Trump je svjestan da nema sto dana

Inauguracija Donalda Trumpa za 45. američkog predsjednika protekla je u sjeni masovnih prosvjeda ljevice, medijski podgrijavanih strahova od neizvjesnosti koja nas čeka pod njegovim vodstvom, oštrih podjela u američkom društvu kakve nisu viđene možda još od doba restauracije nakon Američkog građanskog rata. Pola Amerike vjeruje da je za novog predsjednika izabran Hitler. Bez obzira na besmislenost takvih usporedbi, ta uvjerenja su stvarna, a njihova posljedica je nemogućnost bilo kakvog kompromisa i stvaranja minimalnog društvenog konsenzusa. S Hitlerom ne ulazite u pakt.

Stoga je pred Trumpovom administracijom prvi zadatak skinuti ovu stigmu koju su mu prilijepili oporba i mediji, i pokušati ujediniti američko društvo. Njegov inauguracijski govor predstavljao je apel svim Amerikancima da se ujedine iza starog i u dobroj mjeri zapostavljenog džeksonijsanskog koncepta citizena, američkog građanina-patriota. Kao što znamo, taj je koncept tijekom zadnjih pola stoljeća, pod utjecajem dominacije ljevičarske kulturne matrice, bio uveliko razvodnjen i pretumačen, da bi danas dobio sasvim suprotan smisao. Američki građanin nije više netko tko je usvojio američki patriotski ideal, već onaj tko taj ideal prezire kao zastario, tko se identificira s vrijednostima koje su suprotne, ako već ne i neprijateljske prema tom tradicionalnom konceptu. U skladu s ideologijom multikulturalizma, koncept građanina je zasnovan na različitosti, a ne na identitetu. Trump pokušava tu razliku, koja je dovela do dubokih podjela unutar američkog društva i brisanja američkog identiteta, preseliti na izvanjsku razliku - s jedne strane svi Amerikanci, s druge strane stranci.

Još od Tukidida je poznato da zemlja koja se ne nalazi pod blagotvornom prijetnjom izvanjskog neprijatelja lako tone u stanje građanskog rata. U posthladnoratovskom svijetu američke političke elite su društvenu koheziju pokušale ostvariti traganjem za vjerodostojnim vanjskim neprijateljem. Amerika se stavila na čelo globalističke agende stvaranja “svijeta bez granica”, kako je to definirao Obama u svom drugom inauguracijskom govoru, gdje su kao neprijatelj bile definirane države koje ne prihvaćaju ovu agendu. Trump je uvidio da glavna opasnost za američko društvo, pak, ne dolazi od drugih država, već upravo od globalističke agende koju provodi američka vlada. Shvatio je da država koja ne kontrolira svoje granice prestaje biti državom, da nacija koja odbacuje vlastite vrijednosti prestaje biti nacijom, da stvaranje svijeta bez granica nije utopijski ideal, već distopija u kojoj nestaju vrijednosti demokracije, slobode i vladavine prava. Otuda na Trumpov apel za okupljanjem oko američkog patriotskog ideala možemo gledati kao na apel za restauracijom američkog društva nakon pustošenja koje mu je donio globalizam.

Okretanje sebi uvijek znači i prihvaćanje izazova podjele. Sve su češći glasovi o američkom hladnom građanskom ratu i iskorištavanju prava država na odvajanje kako bi se izbjegao novi građanski rat. Obalni gradovi, posebice na sjeveroistoku i u Kaliforniji nikako se ne mogu pomiriti sa smjerom kojim ide Amerika pod Trumpom. Otuda je legitimno pitanje hoće li ovaj očaj zbog izbornog poraza i ideološka nepomirljivost potomke starih puritanaca navesti na čin sličan onome  iz prosinca 1814., kada su na konvenciji u Hartfordu izglasali otcjepljenje pet jenkijevskih država od ostatka SAD? Takav čin je spriječila samo sjajna pobjeda budućeg američkog predsjednika Andrewa Jacksona nad Englezima kod New Orleansa, o čemu su vijesti stigle u Washington istovremeno s izaslanicima iz Nove Engleske, koji su ostali posramljeni i povukli se, a njihov čin percipiran kao izdajnički. Hoće li Trump imati snage ponoviti Jacksonov gest i okupiti Amerikance oko džeksonovskog patriotskog ideala ili će stvari ovaj put definitivno otići u smjeru separatizma kako bi se izbjegao novi američki građanski rat?

Trump je potpuno svjestan te opasnosti. To je i glavni razlog zbog kojeg on ne čeka sto dana kako bi definirao glavni smjer svoje politike, već to pokušava uraditi u prvih sto sati. Mjesta za oklijevanje i otvaranje društvenog dijaloga nema, jer su podjele isuviše velike da bi se mogle zatvoriti riječima. Dijalog bi značio pristajanje na podređenu ulogu i pravdanje, jer je on taj koji donosi promjene - a pravdanje je uvijek i priznanje krivnje. On mora oporbu staviti pred svršen čin i u podređen položaj, suočavajući ju s novom stvarnošću. Djela uvijek imaju prednost nad riječima. Onako kako je Jacksonova pobjeda nad Englezima ostavila argumente Jenkija bez snage.

Večernji list

Radikalna lijenost Baracka Obame

Osobina koju izuzetno cijenim kod odlazećeg - tj. sad već konačno mogu reći i bivšeg - američkog predsjednika Obame, jest to što nije čovjek koji bi se potrgao od posla. S odobravanjem gledam i na njegovu naviku da noću jede i puši u krevetu dok gleda košarku. Tu je, naravno, i njegov običaj da često koristi godišnji odmor, tako da vjerojatno nije bilo značajnijeg događaja koji je u njegovom mandatu potresao svijet, a da ga nije zatekao na odmoru na Havajima ili Martinim Vinogradima, koji je on, unatoč svemu, odlučno odbijao prekidati. Kada je lijenost bila u pitanju, dakle, Obama nije popuštao ni za jotu. I tu se pokazao kao suptilna verzija ljevičara, koji je više slijedio načela Lafargeove “Pohvale lijenosti”, nego Marxova “Kapitala”, a oba su djela, poznato je, izašla iz okrilja iste obitelji.

Obama je poznat po tome što je uživao naglas razmišljati pred publikom, što nije ništa neobično za jednog odvjetnika. Moglo bi se pripisati i profesionalnoj deformaciji, pa i svojevrsnoj narcisoidnosti njegova karaktera. Te misli su bile više na razini neobaveznog brbljanja i teško bi bilo izdvojiti bilo koju njegovu sentencu po kojoj bismo ga mogli pamtiti. On je čovjek bez neke snažne intelektualne radoznalosti, kakva je, recimo, odlikovala Ronalda Reagana, koji je čitao Hayeka, a na odmor sa sobom uvijek nosio Misesovu “Human Action”. Njegovi intelektualni uzori su bili lokalni politički aktivisti i pastori, na čijim mutnim izvorima je tražio nadahnuće. Iako solidnog obrazovanja, dojam je da je diplomirao iz jednostavnog razloga zato što je s diplomom se lakše probijati kroz život. Diploma često oslobađa čak i od napora mišljenja, da ne govorimo o pokušajima da pokrene neki posao kojim bi pridonio uvećanju bogatstva nacije. Tek jedan iz armije prosječnih intelektualaca. To je bio Obama.

Obama predsjednički mandat završava kao još relativno mlad čovjek, koji bi mogao štošta učiniti nakon odlaska s funkcije. On svakako ima svoje snove i planove o kojima rado priča. Za razliku od ustaljenog običaja američkih predsjednika da se nakon okončanja službe povuku u privatan život, Obama je odlučio kupiti kuću u Washingtonu nedaleko od Bijele kuće i obećava svojim sljedbenicima da će se umiješati u politički život ukoliko za tim osjeti potrebu. To djeluje kao prijetnja. Međutim, kad imamo pred očima specifičan spoj njegovih karakternih osobina i intelektualnog habitusa ništa nam ne daje za pravo povjerovati da će išta od toga poduzeti. Ako pogledamo tipičan način njegovog reagiranja na događaje, onda vidimo da on nijednom izazovu nije išao u susret, svaka inicijativa bi mu se raspadala pred očima, stvari su kretale naopako, a da on ništa nije poduzimao. Uvijek bi puštao drugima da naprave prvi korak, a on bi se uključivao tek kad bi stvari krenule određenim tokom, obično prekasno.

Kada pogledamo ovaj portret Obame, dobijamo ustvari sliku stanja današnje ljevice. Današnji ljevičari vole o sebi misliti da su najpametniji ljudi na svijetu. Međutim, lako je utvrditi da njima nedostaje intelektualna ambicija “znanstvenog socijalizma”, koji je pokušao parirati čitavoj znanstvenoj i filozofskoj tradiciji, nudeći alternativnu sliku svijeta. Nedostaje im i odlučnost karaktera prekaljenih komunista, koji su sebe smatrali “ljudima posebnog kova”, uvijek spremnih svaki posao privesti kraju. Današnji ljevičari su intelektualni rad i oblikovanje karaktera zamijenili s nekom vrstom spiritualnosti, romantičnim predavanjima duhovnim vizijama. Otuda više podsjećaju na religijsku sektu nego na politički pokret s ozbiljnim ekonomskim programom i jasnom agendom. Ljudi poput Bernija Sandersa, koji su zabrinuti zbog odljeva poslova i nekontrolirane imigracije, za njih predstavljaju atavizam. Ekonomija, to previše podsjeća na rad.

Barack Obama je žrec današnje ljevice. Njega vide kao novog Spasitelja. On je taj koji im nudi nadu, ne svojim idejama, već svojom pojavom. On ne želi mijenjati uvjete života ljudi, već same ljude. Njegov interes nije promjena ekonomskih odnosa, kako se to kaže, već promjena kulturnog naslijeđa. Njegov je plan, kako kaže, ponovno se vratiti na ulice i propovijedati ljudima Evanđelje multikulturalizma i svijeta bez granica - borit će se za očuvanje svoga naslijeđa. Iza te potrebe možemo prepoznati frustraciju da tijekom svog mandata ništa nije uradio. Ljevica ne ostavlja naslijeđe, samo ruševine, rekao je F. Furet nakon pada komunizma. Ovaj put su po srijedi ruševine duha, njegova tromost. Lijenost je njegov najviši izraz. Barack Obama njegovo je utjelovljenje.

Večernji list

Moguć je i novi Hladni rat s Europom kao bojnim poljem i Kinom kao konačnim ciljem

Kad su ljetos pitali bivšeg američkog ministra obrane, Donalda Rumsfelda, za koga će glasati na izborima, odgovorio je u stilu svoje logike “poznatog” i “nepoznatog”: “Na strani demokrata imamo “poznato poznato”. Na strani republikanaca imamo novo lice u politici, “poznato nepoznato”... Svakako ću glasati za njega.” Rumsfeld je, tako, glasao za “poznato nepoznato”, što bi bila njegova prevedenica čuvene Sokratove sentencije “znam da ništa ne znam”. A znamo da osvještavanjem vlastitog neznanja tek počinju problemi. Ali, to je i onaj zanimljiviji dio, svakako privlačniji od onog dosadnog “poznatog poznatog”.

Dolaskom Trumpa na vlast, upravo je ta filozofska svijest o vlastitom neznanju, pa i sljedstvena nesigurnost, postala dominantnom mudrošću. Svi imamo osjećaj da smo pred nepoznatim, nečim većim od nas, što nas obuhvaća a što sami nikako ne uspijevamo obuhvatiti. Prva stvar u približavanju nepoznatom jest udaljavanje od poznatog. Prvi problem, dakle, nije Trump i što će on uraditi, već svijest o onom poznatom. Veliki je problem da je slika tog poznatog u dobroj mjeri bila medijski iskrivljena i uljepšana.

Amerika je pod vlašću Baracka Obame dotakla neke od najdubljih udolina u svojoj povijesti - postali su ugroženi njena sigurnost, ekonomski razvoj i sloboda. Obamina administracija je skresala vojni proračun na najnižu razinu od Drugog svjetskog rata. Neodlučnost američkog vodstva dovela je do niza poraza na međunarodnom planu, od kojih je svakako najbolniji onaj u Siriji, gdje je Rusija preuzela vodstvo. Ambivalentan stav prema radikalnom islamu - poput, recimo, zabrane službama da istražuju svjetonazorne stavove osumnjičenika - doveo je do niza sigurnosnih propusta, koji su rezultirali terorističkim napadima u Americi.

Tu je, svakako, i problem 11 milijuna ilegalnih imigranata, kao i stvaranje “zaštićenih zona” za ilegalce u gotovo svim većim gradovima, u kojima su lokalne vlasti zabranjivale federalnim organima pristup. Sve je to utjecalo na povećanje osjećaja nesigurnosti. Pretjerana regulacija, dizanje poreza i politika zaduživanja vodile su ka najsporijem ekonomskom oporavaku u američkoj povijesti. Također, na ideološkom planu je obamina radikalna ljevičarska retorika, koja je htjela okončati rasne i klasne sukobe, dovela do još dubljih podjela u društvu. Osam godina Obame dovelo je do radikaliziranja rasnog pitanja i njihove regresije na razinu na kojoj su bili nakon Građanskog rata.

Sve ovo su problemi američkog društva koji su gurani pod tepih (ono “poznato poznato”, koje je predstavljala Hillary Clinton) a na koje je Trump ponudio svoje odgovore. Oni mogu biti dobri ili loši, ali je činjenica da je Trump jedini imao hrabrosti narušiti omertu šutnje o njima, i za to je od građana nagrađen pobjedom na izborima. U tom smislu je Trumpovo “nepoznato” bilo bolje od “poznatog” a njegov izbor je kod ljudi pobudio entuzijazam, pa je očekivanje da će njegova imigrantska i ekonomska politika, kao i odbacivanje ideologije političke korektnosti, pridonijeti stabilizaciji i prosperitetu američkog društva.

Ono gdje postoji najveća zebnja (ono pravo Trumpovo “nepoznato”) jest pitanje kako će izgledati njegova vanjska politika, naročito ako imamo u vidu njegovu žestoku kritiku globalizma i stavljanja američkih nacionalnih interesa na prvo mjesto. To nije samo ideološko pitanje, već prvenstveno ekonomsko. Američko gospodarstvo je, naime, ekonomskim uzletom Kine i razvojem europskog tržišta dobila snažne konkurente i došla u situaciju u kojoj ekonomska globalizacija za nju znači i odljev poslova i porast nezaposlenosti. Trump zato želi opozvati i ponovno ispregovarati trgovinske ugovore, poput TTP-a i NAFTA-e. Iz istog razloga su se EU i Kina našle na udaru njegove retorike. Moguće da ćemo kao rezultat toga dobiti veliko globalno prestrojavanje u dva bloka, koji će imati i ideološke i geopolitičke konotacije - eurokrati i kineski komunisti u globalističkom taboru, te SAD i saveznici, koji pristanu na bilateralne ugovore s njim, u taboru nacionalista. To bi, u konačnici, moglo voditi do novog Hladnog rata, s Europom kao bojnim poljem i Kinom kao ciljem.

Večernji list

Komentar: Tek će Trump presuditi je li Dodik pobjednik ili gubitnik

Ristić smatra da će Trumpova administracija napraviti preokret, odnosno da neće na silu gurati utopije koje očito u Bosni i Hercegovini ne padaju na plodno tlo.


Sankcije koje je SAD uvele Miloradu Dodiku ostat će na simboličkoj razini ako im se ne pridruže partneri iz Europske unije. Ipak, oči su uprte i u ponašanje susjednih zemalja, Srbije i Hrvatske. Aleksandar Vučić je prvi dan izjavio da se Srbija neće pridružiti sankcijama, dok iz Hrvatske još nije došao službeni stav.

Za Dnevnik.ba govore analitičari iz Republike Srpske i Hrvatske, Aleksandar Popadić, društveni aktivist i politolog iz Banja Luke i Borislav Ristić, novinar zagrebačkog Večernjeg Lista.

Popadić ističe da sankcije potencijalno mogu biti ozbiljne ukoliko ih prihvate i druge zemlje

„Sankcije Sjedinjenih Američkih Država Miloradu Dodiku, a to smo mogli da čujemo od svih aktera – predstavljaju sankcije pojedincu (građaninu), te samim tim ne odnose se na Republiku Srpsku. To smo mogli čuti i od Dodika i od ambasadorke Cormack. Ipak, poznavatelji prilika tvrde da je čest trend da se države partneri priključe istovjetnoj vrsti sankcija, pa bi u tom slučaju sankcije Miloradu Dodiku mogle postati problem širih razmjera.“ – mišljenja je Popadić.

Ako sankcije ostanu na razini SAD-a, onda Dodik iz svega može profitirati, smatra Borislav Ristić

„Dok o motivima za uvođenje sankcija, koje je odlazeća američka administracija uvela predsjedniku Republike Srpske, možemo samo nagađati, izvjesno je da one politički mogu samo koristiti Miloradu Dodiku  jer mu daju na značaju, a ne proizvode mu nikakvu štetu.“

Ristić dodaje da je šteta zagarantirana Bosni i Hercegovini

„Štetu od ovog poteza američke administracije i njihovog predstavništva u Sarajevu najviše će imati sama Bosna i Hercegovina, jer će ovo dodatno zakomplicirati već ionako jako komplicirane međunacionalne odnose u toj državi. Neki neposredan povod sankcijama teško je vidjeti, osim kao osvetnički čin zbog niza političkih poteza srpskog lidera koji nisu bili po željama američke političke agende u BiH“

Da su sankcije rezultat Dodikove političke agende, potvrđuje i sam „kažnjeni“

„Imali smo priliku da čujemo obraćanje predsjednika Republike Srpske javnosti povodom sankcija, koje se uglavnom sastojalo od karakteriziranja američke administracije, do toga da su sankcije dokaz ispravnosti politike koju vodi Savez nezavisnih socijaldemokrata na čelu sa Miloradom Dodikom. Mislim da nije sporno da u javnom mnijenju Republike Srpske ovakve pojave izazivaju simpatije, pa i empatiju sa onim ko pretrpi sankcije od strane SAD-a.“

Ristić smatra da će Trumpova administracija napraviti preokret, odnosno da neće na silu gurati utopije koje očito u Bosni i Hercegovini ne padaju na plodno tlo.

