Ako bismo htjeli izdvojiti onaj trenutak u kome se naš svagdašnji politički kaos premetnuo u ovo naše sadašnje bauljanje po hladnom, mračnom i besplodnom političkom Tartaru, iz koga se ništa smisleno ne može izroditi, vjerojatno bi najpreciznija riječ bila – pomirenje, gotovo sveta, najskuplja riječ u Hrvata. Ispostavilo se da je doista bila skupa. Naime, onog trenutka kada je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, u svojoj dramatično intoniranoj "poslanici", pozvala na pomirbu djece ustaša i partizana, stvari su krenule nagore. Nova sinteza plaćena je novim i još većim raskolom, pravim političkim rasulom. Pokrenuta je afera Konzultantica, mogli bismo reći kćerka-afera majke svih političkih afera u Hrvatskoj, onoj oko spora između Ine i MOL-a. Vremena oštrih ideoloških sukoba između Milanovića i Karamarka oko ustaša i partizana odjednom su nam se učinila vremenima blažene političke stabilnosti, naivnosti i predvidljivosti. Ovaj put izgleda ima i ranjenih i mnogi su namirisali krv.
Radi se, kako nam kažu, o stvari od nacionalnog interesa. Kao što znamo, "nacionalni interes" je sintagma kojom označavamo sve ono što nije naš interes. Nešto poput koša za smeće, poput "Podravke", "Petrokemije" ili narečene Ine, recimo. Smeće koje smatramo nacionalnim blagom, obiteljskom srebrninom, svojevrsni atavistički ostatak kod demokratskih nacija koji simbolizira njihovu zavist prema poraženoj aristokraciji, veliki akumulator njihovog gnijeva. Tu srebrninu, naime, nikad nismo ni posjedovali, ali je dobar osjećaj biti plave krvi, makar i siromašan. Hrvatsku je, znamo, zahvatio veliki gnijev povodom Sanaderove prodaje Ine mađarskom MOL-u. Je li ta prodaja izvršena na kriminalan način, kakvi su nam sudovi, vjerojatno nećemo nikad saznati. Ugovor je potpisan, a krivnja teško dokaziva. No, to izgleda nije ni bitno, bar ne političarima. Bitan je politički gnijev koji se tim povodom akumulira. To je veliko blago koje je Hrvatska dobila u naslijeđe tom aferom, to je ono što nazivamo nacionalnim interesom kada govorimo o Ini, ne obiteljska srebrnina. Nju ionako nismo nikad ni imali, niti će nam se ona vratiti.
Prošla Vlada je izbjegavala čitavu stvar riješiti i dogovoriti se s Mađarima, nego ju je poslala na arbitražu, upravo iz razloga političke oportunosti. Dok god traje taj spor, mislilo se, dok god postoji Sanaderova krivnja, nad HDZ-om će visiti Damoklov mač kriminalne organizacije, a lijeva koalicija će vječno vladati. Ta kalkulacija se ipak nije pokazala pouzdanom, prvo Josipovićevim porazom na predsjedničkim izborima, a potom i gubitkom vlasti na parlamentarnim izborima. Unatoč svemu, dakle, Karamarko je uspio pomrsiti te političke račune. Iz istog razloga političke oportunosti je sada Karamarku jako stalo čim prije otkloniti to sjećanje na Sanaderov grijeh. To je glavni politički razlog zbog čega je HDZ-u stalo prekinuti otezanje s arbitražom i riješiti stvar s Mađarima dogovorom. No, kao što sada vidimo, ta težnja je i njihova Ahilova peta. Što više nastoje oko dogovora s Mađarima, tim više pobuđuju sjećanje na svoj "istočni grijeh" i prizivaju stigmu "kriminalne organizacije". To je Gordijev čvor HDZ-a, koji im nikako ne polazi za rukom raspetljati. Dapače, pokušajem njegovog raspetljavanja Karamarko prijeti uništiti sve što je postigao vraćanjem HDZ-a na vlast. Govori se o veleizdaji, povlači se znak jednakosti između Karamarka i Sanadera, itd.
Afera Konzultantica aktivirana je kako bi se HDZ stavio pod kontrolu udaranjem kontre na opetovane prijetnje iz Domoljubne koalicije da će razvrgnuti koaliciju s Mostom i, preko Bandića, napraviti "novi Most" i novu parlamentarnu većinu. Ovim potezom je HDZ vezan na kratak lanac a Most postao njihova sudbina. Ucjene i uvjetovanja sada su moguće, da parafraziramo potpredsjednika Petrova, samo kada dolaze s jedne strane. To je cijena pomirenja koje je u svom nedavnom obraćanju naciji prizivala predsjednica. Međutim, pitanje je je li se ovim otišlo predaleko, može li čitava stvar sada stati na ovome ili ćemo umjesto priželjkivanog ostvarivanja političke ravnoteže sada ući u razdoblje potpune nestabilnosti i konačnih obračuna? Vrata za slabu nadu da se čitava stvar vrati u ležište, odškrinuo je jučer u svom obraćanju premijer Orešković, kada je na pressici rekao da se arbitraža oko Ine nastavlja, ali i da nije ni nemoguć dogovor s MOL-om. Priliku da vidimo u kom smjeru će se kretati stvari možda ćemo imati već na komemoraciji žrtvama Križnog puta na Bleiburgu, još jednoj od prilika da se pozove na nacionalno pomirenje.
Večernji list
Radi se, kako nam kažu, o stvari od nacionalnog interesa. Kao što znamo, "nacionalni interes" je sintagma kojom označavamo sve ono što nije naš interes. Nešto poput koša za smeće, poput "Podravke", "Petrokemije" ili narečene Ine, recimo. Smeće koje smatramo nacionalnim blagom, obiteljskom srebrninom, svojevrsni atavistički ostatak kod demokratskih nacija koji simbolizira njihovu zavist prema poraženoj aristokraciji, veliki akumulator njihovog gnijeva. Tu srebrninu, naime, nikad nismo ni posjedovali, ali je dobar osjećaj biti plave krvi, makar i siromašan. Hrvatsku je, znamo, zahvatio veliki gnijev povodom Sanaderove prodaje Ine mađarskom MOL-u. Je li ta prodaja izvršena na kriminalan način, kakvi su nam sudovi, vjerojatno nećemo nikad saznati. Ugovor je potpisan, a krivnja teško dokaziva. No, to izgleda nije ni bitno, bar ne političarima. Bitan je politički gnijev koji se tim povodom akumulira. To je veliko blago koje je Hrvatska dobila u naslijeđe tom aferom, to je ono što nazivamo nacionalnim interesom kada govorimo o Ini, ne obiteljska srebrnina. Nju ionako nismo nikad ni imali, niti će nam se ona vratiti.
Prošla Vlada je izbjegavala čitavu stvar riješiti i dogovoriti se s Mađarima, nego ju je poslala na arbitražu, upravo iz razloga političke oportunosti. Dok god traje taj spor, mislilo se, dok god postoji Sanaderova krivnja, nad HDZ-om će visiti Damoklov mač kriminalne organizacije, a lijeva koalicija će vječno vladati. Ta kalkulacija se ipak nije pokazala pouzdanom, prvo Josipovićevim porazom na predsjedničkim izborima, a potom i gubitkom vlasti na parlamentarnim izborima. Unatoč svemu, dakle, Karamarko je uspio pomrsiti te političke račune. Iz istog razloga političke oportunosti je sada Karamarku jako stalo čim prije otkloniti to sjećanje na Sanaderov grijeh. To je glavni politički razlog zbog čega je HDZ-u stalo prekinuti otezanje s arbitražom i riješiti stvar s Mađarima dogovorom. No, kao što sada vidimo, ta težnja je i njihova Ahilova peta. Što više nastoje oko dogovora s Mađarima, tim više pobuđuju sjećanje na svoj "istočni grijeh" i prizivaju stigmu "kriminalne organizacije". To je Gordijev čvor HDZ-a, koji im nikako ne polazi za rukom raspetljati. Dapače, pokušajem njegovog raspetljavanja Karamarko prijeti uništiti sve što je postigao vraćanjem HDZ-a na vlast. Govori se o veleizdaji, povlači se znak jednakosti između Karamarka i Sanadera, itd.
Afera Konzultantica aktivirana je kako bi se HDZ stavio pod kontrolu udaranjem kontre na opetovane prijetnje iz Domoljubne koalicije da će razvrgnuti koaliciju s Mostom i, preko Bandića, napraviti "novi Most" i novu parlamentarnu većinu. Ovim potezom je HDZ vezan na kratak lanac a Most postao njihova sudbina. Ucjene i uvjetovanja sada su moguće, da parafraziramo potpredsjednika Petrova, samo kada dolaze s jedne strane. To je cijena pomirenja koje je u svom nedavnom obraćanju naciji prizivala predsjednica. Međutim, pitanje je je li se ovim otišlo predaleko, može li čitava stvar sada stati na ovome ili ćemo umjesto priželjkivanog ostvarivanja političke ravnoteže sada ući u razdoblje potpune nestabilnosti i konačnih obračuna? Vrata za slabu nadu da se čitava stvar vrati u ležište, odškrinuo je jučer u svom obraćanju premijer Orešković, kada je na pressici rekao da se arbitraža oko Ine nastavlja, ali i da nije ni nemoguć dogovor s MOL-om. Priliku da vidimo u kom smjeru će se kretati stvari možda ćemo imati već na komemoraciji žrtvama Križnog puta na Bleiburgu, još jednoj od prilika da se pozove na nacionalno pomirenje.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar