U svojoj zadnjoj kolumni pod nazivom
"Trivijalni prigovori i putinovska stvarnost" (Jutarnji
list, 30. 4. 2015.), Ivo Banac se osvnuo na moje pisanje o
promašenosti kod nas vladajuće interpretativne matrice, koja između
današnje Ukrajine i ostvarenja hrvatske samostalnosti prije 25
godina stavlja znak jednakosti, pri čemu je doveo u sumnju i moju
liberalnu revnost, te me, po nekom automatizmu, proglasio
"putinovcem". Prema Bancu, naime, nije iznenađujuće kada
se lijevi i desni neprijatelji liberalizma suprotstavljaju američkoj
politici, ali mu se čini nemogućim da jedan liberal, eto, ima
prigovore na politiku Amerike i Zapada uopće.
Prigovor da liberal ne može
istovremeno biti i kritičar američke politike promašuje već na
čisto formalnoj, logičkoj i metodološkoj ravni. Poistovjećivanje
liberalizma i Amerike predstavlja jedno sasvim pojednostavljeno i
redukcionističko shvaćanje liberalizma. U metodologiji znanosti se
takvo poistovjećivanje ideje s empirijskim egzemlarom naziva
"naturalističkom pogreškom". Takvo miješanje nivoa
realnosti moguće je u religijskim konceptima – recimo, Krist može
istovremeno biti i Bog i čovjek – i tu takav stav ima svoje
legitimno mjesto, ali se u racionalnim raspravama o politici takav
naturalistički redukcionizam ideja izbjegava, a često se smatra
izvorom političkoga mesijanizma, pa i totalitarizma.
Što se tiče sadržinske strane
prigovora da se ne može od liberala očekivati da napada američku
politiku, tu stvari također ne stoje dobro za mog kritičara. Naime,
uvid da su Amerika, pa i Zapad u cjelosti, odavno napustili svoje
liberalne temelje i krenuli putem ka socijalizmu, predstavlja
stožerni uvid liberalne misli XX stoljeća. Najznačajniji politički
mislilac liberalizma u XX stoljeću, Friedrich A. von Hayek, razvio
je taj uvid u svojoj poznatoj knjizi "Put u ropstvo" (hrv.
prijevod: "KruZak", 2000.), u kojoj je objasnio ovu
negativnu evoluciju Zapada od izvora u klasičnom liberalizmu ka
socijalističkim politikama kakve imamo danas. Upravo kritika još
uvijek dominantnog socijaldemokratskog koncepta države blagostanja
na Zapadu, kao neprevladanog atavizma socijalističkog XX stoljeća,
predstavlja mainstream liberalne misli danas.
Holističko predstavljanje Zapada kao
nekakve monolitne liberalne cjeline ne samo da ne odgovara realnosti
na Zapadu, već, kako vidimo, nema uporište ni u samoj liberalnoj
teoriji. Takvu pogrešnu holističku sliku o Zapadu kao oličenju
liberalnog kapitalizma, dapače, najupornije zagovaraju upravo
ljevičarski kritičari "neoliberalnog kapitalizma", koji
tvrde upravo isto ono što tvrdi i Ivo Banac – da je osnovno
obilježje našega svijeta, a nadasve Zapada, liberalni kapitalizam,
a ne država blagostanja i globalizirana socijaldemokracija. Ovo
poklapanje Bančevog viđenja svijeta s ljevičarskom dijagnostikom,
omogućeno je očito vrlo proizvoljnim i rastegljivim shvaćanjem
liberalizma, toliko rastegljivim da u taj pojam "liberalizma"
možemo uključiti i Obamu i američku vanjsku politiku. Možda bismo
u liberale trebali ubrojiti i Obaminu savjetnicu Anitu Dunn (ne znam
je li Židovka, no Banac će to već znati), koja Mao Ce Tunga
otvoreno naziva besmrtnim izvorom inspiracije? Takvo izjednačavanje
moguće je, naravno, samo žrtvovanjem samog pojma liberalizma.
Bančev tako reducirani "liberalizam"
bi možda bio shvatljiv i razumljiv da živimo u 80-tim godinama XX
stoljeća, ali danas, pogotovo nakon pada Berlinskog zida i nestanka
komunizma, takvom redukcionizmu doista nema mjesta. Biti antikomunist
još uvijek ne znači biti i liberal. Antikomunist može biti i
nacionalist, i socijaldemokrat, jednako kao i liberal. Dapače,
nacionalisti i socijaldemokrati su realno bili puno efikasniji
neprijatelji komunizma od liberala, a na kraju su upravo oni i
najviše doprinijeli padu komunizma. Stoga nema mjesta ni Bančevom
čuđenju nad mojom tvrdnjom da 1989. nije označila početak epohe
liberalnoga kapitalizma, već epohe borbe globalizirane
socijaldemokracije i nacionalizma, nakon što su odnijeli pobjedu nad
komunizmom. Osim ako nemamo to staro, negativno i rastegljivo
shvaćanje liberalizma, pod koje bismo pod tako shvaćeni liberalizam
mogli podvesti sve koji nisu komunisti, pa i nacionaliste i
socijaldemokrate. Uz uvijet da imaju etiketu "made in USA",
naravno.
