Hrvatski New Deal - mar(k)sovska politička ekonomija

Ako ste do sada moguće još dvojili o tome da li je Milanovićeva vlada uopće sa ovog planeta i ima li ikakav doticaj sa realnošću, nakon izjava njenog potpredsjednika Branka Grčića, u to nema nikakve dvojbe – Hrvatskom vladaju vanzemaljci.

Potpredsjednik Grčić je, naime, govorio o uspjesima Vlade u politici zapošljavanja, o tome kako su spasili hrvatska brodogradilišta, kako ne treba biti pesimist, nego se nadati boljem sutra, tj. da će novi investicijski ciklus, koji će Vlada uskoro pokrenuti, donijeti rast BDP-a i izlazak iz recesije, da bi sve to začinio «biserima» poput onog da hrvatska Vlada vodi vizionarsku politiku, u kojoj će je uskoro slijediti i EU, da bi nam, na kraju, najavio i pokretanje «ozbiljnog New Deala u Hrvatskoj» već tijekom naredne godine.

U biti, nema se ovdje čemu čuditi. Svaki potez Milanovićeve vlade je vodio upravo prema ovome zaključku (o čemu sam već pisao u prethodnom tekstu): Vladi ne pada na pamet smanjiti državnu potrošnju, porezni nameti se mogu provoditi još samo fašističkim propagandno-policijskim metodama, hrvatsko gospodarstvo je zadavljeno, nema nikakve tržišne aktivnosti, i traži se samo još i još subvencija, nitko ne želi više ulagati svoj kapital u klepto-socijalističko hrvatsko tržište – jedini preostali zaključak je da će, u takvoj situaciji, kada tržište to neće, Vlada odlučiti da sama počne proizvoditi i pokretati proizvodnju. Dakle, čekaju nas novi rebalansi proračuna i nova zaduživanja na račun naše budućnosti, a te novce će Vlada, koja se odlučila igrati gospodarstvenika, spucati na projekte na koje nitko normalan ne bi dao svoje novce – a vjerojatno ni Milanović i njegovi članovi kabineta, kada bi to bio njihov novac, ne bi taj novac trošili na takve gluposti i projekte kojima je tržište već reklo «ne».

Smjehotresno bi bilo, da nije tužno, i to što takvu politiku Grčić naziva vizionarskom, jer, eto, i predsjednik Europske komisije Barroso i predsjednik Vijeća EU, Herman van Rompuy, su rekli da treba odustati od smanjivanja državne potrošnje, jer je«politika štednje očito zakazala». Kada jedan bivši maoista i jedan opskurni šef briselskih birokrata kažu da je politika štednje «zakazala», onda mora da je to tako! Nema veze što nas je ogromna državna potrošnja i miješanje države u privredu i gurnulo u krizu. Ako nas je to gurnulo u krizu – još više toga istoga će nas iz krize i izvući, rezoniraju, vjerojatno, naši socijalisti. Ako je državna greška prouzročila krizu – država će ju i ispraviti. To je očevidno ta marsovska logika kojom se povode naši vanzemaljci. No, problem je što to tako, možda, funcionira na Marsu – na Zemlji još uvijek važi princip neproturječnosti, dok dijalektika i sofistika proizvode samo kaos i zbrku i korisna je vještina samo političarima kada žele obmanuti narod.

Kada Grčić, na primjer, govori o stranim investitorima, to je sofizam samo. Naime, strani privatni investitori u širokom luku zaobilaze Hrvatsku, upravo zbog politike hrvatske Vlade. On, u stvari, govori o EU fondovima a to je malo drukčije od stranih (privatnih) investitora. To su novci poreznih obveznika Europske unije, kojima Europska komisija raspolaže sa jednakom rasipnošću sa kojom hrvatska vlada troši naše novce. (Ako se, na primjer, pitate zašto vam je račun za struju uvećan za 50 kn, i zašto će biti još povećanja, pitajte ministra Vrdoljaka, Europske strukturne fondove i one koji su potpisali nerazumni Kyoto-sporazum.) No, sve je to nije ništa spram toga kakav će ekonomski potop Hrvatske ostvariti ova Vlada svojim «ozbiljnim New Dealom». Opasno je pritom što iza te najave stoji socijalistički mit o tome kako je Amerika pobijedila Veliku depresiju i izašla iz ekonomske krize upravo Ruzveltovim New Dealom, tako da će mnogi, upravo zbog snage tog mita, nasjesti na priču hrvatskih socijalista. Još gore, pri tome će imati i podršku EU i europskih socijalista i europskih strukturnih fondova.

New Deal je bio intervencionistički ekonomski program koji je uveo američki predsjednik F. D. Roosevelt 1933., vjerujući da će opsežnim vladinim investicijama, brojnim regulacijama, javnim radovima itd., izvesti zemlju iz ekonomske krize. Pri tome se ugledao na Mussolinija, kojemu se bezrezevno divio kao političkom geniju, i na Mussolinijeve opsežne državne projekte javnih radova, poput irigacije delte Poa ili kampanje za žito. Roosevelt je, po opsežnosti uplitanja u ekonomiju imao konkurente još samo u Staljinu i Hitleru. Čak je i Lord Keynes, neprikosnoveni otac intervencionizma, pisao Rooseveltu da se prestane miješati u ekonomiju i gušiti tržište.

Bez obzira na kontroverzno porijeklo Rooseveltovih ideja i na autoritaran stil njegove vladavine, mit o njegovom New Dealu i navodnoj pobjedi nad Velikom ekonomskom depresijom je opstao. No, upravo stoga treba skrenuti pažnju da je New Deal bio poguban za američku ekonomiju, te da je upravo produžio ekonomsku krizu (koja je potrajala do završetka WWII), a ne obratno. Unatoč opsežnim vladinim mjerama i politici zapošljavanja, nezaposlenost, koja je sa 3% skočila na 20%, nije padala, nego se na toj brojci zadržala narednih desetak godina. Ekonomski indeksi, također, nisu dugo pokazivali nikakve značajnije znakove oporavka. (Vidi podatke ovdje.) Naprotiv, New Deal i ekonomski intervencionizam je Ameriku dugoročno okrenuo na put ka socijalizmu, iz kojeg se trgnula tek nakon Drugog svjetskog rata i (djelomičnim) deregulacijama i liberalizacijama gospodarstva.

No, naša Vlada voli mitove i sofizme, voli optimistično gledati u budućnost i ne osvrće se mnogo na činjenice i posljedice svojih politika. Njoj su draži Mussolini i sljedbenici njegove ekonomske politike, Roosevelt i Hitler,  i njihova zavodljiva propaganda o «budućnosti koja pripada nama», nego ovozemaljske patnje i realni problemi ljudi. Važno je da oni slijede svoje snove. Ja predlažem da ovu Vladu, zajedno sa njihovim ideološkim uzorima i utopijskim snovima, torpediramo tamo odakle su i došli – nazad u pakao. Ili na Mars, svejedno. Prije nego bude kasno.

Izvor: Republika