Hrvatski New Deal - mar(k)sovska politička ekonomija

Ako ste do sada moguće još dvojili o tome da li je Milanovićeva vlada uopće sa ovog planeta i ima li ikakav doticaj sa realnošću, nakon izjava njenog potpredsjednika Branka Grčića, u to nema nikakve dvojbe – Hrvatskom vladaju vanzemaljci.

Potpredsjednik Grčić je, naime, govorio o uspjesima Vlade u politici zapošljavanja, o tome kako su spasili hrvatska brodogradilišta, kako ne treba biti pesimist, nego se nadati boljem sutra, tj. da će novi investicijski ciklus, koji će Vlada uskoro pokrenuti, donijeti rast BDP-a i izlazak iz recesije, da bi sve to začinio «biserima» poput onog da hrvatska Vlada vodi vizionarsku politiku, u kojoj će je uskoro slijediti i EU, da bi nam, na kraju, najavio i pokretanje «ozbiljnog New Deala u Hrvatskoj» već tijekom naredne godine.

U biti, nema se ovdje čemu čuditi. Svaki potez Milanovićeve vlade je vodio upravo prema ovome zaključku (o čemu sam već pisao u prethodnom tekstu): Vladi ne pada na pamet smanjiti državnu potrošnju, porezni nameti se mogu provoditi još samo fašističkim propagandno-policijskim metodama, hrvatsko gospodarstvo je zadavljeno, nema nikakve tržišne aktivnosti, i traži se samo još i još subvencija, nitko ne želi više ulagati svoj kapital u klepto-socijalističko hrvatsko tržište – jedini preostali zaključak je da će, u takvoj situaciji, kada tržište to neće, Vlada odlučiti da sama počne proizvoditi i pokretati proizvodnju. Dakle, čekaju nas novi rebalansi proračuna i nova zaduživanja na račun naše budućnosti, a te novce će Vlada, koja se odlučila igrati gospodarstvenika, spucati na projekte na koje nitko normalan ne bi dao svoje novce – a vjerojatno ni Milanović i njegovi članovi kabineta, kada bi to bio njihov novac, ne bi taj novac trošili na takve gluposti i projekte kojima je tržište već reklo «ne».

Smjehotresno bi bilo, da nije tužno, i to što takvu politiku Grčić naziva vizionarskom, jer, eto, i predsjednik Europske komisije Barroso i predsjednik Vijeća EU, Herman van Rompuy, su rekli da treba odustati od smanjivanja državne potrošnje, jer je«politika štednje očito zakazala». Kada jedan bivši maoista i jedan opskurni šef briselskih birokrata kažu da je politika štednje «zakazala», onda mora da je to tako! Nema veze što nas je ogromna državna potrošnja i miješanje države u privredu i gurnulo u krizu. Ako nas je to gurnulo u krizu – još više toga istoga će nas iz krize i izvući, rezoniraju, vjerojatno, naši socijalisti. Ako je državna greška prouzročila krizu – država će ju i ispraviti. To je očevidno ta marsovska logika kojom se povode naši vanzemaljci. No, problem je što to tako, možda, funcionira na Marsu – na Zemlji još uvijek važi princip neproturječnosti, dok dijalektika i sofistika proizvode samo kaos i zbrku i korisna je vještina samo političarima kada žele obmanuti narod.

Kada Grčić, na primjer, govori o stranim investitorima, to je sofizam samo. Naime, strani privatni investitori u širokom luku zaobilaze Hrvatsku, upravo zbog politike hrvatske Vlade. On, u stvari, govori o EU fondovima a to je malo drukčije od stranih (privatnih) investitora. To su novci poreznih obveznika Europske unije, kojima Europska komisija raspolaže sa jednakom rasipnošću sa kojom hrvatska vlada troši naše novce. (Ako se, na primjer, pitate zašto vam je račun za struju uvećan za 50 kn, i zašto će biti još povećanja, pitajte ministra Vrdoljaka, Europske strukturne fondove i one koji su potpisali nerazumni Kyoto-sporazum.) No, sve je to nije ništa spram toga kakav će ekonomski potop Hrvatske ostvariti ova Vlada svojim «ozbiljnim New Dealom». Opasno je pritom što iza te najave stoji socijalistički mit o tome kako je Amerika pobijedila Veliku depresiju i izašla iz ekonomske krize upravo Ruzveltovim New Dealom, tako da će mnogi, upravo zbog snage tog mita, nasjesti na priču hrvatskih socijalista. Još gore, pri tome će imati i podršku EU i europskih socijalista i europskih strukturnih fondova.

New Deal je bio intervencionistički ekonomski program koji je uveo američki predsjednik F. D. Roosevelt 1933., vjerujući da će opsežnim vladinim investicijama, brojnim regulacijama, javnim radovima itd., izvesti zemlju iz ekonomske krize. Pri tome se ugledao na Mussolinija, kojemu se bezrezevno divio kao političkom geniju, i na Mussolinijeve opsežne državne projekte javnih radova, poput irigacije delte Poa ili kampanje za žito. Roosevelt je, po opsežnosti uplitanja u ekonomiju imao konkurente još samo u Staljinu i Hitleru. Čak je i Lord Keynes, neprikosnoveni otac intervencionizma, pisao Rooseveltu da se prestane miješati u ekonomiju i gušiti tržište.

Bez obzira na kontroverzno porijeklo Rooseveltovih ideja i na autoritaran stil njegove vladavine, mit o njegovom New Dealu i navodnoj pobjedi nad Velikom ekonomskom depresijom je opstao. No, upravo stoga treba skrenuti pažnju da je New Deal bio poguban za američku ekonomiju, te da je upravo produžio ekonomsku krizu (koja je potrajala do završetka WWII), a ne obratno. Unatoč opsežnim vladinim mjerama i politici zapošljavanja, nezaposlenost, koja je sa 3% skočila na 20%, nije padala, nego se na toj brojci zadržala narednih desetak godina. Ekonomski indeksi, također, nisu dugo pokazivali nikakve značajnije znakove oporavka. (Vidi podatke ovdje.) Naprotiv, New Deal i ekonomski intervencionizam je Ameriku dugoročno okrenuo na put ka socijalizmu, iz kojeg se trgnula tek nakon Drugog svjetskog rata i (djelomičnim) deregulacijama i liberalizacijama gospodarstva.

No, naša Vlada voli mitove i sofizme, voli optimistično gledati u budućnost i ne osvrće se mnogo na činjenice i posljedice svojih politika. Njoj su draži Mussolini i sljedbenici njegove ekonomske politike, Roosevelt i Hitler,  i njihova zavodljiva propaganda o «budućnosti koja pripada nama», nego ovozemaljske patnje i realni problemi ljudi. Važno je da oni slijede svoje snove. Ja predlažem da ovu Vladu, zajedno sa njihovim ideološkim uzorima i utopijskim snovima, torpediramo tamo odakle su i došli – nazad u pakao. Ili na Mars, svejedno. Prije nego bude kasno.

Izvor: Republika

Milanovićev porezni fašizam

Bivši američki predsjednik Ronald Reagan je jednom prilikom dao sjajan opis besmislenosti socijalističkih politika. Socijalisti, kaže Reagan, rezoniraju na sljedeći način: „Kada vidite da nešto mrda – oporezuj; ako nastavi da mrda – reguliraj; kad prestane da mrda – daj subvenciju.“

Predsjednik Reagan je, dakle, smatrao da su oporezivanje i vladina uplitanja u privredu loša stvar, usmjerene protiv normalne ekonomske aktivnosti ljudi, koje na kraju vodi do potpunog gašenja svake aktivnosti u zemlji, gdje ekonomija zamire, a porezi i regulacije postaju svrha sama sebi. Oporezivanje je loša stvar, čak duboko nemoralna i antidemokratska praksa, budući da se njima, pod prijetnjom državne prisile, otima od ljudi novac, kako bi se on usmjerio drugim ljudima, za svrhe koje vlada smatra da su korisne. Oporezivanje je, tako, djelatnost vlade kojom ona, putem prinude, uzima od jednih kako bi dala drugima, običan sustav legalizirane pljačke. Oporezivanje nije ništa drugo do zamjena za ropski rad i pljačku imovine, legalizirano barbarstvo.

Oporezivanje, državna regulacija, subvencioniranje, pak, u socijalističkim ušima zvuči sasvim drugačije, poput hipnotičke mantre, koje se oni bespogovorno pridržavaju, i u kojoj vide sav smisao svog bavljenja politikom. Oni ne smatraju da su porezi suvremeni vid pljačke i barbarstva, nego cijena koju plaćamo da bismo živjeli u civiliziranom svijetu. Socijalisti smatraju da alokacija resursa putem tržišta, gdje ljudi neometano razmjenjuju dobra koja žele, i redistribucija bogatstva koja se na taj način vrši, nije niti dobra niti pravedna. Stoga oni, kroz svoje redistributivne sheme i porezne politike, žele da „isprave“ ponašanje ljudi na tržištu i naprave „pravedniju“ redistribuciju bogatstva. Drugim riječima, da „civiliziraju“ naše barbarske instinkte.

Socijalisti, ukratko, misle da znaju bolje šta ljudi žele, tko kome treba plaćati i šta je to pravedno. Oni, kažu, žele moralizirati tržište, a svoje redistributivne i porezne politike smatraju vrhunskom moralnom djelatnošću. Socijalistička percepcija stvarnosti je, stoga, izuzetno elitistička i duboko antidemokratska. Ljudi su glupi, nemoralni i ne znaju šta žele, dok uzak sloj političara na vlasti posjeduje visoke moralne uzuse, u skladu sa kojima „moraliziraju“ nepredvidljive i iracionalne djelatnosti ljudi. Glavni alat u njihovim rukama za to moraliziranje glupog, sebičnog i nemoralnog naroda, jest porezna politika. Porezi su za socijaliste svetinja.

Tu socijalističku elitističku mantru o lošem i glupom narodu i dobrim porezima, prije neki dan je jasno izrazio premijer Milanović. "Kad zahtijevate da se plati porez, kad imate sustav fiskalizacije u kojem se zna sudbina svakog računa, gdje je i na koliko izdan, to nekim ljudima smeta, netko to doživljava kao porezni teror", rekao je premijer. "Ja to doživljavam kao red i zakon. I u tome je u stvari jedina razlika među nama u Hrvatskoj - oni koji su za red, a to je teži put i oni koji su za muljanje i brljanje", ustvrdio je Milanović.

Jasno kao dan – s jedne strane pokvareni i anarhiji sklon narod, koji je sklon izbjegavanju svojih moralnih dužnosti, a s druge prosvijećena socijalistička elita na vlasti, koja želi taj narod dotjerati u redi i privesti pravdi prekršioce zakona. Prvo nametnete nepodnošljive poreze i namete, a kada se ljudi racionalno tome odupru i izbjegavaju učestvovati u vlastitom davljenju i pljački, proglasite ih lopovima i kriminalcima. Kada, pak, ni sila ne pomaže, socijalisti će pribjeći i najgoroj vrsti propagande, kako bi ljude ubijedili da je crno bijelo, i obratno. Vjerojatno ste svi vidjeli onaj vladin propagandni spot “Bez računa se ne računa”, u kojem nas naši vlastodršci besramno nagovaraju da prijavljujemo sve one koji izbjegavaju plaćati porez i ne izdaju nam fiskalne račune?

Dakle, ljude koji Vam učine uslugu na tržištu i daju vam ono što želite, ako uz uslugu koju učine Vama, poslije toga ne plate i reket Vladi, trebate ocinkariti. Ako su Vas u kući učili da nije lijepo cinkariti druge, da ljudima koji Vam učine neku uslugu kažete “hvala”, da su sve akcije koje su slobodne i na obostranu korist istovremeno i dobre, zaboravite to! Zaboravite sva moralna načela, civilizirane manire, kućni odgoj – i prijavite Vladi Vaše susjede koji za Vas svako jutro nabavljaju kruh ili Vam kuhaju kavu u omiljenom kafiću. Veliki Brat gleda i traži te, odrekni se svojih ukućana, susjeda, sugrađana, odbaci okove starog malograđanskog morala i povjeri tajnu svojoj Vladi. Ona zna što je dobro i moralno. “Čet’ri noge dobre, dv’je noge loše!”

Ova fašistička retorika, besramno indoktriniranje građana i izvrtanje osnovnih moralnih načela civiliziranog ponašanja, usmjereno je samo na jedan cilj – plaćanje poreza. Otkud tolika panika kod vladajućih, da su posegnuli za najprizemnijom, barbarskom propagandom? Pa, zato što curi na sve strane – svojom poreznom politikom, obimnim redistribucijama i subvencijama, uništili su i ono posljednje što je mrdalo u Hrvatskoj, svojom socijalističkom politikom zadavili su i posljednji znak slobodne ekonomske aktivnosti. Živ je još samo ogromni državni aparat, koji je postao svrha samom sebi.

Oni nazad ne žele, a dalje se nema kud. Cijedi se suha drenovina. Oni ne žele skresati subvencije, iracionalnu i rasipničku državnu potroünju, ne žele pustiti ljude da rade bez nametnutih teških regulacija, ne žele smanjiti poreze. Oni, kao istinski nasljednici Sanaderove rasipničke politike, brane sanaderovski državni proračun. Štoviše, to rade iz punog ubjeđenja – njihov socijalistički moral im kaže da je to u redu. Svakog dana “padne” neka ideja o nekom novom poreznom nametu. Još jedino koncentracione logore da otvore i prinudni rad proglase najvećim doprinosom pojedinca za zajednicu. No, ni to nije daleko, ideja javnih radova ovoj je Vladi sasvim bliska i već najavljivana.

Izvor: Republika

Povećanje minimalnih nadnica najviše šteti radnicima i siromašnima

Jedan od primjera na kojem socijalističke politike i radno zakonodavstvo u najvećoj mjeri pokazuju svoju paradoksalnu i štetnu prirodu jest tzv. zakon o minimalnim plaćama. No, unatoč tome što takva regulativa najviše šteti onima koje bi, navodno, trebala štititi i pomagati, takva politika još uvijek nailazi na široku podršku u javnosti i političari je često koriste u svrhu predizbornih kampanja i pridobivanje izborne podrške onih u korist čije štete rade – radnika i najsiromašnijih slojeva društva. 

Naime, u današnjoj saborskoj raspravi od Ministra rada i mirovinskog sustava, Miranda Mrsića, mogli smo čuti kako je donijeta odluka da se od prvog srpnja minimalna plaća poveća za 170 kuna, odnosno, sa dosadašnjih 2.814 na 2.984 kune. Nakon sanaderovskih povećanja minimalnih plaća iz 2008. i 2009., koja očevidno nisu donijela nikakvo poboljšanje standarda radnika – naprotiv, donijela su daljnje osiromašenje i rast nezaposlenosti – sada ćemo gledati nastavak te sanaderovske populističke i štetne politike milanovićevskim sredstvima.

Od saborske opozicije iz redova HDZ-a i Laburista smo mogli čuti prigovore, koji odaju još veće ekonomsko neznanje i socijalnu demoagogiju. HDZ je, naravno, branio socijaldemagoški kurs svog bivšeg predsjednika, a Laburisti su se pokušali pokazati kao jedini legitimni politički zaštitnici interesa radnika. Naime, oni Vladi prigovaraju da su napravili «pakt» s poslodavcima iz HUP-a, jer zakon ne ide već od prvog lipnja, nego s mjesec dana zakašnjenja. Ovi prigovori, u stvari, koriste Vladi i lobijima koji su sudjelovali u donošenju ove odluke, jer prikrivaju njihovu pravu zavjereničku prirodu.

Zašto je politika minimalnih plaća štetna za radnike i siromašne, i zašto ona koristi samo zavjereničkim lobijima oličenim u trokutu političari-poslodavci-sindikati?

Prije svega, ako je politika minimalnih nadnica tako dobra, netko bi se mogao pitati: Zašto, onda, tako malo, zašto samo za 170 kuna, zašto ne povećati odmah minimalnu nadnicu na 5.000 ili 10.000 kuna? Iz ovog prigovora vidimo koliko su ove odluke čisto birokratske mjere, proizvoljne i bez ikakve veze sa stvarnom ekonomskom politikom. Hrvatska je već pet godina u recesiji i ne vidi se da će tekućom socijaldemokratskom i populističkom politikom ikako izaći iz tog živog blata, a političari i njihovi poslodavci i sindikalci su odlučili kako bi plaće trebale rasti. Da, porast će, a onda će to ubrzo pojesti inflacija, jer bez realnog rasta je ovaj fiktivni rast moguće samo odatle financirati. Samo realni rast plaća je moguć, a o tome odlučuje tržište a ne političari i lobiji. No, trenutni politički efekt će biti postignut, sindikati će opravdati svoje postojanje, lobi poslodavaca će se lišiti dijela konkurencije, i svi sretni. Osim, naravno, građana (siromašnih i radnika, za čija se prava ovi, navodno, bore), kojima će, uslijed inflacije, porasti troškovi života.

Osim ove posredne i, možda, ne odmah vidljive, ali zato ne manje realne, štete od povećanja minimalnih nadnica, postoji i direktna šteta za radnike i siromašne od ovog povećanja. Naime, ako isključimo vremensku dimenziju, ovaj zakon će, također, trenutno pogoditi same radnike i one najugroženije i najsiromašnije dijelove hrvatskog društva, nezaposlene i nekvalificirane radnike. Vlada, naime, može po svojoj volji podizati minimalne plaće (i do neba, ako joj se tako hoće), ali ne može natjerati poslodavce da po tom dohotku i zapošljava sve radnike koji bi, inače, bili zaposleni da nema ove vladine regulacije. Tako će direktna posljedica povećanja minimalnih plaća biti rast nezaposlenosti i stopiranje zapošljavanja novih radnika – onaj socijalno nevidljivi sloj, na kojemu se prelamaju i koji trpi posljedice svih populističkih politika.

Tko će ostati bez posla? Pa, prije svega, oni sa najmanje kvalifikacija, koji su obično i sa najmanjim primanjima, kao i mladi, koji tek traže posao. Dakle, posao će izgubiti upravo najsiromašniji, oni koji najteže mogu podnijeti gubitak posla, a bez posla će ostati i oni koji ga tek traže i koji pokušavaju zasnovati normalan život. Pogođeni će biti, naravno, zaposlenici u privatnom sektoru, dakle, radnici koji stvaraju bogatstvo cjelokupnog društva. Njima će plaća u visini koju poslodavac odredi (i dalje) ići «na ruke», umanjena sada za onaj dio koji, ovim povećanjem, poslodavac mora uplatiti državi. Sindikate i političare, naravno, nije briga za probleme koje će svojim odlukama donijeti zaposlenicima u privatnom sektoru.

Tko će od ovoga imati koristi? Neku neposrednu korist će imati samo zaposleni u državnim tvrtkama i državna birokracija. Naravno, i to samo kratkoročno, dok inflacija ne «pojede» ovo povećanje plaća. To su zaposlenici o čijim interesima brinu sindikati, i to, kako vidimo, dugoročno i na njihovu štetu. Koristi će imati i poslodavci, ma koliko naša zavist htjela vidjeti njih kako gube ili se oni sami htjeli prikazati kao netko tko je na gubitku. Koristi će imati oni najveći, miljenici političara i državnih subvencija, organizirani oko HUP-a. Štetu će imati samo mali poslodavci, koji zapošljavaju nekoliko radnika, i za koje je i ovo povećanje od stotinjak i nešto kuna veliki izdatak. A upravo to i hoće HUP-ovci – da im država svojim socijalističkim politikama uništi sektor odakle bi im mogla doći konkurencija. Ljudi koji pokušavaju krenuti u neki svoj mali biznis, i koji bi jednom, pod normalnim i fer tržišnim uvjetima poslovanja, mogli narasti i ugroziti velike, ostat će bez posla, a s njima na burzu će otići i njihovi zaposlenici.

Tako vidimo da ovim povećanjem minimalnih plaća država hrani samu sebe i svoje «socijalne partnere» iz sindikata i poslovnih lobija, a na štetu radnika, nezaposlenih i siromašnih i njihovih obitelji – najugroženijeg i najvećeg dijela hrvatskog društva. Zbog toga ovaj novi potez Milanovićeve vlade treba smatrani ničim drugim do zlokobnom urotom protiv hrvatskog društva i novim podmuklim udarcem socijalista na najugroženije slojeve stanovništva.

Izvor: Republika

Sanaderovo naslijeđe – korupcija i socijalna država

Jučer je počelo suđenje bivšem hrvatskom premijeru, Ivi Sanaderu, u slučaju "Planinska", što je treća optužnica u nizu koruptivnih afera za koje mu se sudi. Možda je to prilika da se razmisli i izvuku prave pouke čitavog tog procesa Sanaderu – o tome zašto je korupcija uopće postala tako sveobuhvatna u Hrvatskoj da je zahvatila i sam vrh vlasti i, napokon, da se razmisli o sustavu koji je korupciju učinio ne samo mogućom, nego i normalnom praksom.

Prije svega, treba reći da se na korupciju gleda pogrešno ako pri spomenu te riječi sebi predstavljamo osobe iz poslovnog svijeta (bankare, poduzetnike, investitore), koji kuju neki zavjerenički plan iza zatvorenih vrata, kako bi ostvarili neki svoj osobni interes. To je pogrešno viđenje, jer se time ispušta glavna stvar – a to je da se korupcija javlja samo u slučajevima gdje politika ima odlučujući utjecaj na gospodarstvo, odnosno, gdje politika može kreirati pravila igre. Naime, točno je, kao što je govorio Adam Smith, da se ljudi iz poslovnog svijeta rijetko kad susretnu, a da pri tim svojim susretima ne krenu da planiraju neku smicalicu ili urotu protiv javnosti. Međutim, takve smicalice i urote ostale bi bez realizacije kada u tom planu ne bi naišle na podršku ljudi iz svijeta politike.

Stoga je osnovna stvar koju treba shvatiti da izvor korupcije nije ljudska pohlepa ili pokvareni kapitalisti – koju možemo riješiti palijativnim mjerama i povremenim sudskim procesima protiv onih koji su se okoristili sustavom – nego sustav koji omogućuje spregu između politike i privrede. Ako se želimo riješiti problema korupcije, onda treba otkloniti sustav koji političarima daje široka ovlaštenja u stvarima ekonomije, odnosno, još gore – gdje političari direktno upravljaju tvrtkama ili sjede u upravnim odborima poduzeća. Ako zaista želimo na efikasan i trajan način riješiti problem korupcije – trebamo pod hitno privatizirati sve tvrtke u državnom vlasništvu i ukinuti sve zakone koji političarima daju bilo kakva ovlaštenja da kreiraju ili na bilo koji način utječu na ekonomiju zemlje, od monetarne politike centralne banke, pa do upravnih odbora u tzv. javnim poduzećima.

Sustav koji podrazumijeva čvrstu spregu između politike i ekonomije, zove se socijalizam, gdje su sva poduzeća u državnom ili nekom obliku javnog vlasništva. U nešto blažoj varijanti, gdje politika na posredan način utječe na ekonomske odluke, taj se sustav zove socijalna država ili država blagostanja. Sustav u kojemu sprega između politike i privrede ne postoji ili je neznatna, zove se tržišni ili liberalni kapitalizam. Da bi se Hrvatska riješila korupcije na sustavan način, potrebno je da odustanemo od ideje socijalne države i da konačno prihvatimo liberalni kapitalizam. To, također, podrazumijeva i ustavne promjene, odnosno, ukidanje one besmislene odrednice u Ustavu RH, prema kojemu je Hrvatska određena kao socijalna država.

Korupcija je u socijalizmu, kao što znamo i iz vlastitog iskustva, prožimala sve pore društva. U ekonomski liberalnim zemljama, pak, poput Hong Konga ili Novog Zelanda, korupcija je gotovo nepostojeća. U ekonomski neslobodnim zemljama, poput balkanskih, afričkih ili nekih azijskih zemalja – a sve više i u zemljama Europske unije – gdje je sprega između politike i privrede jaka, korupcija je gotovo sveprisutna i seže do samih vrhova vlasti. Pritom, Novozelanđani ili Nizozemci, na primjer, nisu ništa pošteniji ili manje pohlepni ljudi od Hrvata ili Francuza. Sustav je taj, a ne ljudska priroda, koji ljudima daje poticaj da koriste moć kako bi se nezakonito obogatili.

Može izgledati neobično da se Sanadera veže za ideju socijalne države, budući da je on bio predsjednik HDZ-a, stranke koja se smatra desničarskom i anti-socijalističkom. Međutim, upravo je Sanader taj koji je gotovo do savršenstva razvio i u praksi aplicirao ideju socijalne države. Za vrijeme Sanadera, država je postala sveprisutna u gospodarskoj politici. Sanaderov režim je od Hrvatske napravio klijentelističko društvo, baš onako kako propovijeda nauk socijalne države, i ukinuo ideju građanske jednakosti pred zakonom. Samo ako je čovjek postao pripadnikom određene skupine, bilo sindikalne, manjinske ili cehovske, bio je vidljiv za državu i država je obilno pomagala i poticala djelovanje tih skupina iz proračuna. Sa sindikatima je potpisao neraskidiv kolektivni ugovor, nepoznat u povijesti prava. Manjinama je dao široka prava, također bez presedana u pravu. Stvorio je vojsku umirovljenih branitelja, od kojih su mnogi lako dolazili do svog umirovljeničkog statusa i prava na mirovinu. Donošeni su zakoni koji idu direktno u korist grupi cehovski organiziranih poduzetnika i tajkuna, koji su od države dobivali lukrativne poslove.

Sve u svemu, za njegove vladavine Hrvatska je konačno prestala postojatii kao društvo ugovora i postala je društvo statusa. Status je bio sve, i mogao si dobiti sve, ako si imao određena statusna prava. Ugovor i fair play više nisu značili ništa. Sanader se, dakle, nije samo u svoju korist olako i nehajno ponašao prema državnom proračunu, koji su punili svi hrvatski građani, nego je i svim socijalnim grupama dijelio šakom i kapom. Ponašao se kao pravi-pravcati socijalno osjetljivi socijaldemokrat, koji svima daje svega, koji stalno kreira neka nova socijalna ili grupna"prava". Na taj način je Sanader korumpirao čitavo hrvatsko društvo, a ne samo da je njegova politika bila korumpirana. Raskrstiti sa Sanaderom i njegovom koruptivnom politikom znači, stoga, raskrstiti sa svim ovim stvorenim grupnim ili socijalnim "pravima" – raskrstiti sa idejom socijalne države u Hrvatskoj.

Socijalna država je skupa država. A ideja socijalne države i napuhivanje socijalnog balona – financirano kroz zaduživanje na račun budućih generacija – je Hrvatsku i gurnula u recesiju i dovela do bankrota. Smiješno je danas zgražati se nad Sanaderovim ukradenim milijunima od poreznih obveznika, a još uvijek podržavati iracionalan i rasipnički sustav socijalne države, koja na svoje besmislene državne projekte rasipa milijarde. Stoga je i suđenje Sanaderu, ako odatle ne izvučemo poduke o temeljnoj iracionalnosti i nepravednosti sustava socijalne države, samo farsa. Onda se ponašamo kao naivci koji vjeruju da će korupcija nestati samo ako na vlast dovedemo pravedne i poštene ljude. A izgleda da su se građani Hrvatske i ponašali po toj naivnoj logici kada su na vlast birali sadašnju socijaldemokratsku vlast, koja je upravo sa tom parolom o poštenju i nekorumpiranosti tu vlast i osvojila.

Današnja post-sanaderovska vlast, međutim, ne pokazuje ni najmanje naznake da želi išta mijenjati u stilu vladavine i demontirati sustav koji je u Hrvatskoj oličavao Sanader. Dapače, Milanović se svojom politikom favoriziranja grupnih i socijalnih prava pokazuje kao istinski i dostojan nasljednih Sanaderove politike. Još i više – sve ono što je Sanader radio, moguće, iz želje za stvaranjem osobne ili političke koristi, Milanović i njegova vlada rade iz ideološkog ubjeđenja. No, ideološka pravovjernost nikoga nije učinila imunim na korupciju. Zato svako malo i saznajemo neku novu aferu i kako se neki političar okoristio svojim ovlaštenjima, kako bi sebi ili svojim poznanicima namjestio neki posao.

Nas, međutim, ne trebaju skandalizirati "afere" i nezakonito ukradeni milijuni – to je sasvim normalna posljedica nakaradnog sustava socijalne države – nego, na primjer, to što ministar Linić, potpuno zakonito, zadužuje Hrvatsku na račun još nerođenih, kako bi Vlada taj novac potrošila na još jedno bezuspješno "pokretanje gospodarskog ciklusa" i "poticanje proizvodnje" u svrhu predizbornih kampanja. I što takva politika ne nailazi ni na kakav otpor. To je skandal – jer, to je bit nereformiranog sustava Sanaderove rasipničke vladavine, a ne njegova strast ka novcu ili umjetničkim predmetima. Milanovićeva politika je jednako rasipnička i neodgovorna kao i Sanaderova.

Da bi Hrvatskoj krenulo na bolje, njoj nisu potrebni časni i pošteni političari, nego je potrebno protjerati politiku iz ekonomije, jednom i zauvijek. Sustavnim, ustavnim i trajnim promjenama. A ne jeftinim pričama o časti i poštenju. I to je jedina pouka koju možemo izvući iz suđenja korumpiranim političarima, pa i ovog trećeg u nizu Sanaderu.

Izvor: Republika

Bauk fašizma u Hrvatskoj

Kao što je bilo i za očekivati, nakon izborne pobjede desnice, čija je nova vedeta postala pravašica Ruža Tomašić, Hrvatskom su se prolomila dramatična i zabrinuta upozorenja na rast desnog populizma, odnosno, kako to ljevičari više vole reći – «fašizma». Hrvatskom, dakle, kruži bauk – bauk fašizma.

Znak za otpočinjanje ovog najnovijeg antifašističkog lova na fašističke vještice u Hrvatskoj dao je, naravno, osobno premijer Milanović, gostujući sinoć u Dnevniku TV Nove. On je, komentirajući neočekivani porast popularnosti Ruže Tomašić, za nju izjavio da predstavlja «društveno zlo» i «(prirodnu) nepogodu», te da su njene izjave «antiustavne». Bez sumnje, premijer Milanović je u svom istupu pod «društvenim zlom», kao što svaki ljevičar misli – mislio na fašizam, a njene izjave smatra protivustavnima (iako nije jasno kako izjave mogu biti protivustavne, ako Ustav garantira slobodu izražavanja!?) u smislu člana Ustava koji Hrvatsku definira kao utemeljenu na zasadama antifašističke borbe.

Premijer Milanović je upotrijebio prilično militantan jezik u svom nastupu u jednom trenutku čak rekavši da će se protiv tog društvenog zla on boriti «svim sredstvima». Pritom se, doduše, korigirao (ali, on se stalno nešto korigira), pa je dodao «dozvoljenim» – pomičući i preskačući, tako, granicu između prirode i društva tamo-amo kao da se radi o vojnom transporteru. Naime, protiv društvenog zla se bori demokratskim sredstvima, a protiv prirodnog zla se bori svim sredstvima. Prirodno zlo se iskorjenjuje, biološki istrebljuje. Otuda i militantan riječnik premijera, jer kada se ljevičaru spomene fašizam, on odmah vadi pištolj i puca iz svih raspoloživih sredstava. Na premijerov militantan riječnik se, koliko znam, još nitko nije osvrnuo, i to nikoga ne uznemirava. No, i zašto bi? I sam predsjednik Josipović često zna reći da «demokracija nije dovoljna» da bi se borilo protiv desnog radikalizma, te da «lijevi radikalizam nije problem». Ljevičarski militarizam je nešto sasvim dopušteno i normalno u Hrvatskoj. Za to postoje i ustavne garancije, zar ne?

Nije trebalo čekati dugo da se po prijestolničkim medijima i portalima oglase i antifašističke guske i profesionalni denacifikatori, kako bi nastavili premijerovu antifašističku paljbu, alarmantnim i zabrinutim tekstovima o «glasnicima fašizma», «buđenju desnice», ljevičarskim konstrukcijama o krizi kapitalizma koja vodi direktno u fašizam, i sličnim nebulozama. Nije točno da ljevica nema nikakve koristi od političkog uspjeha Ruže Tomašić. Izborni uspjeh Ruže Tomašić poslužit će ponajviše, očevidno, za potpaljivanje agresivne ljevičarske antifašističke retorike i politički revival njihovih zaparloženih parola. Za ljevičare uvijek vrijedi ona – da nema fašizma, vrijedilo bi ga izmisliti!

Najdalje je, zasad, otišaoTomislav Klauški, koji je za nedovoljnu antifašističku revnost u borbi protiv ovog «društvenog zla» optužio i samog premijera Milanovića. Po Klauškom se, naime, premijer mlati sa nekim nebitnim političkim «pikzibinerom», poput Ruže Tomašić, dok korijeni fašizma u Hrvatskoj sežu mnogo dublje, sve do Tuđmana,Sanadera i Bandića – svima koji su ikada imali ikakve veze sa HDZ-om – štoviše, do samog bića hrvatskog naroda, koji ih je i birao. A premijer se sa svim tim društvenim i prirodnim zlima u Hrvatskoj, po Klauškom, nije dovoljno obračunao i o njima«nikada nije rekao ništa loše». Štoviše, čak je i Tuđmanu polagao vijenac na grob.

Ja bih se zaista složio sa Klauškim da je Ruža Tomašić politički «pikzibiner» i da Hrvatskoj zaista prijeti mnogo dublja opasnost od političkog ekstremizma – samo što je glavni promotor tog političkog ekstremizma u Hrvatskoj ljevica a ne desnica. Premijer Milanović (a u pozadini i predsjednik Josipović), a ne Ruža Tomašić. Taj politički radikalizam se okitio antifašističkom retorikom i uveliko hara Hrvatskom sa najviših državnih funkcija, odakle prijeti da razori hrvatsko društvo i ugrozi demokraciju.

Antifašizam je uvijek bio smokvin list komunizma, te najkrvavije i najmonstruoznije ideologije dvadesetoga stoljeća. Sam termin je smislio Staljin za vrijeme Španjolskog građanskog rata, kao zgodno propagandno sredstvo kojim bi trebalo privući što više pristalica komunističke ideologije. Antifašizam je, dakle, bio jeftini ideologijsko-terminologijski trik kojim su se opravdali i relativizirali svi zločini komunista a sam komunizam htio prikazati kao dio civilizacijskog i demokratskog stremljenja čovječanstva. Ljevičari često koriste floskulu o «normalizaciji zločina» i o«povijesnom revizionizmu». E pa, «antifašizam» je uzor svih normalizacija zločina i revizija zločinačkih sustava, lijepo oblikovana maska iza koje se krije ružno lice komunističkog terora.

Na žalost, antifašistička ideologija je ugrađena i u Hrvatski Ustav. Postoji li skandalozniji primjer normalizacije zločina od toga? Da bi ta žalosna okolnost bila još žalosnija, Hrvatska je vodila obrambeni rat upravo protiv vojske koja se ideološki legitimirala kao komunistička, tzv. Jugoslavenske narodne armije. Miloševićev režim je svoj rat protiv Hrvatske pokušavao ideološki legitimirati upravo antifašističkom – a ne nacionalističkom – retorikom: borbom protiv«povampirenog ustaštva», protiv «nacionalista» i «separatista», koji «ruše zajedničku državu», itd.

Žalosno je da, i pored toga, antifašistička retorika uživa tako visok ugled u Hrvatskoj. A opasno je kada se premijer Hrvatske koristi tim istim militantnim antifašističkim vokabularom kako bi se obračunao sa svojim političkim neistomišljenicima «svim sredstvima». Tada su ugroženi sami temelji demokratskog i ustavnog poretka.

Izvor: Republika

Najava Milanovićevog političkog brodoloma

Izgleda da se premijer Milanović malo preračunao sa svojom predizbornom matematikom. Naime, iako sa «minornom razlikom od manje od 1 posto» – kako to formulira režimski Hrvatski radio – oporbena koalicija HDZ-HSP(AS)-BUZ odnijela je izbornu pobjedu nad koalicijom SDP-HNS-LS, i osvojila 6 mandata, dok je lijeva koalicija osvojila 5, a Laburisti 1 mandat za Europarlament.

Izlazeći na izbore sa «listom na kojoj nema notornih», odnosno, sa ljudima sa rezervne klupe (mada mu ni «prva klupa», skupa sa legendarnom Ingrid, nije bila ne-notorna), bez prepoznatljivih ideja i programskih ciljeva, potcjenjujući europalamentarne izbore do nivoa da im pretpostvi čak i one za «Miss Texas», kako je nazvao lokalne izbore, sve usput najavljujući i prizivajući slab odaziv građana, dobio je jedino što je i mogao – politički autogol, i to nekoliko njih zaredom.

Jedino u čemu je uspio svojom gubitničkom strategijom predizborne kampanje u vidu predizborne šutnje, jest da niskom izlaznošću oduzme Laburistima jedan mandat – ali, i taj mandat je otišao HDZ-u. U svemu ostalom je fulao u očekivanjima. Teško je tu premijerovu autogolijadu makar i telegrafski nabrojati, bar ono što je neposredno vidljivo – dok će se «nenamjeravane posljedice» ovog apsolutnog trijumfa političkog amaterizma u Hrvata vjerojatno tek gomilati. Izvjesno je da se politički pijani brod kojim Milanović kormilari ovim izborima dobrano zaljuljao, a ne treba isključivati ni mogućnost njegovog skorog brodoloma.

Prije svega, dao je vjetar u jedra HDZ-ovskom brodu koji je tonuo i Karamarku osobno, kome se za danas (ponedjeljak), kako se šuškalo po kuloarima, pripremala pobuna u stranci. Naime, iako su predizborne ankete govorile o padu popularnosti HDZ-a, taj pad izvjesno ima svoje čvrsto dno. Pokazalo se da HDZ-ovska glasačka mašinerija još uvijek funkcionira na razini, te da su njihove pristalice savjesni i uredni glasači, koji imaju stabilna političke stavove, na koja korupcijeske afere, u koje je upletena stranka, kao i njeno blijedo liderstvo, ne mogu značajnije utjecati. No, ni HDZ-ovci i Karamarko nemaju naročitog razloga za trijumfalizam, jer im je četvrtinu osvojenih glasova donijela Ruža Tomašić. Bez nje, rezultat bi očevidno bio mnogo drugačiji i nepovoljniji po HDZ. Ovo bi mogao prije biti dobrodošao predah, nego politički oporavak. Kako god, umjesto da danas likuje gledajući Karamarku leđa, izgleda da će se premijer sada morati osvrtati koga ima iza sebe.

Također se pokazalo i da SDP i Kukuriku koalicija nemaju tako stabilno biračko tijelo čvrstih političkih i programskih uvjerenja, već da mogu računati na povoljan rezultat samo ako dođu u vidokrug birača kao alternaiva za neko «veće zlo». Dormitivna predizborna strategija vladajuće koalicije, stoga je demotivirala upravo one koji bi na birališta izašli dati glas «kukurikovcima», glasujući, u stvari, protiv HDZ-a, a ne za program SDP-ovaca. Katastrofalno je za SDP da, iako na vlasti, još uvijek moraju računati na oporbene izborne strategije, među kojima su visoka izlaznost i dodatno motiviranje birača važni faktori uspjeha na izborima. Kada ste na vlasti a nemate konkretne rezultate svoje politike, uzalud su propagandna mašinerija i manipuliranje izbornim procedurama.

Sljedeća gorka pilula koju je sinoć premijer progutao je potpuno neočekivani uspjeh (preko 60 000 osvojenih direktnih glasova) koji je ostvarila spomenuta, donedavno gotovo nepoznata, Ruža Tomašić, svakako zahvaljujući ponajviše premijeru Milanoviću, koji ju je targetirao kao svog glavnog protivnika u predizbornoj kampanji. Usiljena i prilično niska kampanja protiv kontroverznih istupa Ruže Tomašić, koju su protiv nje vodili provladini mediji – tijekom koje je i troje urednika na HTV-u, na čelu sa Denisom Latinom, dobilo otkaz – pokazala se kontraproduktivnom. Ona sama svojom političkom retorikom nikad ne bi osvojila toliko glasova, što i sama priznaje, ali su je građani prepoznali kao žrtvu agresivne ljevičarske propagande vladinih medija i poklonili joj povjerenje ne zbog poruke koju je slala, nego zbog odlučnosti da se odupre napadima i da brani svoj stav.

Neočekivana pobjeda Ruže Tomašić nije, stoga, toliko trijumf desnog populizma – o čemu ćemo se nakon ovog vjerojatno naslušati u političkim analizama i čime će nas plašiti režimski mediji – koliko je šamar građana lijevom ekstremizmu i isključivosti, koje «kukurikovci» žele nametnuti kao novu političku normalnost u Hrvatskoj – od uvođenja seksualnog obrazovanja u škole, do nedavnog kriminaliziranja prosvjednika protiv ćirilice u Vukovaru i lova na nacionalističke vještice – što je, izgleda, glavni politički sport i jedini program vladajuće koalicije i premijera Milanovića. Prigovarajući Ruži Tomašić da se koristi retorikom devedesetih, sami kukurikovci su pokazali da su upravo oni zatočenici takve naftalinske retorike i da nisu sposobni smisliti ništa drugo osim recikliranja starih, otrcanih tema – što im se vratilo kao politički bumerang.

Pored toga što su svojom predizbornom strategijom i izbornim menadžmentom uspjeli oduzeti mandat Laburistima da bi ga dali HDZ-u, kao svom glavnom političkom rivalu, treba na ovaj spisak autogolova Milanovićeve politike staviti i vrlo visok broj nevažećih glasačkih listića. Čak 5,7 posto građana je namjerno poništilo svoje listiće, čime su očevidno izrazili svoj prosvjed protiv ovakvih izbora. Možemo ih smatrati i euroskeptičkim glasovima. Pored već katastrofalno niske izlaznosti na prve izbore za EU parlament, pobjede desnice, na čelu sa glavnim euroskeptikom u Hrvatskoj, tako smo dobili i nevažeće glasove u broju koji premaša cenzus. Stoga ovo nije samo politički poraz eurofanatika s ljevice, nego i udarac generalnoj proeuropskoj politici ove i prethodnih vlada, kao i, doduše utješna i pomalo zakašnjela, pobjeda euroskepticizma u Hrvatskoj.

Sve u svemu, kada se ovaj Milanovićev politički debakl stavi na stol, i kada se uzme da Vlada svojom socijalističkom politikom gospodarstvo gura u sve veći recesijski glib – pa, u biti, i nemaju što ponuditi biračima (osim narečene otrcane retorike devedesetih) – onda je jasno da predstojeći lokalni izbori neće biti nikakvi «izbori za Miss Texas», već žestoka borba Milanovića i Kukuriku koalicije da povrate kakav takav politički legitimitet. Njihova propagandna i policijsko-sudska mašinerija bit će sada prvenstveno usmjerena na HDZ, kojem će pokušati «potkresati krila» kako ne bi previše poletjeli nakon ovog uspjeha. To će, međutim, biti šansa za manje političke stranke, koje bi, uslijed ove «gigantomahije» velikih, mogle uletjeti u prazan prostor i ostvariti mnogo bolje rezultate od očekivanih.

U svakom slučaju, sada nije vidljivo na koji način bi «kukurikovci» u roku od mjesec dana, nakon ovog smjehotresnog samozaplitanja u političke kučine, mogli povratiti kredibilitet svojoj politici. Prije bi mogli još padati. Pogotovo zato što tim izborima nisu u svojim projekcijama dali veći značaj, nego su i njih unaprijed podcijenili poput europarlamentarnih. Za očekivati je, stoga, zanimljivo i vruće političko proljeće, a potom, možda, vrelo političko ljeto

Izvor: Republika

Odlazak "Čelične Lady"

U osamdesetsedmoj godini umrla je barunica Margaret Thatcher (1925. - 2013.), prva žena premijerka u britanskoj povijesti, koja je bila na čelu Konzervativne partije u trima izbornim pobjedama i vladala Britanijom jedanaest godina, od 1979. do 1990., što je najdulje stolovanje u kontinuitetu u Downing Streetu br. 10 u posljednjih sto pedeset godina.

Barunica Margaret Thatcher bila je političarka koja je imala tako rijetku i ne pretjerano poželjnu osobinu u politici, zvanu karakter. U politici je, naime, osobina koja je najviše na cijeni povlađivanje masama i udovoljavanje njihovim željama, s ciljem dobivanja njihove naklonosti na izborima. Odsutnost karaktera, kompromiserstvo i populizam poželjne su osobine u politici. "Čelična lady" bila je suprotnost svemu tome. Poznate su njezine riječi, upućene rudarima u štrajku: "Vladavina gomile značila bi kraj slobode i demokracije!"

Barunica Thatcher nije bila popularna političarka, točnije, svoju popularnost nije gradila na populističkim potezima. Ona je išla uvijek protiv struje, nije podilazila popularnom mnijenju, nije pravila kompromise u pogledu ideja koje je smatrala ispravnima. Držala ih se čvrsto i kada je gubila, a gubila je zato što se nepokolebljivo držala svojih načela. Drugim riječima, bila je savršen primjer kantovskog moralnog političara, a ne političkog moralista, kakve obično u politici srećemo. S njom je politika naučila klecnuti nogama pred moralnim načelima.

Glavna politička načela u koje je vjerovala barunica Thatcher, koji oblikuju doktrinu koja se naziva "tačerizam", mogli bi se sažeti u napor demoliranja ogromnog aparata "socijalne države", kako bi se povratile individualne slobode i obranila načela nepovrjedivosti vlasništva i tržišnog kapitalizma. Za Margaret Tatcher i "tačerizam", socijalizam je arhineprijatelj svake slobode, a tu slobodu može braniti samo konzervativizam koji se temelji na načelima privatnog vlasništva, tržišta, minimalne države, slobode izbora i vladavine prava.

Ta je načela u svoj politički svjetonazor Margaret Thatcher usvojila još tijekom Drugog svjetskog rata, kada je kao studentica kemije pročitala knjigu F. A. von Hayeka "Put u ropstvo". U toj je knjizi Hayek, čiju je domovinu bio okupirao Hitler, pokazao korijene nacizma u socijalističkim politikama i poslao dramatično upozorenje zapadnoj javnosti da se politike njihovih vlada sve više kreću istim putem – putem u ropstvo. Hayek je bio, izgleda, trajna intelektualna inspiracija buduće britanske premijerke, o čemu svjedoči i anegdota po kojoj je, sredinom sedamdesetih, kada je preuzela vodstvo Konzervativne partije, na jednom stranačkom kongresu, isprovocirana prosocijalističkim stavovima u izlaganju jednog svoga kolege, iz torbice izvadila Hayekovu knjigu "Poredak slobode" i njome udarila o stol, uz riječi: "U ovo mi vjerujemo!" Bio je to znak da će se politika Konzervativne partije iz temelja promijeniti i trenutak rođenja "tačerizma".

Tijekom cijelog formativnog političkog razdoblja, međutim, Margaret je Thatcher gledala kako Konzervativna stranka napušta svoja izvorna načela i sve više usvaja socijalističke politike. Bilo je to poslijeratno vrijeme plime kejnzijanizma i države blagostanja. Zapadni se svijet kretao upravo smjerom na koji je upozoravao Hayek, usvajajući sve više politiku svojih neprijatelja na Istoku. Ljevica je išla sve više ulijevo, a desnica je za njom ispunjavala prostor, skrećući također ulijevo. Na vanjskopolitičkom je planu također prevladavala doktrina apeasementa, odnosno, politika ustupaka i dodvoravanja tzv. slobodnog svijeta komunistima. Svijet je klizio u gotovo suglasnu socijalističku tiraniju.

U tom trenutku barunica Thatcher osvaja prvi svoj mandat u Downing St. 10. Sve glomaznija i tromija država blagostanja, koju su političari prije nje favorizirali desetljećima, dovela je Britaniju do kolapsa. Sindikati su zagospodarili zemljom ucjenama i štrajkovima, inflacija je divljala, industrijska je proizvodnja bila na koljenima, nacionalizirani sektori zdravstva, telekomunikacija, teške industrije i transporta bilježili su deficite, zahtijevajući od vlade sve više subvencija. Narod koji je nekada vladao svjetskim tržištima, sada je još samo u zanemarljivim postotcima sudjelovao u svjetskoj trgovinskoj razmjeni. Narod čiji su ljudi nekada imali svoje privatne kuće i stanove, a tada je skoro 50 % njih živjelo u socijalnim stanovima. Bio je to poražavajući rezultat socijalističkih politika obiju partija u Britaniji.

Margaret Thatcher prihvatila se posla. Prije svega slomila je sindikate i njihove fašističke politike ucjenjivanja štrajkovima, donijevši novi zakon o radu, koji je tržište rada učinio fleksibilnim. Provela je uspješan program denacionalizacije industrija, privatizirajući, uz to, i mnoge službe koje su se do tad smatrale prirodnom djelatnošću vlade, poput komunalnih službi. Ukinula je subvencije mnogim sektorima proizvodnje, poput građevinske industrije i politike davanja jeftinih kredita za stanogradnju. Drastično je srezala poreze, pogotovo porez na dohodak, koji je u Britaniji bio pljačkaški visok i nepravedan (tzv. sustav progresivnog oporezivanja). Ukinula je kontrolu cijena i zaustavila inflaciju, ukinula je i industrijske certifikate i zaštitu tzv. intelektualnog vlasništva, smanjila birokratske preprjeke biznisu, ukinula centralizirani sustav kontrole plaćanja, itd. Treba reći da nije uspjela demontirati i privatizirati britanski socijalistički sustav državnog zdravstva, kao ni poštanski sustav, što je još uvijek veliki problem koji čeka nekog budućeg "tačerista".

