U današnjem potpuno dezorijentiranom i sluđenom hrvatskom društvu, u
kojem ne znamo ni odakle dolazimo – osim iz kakvoga pretpotopnoga raja
na Zemlji – ni kamo idemo – osim „u Europu“ – sasvim je normalno da se
lude i nevjerojatne stvari, kao vjerni odraz ove izvorne civilizacijske
zbrke, svakodnevno odvijaju pred našim očima. A današnji je dan,
izgleda, bio nekako rezerviran za takve neobičnosti i bizarnosti.
Htio sam, u stvari, pisati o proslavi 33 godine od smrti J. B. Tita i o tome kako je u Kumrovcu održana komemoracija
kojoj su, pored grupice fanatičnih sljedbenika komunističkoga
diktatora, nazočili i pod njegovu bistu položili cvijeće i predstavnici
vladajuće koalicije. Ali, ne ću o tome. "Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve",
kaže Evanđelje. Htio bih pisati o jednoj načelnijoj temi – naime, o
uzrocima žilavosti ljevičarske kulturne hegemonije danas, o
ukorijenjenosti komunističkih ideja i ideala u nas. Možda ste
primijetili da je dominantna kulturna paradigma u Hrvatskoj – unatoč
tomu što je komunizam kao alternativa kapitalističkom društvenom sustavu
tako sjajno i tragično propao, ima tomu dva desetljeća – još uvijek
ljevičarska? I to nema mnogo veze s time što je danas na vlasti SDP.
Nije drukčije bilo ni pod HDZ-om. Usuprot. Mediji, film, glazba,
književnost, filozofija – sve su kulturne institucije ovoga društva
mahom ljevičarske.
No, nije to tako samo u Hrvatskoj. Od Hollywooda do
modnih pista i filozofskih katedri, na svim meridijanima, naći ćete istu
situaciju – svuda ćete nailaziti na ljude koji su jako kritični prema
tržištu i kapitalizmu, dok će se vrlo pohvalno izražavati o socijalizmu.
Dapače, što su više na društvenoj ljestvici, što su se bolje snašli u
sustavu, to će njihova uvjerenja biti radikalnija. Tako se ne treba
čuditi ako burzovni mešetar i milijunaš George Soros napiše knjigu u
kojoj kritizira kapitalizam i hvali socijalnu državu, gdje traži veći
upliv države u ekonomiju. Ili kada Bill Gates ili Warren Buffet traže
veće poreze. Ili, kada Madonna ili Keith Moss obuku majice s likom Che
Guevare. Ili kada skoro cijeli Hollywood glasa za Obamu. Ili kada Noam
Chomsky kritizira američki imperijalizam i podržava sve moguće
bjelosvjetske diktatore, od Chavesa i Lukašenka, do Miloševića ili
Saddama, a od svjetske publike bude slavljen kao progresivac i
intelektualni lučonoša progresivnoga i mislećega čovječanstva. Ili kada
svjetski filozofski „superstar“ Slavoj Žižek nazove Kubu i Sjevernu
Koreju jedinim "slobodnim teritorijima" (slobodnim od mrskoga
kapitalizma i američke dominacije, naravno), a Ameriku "Imperijem Zla".
Zašto je tomu tako? Kako je moguće da u svijetu u
kojem je kapitalizam odnio potpunu prevagu nad socijalizmom i postao
globalan, čitav svijet, prvenstveno zapadne kulture, dominantno
antikapitalistički i nagnut ulijevo? Kako objasniti taj paradoks? Bilo
je nekoliko pokušaja objašnjavanja toga "subverzivnoga" karaktera,
odnosno antikapitalističkoga mentaliteta zapadne kulture i njenih
djelatnika. Od E. Burkea i J. Schumpetera, von Misesa i von Hayeka, pa
do R. Nozicka, filozofi su na to različito pokušali odgovoriti. No, svi
su se slagali da je riječ o neobičnoj pojavnosti. Kako, naime, uopće
opstaje kapitalizam, ako je čitava kulturna scena ljevičarska, ako su
kreatori javnoga mnijenja antikapitalistički nastrojeni radikali?