„Sve se čini kao da se ovim potezom na kraju mandata želi kompenzirati sva nakupljena frustracija zbog neuspjeha u pronalaženju političkih sredstava kako bi se progurala vlastita agenda. Dojam da je ovo samo znak slabosti tim više pojačava činjenica da će dolazeća Trumpova administracija imati sasvim drukčiji pristup rješavanju međunacionalnih pitanja. Naime, Obamina administracija je u BiH imala agendu promoviranja multikulturalne utopije, koja se u stvarnosti mogla provesti samo putem oslanjanja na afirmaciju interesa bošnjačke nacije kao dominantne skupine“

Upravo je to, po mišljenju Borislava Ristića, licemjerje koje je stvaralo opravdanu frustraciju kod Hrvata i Srba „jer im je bilo jasno da se ta multikulturalna utopija ostvaruje na štetu njihovih vlastitih nacionalnih interesa. Trumpova administracija svakako će imati više razumijevanja za prava nacija, a smanjen ili nikakav interes da se drži dejtonske multikulturalne ideološke popudbine Billa Clintona u BiH kao Svetog pisma. Utoliko i bolje za BiH, možemo reći, jer se stabilnost i zdravi međunacionalni odnosi mogu graditi samo na čvrstim temeljima nacionalnih interesa, a ne na zagušljivim ideološkim maglama“

„U tom smislu, teško da će ovaj potez odlazeće administracije nanijeti ikakve štete takvim procesima. Epizoda koja će brzo biti zaboravljena kao izlišno stvaranje tenzija, a ne kao doprinos rješavanju problema“ – zaključuje Ristić.

Popadić pak napominje da je ovaj potez stavio na test diplomatska predstavništva Republike Srpske, za koja se odvajaju značajna proračunska sredstva „Republika Srpska kao entitet ima predstavništva u svijetu, njih osam, a neka od njih su Washington, Bruxelles, Moskva, Beč, svakako da se od njih očekuje određena diplomatska aktivnost, naročito u ovim trenucima.“.

Popadić je oprezan sa proglašenjem pobjednika i gubitnika u ovom slučaju „Sankcije općenito ne mogu biti neki pozitivan trend, već pokazatelj nesposobnosti za postizanje kompromisa u politici. Za srpski narod mnoge ''pobjede'' posljednjih desetljeća imale su gorak okus, pa nije loše razmisliti, prije nego i ovo proglasimo jednom od njih.“ – zaključuje Popadić.

Dnevnik.ba

Američki mediji drže se svoje slike paralelne stvarnosti

Ovi američki izbori i aktualna postizborna tranzicijska drama ostat će upamćeni možda ponajviše po ogromnom raskoraku između medijske slike stvarnosti i stvarnosti same. Suočeni smo s paradoksom, gotovo shizofrenom situacijom: ako pratite američke mainstream medije, izložit ćete se opasnosti da upadnete u jedan paralelni svijet izokrenute stvarnosti, u kojemu ništa nije onako kako bi vam se možda učinilo.

U tom svijetu Trump je prikazan kao uzurpator, koji je, unatoč tome što je izuzetno omražen u javnosti, nekako, neznano kako, ipak pobijedio na izborima - kao točka negacije čitave demokratske sadašnjosti, prošlosti i budućnosti Amerike. Ankete će vam reći da nije bilo manje popularnog izabranog predsjednika od Trumpa. U javnosti će se voditi žestoka kampanja s ciljem osporavanja njegove izborne pobjede. A opet, kad izađete iz tog medijskog oblaka, suočit ćete se sa stvarnošću koja grubo demantira čitavu tu sliku.

Ako se Trumpova izborna pobjeda ponekad tumači kao rezultat revolta masa protiv establišmenta, možda bi preciznije bilo reći da smo suočeni s nekom vrstom pobune medija i čitavog establišmenta protiv naroda. Slika je groteskna i mogla bi se sažeti onim Štulićevim stihom: “Zaboga, recite narodu da se javnost buni!” Na djelu, u biti, imamo revolucionarne medije, koji odbijaju prihvatiti realnost, koji su snažno odlučili držati se svoje paralelne slike stvarnosti. Stvar s propagandom je, naime, često takva da puno efikasnije djeluje na svoga pošiljatelja nego na primatelja.

