Onkraj pretjeranoga politiziranja i
natezanja oko odluke predsjednice Grabar-Kitarović da novac koji je
dobila nakon izborne pobjede u cjelosti usmjeri u humanitarne svrhe –
gdje ovo "u cjelosti" znači da želi zaobići oporezivanje
tog novca – taj slučaj pokreće jednu temu kojoj se u hrvatskoj
javnosti ne posvećuje dovoljna pažnja. Radi se, naime, o tome da su
u Hrvatskoj porezna opterećenja užasno visoka i da smo stvorili
sustav koji počinje daviti ne samo društvo – ono je odavno već u
dubokoj komi – već i samoga sebe.
To, pak, da s najvišeg političkog
mjesta stiže ovakva poruka, odnosno, da se predsjednica države
otvoreno odlučila na ovakav korak, i praktički demonstrirala svijst
o ovom problemu, treba pozdraviti bez lažnog moraliziranja. Tim više
što ovdje imamo slamanje apsurdne logike porezne stege u njenom
čistom vidu. Naime, socijalna država opravdava visoke porezne
namete upravo argumentom da tako financiramo sustav koji bi skrbio o
potrebitima. Sada pak predsjednica kaže da ne želi da novac koji je
namijenila potrebitima bude oporezovan, već u cijelosti isplaćen
direktno onima kojima ga je namijenila.
Ovaj potez nije ništa drugo nego
priznanje onoga što već svi znamo – da sustav socijalne države
ne vrši svoju funkciju. Priča je za naivne da će oporezovani novac
stići u prave ruke, onima najlošije stojećima. Inače ne bismo
imali ovakav porezni pakao u Hrvatskoj i, istovremeno, toliko ljudi
na ivici siromaštva, zar ne? Visoki porezi ne znače smanjenje broja
siromašnih i pomaganje lošije stojećima. Dapače, siromaštvo i
visoki porezni nameti često su u izravnoj proporciji.
Oporezovani novac, koji nam država
uzima pod lažnom izlikom društvene solidarnosti, uglavnom služi
tome da bi se hranio sam sustav socijalne države, točnije, njena
birokracija, a što dalje znači – stranački uhljebi. Socijalna
država je samo uglađeno ime za pljačku građana kako bi se hranila
državna birokracija. Socijalna država znači bogaćenje državnog
aparata na račun pljačke i osiromašenja čitavog društva. Sa
socijalnom državom sustav oporezvanja pokazuje svoju pravu apsurdnu
prirodu.
Neko društvo stvara državu kako bi
stvorilo efikasne mehanizme vlastite zaštite. Policija, vojska,
sudstvo su ti potrebni mehanizm zaštite koji stoje u službi
društva, potreba za kojima opravdava stvaranje države i prinudu
oporezivanja, kako bi se ti mhanizmi finanirali. To bi bila tzv.
minimalna država, kakvu priželjkuju liberali. Porezi u takvim
državama su razumni, blagi i podnošljivi, tako da veliki procent
društvenog bogatstva ostaje u rukama građana, a samo taj mali nužni
dio ide državi. Možemo reći da je liberalna država siromašna
država bogatih građana.
Međutim svar se ne zaustavlja na
ovome. Nakon toga se kaže da bi bilo dobro imati i državno
školstvo, državno zdravstvo, državni sustav socijalne sigurnosti,
itd. To su sve mehanizmi koji bi postojali u društvu i bez stvaranja
državnog monopola na ove djelatnosti. To je potez kojim država
pokazuje svoju ambiciju ne samo da bude u službi društva već da
zamijeni već postojeće društvene institucije u obavljanju tih
djelatnosti. To je sustav tzv. socijalne države. U njemu građanima
ostaje sve manje novca, a sve više ide u džep državi, odnosno,
političarima i birokratskoj mašineriji, koja ga troši kako bi
hranila samu sebe. Država, tako, preuzima sve više funkcija
društva, dok ga konačno potpuno ne proguta. Na kraju tog procesa
socijalnog kanibalizma stoji apsurdni sustav kakav imamo u današnjoj
Hrvatskoj.
Sustav socijalne države je izvrsno
osmišljen sustav za pljačku građana s legalnim i moralnim
pokrićem. Moralna ucjena ide ovako: ako ne želite, na primjer,
državni sustav socijalne zaštite, onda ste vi protiv bilo kakve
socijalne skrbi, vi ste bezosjećajni, sebični neoliberal! To,
naravno, nije točno, jer sustavi solidarnosti već postoje u društvu
i bez ikakve navodne "državne skrbi". Samo što su ti
sustavi privatni i anonimni. Političari, međutim, vole vidljivost,
a ne vole anonimne i privatne mreže solidarnosti. To ljudima pruža
privid da je država "socijalno osjetljiva", da "brine
o malom čovjeku", da su političari "humani", itd. To
je, ipak, humanost kupljna tuđim novcem. Da apsurd bude veći,
najčešće baš onih koje političari optužuju za sebičnost i
nehumanost.
Na ovu odluku hrvatske predsjednice
treba gledati kao na izraz sazrele svijesti u hrvatskom društvu o
nužnosti razgradnje ovog birokratskog i licemjernog sustava. Jer,
bez demontaže toga sustava hrvatsko društvo nikad neće prodisati,
a država stavljena u funkciju njenih građana.
Izvor: Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar