačke. Od svijeta kakav smo do jučer poznavali nije ostao kamen na kamenu otkad se Trump dohvatio rješavanja vanjskopolitičkih pitanja. I ne samo to. Ne zna se je li veće tumbanje koje je izazvao u svijetu međunarodnih odnosa ili kaos koji je prouzročio u doživljajnom i mentalnom sklopu svojih pristalica i protivnika.
Ako su mišljenja o Trumpu dosad bila podijeljena, sada su ona postala samopobijajuća, gotovo blokirana, suspendirana. Nitko zapravo ne zna što se događa. Preplavljuju nas konfuzni dojmovi a logički aparat ih ne uspijeva srediti u koherentnu smisaonu cjelinu. Ako je dosad svojim potezima oštro dijelio javnost na oduševljene pristalice i zagrižene oponente, ovo što se događa zadnjih dana izaziva šok i zbunjenost i kod jednih i kod drugih. Dok jedni misle da je definitivno sišao s uma, drugi smatraju da je konačno došao pameti; dok ga se jedni odriču jer je, navodno, za 180 stupnjeva okrenuo svoju politiku, drugi kažu da konačno naziru nekakav smisao u njegovim potezima. Ali to je samo trenutni dojam. Stvar je još i gora - nerijetko možemo naći kako ove oprečne stavove o Trumpu zastupa jedna ista osoba. Teško je danas naći čovjeka koji nema mišljenje o njemu a da bi ono istovremeno bilo konzistentno i bez proturječja. Oni koji prije podne odobravaju neki njegov postupak, popodne ga žestoko kritiziraju, i obrnuto. Ukratko, Trump sluđuje i svoje protivnike i pristalice.
Tako su njegovi protivnici slijeva na vlastito iznenađenje pozdravili njegovo raketiranje Sirije i ono što se činilo kao zaoštravanje odnosa s Rusijom do točke ključanja. Iz istih razloga, njegove pristalice zdesna su taj njegov potez doživjeli kao izdaju principa i obnovu hladnoratovskog sukoba s Moskvom i kontinuaciju globalističke agende humanitarnih vojnih intervencija, koju je, inače, žestoko kritizirao. Kad je par dana kasnije na planinsku bazu Isila u Afganistanu bacio najsnažnije nenuklearno oružje, “majku svih bombi”, ljevica je negodovala jer je to zazvučalo kao opasan korak ka upotrebi nuklearnog oružja (a i iz Afganistana nam u zadnje vrijeme ne stižu slike masakriranih civila kao iz Sirije), dok je desnica s blagonaklonošću dočekala taj potez kao početak ispunjenja predizbornog obećanja da će “zbrisati Isil s lica Zemlje”. U biti, ta bomba i jest neka vrsta “nuklearne poruke”, a to što je bačena na zemlju koja se nalazi između Irana i Kine nije slučajno, pa je to istovremeno snažna poruka tim zemljama.
No, ima li mjesta za zabrinutost i zbunjenost? Treba li na sve ovo gladati kao na skup nepredvidivih i nasumičnih izljeva bijesa razularenog luđaka koji se krenuo igrati Trećeg svjetskog rata? Srlja li ovaj naš svijet nepovratno ka nuklearnom Armagedonu, kao što nas upozorava kineski ministar vanjskih poslova, Wang Yi? Mislim da za takav zaključak nema osnova, ako pogledamo učinke njegovih poteza, a ne promatramo samo dramatičnu formu u kojima su oni izraženi. Sve Trumpove poruke bile su shvaćene od onih kojima su upućene i, u biti, svi reagiraju kooperativno. Od Rusa, koji su manje-više staloženo progutali knedlu Trumpovih 59 tomahawka i prihvatili relativiziranje svojih pozicija u Siriji koje su utvrđivali dvije i pol godine, pa do Kineza, koji su poslali 150 000 vojnika na sjevernokorejsku granicu kako bi izvršili pritisak na Kim Jong-una glede njegovih najavljenih nuklearnih proba. Čak postoje signali i iz Sjeverne Koreje da su Trumpove poruke shvatili ozbiljno, poput iznenadnog reaktiviranja Komiteta za vanjsku politiku, koji je desetljećima bio potpuno van funkcije.
Trump nije klasični političar, ali političari očito jako dobro razumiju jezik kojim on govori. Njega zanima da se posao obavi, a ne forma. Forma, koja političarima često služi kao svrha po sebi, kod njega je tu samo u funkciji pospješivanja dolaska do željenog cilja. Dok drugim političarima desetljeća trebaju kako bi pokrenuli stvari s mrtve točke, Trumpu je dovoljan tjedan dana da sve izbaci iz ležišta i stavi u pogon. Trump misli izvan okvira. On okvire zadaje drugima. Nevjerojatan je prizor vidjeti Putina koji se odriče Assada i Irana u Siriji ili kineskog predsjednika kako izvršava naloge koje mu je zadao Trump. Naviknuti na okvire starih politika, morat ćemo se naoružati jakim živcima kako bismo procesirali sva Trumpova iznenađenja i pobjede koje tek slijede.
Večernji list
Ako su mišljenja o Trumpu dosad bila podijeljena, sada su ona postala samopobijajuća, gotovo blokirana, suspendirana. Nitko zapravo ne zna što se događa. Preplavljuju nas konfuzni dojmovi a logički aparat ih ne uspijeva srediti u koherentnu smisaonu cjelinu. Ako je dosad svojim potezima oštro dijelio javnost na oduševljene pristalice i zagrižene oponente, ovo što se događa zadnjih dana izaziva šok i zbunjenost i kod jednih i kod drugih. Dok jedni misle da je definitivno sišao s uma, drugi smatraju da je konačno došao pameti; dok ga se jedni odriču jer je, navodno, za 180 stupnjeva okrenuo svoju politiku, drugi kažu da konačno naziru nekakav smisao u njegovim potezima. Ali to je samo trenutni dojam. Stvar je još i gora - nerijetko možemo naći kako ove oprečne stavove o Trumpu zastupa jedna ista osoba. Teško je danas naći čovjeka koji nema mišljenje o njemu a da bi ono istovremeno bilo konzistentno i bez proturječja. Oni koji prije podne odobravaju neki njegov postupak, popodne ga žestoko kritiziraju, i obrnuto. Ukratko, Trump sluđuje i svoje protivnike i pristalice.
Tako su njegovi protivnici slijeva na vlastito iznenađenje pozdravili njegovo raketiranje Sirije i ono što se činilo kao zaoštravanje odnosa s Rusijom do točke ključanja. Iz istih razloga, njegove pristalice zdesna su taj njegov potez doživjeli kao izdaju principa i obnovu hladnoratovskog sukoba s Moskvom i kontinuaciju globalističke agende humanitarnih vojnih intervencija, koju je, inače, žestoko kritizirao. Kad je par dana kasnije na planinsku bazu Isila u Afganistanu bacio najsnažnije nenuklearno oružje, “majku svih bombi”, ljevica je negodovala jer je to zazvučalo kao opasan korak ka upotrebi nuklearnog oružja (a i iz Afganistana nam u zadnje vrijeme ne stižu slike masakriranih civila kao iz Sirije), dok je desnica s blagonaklonošću dočekala taj potez kao početak ispunjenja predizbornog obećanja da će “zbrisati Isil s lica Zemlje”. U biti, ta bomba i jest neka vrsta “nuklearne poruke”, a to što je bačena na zemlju koja se nalazi između Irana i Kine nije slučajno, pa je to istovremeno snažna poruka tim zemljama.
No, ima li mjesta za zabrinutost i zbunjenost? Treba li na sve ovo gladati kao na skup nepredvidivih i nasumičnih izljeva bijesa razularenog luđaka koji se krenuo igrati Trećeg svjetskog rata? Srlja li ovaj naš svijet nepovratno ka nuklearnom Armagedonu, kao što nas upozorava kineski ministar vanjskih poslova, Wang Yi? Mislim da za takav zaključak nema osnova, ako pogledamo učinke njegovih poteza, a ne promatramo samo dramatičnu formu u kojima su oni izraženi. Sve Trumpove poruke bile su shvaćene od onih kojima su upućene i, u biti, svi reagiraju kooperativno. Od Rusa, koji su manje-više staloženo progutali knedlu Trumpovih 59 tomahawka i prihvatili relativiziranje svojih pozicija u Siriji koje su utvrđivali dvije i pol godine, pa do Kineza, koji su poslali 150 000 vojnika na sjevernokorejsku granicu kako bi izvršili pritisak na Kim Jong-una glede njegovih najavljenih nuklearnih proba. Čak postoje signali i iz Sjeverne Koreje da su Trumpove poruke shvatili ozbiljno, poput iznenadnog reaktiviranja Komiteta za vanjsku politiku, koji je desetljećima bio potpuno van funkcije.
Trump nije klasični političar, ali političari očito jako dobro razumiju jezik kojim on govori. Njega zanima da se posao obavi, a ne forma. Forma, koja političarima često služi kao svrha po sebi, kod njega je tu samo u funkciji pospješivanja dolaska do željenog cilja. Dok drugim političarima desetljeća trebaju kako bi pokrenuli stvari s mrtve točke, Trumpu je dovoljan tjedan dana da sve izbaci iz ležišta i stavi u pogon. Trump misli izvan okvira. On okvire zadaje drugima. Nevjerojatan je prizor vidjeti Putina koji se odriče Assada i Irana u Siriji ili kineskog predsjednika kako izvršava naloge koje mu je zadao Trump. Naviknuti na okvire starih politika, morat ćemo se naoružati jakim živcima kako bismo procesirali sva Trumpova iznenađenja i pobjede koje tek slijede.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar