Povećanje minimalnih nadnica najviše šteti radnicima i siromašnima

Jedan od primjera na kojem socijalističke politike i radno zakonodavstvo u najvećoj mjeri pokazuju svoju paradoksalnu i štetnu prirodu jest tzv. zakon o minimalnim plaćama. No, unatoč tome što takva regulativa najviše šteti onima koje bi, navodno, trebala štititi i pomagati, takva politika još uvijek nailazi na široku podršku u javnosti i političari je često koriste u svrhu predizbornih kampanja i pridobivanje izborne podrške onih u korist čije štete rade – radnika i najsiromašnijih slojeva društva. 

Naime, u današnjoj saborskoj raspravi od Ministra rada i mirovinskog sustava, Miranda Mrsića, mogli smo čuti kako je donijeta odluka da se od prvog srpnja minimalna plaća poveća za 170 kuna, odnosno, sa dosadašnjih 2.814 na 2.984 kune. Nakon sanaderovskih povećanja minimalnih plaća iz 2008. i 2009., koja očevidno nisu donijela nikakvo poboljšanje standarda radnika – naprotiv, donijela su daljnje osiromašenje i rast nezaposlenosti – sada ćemo gledati nastavak te sanaderovske populističke i štetne politike milanovićevskim sredstvima.

Od saborske opozicije iz redova HDZ-a i Laburista smo mogli čuti prigovore, koji odaju još veće ekonomsko neznanje i socijalnu demoagogiju. HDZ je, naravno, branio socijaldemagoški kurs svog bivšeg predsjednika, a Laburisti su se pokušali pokazati kao jedini legitimni politički zaštitnici interesa radnika. Naime, oni Vladi prigovaraju da su napravili «pakt» s poslodavcima iz HUP-a, jer zakon ne ide već od prvog lipnja, nego s mjesec dana zakašnjenja. Ovi prigovori, u stvari, koriste Vladi i lobijima koji su sudjelovali u donošenju ove odluke, jer prikrivaju njihovu pravu zavjereničku prirodu.

Zašto je politika minimalnih plaća štetna za radnike i siromašne, i zašto ona koristi samo zavjereničkim lobijima oličenim u trokutu političari-poslodavci-sindikati?

Prije svega, ako je politika minimalnih nadnica tako dobra, netko bi se mogao pitati: Zašto, onda, tako malo, zašto samo za 170 kuna, zašto ne povećati odmah minimalnu nadnicu na 5.000 ili 10.000 kuna? Iz ovog prigovora vidimo koliko su ove odluke čisto birokratske mjere, proizvoljne i bez ikakve veze sa stvarnom ekonomskom politikom. Hrvatska je već pet godina u recesiji i ne vidi se da će tekućom socijaldemokratskom i populističkom politikom ikako izaći iz tog živog blata, a političari i njihovi poslodavci i sindikalci su odlučili kako bi plaće trebale rasti. Da, porast će, a onda će to ubrzo pojesti inflacija, jer bez realnog rasta je ovaj fiktivni rast moguće samo odatle financirati. Samo realni rast plaća je moguć, a o tome odlučuje tržište a ne političari i lobiji. No, trenutni politički efekt će biti postignut, sindikati će opravdati svoje postojanje, lobi poslodavaca će se lišiti dijela konkurencije, i svi sretni. Osim, naravno, građana (siromašnih i radnika, za čija se prava ovi, navodno, bore), kojima će, uslijed inflacije, porasti troškovi života.

Osim ove posredne i, možda, ne odmah vidljive, ali zato ne manje realne, štete od povećanja minimalnih nadnica, postoji i direktna šteta za radnike i siromašne od ovog povećanja. Naime, ako isključimo vremensku dimenziju, ovaj zakon će, također, trenutno pogoditi same radnike i one najugroženije i najsiromašnije dijelove hrvatskog društva, nezaposlene i nekvalificirane radnike. Vlada, naime, može po svojoj volji podizati minimalne plaće (i do neba, ako joj se tako hoće), ali ne može natjerati poslodavce da po tom dohotku i zapošljava sve radnike koji bi, inače, bili zaposleni da nema ove vladine regulacije. Tako će direktna posljedica povećanja minimalnih plaća biti rast nezaposlenosti i stopiranje zapošljavanja novih radnika – onaj socijalno nevidljivi sloj, na kojemu se prelamaju i koji trpi posljedice svih populističkih politika.

Tko će ostati bez posla? Pa, prije svega, oni sa najmanje kvalifikacija, koji su obično i sa najmanjim primanjima, kao i mladi, koji tek traže posao. Dakle, posao će izgubiti upravo najsiromašniji, oni koji najteže mogu podnijeti gubitak posla, a bez posla će ostati i oni koji ga tek traže i koji pokušavaju zasnovati normalan život. Pogođeni će biti, naravno, zaposlenici u privatnom sektoru, dakle, radnici koji stvaraju bogatstvo cjelokupnog društva. Njima će plaća u visini koju poslodavac odredi (i dalje) ići «na ruke», umanjena sada za onaj dio koji, ovim povećanjem, poslodavac mora uplatiti državi. Sindikate i političare, naravno, nije briga za probleme koje će svojim odlukama donijeti zaposlenicima u privatnom sektoru.

Tko će od ovoga imati koristi? Neku neposrednu korist će imati samo zaposleni u državnim tvrtkama i državna birokracija. Naravno, i to samo kratkoročno, dok inflacija ne «pojede» ovo povećanje plaća. To su zaposlenici o čijim interesima brinu sindikati, i to, kako vidimo, dugoročno i na njihovu štetu. Koristi će imati i poslodavci, ma koliko naša zavist htjela vidjeti njih kako gube ili se oni sami htjeli prikazati kao netko tko je na gubitku. Koristi će imati oni najveći, miljenici političara i državnih subvencija, organizirani oko HUP-a. Štetu će imati samo mali poslodavci, koji zapošljavaju nekoliko radnika, i za koje je i ovo povećanje od stotinjak i nešto kuna veliki izdatak. A upravo to i hoće HUP-ovci – da im država svojim socijalističkim politikama uništi sektor odakle bi im mogla doći konkurencija. Ljudi koji pokušavaju krenuti u neki svoj mali biznis, i koji bi jednom, pod normalnim i fer tržišnim uvjetima poslovanja, mogli narasti i ugroziti velike, ostat će bez posla, a s njima na burzu će otići i njihovi zaposlenici.

Tako vidimo da ovim povećanjem minimalnih plaća država hrani samu sebe i svoje «socijalne partnere» iz sindikata i poslovnih lobija, a na štetu radnika, nezaposlenih i siromašnih i njihovih obitelji – najugroženijeg i najvećeg dijela hrvatskog društva. Zbog toga ovaj novi potez Milanovićeve vlade treba smatrani ničim drugim do zlokobnom urotom protiv hrvatskog društva i novim podmuklim udarcem socijalista na najugroženije slojeve stanovništva.

Izvor: Republika