Današnja izjava Tomislava Tolušića o tome da Karamarko treba podnijeti ostavku govori da je akcija neprijateljskog preuzimanja HDZ-a iz ruku nedavno reizabranog predsjednika stranke, Tomislava Karamarka, ušla u svoju završnu fazu te se sada vodi unutar samog HDZ-a, ako već nije i okončana. Licitira se već s novim imenima, poput Jelića i samog Tolušića. Ovo je vjerojatno Karamarkov politički kraj. Jasno je da se radi o bazično nedemokratskoj situaciji, u kojoj razne interesne skupine, vođene vlastitim motivima, pokušavaju izvršiti pritisak na HDZ da se pošto-poto riješi svog lidera. Začuđuje i ta unisonost u stavu o nužnosti te smjene gotovo čitavog političkog spektra i javnosti. Kao da se čitava hrvatska politika okrenula baviti revizijom rezultata unutarstranačkih izbora u HDZ-u, održanih prije nepuna dva mjeseca. To sve govori da nama nije potrebna diktatura da bismo implementirali nedemokratske obrasce ponašanja. Demokracija na hrvatski način je za to sasvim podesan okvir, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.
- Ono što je omogućilo ovaj završni obrat – seljenje pritisaka za smjenu Karamarka tamo odakle su i oni krenuli, tj. unutar samog HDZ-a – jest pristajanje Bože Petrova i Mosta da svoje potpise priključe inicijativi Milanovićevog SDP-a za raspuštanje Hrvatskoga sabora. Petrov se očito uplašio mogućnosti koju je sam otvorio, odnosno, toga da Karamarko uspije u preslagivanju nove vladajuće većine, koja bi vjerojatno politički slabo integrirani Most raznio na sve strane, pa je, nakon pada Oreškovićeve Vlade, posegnuo za jedino mogućim rješenjem u toj za njega gotovo nemogućoj situaciji – odigrao je na Milanovićevu kartu kako bi izvršio konačan pritisak na HDZ. Dakle, nakon niza operacija simboličkog samospaljivanja na moralnom planu (nuđenja i podnošenja ostavki), sada se prešlo na pravo samospaljivanje, gdje se igra na sve ili ništa. Ideja je dovoljno luda da bi mogla i uspjeti – kao u onom vicu kada operacija uspije, a pacijent premine, kaže Ristić i nastavlja.
- Kolikogod ovaj Petrovljev potez bio logičan na jedan iracionalan način i ličio na njegovo političko samoubojstvo, on je njime zadao snažan udarac i Karamarku, koga izgleda svakako želi odvući u političku provaliju, pa makar ga pritom osobno držao za ruku. Glavni dojam je da nitko na političkoj sceni nema strategiju preživljavanja, već se igra samo na grube i kratke udarce, pa tko preživi – preživio je. Mostu izbori nikako ne odgovaraju, ali kad je alternativa raspad ekipe, onda i izbori postaju nekakav izlaz. Mostu je sad čak jako teško ishoditi da, u slučaju izvjesnog pada Karamarka, HDZ-ovih 30 dana za preslagivanje postanu Mostovih 30 dana za preslagivanje. Tu kazaljku će jako teško biti vratiti unazad, mada, kada je Most u pitanju, ni takav pokušaj ne bi bio nemoguć. Oni su u našoj politici postali sinonim za zvečeću prazninu kategoričkog imperativa i rastegljivu širinu moralnih naloga, ističe.
Ristić kaže da, sudeći po tome da je Karamarko nakon ostavke u Vladi krenuo hitno u proceduru vraćanja svog saborskog mandata, izgleda da ni on sam ne vjeruje potpuno u svoj politički opstanak u stranci, pa traži utočište u Saboru.
- No, da je samo Karamarko problem, stvar bi vjerojatno odavno već bila riješena. Ovdje se radi o integritetu samog HDZ – hoće li ta stranka dozvoliti ili ne da im se kadrovira sa strane? To je praksa koja je krenula Mostovim uvjetovanjem HDZ-u tko može a tko ne biti ministar u Oreškovićevoj Vladi (sjetimo se samo blokiranja Brkićeve i Rimčeve kandidature za ministarska mjesta), a evo okončava se Tolušićevim zahtjevom za odlaskom Karamarka sa čelne pozicije u stranci. HDZ je svojim konačnim popuštanjem pritiscima za smjenu Karamarka ozvaničio gubitak vlastite političke autonomije, pa će oni od sada nadalje biti samo igračka u rukama drugih a ne autonomni subjekt hrvatske politike. Između biti i ne biti, HDZ se odlučio za ovo drugo – vjerojatno iz razloga puke inercije, jer je ne biti lakše od biti, govori Ristić i nastavlja.
- Iako su pred nama izbori, oni ne odgovaraju nikom. Čak ni Milanoviću i SDP-u. Milanović, naime, ima pred sobom rješavanje velikih problema u svojoj stranci, naročito u odmetnutim gradskim odborima. To je problem koji je teško riješiti u dva mjeseca. Jedino mu ide u prilog to što su protivnici u većoj konfuziji i temeljitijem raspadu od njega, pa će on izgledno biti relativni pobjednik na kraju ove epizode hrvatske političke melodrame. HDZ-u izbori ne odgovaraju jer će na njima potonuti vjerojatno najdublje u svojoj povijesti, i to dublje nego da je Karamarko ostao na čelu stranke. Mostu izbori ne odgovaraju, jer s njima gube sve što su dobili na prošlim izborima – utjecaj i moć neravnomjeran njihovoj snazi. Jedino kome odgovaraju izbori jest anarhistički Živi Zid, koji će vjerojatno pokupiti prosvjedne glasove ljudi čiji je broj u zadnjih šest mjeseci valjanja po političkom blatu znatno porastao. Druga politička snaga kojoj bi mogli odgovarati izbori jest neki savez desnih snaga, dovoljno jasno ideološki profiliran, koji bi se mogao okupiti iza premijera Oreškovića, a koji bi, kao nova politička snaga mogao pokupiti glasove i Mosta i HDZ-a, jer je ljudima dosta ovakvih političkih stranaka. Tu bi jako mogla pomoći i pozicija tehničkog premijera, kao i slika da je postao glavna žrtva prljavih političkih interiga, a ljudi se lako identificiraju sa žrtvom.
No, dva mjeseca je, opet, premalo vremena za takve kombinacije. Teško je uopće davati neku dugoročniju prognozu, naročito kad sami akteri ne znaju ne samo što će sutra biti, nego niti što žele. Nitko nema strategiju, samo neposredni interesi golog preživljavanja igraju, pa svi u tom međusobnom krzmanju, poput stada bizona u stampedu, srljaju direktno u provaliju. Možda i ti izbori koji nikome neće koristiti budu neko rješenje. Politički ciljevi i nacionalne strategije su ionako postale nebitne, važno je samo satrti protivnika. Pa tko sa štitom, tko na njemu, naposljetku će Borislav Ristić.
Politika Plus
- Ono što je omogućilo ovaj završni obrat – seljenje pritisaka za smjenu Karamarka tamo odakle su i oni krenuli, tj. unutar samog HDZ-a – jest pristajanje Bože Petrova i Mosta da svoje potpise priključe inicijativi Milanovićevog SDP-a za raspuštanje Hrvatskoga sabora. Petrov se očito uplašio mogućnosti koju je sam otvorio, odnosno, toga da Karamarko uspije u preslagivanju nove vladajuće većine, koja bi vjerojatno politički slabo integrirani Most raznio na sve strane, pa je, nakon pada Oreškovićeve Vlade, posegnuo za jedino mogućim rješenjem u toj za njega gotovo nemogućoj situaciji – odigrao je na Milanovićevu kartu kako bi izvršio konačan pritisak na HDZ. Dakle, nakon niza operacija simboličkog samospaljivanja na moralnom planu (nuđenja i podnošenja ostavki), sada se prešlo na pravo samospaljivanje, gdje se igra na sve ili ništa. Ideja je dovoljno luda da bi mogla i uspjeti – kao u onom vicu kada operacija uspije, a pacijent premine, kaže Ristić i nastavlja.
- Kolikogod ovaj Petrovljev potez bio logičan na jedan iracionalan način i ličio na njegovo političko samoubojstvo, on je njime zadao snažan udarac i Karamarku, koga izgleda svakako želi odvući u političku provaliju, pa makar ga pritom osobno držao za ruku. Glavni dojam je da nitko na političkoj sceni nema strategiju preživljavanja, već se igra samo na grube i kratke udarce, pa tko preživi – preživio je. Mostu izbori nikako ne odgovaraju, ali kad je alternativa raspad ekipe, onda i izbori postaju nekakav izlaz. Mostu je sad čak jako teško ishoditi da, u slučaju izvjesnog pada Karamarka, HDZ-ovih 30 dana za preslagivanje postanu Mostovih 30 dana za preslagivanje. Tu kazaljku će jako teško biti vratiti unazad, mada, kada je Most u pitanju, ni takav pokušaj ne bi bio nemoguć. Oni su u našoj politici postali sinonim za zvečeću prazninu kategoričkog imperativa i rastegljivu širinu moralnih naloga, ističe.
Ristić kaže da, sudeći po tome da je Karamarko nakon ostavke u Vladi krenuo hitno u proceduru vraćanja svog saborskog mandata, izgleda da ni on sam ne vjeruje potpuno u svoj politički opstanak u stranci, pa traži utočište u Saboru.
- No, da je samo Karamarko problem, stvar bi vjerojatno odavno već bila riješena. Ovdje se radi o integritetu samog HDZ – hoće li ta stranka dozvoliti ili ne da im se kadrovira sa strane? To je praksa koja je krenula Mostovim uvjetovanjem HDZ-u tko može a tko ne biti ministar u Oreškovićevoj Vladi (sjetimo se samo blokiranja Brkićeve i Rimčeve kandidature za ministarska mjesta), a evo okončava se Tolušićevim zahtjevom za odlaskom Karamarka sa čelne pozicije u stranci. HDZ je svojim konačnim popuštanjem pritiscima za smjenu Karamarka ozvaničio gubitak vlastite političke autonomije, pa će oni od sada nadalje biti samo igračka u rukama drugih a ne autonomni subjekt hrvatske politike. Između biti i ne biti, HDZ se odlučio za ovo drugo – vjerojatno iz razloga puke inercije, jer je ne biti lakše od biti, govori Ristić i nastavlja.
- Iako su pred nama izbori, oni ne odgovaraju nikom. Čak ni Milanoviću i SDP-u. Milanović, naime, ima pred sobom rješavanje velikih problema u svojoj stranci, naročito u odmetnutim gradskim odborima. To je problem koji je teško riješiti u dva mjeseca. Jedino mu ide u prilog to što su protivnici u većoj konfuziji i temeljitijem raspadu od njega, pa će on izgledno biti relativni pobjednik na kraju ove epizode hrvatske političke melodrame. HDZ-u izbori ne odgovaraju jer će na njima potonuti vjerojatno najdublje u svojoj povijesti, i to dublje nego da je Karamarko ostao na čelu stranke. Mostu izbori ne odgovaraju, jer s njima gube sve što su dobili na prošlim izborima – utjecaj i moć neravnomjeran njihovoj snazi. Jedino kome odgovaraju izbori jest anarhistički Živi Zid, koji će vjerojatno pokupiti prosvjedne glasove ljudi čiji je broj u zadnjih šest mjeseci valjanja po političkom blatu znatno porastao. Druga politička snaga kojoj bi mogli odgovarati izbori jest neki savez desnih snaga, dovoljno jasno ideološki profiliran, koji bi se mogao okupiti iza premijera Oreškovića, a koji bi, kao nova politička snaga mogao pokupiti glasove i Mosta i HDZ-a, jer je ljudima dosta ovakvih političkih stranaka. Tu bi jako mogla pomoći i pozicija tehničkog premijera, kao i slika da je postao glavna žrtva prljavih političkih interiga, a ljudi se lako identificiraju sa žrtvom.
No, dva mjeseca je, opet, premalo vremena za takve kombinacije. Teško je uopće davati neku dugoročniju prognozu, naročito kad sami akteri ne znaju ne samo što će sutra biti, nego niti što žele. Nitko nema strategiju, samo neposredni interesi golog preživljavanja igraju, pa svi u tom međusobnom krzmanju, poput stada bizona u stampedu, srljaju direktno u provaliju. Možda i ti izbori koji nikome neće koristiti budu neko rješenje. Politički ciljevi i nacionalne strategije su ionako postale nebitne, važno je samo satrti protivnika. Pa tko sa štitom, tko na njemu, naposljetku će Borislav Ristić.
Politika Plus
Nema komentara:
Objavi komentar