Glavni Bančev prigovor mojoj poziciji
tiče se, naravno, mog stava prema sukobu u Ukrajini. Tema mog teksta
nije ni Ukrajina, ni Rusija, niti pak američka politika, već
Hrvatska. Mene ponajprije zanima što mi radimo kada danas
uspoređujemo Ukrajinu s hrvatskim osamostaljenjem prije 25 godina?
Zanima me kako mi tumačimo i razumijevamo sami sebe kada danas
projektiramo na Ukrajinu situaciju u Hrvatskoj od prije 25 godina? Da
tema mog inkriminiranog teksta ima tu refleksivnu crtu primjećuje i
sam Banac, jer relativizira inkriminaciju da sam "putinovac"
primjedbom da sam, "u najmanju ruku, antiantiputinovac". Ja
mislim da je usporedba Hrvatske i Ukrajine potpuno pogrešna, pa i
štetna. Prije svega, zbog toga što je hrvatska neovisnost imala
demokratski legitimitet, dok je kriza u Ukrajini započela kao
klasični coup d'etat, nasilno svrgavanje demokratski izabranoga
predsjednika. Na ovo ne možemo odmahnuti rukom, ako je demokracija
za nas ključna vrijednost.
Demokraciji ne možemo suprotstavljati
"Zapad" ili "europske vrijednosti", niti loviti u
mutnom "vrednota", kako bismo dali legitimitet jednom
nasilnom i antidemokratskom prevratu. (Hoćemo li ikad dobiti
rezultate zvanične istrage o tom činu?) Da je, recimo, Milošević,
pozivajući se na prosvjede Srba u Hrvatskoj, svrgnuo Franju Tuđmana
1990. ili 1991., kao što je to, uostalom, i pokušano, da li bismo
to nazvali "demokratskom revolucijom" ili državnim udarom?
Da li bismo to nazvali pravednom borbom za jedinstvenu Jugoslaviju i
zajednički europski put jugoslavenskih naroda i narodnosti, ili
kako? Da li bismo pristalice Tuđmana, koji ne bi prihvatili nasilno
gaženje njihove izborne volje, kao što i nisu prihvatili, nazivali
mračnim nacionalistima, fašistima i separatistima? Pardon, takvih
povika je i bilo; dapače, bila je to okosnica miloševićevske
propagande.
Još jedna stvar koju mi prigovara
Banac tiče se moje pohvale nacionalizmu, kojemu u obol pripisujem
pobjedu nad komunizmom u Europi, i moje kritike wilsonovskog
idealizma i stvaranja vještačkih nacija i država na europskom tlu,
poput Jugoslavije. Banac opravdava takvu politiku Zapada, a izgleda i
stvaranje Jugoslavije, argumentom koji bismo mogli nazvati doista
trivijalnim, naime, da bismo bez stvaranja Jugoslavije ostali bez
Dalmacije. Mogli bismo reći i da bismo bez stvaranja komunističke
Jugoslavije ostali bez Baranje i Istre, pa se pred tim argumentom
treba, valjda, suspregnuti od bilo kakve kritike komunističke
Jugoslavije? Doista neobično rezoniranje za nekoga tko je tako
sjajno znao pisati o problemu nacionalnog pitanja u Jugoslaviji i, uz
to, deklariranoga antikomunista. No, to je opet svojevrsni obol
holističkom pristupu stvarima koji Banac, čini se, prakticira kao
rukovodno načelo u svojim analizama.
U svakom slučaju, zgodimična
revidiranja vlastite povijesti, kako bismo udovoljili ljubavi prema
"Americi" ili pak dokazivali svoju liberalnu revnost,
nikako ne mogu biti od koristi historiografskoj istinoljubivosti,
niti pak izrazom odanosti demokratskim vrijednostima ili liberalizmu.
To može biti u službi samo aktualne američke ratne propagande,
koja je odlučila odmjeriti snage s Rusijom. No, neka se to, onda,
tako i zove, namjesto da se takva propaganda krije iza liberalnih i
patriotskih krivotvorina. S tim poduzećem oko sukoba u Ukrajini, ni
Hrvatska, a ni hrvatski liberali, ne trebaju imati ništa.
Izvor: Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar