Komentar: Plenković traži zamjenika, Hasanbegović predsjednika

Ako je suditi prema medijskim napisima i sveprisutnosti Andreja Plenkovića u medijima, unutarstranački izbori za novog predsjednika HDZ-a već su odlučeni. Očekuje se samo još da zamjenik predsjednika HDZ-a, Milijan Brkić, kao jedini stvarni šef  HDZ-a, revidira svoj negativan stav o medijskom bavljenju unutarstranačkim izborima u HDZ-u, pa da stvar "legne" na svoje mjesto. Naime, u HDZ-u su vjerojatno shvatili da to medijsko bavljenje sudbinom stranke uopće i nije tako loša stvar. Dapače, na taj način svoju nevolju – podnošenje ostavke Tomislava Karamarka na mjesto predsjednika stranke samo dva mjeseca nakon što je bio reizabran – mogu pretvoriti u prednost, tj. unutarstranačku kampanju i medijski interes oko toga iskoristiti kao adut i pretvoriti u predkampanju za parlamentarne izbore. I to im zasad ide jako dobro, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Jedino što pritom trebaju učiniti jest uvjeriti javnost da se stvarno radi o dubinskim promjenama u stranci. Plenković tu djeluje kao dobar izbor, jer on i važi kao dio struje koja se distancirala od Karamarka, pa se tu na objašnjavanja ne mora trošiti puno energije, već se koncentrirati na slaganje ostatka stranačke slagalice kako bi se zacementiralo to novo stvaranje privida. Glavna mantra je, naravno, "okretanje HDZ-a centru", čemu isticanje Plenkovića služi kao "lijepi privid", a glavni problem je kako taj zaokret učiniti uvjerljivim kako članstvu koje je pod Karamarkom otišlo udesno, tako i potencijalnim simpatizerima na centru, koje je od HDZ-a odbilo upravo "desno skretanje". Zbog toga se vjerojatno i ide s ovako žestokom kampanjom u korist Plenkovića kako bi se pojačao taj dojam o snažnom zaokretu i ušutkali kolebljivi i nezadovoljni. Vjeruje se da će taj "lijepi privid" dostajati za pridobivanje naklonosti stranački neopredijeljenih, ističe Ristić i nastavlja.

- To što je oko Andreja Plenkovića već postignut ad hoc konsenzus u stranci smatra se i glavnim razlogom što njegovi potencijalni protukandidati (spominjali se Tolušić, Maletić, Milinović, Hasanbegović...) oklijevaju sa svojom kandidaturom, jer ne ide se nikome u unaprijed odlučenu bitku. Osim ako za to nema naročitih razloga. Tako će jedan od vjerojatnih protukandidata Plenkoviću biti Darko Milinović, koji je potvrdio da je već krenuo s prikupljanjem potpisa. Protiv njegove kandidature vjerojatno nitko neće imati ništa protiv, pa ni Plenkovićev tabor, jer će, kao lice starog HDZ-a, zgodno poslužiti kao kontrast Plenkovićevom profiliranju novog HDZ-a, a i dat će privid demokratskog legitimiteta unaprijed odlučenim izborima. No, u biti se radi o lažnoj dilemi, jer "Plenkovićevom HDZ-u" i nije glavna oporba Milinović kao stari kadar, već novi kadrovi koji su se uzdigli pod Karamarkom i pozicionirali na desnom HDZ-ovom spektru, kaže.

Ristić napominje da je to ona struja u HDZ-u koja je sklona novoj zvijezdi desnice, ministru kulture u tehničkoj Vladi, Zlatku Hasanbegoviću, a to je, realno govoreći, i većinski dio HDZ-a.

- Bez njihove podrške nitko ne može biti predsjednik HDZ-a. Otuda je vrlo izvjesno da će u novoj stranačkoj arhitektonici Hasanbegoviću pripasti istaknuto mjesto, možda i ono zamjenika predsjednika. Naime, čini se da bi samo njegovo kandidiranje moglo većini članstva učiniti podnošljivim gutanje gorke pilule odveć liberalnog Plenkovića, koji oličava sve suprotno od onoga u što prosječni član HDZ-a vjeruje. Tako prisustvujemo dvostrukoj igri – Plenković svojom kandidaturom okuplja oko sebe centar, dok se na drugoj strani radi na pridobijanju desnice Hasanbegovićem. Te dvije odvojene kampanje bi se lako mogle u danom trenutku spojiti u jednu, stavljanjem i jednih i drugih pred "svršen čin" – zahtjevom za jedinstvom stranke u borbi protiv povratka Milanovića na vlast, što je već sad prepoznatljiv glavni refren kampanje. Krivo srastanje unutar HDZ-a bit će, dakle, predstavljeno kao razapinjanje velikog antiesdepeovskog šatora, govori nam Ristić.

- Čitava ova nova unutarstranačka arhitektonika HDZ-a, ako ju uspiju provesti, djeluje kao dobro osmišljena, jer će u dobroj mjeri imunizirati HDZ od napada kako Mosta, tako i SDP-a. Njihovi napadi bi se mogli čak okrenuti protiv njih samih. Tako je glavna okosnica Mostovih napada na HDZ bilo fokusiranje na kritiku Tomislava Karamarka i zahtjev za njegovim odlaskom. Sada, kada je Karamarko otišao, teško će biti razviti neku novu matricu napada na HDZ, jer su sami tu smjenu stranačkog vrha HDZ-a proglasili dovoljnom reformom. Slično vrijedi i za SDP, koji je imao dobro razvijenu i prepoznatljivu antifašističku matricu napada na HDZ preko optužbi za ekstremizam i koketiranje s fašizmom. U tom antifašističkom naletu su čak krenuli i na preuzimanje Tuđmanove poputbine od HDZ-a. Plenkovićevim dolaskom na čelo HDZ-a ti napadi će sada biti amortizirani, pa će i napadi na Hasanbegovića, čak i ako on postane njegov zamjenik, izgubiti na uvjerljivosti. HDZ s Plenkovićem na čelu će biti sada taj koji okuplja i pomiruje, čime realizira Tuđmanov zavjet, dok su drugi sada ti koji razdvajaju i ruše, tvrdi i nastavlja.

- Ključno je u politici tko definira što je to centar, tko određuje što je normalnost. Milanović je preko antifašističke matrice dugo uspijevao gurati HDZ na rub a sam zauzimati centar, dok je sada situacija obrnuta – Plenković i HDZ postaju ti koji definiraju što je mainstream, a svi drugi se određuju prema tom centru, pa bi nastavak "antifašističke" strategije Milanoviću mogao nanijeti više štete, jer bi sada on ispao ekstreman. Tu je i smisao okupljanja malih stranaka u koaliciju oko velikih – onaj tko u tome bude uspješniji po definiciji postaje onaj tko okuplja i definira centar. Kako stvari zasad stoje, iako su intenzivni pregovori u tijeku, i tu HDZ izgleda bolje stoji, samim tim što se lijeva koalicija raspala još proljetos i pokazuje slabe znakove ozdravljenja, dok Domoljubna koalicija još uvijek postoji, unatoč kolebljivom Beljakovom HSS-u. Ukoliko HDZ uspije zadržati Vrdoljakov HNS izvan lijeve koalicije i pridobiti Bandića na svoju stranu, lako bi mogli stvoriti koalicijski potencijal koji bi zadro duboko i u lijevo biračko tijelo.

U svakom slučaju, kako sada stvari stoje, u ovoj sveopćoj igri političkog privida, HDZ je neočekivano brzim konsolidiranjem nakon Karamarkovog pada i žurnim dogovorom unutar stranke, uspio u vlastitom preslagivanju i time sve svoje nevolje preokrenuti u svoju korist, pa se zasad čini i kao da imaju i dobre šanse ostvariti solidan izborni rezultat. Do tada ostaje još dosta vremena, ali ova prednost na startu, ostvarena umnogome prelijevanjem unutarstranačkih izbora na kampanju za parlamentarne izbore, djeluje zasad kao uvjerljiva. Sad samo treba vidjeti koliko će ovaj lijepi privid potrajati, te kako će se pozicionirati oni u suprotnim taborima, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Ovo je kraj imperija, ova je volja neopoziva!