Koje su moguće posljedice ove medijske shizofrenije? Mediji su, još od Gutenbergove revolucije, bili jedan od glavnih motora globalizacije. Naš je svijet postao jedan, ili ujedinjen, upravo kao medijska slika, a tek potom je ta slika polako pretakana u stvarnost. Pobunom medija protiv stvarnosti dolazi do njene fragmentacije i neke vrste regresije. Ljudi će sve manje vjerovati medijima, i jedinstvena slika stvarnosti će se polako raspadati. Odbijanjem stvarnosti ne stvaramo novi svijet, već razaramo, usitnjavamo, smanjujemo ovaj jedan koji imamo.

Večernji list

Bit će ovo godina u kojoj će padati mnogi idoli i mnoge zablude

Kada je, prilikom svoje oproštajne turneje, američki predsjednik na odlasku, Barack Obama, Angeli Merkel predao u popudbinu čuvanje plamena globalizma, bilo je jasno da je ta popudbina tek novčić kojim će globalizam biti ispraćen preko rijeke Stiks, u zagrobni život. U intervjuu koji je u nedjelju dao njemačkom Bildu i londonskom Timesu, Trump je samo potpisao tu osmrtnicu.

Trump ideologiju globalizma postavlja naglavce. Sve što je do danas vrijedilo kao neprikosnovena istina postaje prokazana opaka laž, i obrnuto. Ako su nas do jučer uvjeravali da je Rusija najveći neprijatelj civiliziranog čovječanstva, a Europska unija zaloga svijetle budućnosti, sada će ta uvjerenja biti opozvana. Ako smo mislili da je NATO čuvar globalne sigurnosti, ta će istina također biti preispitana.

Trump ruši kumire globalizma i bit će dobro izmaknuti se iz njihove sjene kako nas ne bi zgromili.Jedan od najvećih idola te ideologije bila je Europska unija. EU će, stoga, biti prva Trumpova meta. Zato u intervjuu poziva europske nacije da slijede put Brexita i umaknu sudbini koja čeka EU.

EU je, unatoč svojim proklamacijama, postala samo alat uspona njemačke ekonomske i političke moći u Europi. Sukob s Rusijom bio je logičan slijed te eskpanzije, i ugroza svjetskom miru. Trump stoga okreće taj slijed - objavljuje da je Hladni rat gotov i da prijetnje komunizma više nema, pa logično i EU i NATO nemaju više svoju svrhu.

Sada Rusija postaje privilegirani partner kojemu treba pomoći, kao Njemačkoj nakon WW2, kako bi zajedno pravili blok globalizmu. Saveznike će, prirodno, tražiti i u Europi. Zato Britaniju treba ohrabriti da potpuno napusti EU, zato će dati podršku Le Penovoj u Francuskoj. Poput Wilsona, afirmirat će slobodu malih europskih nacija i njihove interese, a protiv imperijalizma velikih.

Bit će ovo godina u kojoj će padati mnoge zablude i mnogi idoli. Treba povući jasnu distancu prema svijetu na izdisaju.

Večernji list

Kolinda vs. Josipović, dvije godine kasnije

Svi se sjećamo neočekivane pobjede Kolinde Grabar-Kitarović nad Ivom Josipovićem prije dvije godine. Ta pobjeda umnogome je nalikovala na nedavnu Trumpovu pobjedu. Mediji joj nisu bili naklonjeni; ankete su pokazivale visoku prednost njezina protukandidata; analitičari gotovo da joj nisu davali nikakve šanse za pobjedu; više ju je nosio prosvjedni pokret nego stranka - no, iznenađenje se ipak dogodilo. Zanimljiva je bila i pozicija Ive Josipovića: cijelo vrijeme svog mandata imao je nerealno visok rejting u anketama; imao je svu medijsku pažnju na svojoj strani; osjećao se toliko jakim da je praktički nastupio kao kandidat jedne male, opskurne ljevičarske stranke, a ne svoje matične stranke; analitičari su mu prognozirali sigurnu pobjedu. To se, na kraju, okrenulo protiv njega, kada je njegova minimalna prednost u prvom krugu, uslijed visokih očekivanja, ispuhala balon entuzijazma i dovela do poraza u drugom krugu.

