Svjedočimo histeričnoj kampanji “lova na vještice”, gdje se Trumpove pristalice ili tek one koji izražavaju sumnju u rezultate američkih izbora, proziva “neprijateljima demokracije”, čije mišljenje treba biti ušutkano.
Otkako je šarolika masa Trumpovih pristalica upala na Kapitol izloženi smo pravom medijskom granatiranju kako je po srijedi bio notorni pokušaj “državnog udara” i napad na “našu demokraciju i njene institucije”. Joe Biden je tim povodom prosvjednike nazvao “ruljom” i “domaćim teroristima”. To nam govori nešto o odnosu nastupajuće administracije prema običaju da se mandat započne u duhu “ujedinjenja” i “nacionalnog pomirenja”.
Usporedbe radi, možda bi ovdje bilo zgodno podsjetiti se sličnih događaja na istom tom mjestu od prije dvije godine, kada su demokratski prosvjednici preplavili hodnike na Kapitolu tijekom procesa imenovanja Bretta Kavanaugha za sudca Vrhovnog suda, vršeći pritisak na zastupnike, koje su presretali na hodnicima i sačekivali po liftovima. Mediji su tada jednoglasno i u transu o tim događajima izvještavali kao o najčistijem izrazu demokracije i volje naroda.
Čudni su ti dvojni vrijednosni standardi, kada se slično ponašanje ljudi jednom prilikom proglašava eklatantnim primjerom građanske samosvijesti, dok se drugim povodom neki drugi ljudi nazivaju “ološem” i “ruljom”. To je plemenski način razmišljanja u kojem je dobro kada naše pleme očita bukvicu vašem plemenu, a loše kada vaše pleme to isto uradi nama. Cinizam je ljude koji prosvjeduju zbog očitih nepravilnosti u izbornom procesu i zahtijevaju poštene izbore nazivati “direktnom prijetnjom demokraciji”.
Među ljudima koji su 6. siječnja upali u zgradu Kongresa bila je i Ashli Babbitt, tridesetpetogodišnjakinja iz Kalifornije, veteranka američke vojske. Ona je iz neposredne blizine upucana u vrat, da bi ubrzo nakon toga preminula u bolnici. Navodno je na nju pucao pripadnik osiguranja potpredsjednika Pencea. Ashli Babbitt nije bila naoružana niti nasilna osoba. Nije bila ni narkomanski ovisnik, već žena koja je čitav svoj život časno služila svojoj zemlji i vjerovala kako je njena građanska dužnost izraziti svoj prosvjed kada misli da stvari u državi ne idu kako treba.
Pa opet, nećete puno čuti o njoj u medijima. Ona neće biti smatrana žrtvom policijskog nasilja, niti ćete vidjeti prosvjede koji zahtijevaju ukidanje policije. Njena žrtva neće biti smatrana simbolom građanskog otpora, niti će na njenoj sahrani biti prisutne sve moguće televizijske postaje. Ona neće dobiti orden. Naprotiv, ako je suditi prema zahvali koju je potpredsjednik Pence uputio svom osiguranju, orden bi mogao dobiti čovjek koji ju je ubio, a u medijima ćete čitati kako je bila “žrtva teorija zavjere” i “opsjednuta Trumpom”.
Svjedočimo histeričnoj kampanji “lova na vještice”, gdje se Trumpove pristalice ili tek one koji izražavaju sumnju u rezultate američkih izbora, proziva “neprijateljima demokracije”, čije mišljenje treba biti ušutkano. Na društvenim mrežama možete vidjeti pravu vrisku osjetljivih ljubičica koje traže da se takvima blokiraju računi i otjera ih se da misle unutar svoja četiri zida. To je čuvena ljevičarska tolerancija na djelu, koja propovjeda kako se ne može tolerirati mišljenje različito od njihovog.
Da ironija bude veća, to su iste one ljubičice koje su četiri godine Trumpova mandata histerično vriskale i bile uvjerene u “rusku urotu” koja je Trumpu omogućila pobjedu na izborima. Isti oni ljudi koji su gutali ko ala najgore publicističko smeće o “zlom narančastom čovjeku” i pozivali na istragu i opoziv američkog predsjednika. Ta ekipa sada “drži bukvicu” ljudima koji žele da se provede istraga o regularnosti predsjedničkih izbora. Sada su takvi zahtjevi nelegitimni i predstavljaju ugrožavanje demokracije.
Živimo u vremenu u kojem očito postoje dvije vrste ljudi - oni koji su privilegirani i čije mišljenje mora biti uvaženo, makar bilo i potpuno budalasto, i oni drugi, čije mišljenje je nepoželjno i koji predstavljaju “ološ”, nepoželjan u pristojnom društvu. Ovi prvi prihvaćaju vrijednosti vladajuće klase i ne žele da ih se ni na koji način uznemirava u njihovoj samodopadnosti, dok su oni “dolje” samo smetnja, prema kojima se ponašaju s arogancijom stranih zavojevača prema okupiranom stanovništvu.
To je retorika iz rubrike “jedite kolače”, koja čitav svijet dijeli na “nas” i “njih”. To je retorika po kojoj postojimo mi, koji smo privilegirani, i postoje oni drugi, koji izgledaju isto, smrde isto i ponašaju se isto. A to neće završiti dobro.
Nema komentara:
Objavi komentar