Bauk fašizma u Hrvatskoj

Kao što je bilo i za očekivati, nakon izborne pobjede desnice, čija je nova vedeta postala pravašica Ruža Tomašić, Hrvatskom su se prolomila dramatična i zabrinuta upozorenja na rast desnog populizma, odnosno, kako to ljevičari više vole reći – «fašizma». Hrvatskom, dakle, kruži bauk – bauk fašizma.

Znak za otpočinjanje ovog najnovijeg antifašističkog lova na fašističke vještice u Hrvatskoj dao je, naravno, osobno premijer Milanović, gostujući sinoć u Dnevniku TV Nove. On je, komentirajući neočekivani porast popularnosti Ruže Tomašić, za nju izjavio da predstavlja «društveno zlo» i «(prirodnu) nepogodu», te da su njene izjave «antiustavne». Bez sumnje, premijer Milanović je u svom istupu pod «društvenim zlom», kao što svaki ljevičar misli – mislio na fašizam, a njene izjave smatra protivustavnima (iako nije jasno kako izjave mogu biti protivustavne, ako Ustav garantira slobodu izražavanja!?) u smislu člana Ustava koji Hrvatsku definira kao utemeljenu na zasadama antifašističke borbe.

Premijer Milanović je upotrijebio prilično militantan jezik u svom nastupu u jednom trenutku čak rekavši da će se protiv tog društvenog zla on boriti «svim sredstvima». Pritom se, doduše, korigirao (ali, on se stalno nešto korigira), pa je dodao «dozvoljenim» – pomičući i preskačući, tako, granicu između prirode i društva tamo-amo kao da se radi o vojnom transporteru. Naime, protiv društvenog zla se bori demokratskim sredstvima, a protiv prirodnog zla se bori svim sredstvima. Prirodno zlo se iskorjenjuje, biološki istrebljuje. Otuda i militantan riječnik premijera, jer kada se ljevičaru spomene fašizam, on odmah vadi pištolj i puca iz svih raspoloživih sredstava. Na premijerov militantan riječnik se, koliko znam, još nitko nije osvrnuo, i to nikoga ne uznemirava. No, i zašto bi? I sam predsjednik Josipović često zna reći da «demokracija nije dovoljna» da bi se borilo protiv desnog radikalizma, te da «lijevi radikalizam nije problem». Ljevičarski militarizam je nešto sasvim dopušteno i normalno u Hrvatskoj. Za to postoje i ustavne garancije, zar ne?

Nije trebalo čekati dugo da se po prijestolničkim medijima i portalima oglase i antifašističke guske i profesionalni denacifikatori, kako bi nastavili premijerovu antifašističku paljbu, alarmantnim i zabrinutim tekstovima o «glasnicima fašizma», «buđenju desnice», ljevičarskim konstrukcijama o krizi kapitalizma koja vodi direktno u fašizam, i sličnim nebulozama. Nije točno da ljevica nema nikakve koristi od političkog uspjeha Ruže Tomašić. Izborni uspjeh Ruže Tomašić poslužit će ponajviše, očevidno, za potpaljivanje agresivne ljevičarske antifašističke retorike i politički revival njihovih zaparloženih parola. Za ljevičare uvijek vrijedi ona – da nema fašizma, vrijedilo bi ga izmisliti!

Najdalje je, zasad, otišaoTomislav Klauški, koji je za nedovoljnu antifašističku revnost u borbi protiv ovog «društvenog zla» optužio i samog premijera Milanovića. Po Klauškom se, naime, premijer mlati sa nekim nebitnim političkim «pikzibinerom», poput Ruže Tomašić, dok korijeni fašizma u Hrvatskoj sežu mnogo dublje, sve do Tuđmana,Sanadera i Bandića – svima koji su ikada imali ikakve veze sa HDZ-om – štoviše, do samog bića hrvatskog naroda, koji ih je i birao. A premijer se sa svim tim društvenim i prirodnim zlima u Hrvatskoj, po Klauškom, nije dovoljno obračunao i o njima«nikada nije rekao ništa loše». Štoviše, čak je i Tuđmanu polagao vijenac na grob.

Ja bih se zaista složio sa Klauškim da je Ruža Tomašić politički «pikzibiner» i da Hrvatskoj zaista prijeti mnogo dublja opasnost od političkog ekstremizma – samo što je glavni promotor tog političkog ekstremizma u Hrvatskoj ljevica a ne desnica. Premijer Milanović (a u pozadini i predsjednik Josipović), a ne Ruža Tomašić. Taj politički radikalizam se okitio antifašističkom retorikom i uveliko hara Hrvatskom sa najviših državnih funkcija, odakle prijeti da razori hrvatsko društvo i ugrozi demokraciju.

Antifašizam je uvijek bio smokvin list komunizma, te najkrvavije i najmonstruoznije ideologije dvadesetoga stoljeća. Sam termin je smislio Staljin za vrijeme Španjolskog građanskog rata, kao zgodno propagandno sredstvo kojim bi trebalo privući što više pristalica komunističke ideologije. Antifašizam je, dakle, bio jeftini ideologijsko-terminologijski trik kojim su se opravdali i relativizirali svi zločini komunista a sam komunizam htio prikazati kao dio civilizacijskog i demokratskog stremljenja čovječanstva. Ljevičari često koriste floskulu o «normalizaciji zločina» i o«povijesnom revizionizmu». E pa, «antifašizam» je uzor svih normalizacija zločina i revizija zločinačkih sustava, lijepo oblikovana maska iza koje se krije ružno lice komunističkog terora.

Na žalost, antifašistička ideologija je ugrađena i u Hrvatski Ustav. Postoji li skandalozniji primjer normalizacije zločina od toga? Da bi ta žalosna okolnost bila još žalosnija, Hrvatska je vodila obrambeni rat upravo protiv vojske koja se ideološki legitimirala kao komunistička, tzv. Jugoslavenske narodne armije. Miloševićev režim je svoj rat protiv Hrvatske pokušavao ideološki legitimirati upravo antifašističkom – a ne nacionalističkom – retorikom: borbom protiv«povampirenog ustaštva», protiv «nacionalista» i «separatista», koji «ruše zajedničku državu», itd.

Žalosno je da, i pored toga, antifašistička retorika uživa tako visok ugled u Hrvatskoj. A opasno je kada se premijer Hrvatske koristi tim istim militantnim antifašističkim vokabularom kako bi se obračunao sa svojim političkim neistomišljenicima «svim sredstvima». Tada su ugroženi sami temelji demokratskog i ustavnog poretka.

Izvor: Republika