Mislim da odgovor leži u interesnom savezu klase
političara, krupnih kapitalista i intelektualaca te njihovoj zavjeri
protiv interesa naroda. Političarima i krupnim kapitalistima odgovaraju
socijalističke politike – političarima zato što socijalizam političkoj
eliti obećava moć i utjecaj, a krupnim kapitalistima zato što ih
socijalističke politike lišavaju straha od konkurencije i ne moraju se
brinuti za ugrozu svoje pozicije na tržištu. Svima njima odgovara da se
obuzdaju kapitalizam i konkurencija, a da se poveća utjecaj države u
ekonomiji. Otuda taj interesni savez politike i krupnoga kapitala
potrebuje – kao neku vrstu korisnih idiota – razne progresivce, kulturne
kritičare, buntovne glazbenike, ljevičarske profesore, radikalne
aktiviste i tako dalje, kako bi među ljudima širili antikapitalističko
raspoloženje. Iz toga će razloga uvijek krupni kapitalisti iz vlastitih
fondova financirati razne ljevičarske ljudskopravaške udruge i građanske
inicijative, a političari će njihove aktivnosti protiv "neoiliberalnog
kapitalizma" izdašno poduprijeti novcima poreznih obveznika. Novce
nikada ne će dobiti protržišne grupe, libertarijanci, "neoliberali" i
slični, koji bi promovirali kapitalizam i slobodno tržište – oni će
uvijek biti na margini – nego uvijek i samo ljevičari, koji će
zahtijevati da država obuzda "divlji kapitalizam" i da regulira
"neobuzdano tržište", maskirajući to visokoparnim humanističkim idealima
i ideologijskim floskulama iz naftalina. A eto zašto.
Vratimo se opet u Hrvatsku. Upravo je otvoren ovogodišnji Subversive Festival u Zagrebu, šesti po redu. Kao što su javili preko svog Twitter računa: „Na današnji dan umro je drug Tito. Na današnji dan, 33 godine kasnije, otvaramo 6. Subversive Festival!"
Kad pođete od same stranice Festivala, pa preko organizacije i broja
gostiju (preko 300!) iz svih dijelova svijeta, prvo što shvatite jest da
se tako što ne može organizirati bez mnogo novca. Na dnu stranice
portala stoji impresivan popis državnih institucija koje su dale potporu
tomu projektu, privatnih sponzora i medijskih pokrovitelja. Od Ivice
Mudrinića i ekipe Hrvatske udruge poslodavaca, preko nacionalnih i
višenacionalnih kompanija, do Milana Bandića i Andreje Zlatar, svi su
potegnuli, što svoje, što tuđe (tj. naše) novce, kako bi sponzorirali
veliku ljevičarsku konferenciju u Zagrebu, na kojoj će oni reciklirati
komunistički totalitarni ideologijski otpad i prodavati nam to kao
subverzivnu filozofiju utopijske budućnosti bez kapitalizma i sličnih
burgija. Ako biste, pak, Srećka Horvata, pitali da objasni taj paradoks
da se jedan po nazivu subverzivbni ljevičarski festival financira
korporacijskim i državnim novcima, i što tu, onda, ima subverzivno, ako
znamo da svi igraju kako svira onaj koji plaća, on bi se vjerojatno samo
nasmijao i cinično odgovorio da bi on rado od kapitalista uzeo konopac o
koji bi ih potom objesio.
No, od vješanja, naravno, nema ništa. Jedini koji su
tu obješeni o konopce, i to one iz lutkarskog kazališta, naši su
ljevičari i subverzivci. Deal je ovakav: "Dečki, evo vam lova, pa vi
lijepo obmanjujte javnost i lajte protiv "neoliberalnoga kapitalizma",
uvjerite sve u to da je slobodno tržište najgore zlo na svijetu i
fašizam našega doba (imat ćete punu medijsku pokrivenost za to,
naravno), kako bismo mi i dalje mogli ovjekovječiti taj rasklimatani i
nereformirani, korumpirani socijalistički sustav, koji tako odgovara
našim ekonomsko-političkim interesima." "Ok, šefe. I ja sam socijalist.
Evo ruka." Svi sretni, i financijeri i subverzivci. Stara je
interesna koalicija klase intelektualaca, krupnih kapitalista i
političara protiv naroda ponovo potvrđena i očuvana.
Isplativo je biti korisni idiot. Isplativo je i financirati ih. U toj transakciji subverzija posuđuje ime očuvanju statusa quo.
Izvor: Republika
Nema komentara:
Objavi komentar