Ujedinjeno Kraljevstvo, dakle, napušta Europsku Uniju. Tako su odlučili britanski građani na referendumu 23. lipnja, koji je odmah prozvan Danom nezavisnosti. Kao što znamo, Englezi su jedna od rijetkih nacija koja dosad nije imala svoj Dan nezavisnosti, jer su još od vremena Rimskog carstva uvijek ljubomorno čuvali svoju slobodu. A nije da ta vrijedna i pametna nacija, koja je uvijek bila bogatija od svojih susjeda na Kontinentu, nije predstavljala privlačan plijen za svoje osvajače. Na kraju je bila osvojena iznutra, od svojih otuđenih političkih i financijskih elita, koje su tu staru demokratsku naciju odlučili predati globalističkim silnicama oličenim u vladavini briselskih tehnokrata. Englezi su sada sudbinu svoje zemlje uzeli natrag u svoje ruke. Dobro, Englezi i Velšani. London, Škotska i Sjeverna Irska glasale su za ostanak, ali to je bilo nedovoljno.

Nitko sad ne zna točno što će se događati, jer se radi o presedanu. Naime, kada su globalisti gradili Europsku uniju nije im palo na pamet da se to nekome ne bi moglo svidjeti te bi poželio izaći, pa takva procedura nije ni predviđena. Tek je kasnije Lisabonskim ugovorom predviđena procedura dobrovoljnog izlaska, ali nitko doista ne zna kako bi to stvarno trebalo izgledati. Vidimo da je od objavljivanja Brexita briselska birokratska mašinerija u panici i stalnom zasjedanju. Ipak se radi o Velikoj Britaniji, kolijevci parlamentarizma, što znači da je sada jako sužen manevarski prostor političkoj eliti da ignorira rezultate referenduma, kao što je to bilo moguće u nekim ranijim slučajevima s demokratski izraženom voljom nacija na europskom kontinentu. Tako su primjerice Francuzi glasali protiv novog ustava EU, pa je njihova volja bila lako zaobiđena. Slično je bilo i s referendumima nekih drugih nacija. Sjećamo se komedije s grčkim referendumom oko spora s Europskom komisijom, kada su Grci dobili točno ono protiv čega su glasovali.

Sada su tu pak Britanci, a njihovim političarima će biti malo teže objasniti narodu zašto se ignorira njihova volja. Dakle, slučaj je ozbiljan. Oni stvarno izlaze iz EU. Ne žele s nama. Ne žele našu multikulturalnu utopiju. Da stvar bude gora, ne možemo ih nazvati provincijalcima, fašistima, nesojem, jer se radi o naciji kojoj su u DNK upisane prakse parlamentarizma, demokracije, nacionalne neovisnosti i slobodne trgovine, kojima se mi kao idealima tek asimptotski i kroz dugu vježbu pokušavamo približiti našim papirnatim ustavima i proklamacijama. Nešto je zaista loše u toj EU-topiji kada joj jedna takva nacija okreće leđa i želi povratiti svoj suverenitet iz njenih kandži, a da pritom ne pita za cijenu. A cijena neće biti mala. No, većina britanskog naroda je odlučila da je sloboda vrijednija od bilo kakvih ekonomskih kalkulacija. To njihov izbor čini tim uzvišenijim, moralnim izborom u punom smislu te riječi. Principi nisu pokleknuli pred utilitarnim razlozima. I to u kolijevci utilitarizma. Utoliko gore po utilitarne razloge.

Panika elita je tim veća, jer bi se sad i mnoge europske nacije mogle povesti za britanskim presedanom. Francuska, Danska, Nizozemska, uvijek oprezni Poljaci... Naime, Brexit je ogolio bit EU projekta. Bez Ujedinjenog Kraljevstva nestaje ravnoteža na europskom kontinentu i postaje jasno da je EU samo inačica, uljepšano lice njemačke hegemonije u Europi. Sada je car gol, istina se više ne može prikrivati, a stvari će se morati nazivati pravim imenom. Svaki imperij traži svoje roblje, nacije koje će pokoriti, i ima svoje gospodare, a ovaj je naročito opasan, jer se ni ne želi zvati imperijem. Stvorena kao sigurnosni zapt kojim će se kontrolirati prirodna dominacija Njemačke na Kontinentu, Europska unija je ubrzo izgubila tu svoju svrhu i postala moćan instrument i zgodan veo njemačkog imperijalizma. Ima nacija koje nikad nisu upoznale slobodu i vole služiti drugima. Englezi nisu među njima. U narednom razdoblju ćemo vidjeti poimence koje nacije drže do sebe, vlastite suverenosti i demokracije, a koje se žele predati globalističkom birokratskom Molohu. To je lavina koju će pokrenuti Brexit.

Ovo je potres u srcu svijeta. Jedan moj prijatelj je zgodno primijetio kako nam nakon babljeg ljeta globalizma stiže suverenistička jesen čudnih frizura. Boris Johnson u Velikoj Britaniji i Donald Trump u Sjedinjenim Državama donose tu plimu zahtjeva za povratkom principu suverenosti nacionalnih država, kao jedinoj garanciji demokracije, slobode i vladavine prava. Imperiji traže roblje, samo nacionalne države imaju slobodne građane. Ovo je kraj imperija, ova je volja neopoziva.

Sloboda.hr

Komentar: Ovo je vjerojatno politički kraj Tomislava Karamarka

Današnja izjava Tomislava Tolušića o tome da Karamarko treba podnijeti ostavku govori da je akcija neprijateljskog preuzimanja HDZ-a iz ruku nedavno reizabranog predsjednika stranke, Tomislava Karamarka, ušla u svoju završnu fazu te se sada vodi unutar samog HDZ-a, ako već nije i okončana. Licitira se već s novim imenima, poput Jelića i samog Tolušića. Ovo je vjerojatno Karamarkov politički kraj. Jasno je da se radi o bazično nedemokratskoj situaciji, u kojoj razne interesne skupine, vođene vlastitim motivima, pokušavaju izvršiti pritisak na HDZ da se pošto-poto riješi svog lidera. Začuđuje i ta unisonost u stavu o nužnosti te smjene gotovo čitavog političkog spektra i javnosti. Kao da se čitava hrvatska politika okrenula baviti revizijom rezultata unutarstranačkih izbora u HDZ-u, održanih prije nepuna dva mjeseca. To sve govori da nama nije potrebna diktatura da bismo implementirali nedemokratske obrasce ponašanja. Demokracija na hrvatski način je za to sasvim podesan okvir, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Ono što je omogućilo ovaj završni obrat – seljenje pritisaka za smjenu Karamarka tamo odakle su i oni krenuli, tj. unutar samog HDZ-a – jest pristajanje Bože Petrova i Mosta da svoje potpise priključe inicijativi Milanovićevog SDP-a za raspuštanje Hrvatskoga sabora. Petrov se očito uplašio mogućnosti koju je sam otvorio, odnosno, toga da Karamarko uspije u preslagivanju nove vladajuće većine, koja bi vjerojatno politički slabo integrirani Most raznio na sve strane, pa je, nakon pada Oreškovićeve Vlade, posegnuo za jedino mogućim rješenjem u toj za njega gotovo nemogućoj situaciji – odigrao je na Milanovićevu kartu kako bi izvršio konačan pritisak na HDZ. Dakle, nakon niza operacija simboličkog samospaljivanja na moralnom planu (nuđenja i podnošenja ostavki), sada se prešlo na pravo samospaljivanje, gdje se igra na sve ili ništa. Ideja je dovoljno luda da bi mogla i uspjeti – kao u onom vicu kada operacija uspije, a pacijent premine, kaže Ristić i nastavlja.

- Kolikogod ovaj Petrovljev potez bio logičan na jedan iracionalan način i ličio na njegovo političko samoubojstvo, on je njime zadao snažan udarac i Karamarku, koga izgleda svakako želi odvući u političku provaliju, pa makar ga pritom osobno držao za ruku. Glavni dojam je da nitko na političkoj sceni nema strategiju preživljavanja, već se igra samo na grube i kratke udarce, pa tko preživi – preživio je. Mostu izbori nikako ne odgovaraju, ali kad je alternativa raspad ekipe, onda i izbori postaju nekakav izlaz. Mostu je sad čak jako teško ishoditi da, u slučaju izvjesnog pada Karamarka, HDZ-ovih 30 dana za preslagivanje postanu Mostovih 30 dana za preslagivanje. Tu kazaljku će jako teško biti vratiti unazad, mada, kada je Most u pitanju, ni takav pokušaj ne bi bio nemoguć. Oni su u našoj politici postali sinonim za zvečeću prazninu kategoričkog imperativa i rastegljivu širinu moralnih naloga, ističe.

