Nedjeljni referendum u Turskoj predstavljao je zadnji čavao u lijesu Ataturkove vizije Turske kao sekularne republike. Ispostavilo se da je ta vizija ipak predstavljala anomaliju turskog društva. Uvjerenja i vrijednosti djedova nacije prevagnula su nad uvjerenjima i vrijednostima očeva nacije. Uostalom, ideja Turske kao sekularne republike uvijek je počivala i bila čuvana vojnim sredstvima a manje voljom naroda. Ovo je krah ideje autoritarne modernizacije turskog društva. Ni zalet od jednog stoljeća nije bio dovoljan da bi tursko društvo preskočilo dugu sjenu vlastitog naslijeđa. Ispostavilo se da je ures demokratskih institucija uvijek bio tek tanka koprena nad stvarnošću tipičnom za bliskoistočne despocije. Nedjeljnim referendumom okončana je ta stogodišnja iluzija kemalizma u Turskoj.
Referendumska volja turskog naroda većinu ovlasti stavlja u ruke jednog čovjeka, Recepa Tayyipa Erdogana. Međutim, jak Erdogan ne znači nužno i jaku Tursku. Prije svega, radi se o tankoj pobjedi, tako da možemo reći da je ishod referenduma sultanskim ovlastima Erdogana dao legalitet, ali ne i legitimitet. Za to mu je trebalo puno više od tijesnih 51,4% glasova. Pored toga, postoje snažne indicije da sam proces glasanja nije bio fer i demokratski. Prema izvještajima, na čak 60% biračkih mjesta prekršena su pravila glasanja. Tu je i okolnost da je izborno povjerenstvo tijekom samog procesa promijenio pravila igre, omogućivši da se prihvate i glasovi bez žigom ovjerenog glasačkog listića. Oporba snažno osporava rezultate glasanja i iznosi brojne prigovore o manipulaciji.
Sve ovo već u startu govori o tome da Turska ulazi u burno razdoblje društvene i političke nestabilnosti. Pred Turke je stavljen izbor o temeljnim društvenim i političkim vrijednostima, i pokazalo se da su oni oko tih stvari potpuno podijeljena nacija. Umjesto da se stvori novi društveni konsenzus, možemo reći da je na ovaj način uništen stari društveni konsenzus (ili njegov privid), a da nije ostvaren novi. Ako pogledamo po regijama kako su glasali Turci, vidjet ćemo da postoje dvije Turske, jedna Ataturkova, sekularna i republikanska, uglavnom koncentirana na mediteranskoj obali i u velikim gradovima, poput Ankare, Istanbula i Izmira, i druga, ona većinska, Erdoganova, religiozna i konzervativna, koja zauzima ostatak zemlje. Kako vidimo, niti jedna od njih danas nije u stanju iznjedriti bilo koju ideju koja bi mogla osnažiti tursku naciju i njezine institucije.
Termini “konzervativna” i “republikanska” ovdje mogu biti obmanjujući, jer je konzervativna Turska pod Erdoganom postala revolucionarna, islamistička, i sada želi iz temelja promijeniti ustavni poredak, dok je ona kemalistička odavno izgubila dah i luta iz poraza u poraz. Da je demokratski politički eksperiment u Turskoj osuđen na propast i da ne ovisi o Erdoganovim manipulacijama i narušavanja demokratske procedure, jasan je pokazatelj i glasanje Turaka u europskim zemljama. S izuzetkom Velike Britanije, u kojoj je za ustavne promjene glasalo tek oko 13% izašlih birača, u većini drugih europskih zemalja taj broj je premašivao 60%. To jasno ukazuje da o prihvaćanju demokratskih vrijednosti ne odlučuje toliko političko okružje, koliko naslijeđene vrijednosti koje nosimo sa sobom i koje se teško ili nikako ne mijenjaju. U Turskoj je poražen kemalizam ne zato što bi Erdogan bio diktator, već zato što ga većina Turaka ne želi.
Ako bliže pogledamo podatke o glasanju turskih građana u Europi, vidjet ćemo da se i ona trećina koja je mahom glasala “protiv” poklapa s brojem turskih Kurda. Dakle, čak i ti glasovi nisu bili glasovi Turaka navodno predanih demokratskim vrijednostima i očuvanju ustavnog poretka, već se glasalo prema plemenskoj pripadnosti. Očita je to demonstracija poraza ideje integracije, o kojoj tako često sanjaju liberali na Zapadu. Pitanje samih Kurda Damoklov je mač koji se sad uzdiže nad Turskom. U trenutku kada se u Siriji pravi kurdsko-američka “zaštićena zona”, koja evidentno predstavlja obrise buduće kurdske države, i kada u Iraku već dugo imamo djelatnu kurdsku autonomiju, ustavne promjene u Turskoj nimalo neće pridonijeti rješavanju tog pitanja u korist Turske. Dok su u Turskoj vrijedila prava republikanskog poretka, separatističke težnje su bile obuzdavane i nisu nailazile na širi odjek i razumijevanje. Sada se, pod ovim novim okolnostima, slika se mijenja i Kurdima se otvara legitiman prostor za izdvajanje. Ono što je u republici bilo pravno i politički upitno, sada postaje put u slobodu.
U želji da stvori veliku i snažnu Tursku, predsjednik Erdogan bi, dakle, mogao pokrenuti ireverzibilan proces njezinog slabljenja i rastakanja. Turska je danas usamljena zemlja, bez saveznika i s golemim problemima. U Siriji je sve stavio na rušenje Asada, ali to mu nije pošlo za rukom zbog ruskog upliva. Umjesto toga, pored Asada, dobit će još i kurdsku državu u susjedstvu. S Europom su odnosi na najnižoj razini ikad. Čak je i Davutogluova “strategija dubine” Erdoganu bila previše “europejska”, pa ga se oslobodio. Status Turske u NATO savezu,iako je druga armija po snazi, više je nego loš, naročito nakon obaranja ruskog aviona i pokušaja državnog udara ljetos. NATO seli svoju bazu iz Incirlika. S Rusima je u odnosu ovisnosti, jer nema nikog tko bi mu dao podršku. Od Trumpove administracije također može dobiti samo uvjetnu podršku iz interesa. Medeni mjesec Turske i Zapada.odavno je završen.
No, ipak, glavni problem Turske nisu ni Kurdi, ni Sirija, ni Amerikanci, ni Rusi, već sami Turci. Na kraju, Erdogan ima podršku većine. Oni su ti koji su u nedjelju odlučili da je islamizam podesniji i bolji režim od kemalizma. U Turskoj se, naime, dogodilo nešto slično “arapskom proljeću”, radikalni islam je porazio autoritarni sekularizam, samo bez ulice i smjene režima. Nositelj ideologije radikalnog islama je Muslimansko bratstvo, a nakon njihovog poraza u Egiptu turski predsjednik Erdogan ima ambiciju nametnuti se kao njihov neprikosnoveni lider. On od Turske u stvari želi napraviti Meku današnjeg islamističkog pokreta, koji je u zadnjih nekoliko godina razorio Bliski istok i sjever Afrike. Slaba je to zamjena za status koji je nekad uživala Turska kao bliska saveznica Zapada, ali to su sve posljedice odluka koje su donošene i odsustva real-političkog nerva kod turskog lidera, ali i krize poretka na Zapadu unutar kojeg je Turska bila važan partner.
Jake emocije koje su obuzele Bošnjake u BiH povodom Erdoganove pobjede, kao i bliski kontakti koje lider Bošnjaka, Bakir Izetbegović, gaji s turskim predsjednikom i Muslimanskim bratstvom, nimalo ne ohrabruju kada gledamo situaciju u našem regionu. Na tu opasnost u BiH je putem medija i diplomatskih kontakata više puta skretana pažnja, no izgleda da se otada situacija nimalo nije popravila. Ako Bošnjaci u Erdoganu traže saveznika, treba reći da je to slijepa ulica iz koje nema izlaza. Ne treba tu puno pameti da bi se to shvatilo. Dovoljno je pogledati kakvu je pustoš radikalni islam napravio u arapskom svijetu ili stranputicu na kojoj se nalazi nekad velika i moćna Turska, nakon što ju je Erdogan pokušao upodobiti ideologiji Muslimanskog bratstva, pa zaključiti kakve sve štete ta ideologija nanosi narodu koji joj položi prisegu. Ni Turska, na žalost, to možemo reći već sada, neće umaknuti toj kobi.
Referendumska volja turskog naroda većinu ovlasti stavlja u ruke jednog čovjeka, Recepa Tayyipa Erdogana. Međutim, jak Erdogan ne znači nužno i jaku Tursku. Prije svega, radi se o tankoj pobjedi, tako da možemo reći da je ishod referenduma sultanskim ovlastima Erdogana dao legalitet, ali ne i legitimitet. Za to mu je trebalo puno više od tijesnih 51,4% glasova. Pored toga, postoje snažne indicije da sam proces glasanja nije bio fer i demokratski. Prema izvještajima, na čak 60% biračkih mjesta prekršena su pravila glasanja. Tu je i okolnost da je izborno povjerenstvo tijekom samog procesa promijenio pravila igre, omogućivši da se prihvate i glasovi bez žigom ovjerenog glasačkog listića. Oporba snažno osporava rezultate glasanja i iznosi brojne prigovore o manipulaciji.
Sve ovo već u startu govori o tome da Turska ulazi u burno razdoblje društvene i političke nestabilnosti. Pred Turke je stavljen izbor o temeljnim društvenim i političkim vrijednostima, i pokazalo se da su oni oko tih stvari potpuno podijeljena nacija. Umjesto da se stvori novi društveni konsenzus, možemo reći da je na ovaj način uništen stari društveni konsenzus (ili njegov privid), a da nije ostvaren novi. Ako pogledamo po regijama kako su glasali Turci, vidjet ćemo da postoje dvije Turske, jedna Ataturkova, sekularna i republikanska, uglavnom koncentirana na mediteranskoj obali i u velikim gradovima, poput Ankare, Istanbula i Izmira, i druga, ona većinska, Erdoganova, religiozna i konzervativna, koja zauzima ostatak zemlje. Kako vidimo, niti jedna od njih danas nije u stanju iznjedriti bilo koju ideju koja bi mogla osnažiti tursku naciju i njezine institucije.
Termini “konzervativna” i “republikanska” ovdje mogu biti obmanjujući, jer je konzervativna Turska pod Erdoganom postala revolucionarna, islamistička, i sada želi iz temelja promijeniti ustavni poredak, dok je ona kemalistička odavno izgubila dah i luta iz poraza u poraz. Da je demokratski politički eksperiment u Turskoj osuđen na propast i da ne ovisi o Erdoganovim manipulacijama i narušavanja demokratske procedure, jasan je pokazatelj i glasanje Turaka u europskim zemljama. S izuzetkom Velike Britanije, u kojoj je za ustavne promjene glasalo tek oko 13% izašlih birača, u većini drugih europskih zemalja taj broj je premašivao 60%. To jasno ukazuje da o prihvaćanju demokratskih vrijednosti ne odlučuje toliko političko okružje, koliko naslijeđene vrijednosti koje nosimo sa sobom i koje se teško ili nikako ne mijenjaju. U Turskoj je poražen kemalizam ne zato što bi Erdogan bio diktator, već zato što ga većina Turaka ne želi.
Ako bliže pogledamo podatke o glasanju turskih građana u Europi, vidjet ćemo da se i ona trećina koja je mahom glasala “protiv” poklapa s brojem turskih Kurda. Dakle, čak i ti glasovi nisu bili glasovi Turaka navodno predanih demokratskim vrijednostima i očuvanju ustavnog poretka, već se glasalo prema plemenskoj pripadnosti. Očita je to demonstracija poraza ideje integracije, o kojoj tako često sanjaju liberali na Zapadu. Pitanje samih Kurda Damoklov je mač koji se sad uzdiže nad Turskom. U trenutku kada se u Siriji pravi kurdsko-američka “zaštićena zona”, koja evidentno predstavlja obrise buduće kurdske države, i kada u Iraku već dugo imamo djelatnu kurdsku autonomiju, ustavne promjene u Turskoj nimalo neće pridonijeti rješavanju tog pitanja u korist Turske. Dok su u Turskoj vrijedila prava republikanskog poretka, separatističke težnje su bile obuzdavane i nisu nailazile na širi odjek i razumijevanje. Sada se, pod ovim novim okolnostima, slika se mijenja i Kurdima se otvara legitiman prostor za izdvajanje. Ono što je u republici bilo pravno i politički upitno, sada postaje put u slobodu.
U želji da stvori veliku i snažnu Tursku, predsjednik Erdogan bi, dakle, mogao pokrenuti ireverzibilan proces njezinog slabljenja i rastakanja. Turska je danas usamljena zemlja, bez saveznika i s golemim problemima. U Siriji je sve stavio na rušenje Asada, ali to mu nije pošlo za rukom zbog ruskog upliva. Umjesto toga, pored Asada, dobit će još i kurdsku državu u susjedstvu. S Europom su odnosi na najnižoj razini ikad. Čak je i Davutogluova “strategija dubine” Erdoganu bila previše “europejska”, pa ga se oslobodio. Status Turske u NATO savezu,iako je druga armija po snazi, više je nego loš, naročito nakon obaranja ruskog aviona i pokušaja državnog udara ljetos. NATO seli svoju bazu iz Incirlika. S Rusima je u odnosu ovisnosti, jer nema nikog tko bi mu dao podršku. Od Trumpove administracije također može dobiti samo uvjetnu podršku iz interesa. Medeni mjesec Turske i Zapada.odavno je završen.
No, ipak, glavni problem Turske nisu ni Kurdi, ni Sirija, ni Amerikanci, ni Rusi, već sami Turci. Na kraju, Erdogan ima podršku većine. Oni su ti koji su u nedjelju odlučili da je islamizam podesniji i bolji režim od kemalizma. U Turskoj se, naime, dogodilo nešto slično “arapskom proljeću”, radikalni islam je porazio autoritarni sekularizam, samo bez ulice i smjene režima. Nositelj ideologije radikalnog islama je Muslimansko bratstvo, a nakon njihovog poraza u Egiptu turski predsjednik Erdogan ima ambiciju nametnuti se kao njihov neprikosnoveni lider. On od Turske u stvari želi napraviti Meku današnjeg islamističkog pokreta, koji je u zadnjih nekoliko godina razorio Bliski istok i sjever Afrike. Slaba je to zamjena za status koji je nekad uživala Turska kao bliska saveznica Zapada, ali to su sve posljedice odluka koje su donošene i odsustva real-političkog nerva kod turskog lidera, ali i krize poretka na Zapadu unutar kojeg je Turska bila važan partner.
Jake emocije koje su obuzele Bošnjake u BiH povodom Erdoganove pobjede, kao i bliski kontakti koje lider Bošnjaka, Bakir Izetbegović, gaji s turskim predsjednikom i Muslimanskim bratstvom, nimalo ne ohrabruju kada gledamo situaciju u našem regionu. Na tu opasnost u BiH je putem medija i diplomatskih kontakata više puta skretana pažnja, no izgleda da se otada situacija nimalo nije popravila. Ako Bošnjaci u Erdoganu traže saveznika, treba reći da je to slijepa ulica iz koje nema izlaza. Ne treba tu puno pameti da bi se to shvatilo. Dovoljno je pogledati kakvu je pustoš radikalni islam napravio u arapskom svijetu ili stranputicu na kojoj se nalazi nekad velika i moćna Turska, nakon što ju je Erdogan pokušao upodobiti ideologiji Muslimanskog bratstva, pa zaključiti kakve sve štete ta ideologija nanosi narodu koji joj položi prisegu. Ni Turska, na žalost, to možemo reći već sada, neće umaknuti toj kobi.
Nema komentara:
Objavi komentar