U osamdesetsedmoj godini umrla je barunica Margaret Thatcher (1925. -
2013.), prva žena premijerka u britanskoj povijesti, koja je bila na
čelu Konzervativne partije u trima izbornim pobjedama i vladala
Britanijom jedanaest godina, od 1979. do 1990., što je najdulje
stolovanje u kontinuitetu u Downing Streetu br. 10 u posljednjih sto
pedeset godina.
Barunica Margaret Thatcher bila je političarka koja je imala tako
rijetku i ne pretjerano poželjnu osobinu u politici, zvanu karakter. U
politici je, naime, osobina koja je najviše na cijeni povlađivanje
masama i udovoljavanje njihovim željama, s ciljem dobivanja njihove
naklonosti na izborima. Odsutnost karaktera, kompromiserstvo i populizam
poželjne su osobine u politici. "Čelična lady" bila je suprotnost svemu
tome. Poznate su njezine riječi, upućene rudarima u štrajku: "Vladavina
gomile značila bi kraj slobode i demokracije!"
Barunica Thatcher nije bila popularna političarka, točnije, svoju popularnost nije gradila na populističkim potezima. Ona je išla uvijek protiv struje, nije podilazila popularnom mnijenju, nije pravila kompromise u pogledu ideja koje je smatrala ispravnima. Držala ih se čvrsto i kada je gubila, a gubila je zato što se nepokolebljivo držala svojih načela. Drugim riječima, bila je savršen primjer kantovskog moralnog političara, a ne političkog moralista, kakve obično u politici srećemo. S njom je politika naučila klecnuti nogama pred moralnim načelima.
Glavna politička načela u koje je vjerovala barunica Thatcher, koji oblikuju doktrinu koja se naziva "tačerizam", mogli bi se sažeti u napor demoliranja ogromnog aparata "socijalne države", kako bi se povratile individualne slobode i obranila načela nepovrjedivosti vlasništva i tržišnog kapitalizma. Za Margaret Tatcher i "tačerizam", socijalizam je arhineprijatelj svake slobode, a tu slobodu može braniti samo konzervativizam koji se temelji na načelima privatnog vlasništva, tržišta, minimalne države, slobode izbora i vladavine prava.
Ta je načela u svoj politički svjetonazor Margaret Thatcher usvojila još tijekom Drugog svjetskog rata, kada je kao studentica kemije pročitala knjigu F. A. von Hayeka "Put u ropstvo". U toj je knjizi Hayek, čiju je domovinu bio okupirao Hitler, pokazao korijene nacizma u socijalističkim politikama i poslao dramatično upozorenje zapadnoj javnosti da se politike njihovih vlada sve više kreću istim putem – putem u ropstvo. Hayek je bio, izgleda, trajna intelektualna inspiracija buduće britanske premijerke, o čemu svjedoči i anegdota po kojoj je, sredinom sedamdesetih, kada je preuzela vodstvo Konzervativne partije, na jednom stranačkom kongresu, isprovocirana prosocijalističkim stavovima u izlaganju jednog svoga kolege, iz torbice izvadila Hayekovu knjigu "Poredak slobode" i njome udarila o stol, uz riječi: "U ovo mi vjerujemo!" Bio je to znak da će se politika Konzervativne partije iz temelja promijeniti i trenutak rođenja "tačerizma".
Tijekom cijelog formativnog političkog razdoblja, međutim, Margaret je Thatcher gledala kako Konzervativna stranka napušta svoja izvorna načela i sve više usvaja socijalističke politike. Bilo je to poslijeratno vrijeme plime kejnzijanizma i države blagostanja. Zapadni se svijet kretao upravo smjerom na koji je upozoravao Hayek, usvajajući sve više politiku svojih neprijatelja na Istoku. Ljevica je išla sve više ulijevo, a desnica je za njom ispunjavala prostor, skrećući također ulijevo. Na vanjskopolitičkom je planu također prevladavala doktrina apeasementa, odnosno, politika ustupaka i dodvoravanja tzv. slobodnog svijeta komunistima. Svijet je klizio u gotovo suglasnu socijalističku tiraniju.
U tom trenutku barunica Thatcher osvaja prvi svoj mandat u Downing St. 10. Sve glomaznija i tromija država blagostanja, koju su političari prije nje favorizirali desetljećima, dovela je Britaniju do kolapsa. Sindikati su zagospodarili zemljom ucjenama i štrajkovima, inflacija je divljala, industrijska je proizvodnja bila na koljenima, nacionalizirani sektori zdravstva, telekomunikacija, teške industrije i transporta bilježili su deficite, zahtijevajući od vlade sve više subvencija. Narod koji je nekada vladao svjetskim tržištima, sada je još samo u zanemarljivim postotcima sudjelovao u svjetskoj trgovinskoj razmjeni. Narod čiji su ljudi nekada imali svoje privatne kuće i stanove, a tada je skoro 50 % njih živjelo u socijalnim stanovima. Bio je to poražavajući rezultat socijalističkih politika obiju partija u Britaniji.
Margaret Thatcher prihvatila se posla. Prije svega slomila je sindikate i njihove fašističke politike ucjenjivanja štrajkovima, donijevši novi zakon o radu, koji je tržište rada učinio fleksibilnim. Provela je uspješan program denacionalizacije industrija, privatizirajući, uz to, i mnoge službe koje su se do tad smatrale prirodnom djelatnošću vlade, poput komunalnih službi. Ukinula je subvencije mnogim sektorima proizvodnje, poput građevinske industrije i politike davanja jeftinih kredita za stanogradnju. Drastično je srezala poreze, pogotovo porez na dohodak, koji je u Britaniji bio pljačkaški visok i nepravedan (tzv. sustav progresivnog oporezivanja). Ukinula je kontrolu cijena i zaustavila inflaciju, ukinula je i industrijske certifikate i zaštitu tzv. intelektualnog vlasništva, smanjila birokratske preprjeke biznisu, ukinula centralizirani sustav kontrole plaćanja, itd. Treba reći da nije uspjela demontirati i privatizirati britanski socijalistički sustav državnog zdravstva, kao ni poštanski sustav, što je još uvijek veliki problem koji čeka nekog budućeg "tačerista".
"Čelična lady", dakle, dokazala je da "dame ne okreću leđa" problemima i pokazala je što se sve može postići potpunom posvećenosti ideji slobode i slobodnog tržišta – kao i što se ne može postići polovičnim mjerama i kompromisnim politikama. Za svog je mandata promijenila lice Britanije i povratila joj nekadašnju snagu i ugled.
No, mnoge od reformskih politika koje je provela barunica Thatcher njeni su nasljednici opovrgnuli, posebice Europska unija. Margaret je Thatcher bila isprva privržena ideji slobodne trgovine i ukidanja carinskih tarifa na razini europskih zemalja, ali kada se EU počela pretvarati u političkog monstruma s visokocentraliziranim birokratskim aparatom, oštro je istupala protiv toga. Zalagala se za to da Britanija napusti Europsku uniju i postala je začetnica euroskepticizma, posebice nakon njezina poznatog "brugeskog govora" iz 1988., kada je rekla:
"Mi nismo u Britaniji uspješno smanjili granice državnog upletanja samo zato da bismo vidjeli kako se one ponovno uspostavljaju na europskoj razini, s europskom superdržavom koja provodi novu dominaciju iz Bruxellesa."
Tržišne reforme koje je provela Margaret Thatcher imale su odjeka i van granica Britanije, posebice kada je na izborima u SAD-u pobijedio Ronald Reagan, sa sličnim idejama i intelektualnim uzorima. To je kasnije nazvano "Reagan-Thatcher revolucijom", premda bi ju preciznije bilo nazvati "Pinochet-Thatcher-Reagan revolucijom". Ta je revolucija promijenila tijek povijesti od socijalizma i tiranije k liberalnom kapitalizmu i slobodi. Uspjeh reformi u Čileu, Velikoj Britaniji i SAD-u, kao i slom komunizma u SSSR-u i istočnoj Europi, pokrenuo je plimu velike obnove ideja klasičnog liberalizma na svjetskoj razini.
Tijekom devedesetih, kako bivše komunističke zemlje, tako i zapadne socijaldemokracije krenule su k liberalizaciji ekonomije, u tolikoj mjeri da su čak i socijaldemokrati i laburisti u stranačke programe unijeli elemente tržišnog načina razmišljanja (npr. Blaireovi "novi laburisti" i Giddensov "treći put"). No ta je plima na Zapadu zaustavljena, uglavnom zahvaljujući stvaranju Europske unije i socijalističkim politikama Bushove i Obamine administracije u SAD-u tijekom prvog desetljeća novoga vijeka.
Bila je odlučni antikomunist i veliki saveznik predsjednika Ronalda Reagana i SAD-a u zaoštravanju politike prema Sovjetskom Savezu. S prijezirom je gledala na kampanje protiv razoružanja koje su zapadni "pacifisti" vodili za račun Sovjeta (Jedna je od takvih "aktivistica", koja je bila na platnom popisu Sovjeta, i današnja šefica europske diplomacije Catherine Ashton!). Treba reći i da joj je njen prijezir prema komunistima pomogao i da među prvima prozre namjere Slobodana Miloševića da u, po komunizam nepovoljnim međunarodnim okolnostima, očuva komunstički sustav putem rata i da snažno podrži zahtjeve za nezavisnošću Slovenije i Hrvatske.
Sjećanje na barunicu Thatcher jest, stoga, i sjećanje na jednu nedovršenu revoluciju. U Hrvatskoj, pak, takva revolucija i obrat prema tržišnom načinu razmišljanja i smanjenju državnog upletanja u ekonomiju tek treba odnjegovati svoje prve zasade.
Barunica Thatcher nije bila popularna političarka, točnije, svoju popularnost nije gradila na populističkim potezima. Ona je išla uvijek protiv struje, nije podilazila popularnom mnijenju, nije pravila kompromise u pogledu ideja koje je smatrala ispravnima. Držala ih se čvrsto i kada je gubila, a gubila je zato što se nepokolebljivo držala svojih načela. Drugim riječima, bila je savršen primjer kantovskog moralnog političara, a ne političkog moralista, kakve obično u politici srećemo. S njom je politika naučila klecnuti nogama pred moralnim načelima.
Glavna politička načela u koje je vjerovala barunica Thatcher, koji oblikuju doktrinu koja se naziva "tačerizam", mogli bi se sažeti u napor demoliranja ogromnog aparata "socijalne države", kako bi se povratile individualne slobode i obranila načela nepovrjedivosti vlasništva i tržišnog kapitalizma. Za Margaret Tatcher i "tačerizam", socijalizam je arhineprijatelj svake slobode, a tu slobodu može braniti samo konzervativizam koji se temelji na načelima privatnog vlasništva, tržišta, minimalne države, slobode izbora i vladavine prava.
Ta je načela u svoj politički svjetonazor Margaret Thatcher usvojila još tijekom Drugog svjetskog rata, kada je kao studentica kemije pročitala knjigu F. A. von Hayeka "Put u ropstvo". U toj je knjizi Hayek, čiju je domovinu bio okupirao Hitler, pokazao korijene nacizma u socijalističkim politikama i poslao dramatično upozorenje zapadnoj javnosti da se politike njihovih vlada sve više kreću istim putem – putem u ropstvo. Hayek je bio, izgleda, trajna intelektualna inspiracija buduće britanske premijerke, o čemu svjedoči i anegdota po kojoj je, sredinom sedamdesetih, kada je preuzela vodstvo Konzervativne partije, na jednom stranačkom kongresu, isprovocirana prosocijalističkim stavovima u izlaganju jednog svoga kolege, iz torbice izvadila Hayekovu knjigu "Poredak slobode" i njome udarila o stol, uz riječi: "U ovo mi vjerujemo!" Bio je to znak da će se politika Konzervativne partije iz temelja promijeniti i trenutak rođenja "tačerizma".
Tijekom cijelog formativnog političkog razdoblja, međutim, Margaret je Thatcher gledala kako Konzervativna stranka napušta svoja izvorna načela i sve više usvaja socijalističke politike. Bilo je to poslijeratno vrijeme plime kejnzijanizma i države blagostanja. Zapadni se svijet kretao upravo smjerom na koji je upozoravao Hayek, usvajajući sve više politiku svojih neprijatelja na Istoku. Ljevica je išla sve više ulijevo, a desnica je za njom ispunjavala prostor, skrećući također ulijevo. Na vanjskopolitičkom je planu također prevladavala doktrina apeasementa, odnosno, politika ustupaka i dodvoravanja tzv. slobodnog svijeta komunistima. Svijet je klizio u gotovo suglasnu socijalističku tiraniju.
U tom trenutku barunica Thatcher osvaja prvi svoj mandat u Downing St. 10. Sve glomaznija i tromija država blagostanja, koju su političari prije nje favorizirali desetljećima, dovela je Britaniju do kolapsa. Sindikati su zagospodarili zemljom ucjenama i štrajkovima, inflacija je divljala, industrijska je proizvodnja bila na koljenima, nacionalizirani sektori zdravstva, telekomunikacija, teške industrije i transporta bilježili su deficite, zahtijevajući od vlade sve više subvencija. Narod koji je nekada vladao svjetskim tržištima, sada je još samo u zanemarljivim postotcima sudjelovao u svjetskoj trgovinskoj razmjeni. Narod čiji su ljudi nekada imali svoje privatne kuće i stanove, a tada je skoro 50 % njih živjelo u socijalnim stanovima. Bio je to poražavajući rezultat socijalističkih politika obiju partija u Britaniji.
Margaret Thatcher prihvatila se posla. Prije svega slomila je sindikate i njihove fašističke politike ucjenjivanja štrajkovima, donijevši novi zakon o radu, koji je tržište rada učinio fleksibilnim. Provela je uspješan program denacionalizacije industrija, privatizirajući, uz to, i mnoge službe koje su se do tad smatrale prirodnom djelatnošću vlade, poput komunalnih službi. Ukinula je subvencije mnogim sektorima proizvodnje, poput građevinske industrije i politike davanja jeftinih kredita za stanogradnju. Drastično je srezala poreze, pogotovo porez na dohodak, koji je u Britaniji bio pljačkaški visok i nepravedan (tzv. sustav progresivnog oporezivanja). Ukinula je kontrolu cijena i zaustavila inflaciju, ukinula je i industrijske certifikate i zaštitu tzv. intelektualnog vlasništva, smanjila birokratske preprjeke biznisu, ukinula centralizirani sustav kontrole plaćanja, itd. Treba reći da nije uspjela demontirati i privatizirati britanski socijalistički sustav državnog zdravstva, kao ni poštanski sustav, što je još uvijek veliki problem koji čeka nekog budućeg "tačerista".
"Čelična lady", dakle, dokazala je da "dame ne okreću leđa" problemima i pokazala je što se sve može postići potpunom posvećenosti ideji slobode i slobodnog tržišta – kao i što se ne može postići polovičnim mjerama i kompromisnim politikama. Za svog je mandata promijenila lice Britanije i povratila joj nekadašnju snagu i ugled.
No, mnoge od reformskih politika koje je provela barunica Thatcher njeni su nasljednici opovrgnuli, posebice Europska unija. Margaret je Thatcher bila isprva privržena ideji slobodne trgovine i ukidanja carinskih tarifa na razini europskih zemalja, ali kada se EU počela pretvarati u političkog monstruma s visokocentraliziranim birokratskim aparatom, oštro je istupala protiv toga. Zalagala se za to da Britanija napusti Europsku uniju i postala je začetnica euroskepticizma, posebice nakon njezina poznatog "brugeskog govora" iz 1988., kada je rekla:
"Mi nismo u Britaniji uspješno smanjili granice državnog upletanja samo zato da bismo vidjeli kako se one ponovno uspostavljaju na europskoj razini, s europskom superdržavom koja provodi novu dominaciju iz Bruxellesa."
Tržišne reforme koje je provela Margaret Thatcher imale su odjeka i van granica Britanije, posebice kada je na izborima u SAD-u pobijedio Ronald Reagan, sa sličnim idejama i intelektualnim uzorima. To je kasnije nazvano "Reagan-Thatcher revolucijom", premda bi ju preciznije bilo nazvati "Pinochet-Thatcher-Reagan revolucijom". Ta je revolucija promijenila tijek povijesti od socijalizma i tiranije k liberalnom kapitalizmu i slobodi. Uspjeh reformi u Čileu, Velikoj Britaniji i SAD-u, kao i slom komunizma u SSSR-u i istočnoj Europi, pokrenuo je plimu velike obnove ideja klasičnog liberalizma na svjetskoj razini.
Tijekom devedesetih, kako bivše komunističke zemlje, tako i zapadne socijaldemokracije krenule su k liberalizaciji ekonomije, u tolikoj mjeri da su čak i socijaldemokrati i laburisti u stranačke programe unijeli elemente tržišnog načina razmišljanja (npr. Blaireovi "novi laburisti" i Giddensov "treći put"). No ta je plima na Zapadu zaustavljena, uglavnom zahvaljujući stvaranju Europske unije i socijalističkim politikama Bushove i Obamine administracije u SAD-u tijekom prvog desetljeća novoga vijeka.
Bila je odlučni antikomunist i veliki saveznik predsjednika Ronalda Reagana i SAD-a u zaoštravanju politike prema Sovjetskom Savezu. S prijezirom je gledala na kampanje protiv razoružanja koje su zapadni "pacifisti" vodili za račun Sovjeta (Jedna je od takvih "aktivistica", koja je bila na platnom popisu Sovjeta, i današnja šefica europske diplomacije Catherine Ashton!). Treba reći i da joj je njen prijezir prema komunistima pomogao i da među prvima prozre namjere Slobodana Miloševića da u, po komunizam nepovoljnim međunarodnim okolnostima, očuva komunstički sustav putem rata i da snažno podrži zahtjeve za nezavisnošću Slovenije i Hrvatske.
Sjećanje na barunicu Thatcher jest, stoga, i sjećanje na jednu nedovršenu revoluciju. U Hrvatskoj, pak, takva revolucija i obrat prema tržišnom načinu razmišljanja i smanjenju državnog upletanja u ekonomiju tek treba odnjegovati svoje prve zasade.
Izvor: Republika
Nema komentara:
Objavi komentar