Ristić kaže da, sudeći po tome da je Karamarko nakon ostavke u Vladi krenuo hitno u proceduru vraćanja svog saborskog mandata, izgleda da ni on sam ne vjeruje potpuno u svoj politički opstanak u stranci, pa traži utočište u Saboru.

- No, da je samo Karamarko problem, stvar bi vjerojatno odavno već bila riješena. Ovdje se radi o integritetu samog HDZ – hoće li ta stranka dozvoliti ili ne da im se kadrovira sa strane? To je praksa koja je krenula Mostovim uvjetovanjem HDZ-u tko može a tko ne biti ministar u Oreškovićevoj Vladi (sjetimo se samo blokiranja Brkićeve i Rimčeve kandidature za ministarska mjesta), a evo okončava se Tolušićevim zahtjevom za odlaskom Karamarka sa čelne pozicije u stranci. HDZ je svojim konačnim popuštanjem pritiscima za smjenu Karamarka ozvaničio gubitak vlastite političke autonomije, pa će oni od sada nadalje biti samo igračka u rukama drugih a ne autonomni subjekt hrvatske politike. Između biti i ne biti, HDZ se odlučio za ovo drugo – vjerojatno iz razloga puke inercije, jer je ne biti lakše od biti, govori Ristić i nastavlja.

- Iako su pred nama izbori, oni ne odgovaraju nikom. Čak ni Milanoviću i SDP-u. Milanović, naime, ima pred sobom rješavanje velikih problema u svojoj stranci, naročito u odmetnutim gradskim odborima. To je problem koji je teško riješiti u dva mjeseca. Jedino mu ide u prilog to što su protivnici u većoj konfuziji i temeljitijem raspadu od njega, pa će on izgledno biti relativni pobjednik na kraju ove epizode hrvatske političke melodrame. HDZ-u izbori ne odgovaraju jer će na njima potonuti vjerojatno najdublje u svojoj povijesti, i to dublje nego da je Karamarko ostao na čelu stranke. Mostu izbori ne odgovaraju, jer s njima gube sve što su dobili na prošlim izborima – utjecaj i moć neravnomjeran njihovoj snazi. Jedino kome odgovaraju izbori jest anarhistički Živi Zid, koji će vjerojatno pokupiti prosvjedne glasove ljudi čiji je broj u zadnjih šest mjeseci valjanja po političkom blatu znatno porastao. Druga politička snaga kojoj bi mogli odgovarati izbori jest neki savez desnih snaga, dovoljno jasno ideološki profiliran, koji bi se mogao okupiti iza premijera Oreškovića, a koji bi, kao nova politička snaga mogao pokupiti glasove i Mosta i HDZ-a, jer je ljudima dosta ovakvih političkih stranaka. Tu bi jako mogla pomoći i pozicija tehničkog premijera, kao i slika da je postao glavna žrtva prljavih političkih interiga, a ljudi se lako identificiraju sa žrtvom.

No, dva mjeseca je, opet, premalo vremena za takve kombinacije. Teško je uopće davati neku dugoročniju prognozu, naročito kad sami akteri ne znaju ne samo što će sutra biti, nego niti što žele. Nitko nema strategiju, samo neposredni interesi golog preživljavanja igraju, pa svi u tom međusobnom krzmanju, poput stada bizona u stampedu, srljaju direktno u provaliju. Možda i ti izbori koji nikome neće koristiti budu neko rješenje. Politički ciljevi i nacionalne strategije su ionako postale nebitne, važno je samo satrti protivnika. Pa tko sa štitom, tko na njemu, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Orešković kao idealni šef nove hrvatske desnice

Glasanjem o opozivu premijeru Tihomiru Oreškoviću i padom njegove Vlade poražena je tehnokratska ideja o tome da stručnjaci trebaju preuzeti vođenje zemlje od političara, koja je dugo vremena okupirala maštu mnogih kao spasonosna za Hrvatsku. Bio je to refleks sveopće zgađenosti ljudi nad politikom, koja se na prošlim izborima artikulirala u velikoj izbornoj podršci građana Mostu. Ta ideja imala je nešto i od starog disidentskog šarma konradovske "strategije antipolitike" ili Havelove "nepolitične politike" – odbijanja da se bude lijevo ili desno i pokušaja da se u politici izgradi moralna vertikala koja bi se temeljila na ideji savjesti, obrane autonomije pojedinca i pokušaja življenja u skladu sa istinom. Bio je to prosvjed protiv univerzalne ambicije politike da izbriše i zadnji trag istine iz naših života. Konrad i Havel bi se vjerojatno glasno pobunili protiv ideje da neki tehnokrat može oličavati njihov uzvišeni antipolitični ideal, ali to je ironija našeg vremena – nisu li poslovne zgrade i uredi nove katedrale duha i simboli te ambicije da se zauzme moralna pozicija visoko iznad političke horizontale? U neboderima duha danas stanuje John Galt, moralni ideal našeg tehnokratskog doba.

Ta ideja "antipolitike" u Saboru je, dakle, doživjela poraz. Međutim, imali smo priliku svjedočiti još nečemu, možda i važnijem – transformaciji premijera u odlasku iz tehnokrata u političara. Ako bismo antipolitički ideal pod kojim je izrastao Most mogli nazvati jednom od "dječjih bolesti" hrvatske demokracije, ovu transformaciju Tihomira Oreškovića u političara mogli bismo smatrati činom prebolijevanja te bolesti. Premijer Orešković je, doduše, odbio odgovoriti na novinarske upite o tome hoće li se politički aktivirati, ali po njegovom ponašanju je moguće s izvjesnošću tvrditi da on to već čini. Tu ne mislim samo na salve intervjua koje je odmah nakon opoziva dao i njegovu medijsku sveprisutnost, kao ni na to da je, u biti, postao politička zvijezda dana. Na to ukazuje i sama činjenica da je odbio sam dati ostavku, već je čekao do kraja i saborsko glasovanje o opozivu. To je bila jasna poruka o njegovim političkim ambicijama. Nekakav tehnokrat bi odavno digao ruke od svega i, uz izraze moralne indignacije nad političkim spletkarenjima, vratio se nazad u svoj neboder.

Spekulacije o tome da bi se on mogao staviti na čelo Mosta čine mi se neuvjerljivima, iako bi se po nekoj inerciji baš to prvo moglo očekivati. Most je ispuhani politički balon, a Orešković trenutno nosi više političkog potencijala od Bože Petrova. Mostova politička budućnost je okončana onog trenutka kada su se priklonili HDZ-u, jer su tada izgubili glasače lijevog centra. Oni im se nikad neće vratiti. Isto bi im se desilo s glasačima desnog centra da su se priklonili SDP-u. Na desnici je, pak, podrška njima prilično tanka, unatoč tome što tamo postoji veliki bazen glasača koji više ne žele ići s HDZ-om. Razlog tome je ideološka šarenolikost i nedefiniranost Mosta – njihova antipolitičnost. I upravo je u tome značaj transformacije Tihomira Oreškovića od apolitičnog tehnokrata u političara. A to je i razlog zbog čega on ne može ići s Mostom. Njegova je budućnost u stavljanju na čelo nove hrvatske političke desnice. Konzervativni pokret u Hrvatskoj je još od referenduma o braku 2013. isuviše jak da ne bi konačno dobio svoj politički izraz. To je uloga koju ne može igrati antipolitični Most, ali bi savršeno pristajala Oreškoviću.

Takvom raspletu i novom političkom pozicioniranju na desnici svjedočili smo još u vrijeme održavanja Hoda za život, koji je premijer Orešković indirektno podržao preko svoje supruge, a koji su u HDZ-u s pravom doživjeli kao političku poruku upućenu njima, a ne SDP-u i ljevici, zbog čega HDZ nije ni dao podršku tom prosvjedu. Sada taj rasplet dobiva svoj politički izraz. Karamarkov HDZ će se kroz preslagivanje nove većine neminovno okrenuti centru, dok će se nova desnica pokušati pozicionirati kao autentična desnica kroz spoj socijalnog konzervativizma i ekonomskog liberalizma, a ja ne vidim tko bi mogao biti idealniji kandidat koji bi oličavao taj spoj od premijera Oreškovića. U svakom slučaju, "negativni rad pojma" u uspostavljanju nove hrvatske desnice kroz delegitimiranje HDZ-a kao njenog autentičnog nositelja je Most uspješno odradio, i sada može polako u političke povijesnice. Slijedi etapa "pozitivnog rada pojma" preslagivanja na hrvatskoj desnici, čiji će nositelj biti premijer Orešković. A to preslagivanje će biti puno zanimljivije od onog kojim se sada bavimo tražeći novu saborsku većinu.

Večernji list

Komentar: Padom Vlade Most gubi smisao, a Karamarko dobija poklon-ulaznicu za novi politički život

Današnji pad Vlade Tima Oreškovića bio je doista pomalo operetski, na momente i melodramatičan. Oreškovićeva Vlada nije pala treskom, već više šaptom. I uz uzdah olakšanja. Odustalo se čak i od saborske rasprave, jer se nije htjelo od mostovaca praviti žrtve. To, doduše, nije olakšalo stvar Boži Petrovu, koji nije mogao sakriti da mu se ruši svijet. Koliko je njemu i mostovcima bilo teško vidjelo se još jutros, kada su pred kamerama pokazivali skupljenih 12 potpisa preostalih mostovaca. Svi su to protumačili kao njihovu prijetnju da će svoje potpise priključiti onima SDP-a i njihovih parnera za samoraspuštanje Sabora; međutim, odmah nakon pada Vlade postalo je jasno da su ti potpisi bili samo njihov posljednji očajnički pokušaj da se pošalje poruka labilnom dijelu HDZ-a da izvrše pritisak u stranci i odustanu od rušenja Tima Oreškovića (tzv. "opoziv opoziva"). Koliko su bili uvjerljivi vidjelo se po tome što je čak i Miroslav Tuđman glasovao za opoziv premijera, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Da od samoraspuštanja Sabora i inicijative za neposrednim raspisivanjem izbora nema ništa, da čak neće ni Reineru malo otežati posao, bilo je jasno iz izjave Petrova nakon glasovanja da se oni zalažu za izbore, ali ne odmah, već nakon ljeta. Već smo od Mosta navikli na apodiktične tvrdnje u kondicionalu, kao i na to da uvijek iza takvih tvrdnji stoji nekakva kalkulacija. Kalkulacija je ovdje sljedeća: Mostu odgovara ostati što duže u foteljama, makar i u tehničkoj Vladi, jer im to garantira vidljivost. Sada im je jedino preostalo moliti Boga da HDZ ne skupi 76 ruku za novu većinu, jer bi tako s pozicije vlasti ušli u izbornu utakmicu. Da im to pođe za rukom, ipak su male šanse. Preovlađuje osjećaj da su upravo presjekli granu na kojoj su sjedili. Sada su postali nepotrebni onima koji su ih okupili. Ljevica koja je glasovala za Most je otpala još zimus, a sada su postali balast i desnici, koja ima nove favorite mimo HDZ-a. Politički suvišni, dakle. Tek oni koji sada otpadnu od Mosta mogu politički preživjeti. Karamarko i HDZ su dobili ono što su i htjeli – trideset dana fore za preslagivanje i formiranje nove Vlade. To neće biti lak zadatak, ali nije ni neizvediv. Svakako ćemo sada svjedočiti žestokoj kampanji HDZ-a za pridobijanje potrebnog broja ruku. Pritisci će ići od apeliranja na savjest do pozivanja na domoljublje i plašenja povratkom Milanovića na vlast. Karamarko sada ima dovoljno vremena da uzvrati istom mjerom na udarce koji su stizali od Mosta. Svakako i u istom duhu – onom moralnog prijekora. Treba, dakle, očekivati etapu energičnog valjanja političara po blatu, na koje smo, doduše, već naviknuli. Domagoj Milošević je danas govorio o dvije etape u njihovom planu za stvaranje nove većine, od kojih je prva obavljena, a to je "stvaranje atmosfere" za opoziv Oreškovića, pa sada izgledno kreće druga etapa, koju bismo mogli opisati kao stvaranje atmosfere za preletavanje pod HDZ-ov politički gromobran, tvrdi Ristić.

Ristić kaže da, kako ne postoji prevelika odlučnost za izbore ni kod Mosta (oni bi što kasnije, u rujnu), ni kod SDP-a (oni čekaju da im još malo naraste podrška, koja sad nije dovoljna za pobjedu na izborima), izbore ne trebamo ni očekivati do proljeća.

- Milanović svakako potiho navija da Karamarko nekako skupi tu svoju većinu, očekujući da niti ona neće dugo potrajati, niti će ta vladavina biti baš slavna, pa mu neće puno trebati da dogodine lako uzme vlast. Ono što treba očekivati jest političko aktiviranje Tima Oreškovića. Potvrda toga jest sama činjenica da je čekao da bude opozvan u Saboru, i to s 125 zastupničkih ruku. Da mu nije stalo do političkog anagažiranja, sigurno ne bi igrao ovu igru do kraja i stavljao se u takvu situaciju. Druga stvar koju treba očekivati jest da se iza Tihomira Oreškovića formira blok novih desnih snaga, koje bi u neku ruku zamijenile ideološki šarenoliki Most. I treća stvar jest jačanje Živog Zida, najvjerojatnije uz pomoć HDZ-a i preko Udruge Blokiranih, čisto kako bi i SDP dobio jaču konkurenciju na ljevici, kada već HDZ-u izvijesno prijeti ozbiljna konkurencija na desnici. To će biti ostvareno na štetu Mosta, a argumentacija će vjerojatno ići tako da je Most kontrolirao ključna ministarstva, koja nisu riješila problem blokiranih i ovršenih, da su tu ostavili kadrove SDP-a, itd., ističe Ristić.

- U svakom slučaju, današnji pad Oreškovićeve Vlade bio je više kao kad učenik dobije jedinicu u školi, pa ne može na ljetovanje, jer mora učiti za popravni. Lekcija se svakako mora dobro naučiti, jer, kako vidimo, sljedeći razred će biti puno složeniji i teži, s više novih predmeta i s više tajni za istražiti. Iako nam se možda danas čini da stvari ne mogu biti kompliciranije od ovoga što imamo s Mostom, možda ćemo se dogodine sa sjetom sjećati političke stabilnosti u kojoj smo uživali pod ovom Vladom zadnjih pet mjeseci.

Politika Plus

Komentar: Karamarkovo povlačenje je napad na protivnike njihovim oružjem

Nejasno je zbog čega se Karamarkova jučerašnja odluka da danas podnese ostavku na mjesto prvog potpredsjednika Vlade RH tumači kao njegovo povlačenje, izraz slabosti, pa čak i kao uvod u njegov pad i mogući obrat u kome bi HDZ promijenio odluku i podržao Vladu premijera Oreškovića? Ako pratimo situaciju unazad mjesec dana, ovaj njegov potez predstavlja kontinuitet strateškog zauzimanja moralne pozicije u političkom sporu i preuzimanje strategije Mosta protiv njih samih. Karamarko nastavlja Petrovu ispunjavati želje, ali na takav način da ovaj požali zbog njih. Ono što je važno jest pokazati spremnost na žrtvu kako bi se ispalo moralnim. Karamarko radi ono o čemu Most samo priča. Dok je ranije Petrov samo prijetio podnošenjem ostavke, Karamarko ju stvarno i podnosi. Time šalje poruku da njemu, za razliku od mostovaca, nije stalo do fotelje. Pogrešno je to tumačiti kao slabost. Ovo nije Karamarkovo povlačenje, već nastavak njegovog kontraudara po moralnoj vertikali, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Mostu je ovim potezom dodatno narušena vjerodostojnost u igranju uloge moralne savjesti, a Karamarko je odigrao igru tako da je na kraju on pokazao dosljednost. Naravno, ta pozicija moralne dosljednosti mu nije teško pala utoliko što je na nju dobrim dijelom bio prisiljen situacijom u kojoj se našao. Tu prije svega treba imati u vidu odluku Povjerenstva o sukobu interesa, koja treba biti donešena danas, a koja će ovim Karamarkovim potezom ispasti donekle izlišnom. Naime, ako ona bude nepovoljna po njega, on joj je svojim povlačenjem već otupio oštricu. Ako pak bude povoljna, on će još više ispasti žrtvom, a na Most će pasti sjena moralnih dželata i inkvizitora. Tako je Karamarko svojim povlačenjem situaciju oko Povjerenstva potpuno preokrenuo u svoju korist, oružje kojim je trebao biti politički ustrijeljen sada se okreće prema njegovim protivnicima. Otuda možda i Karamarkov višak samouvjerenosti da izjavi kako će naći način da stvari istjera na čistac čak i u slučaju da ga Povjerenstvo optuži za sukob interesa, tvrdi Ristić i nastavlja.

- Sada su Petrov i Orešković pred zidom – oni čuvaju fotelju, koje se Karamarko s lakoćom odriče. Sada optužbe koje su išle prema HDZ-u, kako su oni izazvali čitavu ovu krizu izvršne vlasti samo kako bi spasili Karamarka i njegovu poziciju, padaju u vodu. Tako je stvorena atmosfera u kojoj neće biti teško dati podršku novom mandataru Zdravku Mariću. Premijeru Oreškoviću svakako neće biti lako kada bude prihvaćao Karamarkovu ostavku, jer je svjestan da je to i njegovo povlačenje, samo lišeno stila i moralnog pathosa kojim je to uradio Karamarko. Ovim potezom je Karamarko jako suzio manevarski prostor i SDP-u oko opoziva Tihomira Oreškovića s pozicije premijera. A ako je SDP tu "na liniji", onda gube na značaju najave Karamarkove oporbe unutar HDZ-a kako oni neće glasovati za opoziv Oreškovića. Oni se sada moraju povući nazad u HDZ-ov tabor, jer nemaju alternativu, njihove ruke podrške premijeru izgubile su na značaju, ističe.

- Mora se priznati Karamarku da je puno vještije od svojih protivnika odigrao igru. Sve se na neki način odvija po "scenariju" koji sam pokušao detektirati u nekoliko zadnjih analiza. Most je dao Karamarku savršen alibi za izlazak iz Vlade i trideset dana za preslagivanje. Ako Karamarku uspije ovaj trik sa samožrtvovanjem, a sva je prilika da će tako biti, strelica pritiska se okreće prema Mostu, i još jedna njihova optužba protiv Karamarka će se okrenuti protiv njih samih. Naime, ako padne Oreškovićeva vlada, imat ćemo veoma jak pritisak prema Mostu da se ne dozvole novi izbori kako se na vlast ne bi vratio Milanović. Svjedoci smo da su takve optužbe prema Karamarku zadnjih dana dolazile čak i iz krugova Rimokatoličke crkve. Nakon gotovo izvjesnog pada Oreškovićeve vlade, sada će vjerojatno iz tih istih krugova ići pritisci na Most i mostovce da daju podršku Karamarku u sklapanju nove vlade kako bi se spriječio Milanovićev povratak. Karamarko je, čini se, uspio sve strelice koje su išle prema njemu okrenuti na drugu stranu, a oni koji su mu radili o glavi sada će biti prisiljeni vraćati ga na tron, i to dragovoljno, naposljetku će Ristić.

Politika Plus

Nova vlada dovršit će obračun na desnici

Ovo je zadnja prilika za oproštaj od ove vlade. Kako god okrenuli, ona će u narednih tjedan dana i formalno pasti. Rezultat je to neuspjele akcije rušenja Karamarka i neprijateljskog preuzimanja HDZ-a usmjerenom paljbom iz svih raspoloživih pucačkih sprava. Sada se stvari polako vraćaju u korito i idu svojim predvidljivim tijekom. Odlučivat će se po Poslovniku Hrvatskoga sabora. Neobično je reći da pad Vlade znači okončanje krize vlasti – obično kriza tek tada počinje – ali je to u ovom slučaju tako. Ova vlada bila je glavni generator krize. Pružila nam je prave političke bravure iznenadnih preokreta, intriga vlasti, gaženja principa i dane riječi, neprincipijelnih savezništava i urota, izdajstava i laži, pred kojima bi bila posramljena i čuvena kuća Borgija.

Nogometno se prvenstvo, bar za nas koji smo adrenalinski ovisnici o krizama vlasti, time izvjesno završava. Teška srca ćemo utjehu morati pronaći na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj i bravurama pravih nogometaša, koje, doduše, nikad neće dosegnuti adrenalinsku razinu onih političkih, jer je nogometna igra teško oštećena bremenom strogog poštovanja zadanih pravila igre. Jedino što bi ovaj proces normaliziranja hrvatske političke scene moglo omesti jest sastavljanje nove vlade, još luđe od ove. A kakve smo sreće, za to postoje dobre šanse, premda se s ovom konstatacijom ne bi složili Božo Petrov i ekipa iz Mosta, koji idu još dalje, i tvrde da nakon ove vlade nikakve nove vlade neće biti, te da slijedi potop, to jest, novi izbori. To je možda logički i matematički točno, ali to još nije dovoljno da bi bilo i realno. Ono što ovoj računici nedostaje i sklapanje nove vlade čini izvjesnim jest dovršenje obračuna na desnici. To je, naime, proces koji je otpočeo pod sadašnjom Vladom i koji mora biti dovršen.

Postoji jedna stalna obmana u hrvatskoj političkoj analitici, a to je da se jako često govori o sukobima ljevice i desnice na hrvatskoj političkoj sceni. Takav sukob je iluzija, on nikad nije postojao. Prije svega, hrvatska politička scena nije uopće ustrojena politički, već klanovski. Pojmovi ljevice i desnice samo su zgodan ures, koji stvari uljepšava tako što skriva njihovu pravu prirodu. Ništa u hrvatskoj politici ne možemo razumjeti ako ne razumijemo tu klanovsku prirodu njenih političkih podjela. Druga stvar koju je važno razumjeti jest da se svi politički sukobi odvijaju unutar sličnog političkog spektra. Ljevica se obračunava s ljevicom, desnica s desnicom. Kada nastupa neka promjena ona se uvijek odvija unutar vlastitog okruženja. Besmisleno je htjeti promijeniti one koji su različiti od nas; uvijek mijenjamo one koji su nam slični. Različite možemo prihvaćati ili odbacivati, ovisno o potrebi. Tek pridobivanjem sličnih sebi možete uvećati svoju snagu.

Dok smo imali relativno jasnu podjelu na ljevicu i desnicu, na HDZ i SDP, ništa se nije događalo, nikakvih promjena nije bilo, politička scena bila je stabilna. Pravi kaos i svekoliko političko krzmanje je nastalo tek kad je proces diferencijacije zahvatio desnicu. To je proces koji je započeo pod ovom vladom i koji je ostao nedovršen. To je istovremeno i križ koji će morati ponijeti buduća vlada. Vidjeli smo kako je borba oko kurikularne reforme bila iskorištena za obračun na desnici, kada je hrvatska nova desnica "Hodom za život" poslala jaku poruku HDZ-u, a HDZ uzvratio svojom, ponešto maskiranom, "centaurskom" podrškom prosvjedu "Hrvatska može bolje". Taj sukob će sada, nakon što Most (ako u komadu preživi pad Vlade) ode u oporbu, biti preseljen unutar samog HDZ-a. Preslagivanje nove većine odvijat će se po klanovskom principu i klanovskim interesima, a ne po "ideološkoj srodnosti", a to preslagivanje će ponijeti "centaurski" ideološki ures "okretanja k centru".

Najteži rebus koji će pritom trebati riješiti jest oslobađanje od na desnici izuzetno popularnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, čija popularnost je sada postala balast HDZ-u, jer ga se moraju osloboditi kako bi pridobili stranke manjina i centra na svoju stranu, ali time istovremeno sijeku onu klanovsku granu na kojoj sjedi. Obračun na desnici, tako, bit će okrunjen obračunom unutar jednog klana, a to je puno ozbiljnija stvar. Ako je obračun s Mostom, ma koliko težak bio, na kraju ipak pridonio konsolidiranju i jačanju kohezije unutar HDZ-a, obračun koji HDZ čeka, kako bi osvojio vlast bez Mosta, bit će pravi okidač njegove dekompozicije. Trenutak njegovog trijumfa, bit će i trenutak njegovog raskola. Tek ta kriza će donijeti i razrješenje političke krize na desnici.

Večernji list

Komentar: Petrov je dobio od Karamarka ponudu koja se ne odbija

Veliko je pitanje možemo li današnju izjavu Tomislava Karamarka o tome da oba potpredsjednika, ali i premijer Orešković, trebaju podnijeti ostavke, tumačiti kao puki uzmak pod pritiscima ili kao taktičko povlačenje kako bi se zadao odlučujući udarac? Meni se prije čini da se radi o ovom drugom. Šahovskim rječnikom rečeno, nakon što je bijeli iskoristio foru poteza prednosti, sada je crni svojim potezom neutralizirao prednost bijeloga i sva je prilika da će za odluku partije biti presudno iskustvo, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Karamarko je preuzeo taktiku Mosta nuđenja sebe kao žrtve kako bi zauzeo moralno superioran stav, i tako im izbio najjače oružje iz ruku. Ovim potezom je sada Karamarko postao taj koji stoji na toj visoko-moralnoj poziciji da sudbina pojedinca ne može biti iznad nacionalnih interesa – samo što taj pojedinac nije više Karamarko (on je, eto, spreman se žrtvovati), već je sada to Orešković. Karamarko je, dakle, napravio veliku rošadu i ponudio kraljicu za žrtvu kako bi matirao protivnika. Dakle, nakon velike akcije samospaljivanja koju je izveo Božo Petrov, sada se dao samospaliti i Tomislav Karamarko – na redu je premijer Orešković. Ocrtan je, tako, pun krug, stvar se vratila na početak, samo što smo u međuvremenu došli u situaciju da je glavna prepreka nacionalnoj pomirbi Premijer, a ne, kao što je to do sada bilo, Prvi Potpredsjednik. Uz sve to, sada Karamarko nudi premijeru priliku za "častan uzmak", kako ga ne bi rušili u Saboru, tvrdi Ristić i dodaje.