Desni populizam je u Hrvatskoj, tako, doživio svoju plimu dvije godine prije Trumpove pobjede u Americi. Samo se, uslijed nepovoljnih okolnosti i unutarnjih slabosti desnice, nije uspio održati i plivati na tom valu, već je skrenuo u srednjestrujašenje i polovična rješenja, koja su na kraju dovela do neke vrste političkog samoporicanja desnice. Danas još jedino Kolinda Grabar-Kitarović donekle predstavlja to vrijeme uspona desnice u Hrvatskoj, i tek povremeno pokušava reartikulirati taj odbačeni i pomalo zaboravljeni programski postav. Njezina matična stranka otišla je skroz ulijevo, grabeći glasače u međuvremenu razbijene ljevice. Upravo zbog te simboličke pozicije koju zauzima i dalje je u nemilosti većine medija, koji koriste svaki povod ne bi li ju žestoko napali. Nikako joj ne mogu oprostiti poraz koji im je priredila. Ti napadi imaju čak jako sličnu retoriku onoj iz predsjedničke kampanje, tako da se može naslutiti i autorstvo. Čak su i izvođači tih napada nerijetko isti, a ponavljanje istih ključnih riječi svjedoči o indigo-novinarstvu i organiziranoj kampanji.

Ivo Josipović nikad nije prihvatio svoj poraz, kao ni veliki dio njegovih sljedbenika koji i dalje imaju veliki utjecaj na formiranje javnog mnijenja u Hrvatskoj. Nastavio je utjecati na politički život zemlje, uglavnom se iscrpljujući u pokušajima osvete nad onima koji su ga politički nadigrali. Tako je pokretao nekoliko inicijativa oko stvaranja alternativne stranke ljevice, kako bi srušio Milanovića u pokušaju da politički opstane. Ti njegovi projekti uglavnom su bili jalovi, ali su bili jako uspješni u razbijanju i usitnjavanju lijeve političke scene. Stvaranjem ad hoc političkih stranaka, koje bi dobile izuzetnu medijsku pozornost, doveo je SDP danas u situaciju da mu Živi Zid i Nova ljevica otimaju glasove. Josipović se pokazao destruktivnijim za hrvatsku ljevicu nego što je to bio Ivo Sanader za desnicu. Pitanje je kako će se i hoće li se uopće ljevica ikad oporaviti od njegovog političkog djelovanja.

Drugi žalac njegova osvetničkog političkog djelovanja usmjeren je, dakako, na predsjednicu Grabar-Kitarović. Teško je oteti se dojmu da i zadnji napad na predsjednicu nema miris njegove političke kuhinje. Uostalom, i sama predsjednica je gotovo otvoreno aludirala na to autorstvo u intervjuu koji je dala Tihomiru Dujmoviću na HRT1. Ako se prisjetimo da je lavina kritika krenula od nesuđenog savjetnika u Uredu bivšeg predsjednika Josipovića, koji često nastupa u ulozi njegova medijskog ovna, stvar postaje jasnija. Tu je i ponašanje hrvatskog veleposlanika u SAD, kojeg je Josipović postavio na to mjesto 2011. godine. U svakom slučaju, ako predsjednica nekim svojim istupima i zasluži kritiku, medijska kampanja povodom njenog puta u Ameriku, svakako je nepristranog promatrača hrvatskih političkih zbivanja morala začuditi svojom žestinom i iracionalnošću, ali i dobrom orkestracijom. Bivši predsjednik nikako ne može oprostiti uvredu koja mu je nanešena.

Kako bilo, ova medijska kampanja, upravo zbog prekomjerne paljbe kojoj je izložena, pravi od nje žrtvu, i može joj samo koristiti. Medijski alati od prije dvije godine nisu mijenjani, i proizvode isti učinak. Usporedbe Kolinde s Trumpom samo joj idu u prilog. Doduše, nisu uvijek iskorištene na pravi način. Nepotrebna pravdanja, kao i žalbe na mobing, uvijek znače i priznanje krivnje. Malo trampovskog stila u odnosu prema ljevičarskim medijima ovdje ne bi bilo na odmet. Izuzetna je to prilika za pokazati da put u Ameriku nije bio bez bez ikakva učinka, kao i da pobjeda prije dvije godine nije bila slučajna.

Večernji list

Predviđanja za neizvjesnu 2017.

Budući da sam prošle godine imao nekoliko uspješnih predviđanja događaja, koji su nekako drugima promakli, odlučio na početku ove godine okušati se u predviđanjima nekih događaja za 2017. godinu. Svi kažu da će nova godina ionako biti puna neizvjesnosti i neočekivanih obrta, pa računam da se neću previše osramotiti ako i grdno omanem u svojim predviđanjima.

Svi znamo da su predviđanja budućih događaja jedna od najvećih opsesija čovječanstva. Čitave industrije, burze, politika, znanost, sportske kladionice, igre na sreću, vrte se oko te opsesije. Umjeti dobro čitati naznake budućih događaja bogovska je umjetnost. Kao što reče Heraklit, Zeus niti otkriva niti skriva, već navješćuje znakom. Ljudi bi htjeli znati budućnost koja je našoj spoznaji nedostupna. To ne znači da su predviđanja bezvrijedna za spoznaju. Međutim, ono što vrijedno u predviđanju nije toliko u samoj spoznaji budućnosti, već u sposonosti pravljenja odmaka od sadašnjosti; ne u upoznavanju nepoznatoga, već u odmicanju od poznatoga.

Dobro predviđati znači misliti izvan okvira danosti, izvan onoga što je "predvidljivo". Predviđati znači filozofirati. Tek taj filozofski odmak od predvidljivosti danoga otvara nas zamršenoj i slobodnoj igri povijesti ljudskih poslova. Čitava ta povijest ispletena je u neznanju i tami. Mi ne možemo znati sve posljedice našeg djelovanja. Ako priroda, po onoj staroj, ne čini skokove, ljudska povijest je sva skokovita i krivudava. Boginja Clio poznata je po tome da se voli narugati svojim udvaračima. Naša djela govore puno više od naših namjera. To važi i za one skrivene namjere. Ishodi našeg djelovanja su najčešće nenamjeravani. Otuda predviđati znači pratiti logiku djelovanja, a ne logiku svjesnih (ili skrivenih) namjera. Povijest ljudskih poslova vođena je nevidljivom (a ne skrivenom) rukom. Ne radi se o uroti, već o svojevrsnom lukavstvu kojem smo mimo svoje volje izloženi.

Pa, evo tih mojih par predikcija:

1. Inu nećemo otkupiti, niti ćemo HEP prodati. Sva galama oko toga je ionako podignuta kako se ne bi govorilo o krivcima za našu sadašnju lošu poziciju nakon gubitka arbitraže. Neće, naravno, biti prihvaćeno ni moje jednostavno i besplatno rješenje čitave situacije, koje sam predložio u prošloj kolumni, jer je politički preskupo. Manevarski prostor je prilično malen, pa je ovo sve igra na tankoj žici, gdje Plenković sebe dovodi u situaciju sličnu onoj koju je prigovarao Renziu i Cameronu, da su sami sebe rušili idući na bespotrebne referendume. Zato mislim da od prodaje HEP-a nema ništa, jer je to prevelik zalogaj za Vladu u sezoni kada putem referenduma padaju vlade po Europi. Vidimo, uostalom, da se kulise za Plenkovićevu izlaznu strategiju tu već postavljene. Ministrica Dalić, koja vodi glavnu riječ oko agende Ina-HEP, vjerojatno će biti ponuđena kao žrtva u interesu obrane nacionalnih interesa. Ionako u programu "Vjerodostojno" piše da neće biti prodaje tvrtki od nacionalnog značaja, poput HEP-a.

2. Iz HDZ-ovih skuta će se iznjedriti nova desna stranka, koja će početi djelovati prvo kao klub u Saboru, kako bi vršili pritisak na Vladu, da bi se u pogodnom trenutku, moguće nakon lokalnih izbora, izdvojili i registrirali se kao posebna stranka. Nema boljeg trenutka za osnivanje desne stranke nego kad je desnica na vlasti. Ljevica će se dodatno radikalizirati na promašenoj agendi ideološkog sukobljavanja i gubit će utjecaj i glasove, koje će kupiti Plenković svojom strategijom "okretanja centru". Ali, ta strategija mu "otvara" desno krilo, gdje će se svakako naći novi ponuđač. Suviše je to velika tržišna niša da bi ostala upražnjena. Plenković, tako, pokušavajući se dodvoriti svima, slabi samoga sebe upravo tamo gdje bi trebao biti najsigurniji. Otuda mu prijeti i glavna opasnost.

3. Europska unija ide svome kraju, koji bi mogao biti kaotičan. I to ne zbog uspona nacionalizma i populističkih pokreta, već zbog nesposobnosti eurokrata da prihvate neophodnost reforme EU. Europski nacionalisti nisu faktor nestabilnosti i dezintegracije EU, kako ih se prikazuje u medijima, već zadnja šansa očuvanja EU. Akumulirano nezadovoljstvo politikama liberalnih elita na kome profitiraju populistički pokreti, predstavljaju u stvari, posljednji pokušaj da se na neki način reformira i sačuva EU. Naravno, kao zajednica suverenih nacionalnih država, a ne kao nadnacionalni centralizirani entitet. Međutim, liberalne elite ne mogu pristati na rješenja koje nude nacionalisti, jer bi time dobrovoljno same sebi potpisale političku osmrtnicu.

Večernji list