"Čelična lady", dakle, dokazala je da "dame ne okreću leđa" problemima i pokazala je što se sve može postići potpunom posvećenosti ideji slobode i slobodnog tržišta – kao i što se ne može postići polovičnim mjerama i kompromisnim politikama. Za svog je mandata promijenila lice Britanije i povratila joj nekadašnju snagu i ugled.

No, mnoge od reformskih politika koje je provela barunica Thatcher njeni su nasljednici opovrgnuli, posebice Europska unija. Margaret je Thatcher bila isprva privržena ideji slobodne trgovine i ukidanja carinskih tarifa na razini europskih zemalja, ali kada se EU počela pretvarati u političkog monstruma s visokocentraliziranim birokratskim aparatom, oštro je istupala protiv toga. Zalagala se za to da Britanija napusti Europsku uniju i postala je začetnica euroskepticizma, posebice nakon njezina poznatog "brugeskog govora" iz 1988., kada je rekla:

"Mi nismo u Britaniji uspješno smanjili granice državnog upletanja samo zato da bismo vidjeli kako se one ponovno uspostavljaju na europskoj razini, s europskom superdržavom koja provodi novu dominaciju iz Bruxellesa."

Tržišne reforme koje je provela Margaret Thatcher imale su odjeka i van granica Britanije, posebice kada je na izborima u SAD-u pobijedio Ronald Reagan, sa sličnim idejama i intelektualnim uzorima. To je kasnije nazvano "Reagan-Thatcher revolucijom", premda bi ju preciznije bilo nazvati "Pinochet-Thatcher-Reagan revolucijom". Ta je revolucija promijenila tijek povijesti od socijalizma i tiranije k liberalnom kapitalizmu i slobodi. Uspjeh reformi u Čileu, Velikoj Britaniji i SAD-u, kao i slom komunizma u SSSR-u i istočnoj Europi, pokrenuo je plimu velike obnove ideja klasičnog liberalizma na svjetskoj razini.

Tijekom devedesetih, kako bivše komunističke zemlje, tako i zapadne socijaldemokracije krenule su k liberalizaciji ekonomije, u tolikoj mjeri da su čak i socijaldemokrati i laburisti u stranačke programe unijeli elemente tržišnog načina razmišljanja (npr. Blaireovi "novi laburisti" i Giddensov "treći put"). No ta je plima na Zapadu zaustavljena, uglavnom zahvaljujući stvaranju Europske unije i socijalističkim politikama Bushove i Obamine administracije u SAD-u tijekom prvog desetljeća novoga vijeka.

Bila je odlučni antikomunist i veliki saveznik predsjednika Ronalda Reagana i SAD-a u zaoštravanju politike prema Sovjetskom Savezu. S prijezirom je gledala na kampanje protiv razoružanja koje su zapadni "pacifisti" vodili za račun Sovjeta (Jedna je od takvih "aktivistica", koja je bila na platnom popisu Sovjeta, i današnja šefica europske diplomacije Catherine Ashton!). Treba reći i da joj je njen prijezir prema komunistima pomogao i da među prvima prozre namjere Slobodana Miloševića da u, po komunizam nepovoljnim međunarodnim okolnostima, očuva komunstički sustav putem rata i da snažno podrži zahtjeve za nezavisnošću Slovenije i Hrvatske.

Sjećanje na barunicu Thatcher jest, stoga, i sjećanje na jednu nedovršenu revoluciju. U Hrvatskoj, pak, takva revolucija i obrat prema tržišnom načinu razmišljanja i smanjenju državnog upletanja u ekonomiju tek treba odnjegovati svoje prve zasade.

Izvor: Republika

Tko stoji iza "Offshore Leaksa"?

Svi mediji jučer i danas bruje o slučaju koji prijeti da postane skandal u vezi otkrivanja identiteta vlasnika računa u tzv. poreznim rajevima, a koji je promptno dobio naziv "Offshore Leaks".

Prema izvješćima, ovo je bila navodno koordinirana akcija stotine istraživačkih novinara širom svijeta, koji su se ujedinili kako bi otkrili tko stoji iza odljeva novca iz matičnih država ka destinacijama na pojedinim egzotičnim otočjima i offshore zemljama.

Kažem "navodno" jer ne vjerujem da je ovo plod kakve spontano koordinirane akcije samih novinara, a i zato što sumnjam da su ove informacije dobivene metodama istraživačkog novinarstva. Uostalom, i sami proponenti ove akcije tvrde da su hard diskovi sa tim podacima dostavljeni novinarima na čudan način. Dakle, netko je poslao nekom novinaru hard diskove sa tim podatcima o vlasnicima bankovnih računa u offshore zonama, a onda su se novinari dali na "istraživački" posao, tj. počeli češljati te podatke. I nije baš neko "istraživanje", dakle. Prije se radi o birokratskom i dosadnom poslu, koji su ovi novinari odradili za nekoga besplatno. Entuzijazam vrijedan divljenja, svakako.

O tome koliko je ova stvar bila "iznenadna" i koliko je taj navodni hard disk sa podacima konspirativnim putem došao do "istraživačkih novinara", pa se to sada prodaje kao "vijest" o kojoj trube svi mediji, može svjedočiti i ovaj moj tekst od prije skoro dva tjedna. Dakle, HTV-ova današnja "tema dana" bila je na "Republici" tek jedna od referenci jednog prigodnog teksta o propovjedi novoga pape Franje. Samu informaciju o odljevu 11,6 milijardi eura iz Hrvatske ka Lichtensteinu, od 2000. do 1. 1. 2011., nisam "skinuo" ni sa kakvog hard diska, nego sam je našao na netu, točnije, na sajtu Adriatic instituta iz Rijeke. Ništa neobično.

Dakle, kod dizanja ove prašine oko "Offshore Leaksa" se radi o tipičnom "spinu", kojim treba podignuti prašinu oko odljeva novca u offshore zone – inače, prilično obične i nekontroverzne stvari, koja postoji odkad je svijeta, vijeka i plaćanja poreza – nakon čega bi trebala uslijediti konkretna akcija protiv offshore zona.

I tu dolazi sada pitanje, koje, inače, nitko ne postavlja – tko bi mogao biti taj netko koji je nekom "istraživačkom novinaru" dostavio te podatke, i zašto? Kome je u interesu dizanje prašine oko ovako nečega, i tko ima kapaciteta da provede takvu akciju? Pravdoljubljem i istinoljubljem vođeni službenik neke od tih inkriminiranih banaka? Malo je to kompleksna akcija da bi je "odradio" jedan pojedinac ili čak grupa entuzijasta. Tko onda? Anonymousi, hackeri, masoni, Vatikan, tko?...

Moj odgovor, ili pretpostavka, jest da iza ovoga mogu stajati samo državne institucije zemalja koje su pogođene ovim odljevom novca u porezne rajeve, a ne mogu takvu djelatnost nikako drukčije inkriminirati, pa su se dosjetili da za tu svrhu upotrijebe "istraživačke novinare". Konkretno, mislim na Europsku uniju i zemlje poput Njemačke, Italije i Francuske, kao i na još neke, uglavnom razvijene zemlje, poput SAD. Grupa G20 već duže vrijeme vodi harangu protiv poreznih rajeva i pokušava naći rješenje za odljev novca ka ovim luksuznim destinacijama. Procjena je da Njemački građani u inozemstvu drže više od 1.000 milijardi eura, a Talijani oko 400 milijardi. To je ogroman neoporezovan novac, na koji su se namjerili birokrati i političari tih zemalja. I to je sasvim dobar razlog da se poduzme akcija poput ove.

Zbog čega bi se ove zemlje, kojima ne manjka ugleda u svijetu, služile takvim opskurnim i prljavim metodama, protiv jedne legalne aktivnosti, i za svoju prljavu rabotu koristile naivne slobodne, veoma slobodne novinare? Pa naravno, zbog ugleda. Jer, takvu jednu globalnu akciju protiv legalnih aktivnosti građana, koji imaju pravo svoj novac čuvati gdje oni žele, nije moguće opravdati legalnim sredstvima. Stoga je potrebna medijska haranga. I stoga su potrebni predstavnici medija sa svojim smiješnim "istraživačkim novinarstvom", da jednu takvu prljavu akciju "pokriju" svojim ugledom.

Zašto je razvijenim državama neophodno da nestanu porezni rajevi? Zbog toga što su razvijene zemlje već duže vrijeme u financijskoj dubiozi, proračuni im cure na sve strane, pa im je najveći problem kako oporezivati što više građana i njihovog kapitala. Tu se pojavljuju porezni rajevi kao ogroman problem, pošto, putem legalnih transakcija, kapital građana "glasa nogama" iz visokooporezovanih zemalja i odlazi put egzotičnih otočja i porezno relaksiranijih odredišta. Naravno, političarima ovih zemalja ne pada na pamet da snize državnu potrošnju, kako bi mogli sniziti poreze na podnošljivu mjeru, pa onda niti novac ne bi "bježao" ka poreznim rajevima. Oni žele ukinuti porezne rajeve kako novac ne bi mogao bježati nigdje, a onda lijepo dizati poreze do neba i povećati državnu potrošnju nemilice.

Aktualna akcija protiv poreznih rajeva predstavlja, po mom mišljenju, jednu veoma opasnu globalnu akciju socijalista iz razvijenih zemalja kako bi se ukinuo slobodan protok kapitala i zavela potpuna socijalistička tiranija na financijskim tržištima. Ironija je da u ovako nečasnoj "raboti" sudjeluju i predstavnici medija. Štoviše, oni su se odlučili da svojevoljno (a možda i za dobre novce, tko zna?) odigraju za političare opasnih namjera ovaj prljavi posao.

Izvor: Republika

Milanovićeva predizborna politička ekonomija

Pripreme i predizborna kampanja za prve (prijevremene) izbore građana Hrvatske za Europski parlament prolaze u začuđujuće hladnoj atmosferi, gotovo bez ikakve predizborne groznice ili snažnije političke aktivnosti stranaka. Osnovna karakteristika ove predizborne kampanje, i nakon dva tjedna od njenog službenog otpočinjanja, jest njeno gotovo potpuno odsustvo.

No, ne čudi tu toliko politička apatija građana – s obzirom da je više od polovine njih, kako je pokazalo posljednje istraživanje javnog mnijenja, euroskeptično – koliko čudi odsustvo bilo kakve intenzivnije propagande i predizborne aktivnosti euroentuzijasta iz vladajuće koalicije, ali i iz oporbe. Naime, građani će od ulaska u EU imati samo neposrednu, vidljivu i trajnu štetu, dok je politička nomenklatura ta koja će iz toga jedina izvući korist za sebe. Otkud onda izostanak euforije?

Osim lansiranja nekakvog priglupog i tragikomičnog spota, koji djeluje kao najava za cirkusku predstavu – a koji je za Vladu RH uradila agencija «I to nije sve» (naravno, mimo ikakvog javnog natječaja za taj posao) – u kojemu se izbori za europarlament najavljuju kao nekakav «spektakl demokracije i vrhunac građanske svijesti», Milanovićeva kukuriku vlada kao da djeluje potpuno nezainteresirano za te izbore. Štoviše, premijer Milanović je i sam rekao da ne očekuje veliki odziv građana na izbore, što je vrlo jasna poruka građanima da ostanu kod kuće. Ostajanje kod kuće, pak, i nije neki «vrhunac građanske svijesti». Ili se to premijer preko noći premetnuo u euroskeptika?

Šalu na stranu, radi se samo o prilično očevidnoj i pomalo gnjusnoj antidemokratskoj taktici vladajuće koalicije da se demokratske procedure usmjeravaju ka postizanju određenih ciljeva. Vrlo je nepošteno kada svoju moć koristite kako biste manipulirali procedurama, koje bi trebale biti neutralne i osiguravati svim sudionicima u demokratskoj igri jednake i fer uvjete, u svrhu postizanja najboljeg rezultata za stranu koju preferirate. U proteklom desetljeću smo se nagledali takvih izigravanja demokratskih procedura i prekrajanja pravila, često tik pred same izbore. Kukuriku koalicija nastavlja s tom antidemokratskom praksom i ovim izborima za EP, tom «spektaklu demokracije».

Na sličan potcjenjivački način i u antidemokratskom stilu je premijer već najavio i svoju strategiju za predstojeće lokalne izbore, koji će biti održani samo mjesec dana nakon ovih europarlamentarnih, ocjenjujući da su lokalni izbori značajni koliko i izbori za Miss Texas. Ako se sjetimo da je Kukuriku koalicija na sličan način nastupila i na parlamentarnim izborima, računajući prije svega na nepopularnost HDZ-a, čekajući da im vlast sama padne u ruke, bez naročitog truda, onda je jasno da se ovdje radi o jednoj trajnoj ziheraškoj strategiji, koju je odabrao premijer Milanović. Kukuriku koalicija nije vlast osvojila demokratskim natjecanjem, nuđenjem kvalitetnih programa i predizbornom borbom, već izbjegavanjem borbe i gotovo potajice. Već u tome je bio vidljiv snažan demokratski deficit koalicije koja je danas na vlasti u Hrvatskoj.

Ta strategija je dala rezultat na republičkim izborima, no, tu je teško i bilo ne osvojiti vlast uslijed ogromne nepopularnosti HDZ-a.  Vjeruje li premijer da će istom defanzivnom taktikom i prepuštanjem protivniku da se «istrčava» i pravi greške, osvojiti najbolji rezultat i na ovim izborima? Ja sumnjam da demokratska vlast koja potcjenjuje izbore može na taj način uljevati sigurnost i uživa povjerenje građana. To je uvijek znak slabosti i odsustva političke vizije. Jedino može uspijevati neko vrijeme, zahvaljujući slabostima svojih protivnika. A upravo to trenutno i jest slučaj – koliko god Kukuriku koalicija pada na anketama, HDZ pada još brže.

No, ova kokošarska strategija igranja na zicer i uzimanja glasova potajice, u slučaju europalamentarnih izbora ima još jednu računicu. Naime, kukurikovcima odgovara što manja izlaznost, kako bi smanjili opasnost od iznenađenja da izborni prag preskoče neke od stranaka/koalicija koje su blizu praga. Na taj način bi mogli, eventualno, uzeti i jedan mandat Laburistima, koji bi, po anketi IPSOS PULS-a, inače dobili dva mandata.

Upravo smanjenje izlaznosti je i bio razlog što su euro-izbori raspisani na brzinu i odvojeno od lokalnih. Kao što znamo, predsjednik Josipović je početkom veljače odlučio da se izbori za hrvatske članove EP-a moraju održati prije pristupanja Hrvatske EU 1. srpnja 2013. Sasvim je logično bilo da se ti izbori onda održe zajedno sa lokalnim izborima. No, kukurikovci su, preko predsjednika Josipovića, odlučili da se ti izbori razdvoje, što znači dodatnih 80 milijuna kuna troška, kao i manja izlaznost građana na birališta. Također, računa se i na svojevrsni «zamor materijala», pa je u predizbornoj kalkulaciji premijera Milanovića cilj izbora za EP manja izlaznost građana na «izbore za Miss Texas».

Smiješno je patetično-moralističko opravdanje koje je premijer dao za ovakav rasipnički i nipodaštavajući odnos prema demokratskim procedurama, kako bi na foru dobio još neki mandat za svoju koaliciju. Naime, premijer je odnekle izvukao frazu da «demokracija nije trošak», dodajući svom moralističkom opravdavanju razdvajanja izbora za EP od lokalnih, odnosno, besmislenom dupliranju troškova, i sumnjivo ekonomsko objašnjenje. Tako premijer veli: «Taj novac će uzeti doma i kupit će nešto sebi ili svojoj djeci, platit će PDV. Toliko o troškovima.» Umalo da premijer nije rekao kako izbori služe za državno pokretanje proizvodnog ciklusa.

Naime, ako izbori ne samo da nisu trošak (a jesu), nego i predstavljaju opravdanu ekonomsku investiciju države – što onda ne bismo još češće održavali izbore, možda je to najbolji i najracionalniji način investiranja novca poreznih obveznika? Možda tako možemo riješiti i problem nezaposlenosti – lijepo svakog dana održimo neki referendum, platimo građane, oni kupe nešto svojoj djeci, plate PDV, i sve sjajno i pošteno. Em se vježbamo u demokraciji, em ostvarujemo punu zaposlenost. Bilo bi to pravi«spektakl demokracije» i trijumf premijerovog shvaćanja ekonomije. No, izgleda da se premijer razumije samo u onu predizbornu ekonomiju a o pravoj nema pojma – što je mnogo veći razlog za brigu od njegovog prezira za demokratske procedure.

Izvor: Republika