Zašto je pogrešno uspoređivati današnju Ukrajinu i Hrvatsku?

U zadnjih godinu dana, otkako je izbila kriza u Ukrajini, imamo prilike prisustvovati obnavljanju starih ideoloških svađa i prijepora u Europi, pa i u Hrvatskoj, što uvijek pomalo znači i preispitivanje vlastitih ideoloških temelja, koje najčešće završi u dokazivanju vlastite ideološke pravovjernosti. U takvim situacijama su, naime, stare matrice i ideološki recepti tek dobrodošli palijativi za pokušaj orijentiranja u novoj situaciji.

Često, međutim, te ideološke matrice prije posluže dezorijentaciji nego orijentaciji. A upravo to se u Hrvatskoj događa s dominantnim gledanjem na krizu u Ukrajini, gdje je klasični hladnoratovski pogled na krizu u Ukrajini zauzeo središnje mjesto u javnosti. To dominantno motrište ne samo da predstavlja iskrivljenu i uveliko ideologiziranu sliku ukrajinske, pa i europske, sadašnjosti, već odaje i potpuno nerazumijevanje naše vlastite prošlosti.

Prije svega, otkriva nerazumijevanje onoga što se desilo u Europi padom Berlinskoga zida. Vladajuća mudrost će reći da je tada Zapad odnio ideološku pobjedu nad Istokom, liberalni kapitalizam nad socijalizmom. Uz to će se obavezno dodati da aktualni ruski predsjednik, svojom agresivnom politikom prema Ukrajini, želi sada ponovno izgraditi Berlinski zid i obnoviti hladnoratovske ideološke podjele.

U ovoj slici malo što odgovara u realnosti. Niti je padom Berlinskog zida nastupio liberalno-demokratski "kraj povijesti", niti je Putin ideološki nasljednik Lenjina i Staljina. Glavni događaj koji je uslijedio padu Barlinskog zida nije uspon liberalnog kapitalizma, već uspon demokracije i nacionalnih pokreta u Europi. Simbol tog procesa su raspad Sovjetskog Saveza, ujedinjenje Njemačke i njemačko priznavanje Slovenije i Hrvatske.

To je ono što je dubinski promijenilo Europu. Ocrti te promjene su prije geopolitički, nego ideološki. Padom Berlinskog zida su nestali neprirodni ideološki državni konstrukti, poput Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke. Ako bismo htjeli govoriti rječnikom eshatologije, bila je to objava propasti napora za oblikovanjem zbilje putem ideoloških kalupa.

Bio je to veliki povijesni momentum Njemačke i veliki geopolitički zaokret europskih sila od ideoloških geopolitičkih koncepata, koji su tijekom XX stoljeća razorili Europu, ka političkoj mudrosti XIX stoljeća i ideje ravnoteže moći u Europi. U Kohlovom ujedinjenju Njemačke, odjekivala je mudrost starog Bismarcka, upućena njegovim oponentima i nagovaranjima da slijedi druge europske sile na putu imperijalizma: "S jedne strane Francuska, s druge strane Rusija – to je moja karta Afrike!"

No, da povijest Europe ne krene pravocrtno putem ravnoteže i sklada europskih sila, pobrinule su se Sjedinjene Države, opijene vlastitom moći i svladane hladnoratovskom ideologijom. Ako je nekad Sovjetski Savez bio glavni promotor ideologiziranja svijeta i imao ambiciju svijet urediti po jednom ideološkom šablonu, to sada postaju Sjedinjene Države. Današnja Amerika, a ne Rusija, jedini je pravi nasljednik Sovjetskog Saveza. Nije slučajno da uobličitelji američke vanjske politike listom imaju trockističku prošlost. Kao što je nekad SSSR slijedio lenjinističko-trockistički nalog širenja revolucije, tako danas Amerika, svladana istom ideologijom, pokušava izvesti demokraciju.

I tu dolazimo do druge ključne stvari zbog koje je nemoguće uspoređivati današnju Ukrajinu s neovisnom Hrvatskom. Dok je Hrvatska krenula na put demokracije i neovisnosti demokratskim izjašnjavanjm građana na izboima, dotle je u današnju Ukrajinu demokracija uvedena ulicom i svrgavanjem legitimno izabranog predsjednika nasilnim putem.

Ako bi nam demokracija trebala biti važan, ako ne i najvažniji, kriterij pri ocjenjivanju političkog stanja jedne nacije, onda nikakva usporedba između Hrvatske i Ukrajine nije moguća. Na taj način samo derogiramo način na koji je osvojena hrvatska neovisnost. Dok je Njemačka priznala demokratski izraženu volju hrvatskoga naroda, dotle Amerikanci u Ukrajini svrgavaju legitimnog predstavnika ukrajinskog naroda i uvode demokraciju "odozgor".

Hrvatska je, svakako, članica NATO-a i ima obveze prema tom savezu, srećom i prilično beznačajna članica. Tim više joj je dozvoljeno da pokuša pronaći neku nišu za sebe dok se veliki prepiru. Pri tome jedino treba paziti da ne izgubi razumijevanje vlastite biti i da ne krivotvori svoje podrijetlo zarad tekućih ideoloških prepirki.

Izvor: Večernji list