- To je potpuni preokret! Ovaj Karamarkov potez daje pravi efekt šoka, a ne jučerašnje podnošenje zahtjeva Saboru za opoziv premijera Oreškovića. To je bila tek priprema za ovaj potez fingiranog uzmaka kako bi se poentiralo. Taj šok se može očitati i iz jutrošnje zbunjene reakcije Petrova, kojom je vjerojatno prejudicirao ovaj Karamarkov potez, u kojoj je potpuno promijenio priču – ili Orešković ili novi izbori. Na taj način je rošada bila potpuna, sada Most stoji na poziciji na kojoj je do jučer bio HDZ – ucjenjivanje izborima kako bi se očuvala pozicija jednog čovjeka. Do jučer je to bio Karamarko, danas je to Orešković. Božo Petrov vjerojatno ni sam nije vjerovao što priča... Ponuda koju je stalno slao Karamarku – da se treba žrtvovati za dobro nacije - vratila se sada njemu samom, samo u izvrnutom smislu, a on ju ne može odbiti. Prebacivanjem loptice u Mostovo dvorište, Karamarko je na njih prebacio i krvnju za izazivanje izbora, ako ne prihvate njegov "kompromisni prijedlog". Dakle, Karamarko kompromisom ostvaruje prednost, pa nudi Mostu i častan izlaz iz SDP-ove stupice gdje se prizivanjem izbora oni pojavljuju kao suučesnici SDP-a, kojemu jedino izbori koliko-toliko odgovaraju, ističe naš sugovornik.

- Treba reći da Karamarku ovo povlačenje odgovara i iz strateških razloga. Naime, on je do sada morao biti na isturenoj poziciji, pod reflektorima, što baš i nije njegov prirodni ambijent, sve dok nije stavio pod kontrolu situaciju u stranci. Sada, nakon unutarstranačkih izbora, štiti ga sama stranačka pozicija i njene institucije. Usput je ovu krizu iskoristio kako bi na čistinu izletjeli svi oni unutar stranke koji mu nisu lojalni, pa će njihovo micanje biti tek proceduralna stvar odluke stranačkih organa. Time se on vraća u sjenu, što je pozicija iz koje najbolje radi, i odatle upravljati situacijom. Otuda i ova poruka eurozastupnicima da su daleko i da ne znaju što se stvarno događa. Tako se Karamarko oslobodio i Plenkovića, koji mu je isturen kao glavni unutarstranački oponent. "Nelojalni elementi" su se sami prijevili za politički odstrijel. Tako je Karamarku otvoren prostor i oko toga da čistkom nelojalnih još čvršće konsolidira stranku svojim poslušnicima, što mu nije u potpunosti pošlo za rukom tijekom unutarstranačkih izbora, kaže i zaključuje.

- Sve u svemu, sada će jako teško biti Petrovu i Mostu da smisle odgovor na ovu Karamarkovu ponudu. Njenim odbijanjem ruše Vladu i preuzimaju krivnju na sebe – njenim prihvaćanjem, opet ruše Vladu i ide preslagivanje. A to je upravo ono što Karamarko želi. I to je upravo ono što Petrov ne želi, jer nakon pada Vlade Most ulazi u terminalnu fazu raspada, što je upravo ono što oni sada pokušavaju izazvati u HDZ-u. Umjesto željenog raskola u HDZ-u, lako bi se mogao raskoliti Most. Karamarko je, dakle, u win-win poziciji, a Most pred nemogućim izborom. Izazov pred kojim sada stoji Petrov jest taj da je dobio kao ponudu upravo ono čime je cijelo vrijeme galvanizirao javnost – pojedinac ne smije biti iznad nacionalnih interesa. Samo što taj problematični pojedinac nije više niti on sam, niti Karamarko, već premijer Orešković. Kao što su znali još stoički mudraci, lako je odreći se sebe, ali je pravi moralni izazov odreći se nama bliskih ljudi u ime višeg cilja za koji se sami zalažemo. Ponekad doista vrijedi da bismo trebali paziti što želimo, jer nam se želje mogu ostvariti na neželjeni način, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Komentar: Dan u kome je pala Vlada da bi sve ostalo isto

Iako je jučerašnji dan počeo žustro – najavom tiskovne konferencije premijera Oreškovića i žurnom slogom HDZ-a i SDP-a da prije presice izglasaju sudce Ustavnog suda – što je sve najavljivalo pravi politički vatromet, mora se reći da je do večeri postalo jasno da se cijelo vrijeme ispaljivalo petarde loše kvalitete. Na tiskovnoj konferenciji se premijer držao odlučno, zahtijevajući od dvaju potpredsjednika Vlade, Petrova i Karamarka, da podnesu ostavke "zbog nacionalnih interesa". Ali to je, izgleda, bilo sve. Još jedan apel bez konkretnog plana, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Bilo je dovoljno da Karamarko održi svoju presicu, na kojoj je postrojio sve HDZ-ove ministre, i da odbije premijerov zahtjev za ostavkom, kako bi postalo jasno da niti Orešković, niti Most, nemaju odgovor na takvu situaciju, da je sve bilo samo nastavak pritisaka na Karamarka, jedan veliki blef, kako bi se ishodio Karamarkov odlazak. Nije postojao nikakav Plan B, u slučaju da Karamarko ostane rezistentan na pritiske izvana. A on i HDZ stalno iznova dokazuju da su otporni na takve pritiske. Malo je poražavajuća ta pomisao da iza čitavog ovog političkog teatra ne postoji nikakav scenarij, već samo stihija. Ako to kazalište već toliko skupo plaćamo, čovjek bi očekivao da predstavu ne izvode amaterske trupe, ističe Ristić i nastavlja.

- Normalno je bilo očekivati da će HDZ braniti "čast" pred pritiscima izvana, jer bi svako popuštanje pod pritiscima za njih bila izdaja i kosilo bi se s njihovim shvaćanjem morala kao apsolutne lojalnosti grupi i vođi. Iako je jasno da je Karamarko teško politički ranjen, te da u samom HDZ-u ne stoji dobro, iluzorno je, dakle, bilo očekivati da će oni pokleknuti pred pritiscima. U toj situaciji Karamarka brani čak i Šeks, iako sa zadnjom mišlju. Sve je okončano u stilu nedavne geste Bože Petrova – samospaljivanjem. Ispalo je, tako, da je premijer Orešković svojim zahtjevom za ostavkom Karamarka i Petrova, samo pomogao Karamarku, jer sada on izbjegava saborsko glasovanje o povjerenju, a i HDZ dobiva odavno željenih 30 dana za preslagivanje. Uz to, čak ih nitko ne optužuje za to da su oni skrivili pad Vlade. Sam premijer je preuzeo na sebe tu krivnju – iako realno najmanje kriv, kaže naš sugovornik.

- Što će se sada događati? HDZ-u ne odgovaraju izbori, pa će svakako ići na preslagivanje nove većine. SDP se odlučio za izbore; navodno se u Zagreb vratio Alex Baruan. Akcije mostovaca su ponovno na tržištu, iako u značajnom padu, jer ni oni ne žele izbore. Njihovo političko moraliziranje moralo je okončati normalizacijom nemoralne ideje trgovine mandatima. Problem s preslagivanjem nove većine jest da će ta većina, čak i ako ju sklope, biti vrlo tanka, šarolika i nestabilna. Iako sada možda ta opcija izgleda poželjno i spasonosno, bar za Karamarka, to je izvanredan rizik za HDZ, jer ako se ta većina raspadne, za što već sad možemo reći da postoje dobre šanse, HDZ će biti nasukan na izvanredne izbore s Karamarkom na čelu, a to je ono što HDZ-u nikako ne odgovara. Plus će još dobiti stigmu luzera kojima je dvaput pala većina. Takva avantura bi mogla potpuno iscrpiti HDZ i dovesti do njegovog potpunog raspada, tvrdi i dodaje.

- Karamarko sada, dakle, spašavajući sebe spašava i HDZ od samoga sebe. Ono što HDZ sada čeka, nakon što su dobili bitku protiv pritisaka izvana, jest bitka sa samima sobom. Za njih bi preslagivanje nove većine predstavljalo trajnije rješenje samo ako bi se ujedno riješili i Karamarka te napravili zaokret ka centru. Za to nema puno vremena, ali alternativa je odlazak u oporbu nakon kratkotrajnog i vrlo košmarnog boravka na vlasti. No, na tu opciju brzog smjenjivanja Karamarka se teško kladiti, naročito ako znamo da je i sve ovo što se dosad događalo bilo usmjereno samo na to da se smijeni Karamarko s čela HDZ-a. Bezuspješno, kao što smo vidjeli. Baš zato je izvjesnije suprotno, ostanak Karamarka i nastavak političke agonije i za HDZ i za Hrvatsku. SDP mirno čeka da im vlast opet padne u krilo, naposljetku će Ristić.

Politika Plus

Kentaurska bitka za politički centar

Ako ova beskonačna politička borba za moć u čijem se vrtlogu nalazimo ičemu svjedoči, onda je to istina da je politički centar u Hrvatskoj mitska figura. Nešto kao kentaur u staroj Grčkoj, pola čovjek, pola konj. Jedan moj prijatelj, sklon izrugivanju hajdegerijanskim divljim etimologijama, zna reći da naša riječ za "centar" potječe od „centaur“, a da smo „u“ izgubili u prošlim stoljećima, možda još pri doseljavanju na Balkan sa hiperborejskog sjevera. Od centaura do kentaura jedan je korak. Grci su imali kentaure, Hrvati imaju političke centaure. Kentauri su nasilnici, ženokradice i pijanice, pravi barbari, spremni da u svakom trenutku naruše civilizirani mir dobro skrojenih duša. Grčki mudraci su stoga znali da ne postoji centar kozmosa, lijepo zaokružena mirujuća sfera, već da je sam kozmos zbir kentaurskih periferija, polje beskrajnih borbi kaotično izmiješanih udova. Naš politički život je potpuno nalik tom kentaurskom krzmanju – on je uvijek bitka za centar, predstava u kojoj ljudi uvjereni da su sam pupak svijeta navlače kostime divljih životinja – ili obrnuto, svejedno – i upuštaju se u svoj divlji pohod.

Pola čovjek, pola konj, politički se Hrvat kreće svojom kentaurskom periferijom uvjeren da se radi o osvajanju centra. Kada bi se god kretao prema centru u Hrvatskoj, čovjek bi u političkom smislu nehotice ispadao konj. Zato ovdje riječi poput "pomirba", "konsenzus" ili "dogovor" uvijek imaju okus kakvog krvoprolića, konačnog obračuna, prizvuk nekog malog barbarstva. Mi smo živi dokaz istinitosti riječi Carla Schmitta da su svi politički pojmovi polemički, da se tu uvijek radi o krvnom neprijateljstvu i obračunu na život i smrt. Ako bismo htjeli dati ikakav smisao našem političkom kaosu, dakle, najprimjerenije bi bilo to opisati kao kentaursku bitku za politički centar. Naši centauri kad krenu ka centru pokazuju svoju pravu kentaursku prirodu. Tada kaos izvrće svoju utrobu, odakle nam se kezi njegov nepregledni i neukrotivi beskraj. Tu, u centru, mi gubimo stabilnost, ispadamo iz ležišta, i sve postaje jedna pijana, raspojasana povorka besmisla. Na centru konačno popušta pritisak frustracija s periferije i one eksplodiraju. Na periferiji smo ipak najsigurniji, tamo smo dobro centrirani.

Zadnje uprizorenje kentaurskog miješanja udova u pokušaju osvajanja političkog centra imali smo prilike vidjeti na nedavnim prosvjedima podrške kurikularnoj reformi, koje je ministar obrazovanja Šustar zgodno nazvao "feštom". Inicijatori ove fešte inzistirali su na njenom nadstranačkom karakteru. Njeni ciljevi nisu baš svima bili jasni, tako da je svatko po potrebi tu mogao projicirati svoj vlastiti cilj, ili bar frustracije. Nikada ne treba potcijeniti entuzijazam Hrvata da prosvjeduju bez cilja. Najveselija je bila ljevica, koja je pohrlila na trgove kako bi uzvratila udarac desnici zbog narcističke uvrede koju su pretrpjeli na ranije održanom Hodu za život. No, to je tek prvi sloj, razina aktera, koji ne moraju biti svjesni smisla svoga djelovanja, pa ni njegove političke upotrebe. To je onaj konjski dio političkog centra, takoreći njegova zaprežna snaga. Pravo kentaursko miješanje udova, ipak, nastaje bitkom za političko autorstvo prosvjeda. Lider ljevice, Zoran Milanović, prvi je izašao s pripisivanjem autorstva prosvjeda sebi – u namjeri da politički iskompromitira i opstruira sam prosvjed. Jasan znak da on ne stoji iza toga.

Puno je uvjerljivija bila predsjednica Grabar Kitarović svojim pismom podrške autorima kurikularne reforme, ne samo iz razloga narcističke povrijeđenosti. Ona želi biti predvodnikom takozvanog okretanja desnice centru, tim više što je desnica, u međuvremenu, dok je ona bila u Iranu, u premijerovoj supruzi našla svoju novu divu. Bio je to, dakle, politički obračun na desnici, koji je svojom maštovitošću premašio bilo koji "obračun na ljevici". Svi znamo da HDZ već jako dugo gleda kako će se približiti centru, ali je malo tko pomislio da će to učiniti tako što će progresivnu ljevicu privezati je za svoja kola. Ipak, bilo je dovoljno podići Željku Markić i dati joj prostora da organizira prosvjed protiv pobačaja, pa da čitava progresivna javnost ustane na zadnji, onaj konjski par nogu, spremna da ju se zajaši, pa makar to bila i neka HDZ-ovska glava. Slika na kojoj su zagrljeni Milijan Brkić i Boris Jokić mogla bi se naći ugravirana na nekoj našoj amfori, kao zgodna poputbina budućim arheolozima kada budu izučavali naš oblik bitka i pokušali razumjeti naše centaursko političko uređenje.

Večernji list

Komentar: Jednadžba glasi - ako ne ode Orešković, odlazi Karamarko, a s njim i Petrov

Današnji iznenadni odlazak premijera Oreškovića iz Banskih dvora, koji je potaknuo spekulacije o njegovoj mogućoj ostavci, izgleda ipak nisu točne. Bar bi se to moglo reći prema zadnjim medijskim napisima, a informacije sustižu jedna drugu i teško je razlikovati spin od istine. Dramatičnu najavu da će premijer podnijeti neopozivu ostavku prenio je portal blizak HDZ-u, uz obrazloženje da će to učiniti zbog kamata na novo zaduživanje. Kako sada stoje stvari, izgleda da je premijer napustio Banske dvore uoči same sjednice Vlade ne zbog toga što su skočile kamate na zaduživanje, već zbog pritisaka od strane HDZ-a da podnese ostavku. Za pretpostaviti je da je odbijanje zaduživanja bilo korišteno kao "argument". Naime, kako su naši financijski stručnjaci, poput Nenada Bakića na blogu "Eclectica" još ranije danas objavili, te kamate nisu razlog za paniku, već da se radi samo o tome da je ministar financija donio racionalnu odluku da malo sačeka kako bismo dobili bolju cijenu obveznica, govori nam naš stalni sugorovornik, kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Moguće je da je ta racionalna odluka ministra Marića bila iskorištena kako bi se izvršio pritisak na premijera da podnese ostavku, jer navodno nije ispunio svrhu zbog koje je doveden. Naime, kao što znamo, HDZ je pod jakim pritiskom zbog inicijative o saborskom glasovanju o opozivu prvog podpredsjenika Karamarka, kao i čekanja odluke Povjerenstva o sukobu interesa u slučaju Konzultantica. Njima je u interesu da do tog glasovanja ne dođe, odnosno da se čitava stvar odluči prije saborskog izjašnjavanja, gdje im broj zastupničkih ruku visi o koncu. Neopoziva ostavka premijera i pad Vlade bi svakako predstavljalo zgodan način da se sve to izbjegne. Most bi time ostao na brisanom prostoru, a HDZ bi dobio novu priliku od trideset dana za preslagivanje nove saborske većine i sastavljanje nove vlade bez ponižavanja u Saboru i inkriminacije prvog potpredsjednika eventualnom odlukom pozitivnom odlukom Povjerenstva. Pritom trebamo imati u vidu da samo iznuđivanje neopozive ostavke premijera igra za HDZ (ne mogu ga rušiti sami, jer nemaju dovoljno ruku za to), pa je svakako u ovom trenutku ogroman pritisak na premijeru Oreškoviću, ističe Ristić i nastavlja.

