Milijarde dolara i eura sa Zapada se odlijevaju u zemlju u ratnom stanju, u kojoj ne postoji skoro nikakva kontrola tih tokova, a za pretpostaviti je kako većina tog novca završava na anonimnim bankovnim računima
Ako promatramo tijek rata u Ukrajini i za trenutak se odmaknemo od zavodljivih propagandnih poruka, koje prate svaki rat, teško se oteti dojmu da, strategijski gledano, malo toga što rade Ukrajinci u ovome ratu ima smisla. Službene objave Kijeva djeluju apsurdno ako pogledamo što se događa na terenu. Strategija kojoj su se okrenuli nakon početnih uspjeha, govori kako u ovom ratu postoji još nešto što njihovu strategiju čini prilično apsurdnom.
To naročito zbunjuje ako se sjetimo kako su u početnoj fazi ruske invazije ovima dobro naprašili tur i natjerali ih na promjenu strategije. Ruski Blitzkrieg, čiji je cilj vjerojatno bio povratak dogovoru iz Minska i priznanje Krima, neslavno je propao pred odlučnošću Ukrajinaca da brane svoju zemlju. Kakav god plan bio, Rusi su se polupanih glava morali okrenuti promjeni strategije i redefinirati svoje ratne ciljeve.
Izreka kako svi ratni planovi traju samo do prvog ispucanog metka je poznati kliše, koji se i ovom prilikom pokazao kao točan. Rusi su čitavo proljeće izgubili na pregrupiranje i povlačenje svojih postrojbi sa sjevera Ukrajine i njihovo odvlačenje na jug. Odustali su od brzih tenkovskih prodora i oslonili se na tešku artiljeriju i prevlast u zraku. To je strategija sporog uzimanja teritorija, uz ogromne žrtve na ukrajinskoj strani.
Ono što zbunjuje jest zašto Ukrajinci nisu to iskoristili kako bi svoju strategiju prilagodili promjeni ruske strategije? Zbog čega se nisu povukli iz Donbasa na bolje obrambene pozicije, umjesto što su svoje najbolje postrojbe ostavili na nemilost ruskih haubica? Zbog čega od Zapada nisu tražili bolje protuzračno oružje kako bi se zaštitili od zračnih napada? Tako bi sačuvali ljudstvo i tehniku za eventualni protunapad.
Nitko ne zna koliko je novca za vojnu opremu stiglo sa Zapada u Ukrajinu, ali se pretpostavlja kako se radi o količini koja je dovoljna za opremanje vojske od milijun ljudi najsuvremenijom vojnom opremom. Rusi također imaju suvremeno oružje, ali postrojbe iz Donbasa, koje iznose najveći teret ratovanja s ruske strane, opremljene su uglavnom oružjem iz vremena SSSR-a, koje se pokazalo kako još nije za staro željezo.
Rusi stare sovjetske letjelice pretvaraju u bespilotne dronove, koji nisu tako dobri kao suvremena oprema, ali se pokazalo kako mogu biti korisni. U svakom slučaju je to bolje nego ih baciti u staro željezo. Ukrajinci su također mogli iskoristiti svoju staru sovjetsku opremu i izvući ju na siguran teritorij, ali su iz nekog razloga odlučili sve to ostaviti na stratištima Donbasa i prepustiti u ruke neprijatelju.
Slon u staklarnici u svakoj raspravi o ratu u Ukrajini, koji se sada u zapadnoj javnosti uglavnom prešućuje, jest okolnost da je Ukrajina jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu. Iz službenih istraga u Americi znamo kako je gomila američkih političara bila na platnim spiskovima ukrajinskih tvrtki. Sin američkog predsjednika, Hunter Biden, bio je u upravnom odboru Burisme, ukrajinske verzije Ine.
Ukrajina, uglavnom, već dugo predstavlja veliku praonicu rubalja, dolara i eura. Ukrajinski oligarsi su najsnažnija karika koja povezuje zapadne vlade s Ukrajinom. Milijarde dolara i eura sa Zapada se odlijevaju u zemlju u ratnom stanju, u kojoj ne postoji skoro nikakva kontrola tih tokova, a za pretpostaviti je kako većina tog novca završava na anonimnim bankovnim računima. Rat je uvijek bio vraški dobar posao.
Kada ovu pretpostavku ubacimo u računicu, vidimo kako odjednom stvari “klapaju”. Tako smo prvo slušali priče o “herojskom ukrajinskom narodu koji se želi boriti do zadnjeg čovjeka”. Potom je narativ promijenjen u priču o “herojskim ukrajinskim borcima, koji će potući Ruse, samo kad bi imali bolje oružje”. Zapadna javnost iz solidarnosti s napadnutom zemljom s lakoćom guta ove priče, dok lova neometano teče neznano gdje.
Za to vrijeme, u stvarnom svijetu, ukrajinski borci su bez ikakve jasne strategije zaglavljeni u utvrđenim rovovima u blatnjavom černozemu, po kojima ruska vojska danonoćno ispaljuje svoje smrtonosne kanonade. Izvještaji s fronta govore o tome kako su loše naoružani, dok se u medijima, pritom, može čuti kako samo trećina naoružanja stiže do boraca na frontu. Nitko ne zna što je sa ostatkom sve te silne zapadne pomoći.
Kako god bilo, strategija sjedenja u blatu na obrambenoj liniji koja se proteže tisućama kilometara i glumljenja glinenih golubova za ruske granate, možda sad dobija neko smisleno objašnjenje. Ti ljudi sjede na frontu, bez ikakvih šansi da uzvrate neprijatelju, iz čisto propagandnih razloga, dok netko uzima ogromnu dividendu.
A svijet će dotle promatrati stvarnu “borbu do zadnjeg Ukrajinca”, kao moralno pokriće za taj posao. Čak i mjereno standardima moralne udoline u kojoj se nalazi današnja politika, to izgleda samo kao cinizam i loše prikriveno lice zla.
Nema komentara:
Objavi komentar