Prvosvibanjski sindikalni prosvjedi su vjetar u leđa protureformskoj politici Milanovićeve vlade

Možda je najupečatljivija stvar, premda ne i iznenađujuća, u vezi današnjeg sindikalnog prosvjeda u Zagrebu, u organizaciji pet sindikalnih središnjica, a povodom obilježavanja Međunarodnog praznika rada, to što njihovi zahtjevi izgleda uživaju potporu svih slojeva hrvatskoga društva.

Naime, kada pogledamo tko je sve dao podršku sindikatima i njihovim zahtjevima – od RKC u Hrvatskoj, do branitelja, nevladinih udruga i oporbenih stranaka na čelu sa HDZ-om i Laburistima – reklo bi se da je posrijedi gotovo sveopći nacionalni konsenzus oko osnovnih vrijednosti hrvatskoga društva. Zahtjeve sindikata je podržao čak i predsjednik Josipović iz vladajuće stranke. Premijer Milanović, pak, također je pozdravio zahtjeve sindikata, ali je odgovornost za loše ekonomsko stanje u društvu protumačio kao naslijeđe prethodne Vlade.

Ipak, mada toga možda nismo dovoljno svjesni, ti zahtjevi, kao i sama skupa i pompozna organizacija prosvjeda, samo su ostatak totalitarnog načina razmišljanja i totalitarnih ideja, koje, na žalost, izgleda još uvijek uživaju visoki ugled u hrvatskom društvu. Sveopći društveni konsenzus o opravdanosti sindikalnih zahtjeva stoga je veoma opasna stvar za jedno društvo i predstavlja jasan znak da se ono nalazi na totalitarnoj socijalističkoj nizbrdici, bez mogućnosti preokreta i povratka na zdravi i neideologizirani način mišljenja.

Hrvatska je danas izrazito socijalno orijentirana država, u kojoj se radnicima garantiraju sva moguća prava, a sindikalne organizacije, kao što vidimo, uživaju izuzetan društveni ugled. No, izgleda da garantiranje radničkih prava ne stvara radna mjesta. Naprotiv, radnika je sve manje i manje, nezaposlenost akutna, naročito nezaposlenost mladih i nekvalificiranih radnika. Ovdje bi trebalo napraviti još jedan korak i reći da su nezaposlenost i gubitak radnih mjesta u izravnoj vezi sa konceptom socijalne države u Hrvatskoj i garantiranja prava radnika, kao i sa snagom sindikata i uvažavanjem njihovih zahtjeva. Ta navodna „prava radnika“ i politika socijalne države upravo vode ka sve većoj nezaposlenosti i najveći su neprijatelji stvarnih interesa radnika.

Kao što znamo, Prvi svibnja se slavi u spomen na nasilne sindikalne prosvjede koji su se na ovaj dan odigrali u Chicagu 1886. Ako promatramo kasniju sudbinu Chicaga, to nam može biti dobra ilustracija politike koju vode sindikalne organizacije. Naime, kao rezultat sindikalnog nasilja u Chicagu, teška industrija, koja je tu bila koncentrirana, preselila se u susjedni Detroit. Chicago je za sljedećih pedeset godina ostao u rukama sindikata i socijalista. Takva sindikalno-politička koalicija je od Chicaga, pak, načinila leglo korupcije i kriminala, što je kulminiralo dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, kada je radom vladao Al Capone i njegova mafija.

Na isti način se stvari odvijaju i u Hrvatskoj. Snažan utjecaj sindikata i sveopće pomjeranje političke scene ulijevo, dovodi do bijega kapitala u susjedne zemlje, dok u Hrvatskoj ostaju samo oni koji imaju neku „štelu“, odnosno, oni koji su spremni plaćati „reket“ sindikatima i vlastima. Visoka korupcija u zemlji rezultat je upravo tih socijalističkih politika. Hrvatska je u punom smislu riječi postala Chicago 21. stoljeća. A radnici, naravno, od toga najviše trpe. Točnije, oni – budući da ne vide zdravu alternativu ovakvoj politici – „glasaju nogama“ ka susjednom Detroitu, u kojem sindikati nemaju moć a socijalizam ne uživa toliki ugled.

Iako najavljeni kao antivladini prosvjedi – pod nazivom „Mijenjajte smjer ili mi mijenjamo vas!“ – jasno je da ovi prosvjedi ne predstavljaju nikakvu opasnost po politiku ove vlade. Vlada je već rekla da uopće ne namjerava provoditi reforme i smanjivati rasipničku državnu birokraciju i nepodnošljiva socijalna davanja. Orijentacija Vlade je, kao što je premijer u više navrata izjavio, očuvanje svih postojećih privilegija koje u Hrvatskoj uživaju privilegirane socijalne grupe i pokretanje velikih državnih projekata, ne iz realnih izvora i privatnim novcem, nego na račun zaduživanja budućnosti. Ovi prosvjedi mogu joj samo dati vjetar u leđa i dodatno je utvrditi na tim nereformskim pozicijama.

Stoga su se danas u Zagrebu na sindikalnim prosvjedima i okupili predstavnici tih privilegiranih socijalnih grupa hrvatskog društva. Oni ne predstavljaju nikoga osim sebe i svojih interesa, koje žele po svaku cijenu očuvati. A tu cijenu će plaćati svi građani Hrvatske. Stoga tamo neće biti ni radnika, ni nezaposlenih, niti mladih, niti onih najugroženijih. Tamo neće biti ni naše budućnosti, koju smo do grla zadužili. Oni sanjaju o kupnji karte za Detroit u jednom pravcu. Ako nisu već otišli.

Izvor: Republika