- Ako stvar tako stoji, i ako premijer sutra ne podnese ostavku, ta akcija propada i stvar se vraća HDZ-u i na pritisak na Karamarka da sam odstupi kako ne bi povlačio za sobom i stranku. Teško je vidjeti kako će i hoće li HDZ naći političko rješenje za ovu situaciju. Karamarkov odlazak je izvjestan, samo se traži forma kako da taj odlazak ne postane pobjeda druge strane. Danas je tijekom dana otvorena i nova afera, ovaj put vezana za Most i PR agenciju Grizli, koja im je radila predizbornu kampanju. Dakle, ide se aferom na aferu kako bi se amortizirala inkriminacija Karamarka u aferi Konzultantica. Svakako, treba vidjeti koliko i u ovom slučaju ima inkriminirajućih djela, pa se možda pokaže da i nedavna izjava Bože Petrova da je spreman i sam odstupiti zajedno s Karamarkom pokaže kao neka vrsta bacanja kletve na samoga sebe, kao svojevrsno "proročanstvo". Nakon dramatičnog dana, sada možemo reći da je sve vraćeno na stanje od jučer, samo sve podignuto za oktavu više. Obračun je konačan, radi se o totalnom ratu, u kome se, izgleda, ne samo ne biraju sredstva, već je situacija ispala iz ležišta i nitko nad njom nema potpunu kontrolu. Kao u dilemi zatvorenika, sada svatko svakoga pokušava maksimalno inkriminirati kako bi dobio što manju kaznu za sebe. Čeka se još samo svjedok pokajnik, kao završni potez na ovom malom umjetničkom djelu hrvatskog političkog makijavelizma, naposljetku će naš sugovornik.

Politika Plus

Politomanija

Jesu li se potpredsjednici Vlade opustili uz kavu koju im je servirao premijer? Jedan će otići ili funkcionira li Vlada uopće u kontekstu glasovanja u Saboru o povjerenju Tomislavu Karamarku? Što će na kraju biti s izborom sudaca Ustavnoga suda? Koliko su izgledni prijevremeni izbori?

Dan nakon prosvjeda u hrvatskim gradovima koje su mnogi protumačili ne kao izraz podrške struci i stručnjacima da provedu temeljitu reformu obrazovanja, već kao demonstraciju protiv politike vladajućih – politički trenutak u zemlji analiziramo uz pomoć kolumnista Večernjega lista Borislavom Ristićem.

Politomanija

“Croatia’s time to speak up”

Donald Trump seems able to commit no fault. It’s not always consequence of his ideology-free, common-sense approach to politics, but is also a result of his opponents’ ideological blindness as well as their entrenched arrogance.
 Luck in politics tend to bless ones courageous enough to speak the truth; the actual events shape themselves to the mold of their words. And so it happened that the huge Polish ethnic community in the United States, numbering in excess of 10 million voters, have now changed their minds on how to vote in the forthcoming presidential elections, having previously already expressed support for Trump’s nemesis, Hillary Clinton. For most part, Americans of Polish descent, will now stay at home come November 8th, due to neither credit nor fault of Donald Trump himself.

As newswires have noted, the change of heart came within minutes of Hillary’s husband, the former President Bill Clinton, finishing his recent speech at a Democratic party rally in New Jersey, where he was heard saying: „Poles and Hungarians seem to think nowadays that Democracy brings along too many problems, so they’ve decided to give it up and instead elect political leaders similar to Vladimir Putin. Give us an authoritarian dictator and keep foreigners away from our borders. Sounds familiar?“ said Bill in clear reference to Donald Trump.

Surprise did not extend to the American-Polish community only, back in their „old-country“, Prime Minister of Poland, Beata Szydło, immediately demanded Clintons apologies to „entire Polish nation“, whilst the leader of Poland’s ruling Law and Justice Party, Jaroslaw Kaczynski, told the media „Bill Clinton seems to have spoken after missing an appointment with his psychiatrist“.

Similar reactions were voiced by the highest ranking state-officials in Hungary as well.

Here in Croatia, however, we can only look in envy how our proud neighborly central European nations stand up to repeated attacks by the globalists against both the sovereignty and dignity of nation-states around the world.

The Government of Croatia is also being targeted, pretty much from the moment it took office, by the globalization elites and their media servants, but those attacks have so far remained unanswered.

In a clear contrast to Poland and Hungary, Croatia seem to stay silent when its politics are smeared by mud being thrown at it, and if there is an occasional reaction it’s more likely to be one of masochistic approval rather than a refusal in defense of our nation’s democracy. There is hardly a day without an article being published in foreign media denouncing Croatia’s Government as a „neo-Ustasha“ or a „pro-Fascist“ one – yet we continue to choose to turn the other cheek.

We have witnessed, only days ago, how President of the Republic, Kolinda Grabar-Kitarović, in presence of no other than the US Ambassador herself, voluntarily and silently accepts public demonstration of insults directed at the very institution of the nation’s Head-of-State conducted by radical left-wing activists at the official ceremony celebrating the World Press Freedom Day.

Remaining silent when confronted with public display of so much destructive energy suggests not only the acceptance of charges being levied, but also an admission of guilt. Our President hardly went through a major cathartic or cognitive experience that suddenly made her tongue-tied. Her lack of reaction seem to have rather reflected paralysis caused by the presence at the incident of those who are bigger and stronger than we are. It was a testament to a complete loss of integrity and absence of self-respect, and it also portrayed us as being ready to submit our national sovereignty at a moment’s notice to the Globalization preachers and their elites.

We have learned in that single moment that this Government is right-wing and sovereign in some archaic, almost folklore sense only. We’d seen more protection of our sovereignty and exercise in national self awareness by previous left-wing administration when it occasionally rejected some of Brussels-made directives and in its resistance to some of Angela Merkel’s policies during the migrant crisis, than what we’ve seen so far by current, nominally right-wing and Conservative administration.

This time around we’re witnessing our officials seeking to obtain their opinions from foreign embassies. Strategies of national development and even wording of our Laws are being drafted in some far-flung offices in Brussels, whilst we are continuing to seek allies among those who detest us and who repeatedly hit us behind ears, telling us we are not good enough. For good measure, patriotism is also being demonstrated, mostly by way of making very loud patriotic noise only.

Meanwhile, outside our borders it’s clear there’s something new brewing in the brave wide world.

Global elites are in a state of disarray. They are loosing both influence and the power they once had. Donald Trump’s almost certain victory in the US presidential elections is putting fear in their bones. Which is, incidentally, also why everyone talks so much about Fascism these days, and seeking to name and shame imaginary ghosts of Fascism at the smallest sign of a nation-state’s sovereignty being asserted anywhere in the World.

In his recent speech on future US foreign policy Donald Trump made a statement in crystal clear terms: „We will no longer submit this country, nor its people, to the siren call of Globalization. The Nation-State will remain truthful foundation upon which happiness and harmony are built“.

There are many in Croatia too who are, along with the globalization elites, afraid of Trump. They wonder in disbelief what kind of the World is it going to be when the only remaining true super-power voluntarily gives up on the ideology of Globalization. Similar phenomena is noted elsewhere, where local political leaders have found their true happiness and purpose of very existence in being loyal servants to the global masters, and not to those in their own communities who elected them to be their own leaders and not servants to others.

We do not pretend to know all the answers, but we think we know this: It is going to be a world where servility, kissing hands to the powerful, and long speeches filled with empty phraseology will likely not be much valued or rewarded. On the other hand, we also expect revival of higher moral values which include political independence, assertive defense of nation’s freedom, displaying respect for one’s own dignity, and sometimes even readiness to speak up and put in their place those more powerful than we are.

Perhaps it is the very medicine needed to heal Croatia’s silence syndrome as well. To make it speak up for itself, at long last.

*Translated and adapted in English by Sebastian Baxter

Visegrad Post