Kada je predsjednik ruske Privremene vlade, Aleksandar Kerenski, nakon niza neuspjelih pokušaja sastavljanja kakve-takve vlasti, krajem ljeta 1917. sav očajan zavapio "Tko će formirati Vladu!?", ustao je vođa skupine s minornim brojem zastupničkih mjesta u Dumi, Vladimir Iljič Lenjin, i uzviknuo: "Mi, boljševici! Mi ćemo formirati Vladu!" Na to su svi prasnuli u smijeh, a ostalo je povijest. Sama volja za vlašću, dakle, često zna biti presudnija od izborne volje, kao što i ne-volja za vlašću, makar i hinjena, često zna biti uvertira za instaliranje najgore vlasti.
Hrvatske postizborne peripetije oko formiranja nove vlade svakako su daleko blaže od onih koje su potresale revolucionarnu Rusiju nakon svrgavanja carizma. Iako nas u to s raznih strana uvjeravaju, još uvijek ne možemo sa sigurnošću utvrditi da vani bjesni Treći svjetski rat. Nema ni građanskog rata i pobune seljaka i radnika; dapače, moglo bi se reći da Hrvati prilično relaksirano, čak s izvjesnim olakšanjem, reagiraju na okolnost da Hrvatska još uvijek nema Vladu, a ka'će ne znamo. Također, umjesto urotničke skupine revolucionara, koji se po svaku cijenu žele dočepati vlasti, čini se da kod nas imamo gotovo obrnutu situaciju – presudna za formiranje Vlade je skupina reformatora koja ne želi ideju reformi žrtvovati pukoj volji za vlašću.
Situacija je, dakle, pomalo operetska. Eventualne sličnosti hrvatske postizborne drame s nekakvom revolucionarnom situacijom prije su strukturne i negativne, nego sadržinske i direktne, ali to ne znači da bismo ih trebali potcijeniti. Unatoč tome što su tradicionalne političke elite osvojile najveći broj mandata, sama činjenica da ne mogu formirati Vladu bez novog, trećeg jakog igrača na hrvatskoj političkoj sceni, delegitimirala je njihov politički značaj. U opasnosti smo da s prljavom vodom korumpiranih starih elita odbacimo i zdravo dijete konsolidirane demokracije, koja u velikoj mjeri upravo ovisi o stabilnosti tradicionalnih političkih elita i pripadnog bipolarizma. Pojava "trećeg igrača" može biti poticaj reformiranju tradicionalnih elita i davanju bipolarnom političkom sustavu novog zamaha, ali stvar može otići i u smjeru odbacivanja bipolarnosti, a time i stabilnog demokratskog poretka. Delegitimiranje tradicionalnih političkih elita, stoga, stoji pred izazovom legitimiranja nekog oblika autoritarizma.
Svrha izbora u biti je konsolidiranje demokracije, uspostavljanje institucionalne kontrole nad promjenjivom ćudi masa. Drugim riječima, izbori služe tome da bi se formirala vlast. Rezultat izbora u Hrvatskoj je, međutim, ispao takav da blokira mogućnost takve konsolidacije. I ne samo to. Pored toga što je ta normalna funkcija izbora dovedena u pitanje, nekako se kao normalno nametnulo da se izvor legitimacije vlasti sada traži u nekim drugim, sadržinskim motivima, a ne u pukoj izbornoj volji. Taj sadržinski motiv sažet je mističnoj riječi "reforme". Kolikogod se svi mi slagali s time da su Hrvatskoj potrebne reforme, bilo bi opasno ne primjetiti ovu promjenu u legitimacijskom sadržaju ovog zahtjeva – volja za reformama iznad je izborne volje. Čak i ako na tu reformsku retoriku ne gledamo kao na puki cinizam volje za vlašću, čak iako je on prije ne-volja za vlašću, on dodatno blokira i delegitimira normalnu funkciju demokratskih izbora i politički sustav stavlja pred ambiciozan, posve revolucionaran zahtjev.
Tako smo na čudan način došli u situaciju koju opisuje marksistička kritika "puko formalne" buržoaske demokracije. Istinska demokracija, naime, ne ovisi toliko o poštovanju demokratskih pravila igre i izborne volje, koliko o reformskom legitimitetu te volje. To je već onaj revolucionarni politički ambijent u kojem Lenjin sa svojim uzvikom "mi, boljševici!", prestaje biti smiješan. Na ovaj lenjinistički izazov demokratskom poretku može se postaviti i lenjinističko pitanje – "šta da se radi?" Odgovor se čini bjelodan. Ono što je nama potrebno je reformiranje tradicionalnih političkih elita unutar bipartijnog sustava, a ne revolucioniranje cjelokupnog demokratskog sustava. Reforme o kojima se toliko priča moraju biti provedene u stabilnom demokratskom, a ne u revolucionarnom ambijentu. Samo tada će one biti trajne i temeljite. Ako je rezultat izbora takav da se ne može formirati normalna vlada, ne treba pred njega stavljati još ambicioznije zadatke, već treba ponoviti izbore. To je manja šteta od delegitimiranja demokracije zbog toga što ne može odmah odgovoriti našim reformskim ambicijama.
Večernji list
Hrvatske postizborne peripetije oko formiranja nove vlade svakako su daleko blaže od onih koje su potresale revolucionarnu Rusiju nakon svrgavanja carizma. Iako nas u to s raznih strana uvjeravaju, još uvijek ne možemo sa sigurnošću utvrditi da vani bjesni Treći svjetski rat. Nema ni građanskog rata i pobune seljaka i radnika; dapače, moglo bi se reći da Hrvati prilično relaksirano, čak s izvjesnim olakšanjem, reagiraju na okolnost da Hrvatska još uvijek nema Vladu, a ka'će ne znamo. Također, umjesto urotničke skupine revolucionara, koji se po svaku cijenu žele dočepati vlasti, čini se da kod nas imamo gotovo obrnutu situaciju – presudna za formiranje Vlade je skupina reformatora koja ne želi ideju reformi žrtvovati pukoj volji za vlašću.
Situacija je, dakle, pomalo operetska. Eventualne sličnosti hrvatske postizborne drame s nekakvom revolucionarnom situacijom prije su strukturne i negativne, nego sadržinske i direktne, ali to ne znači da bismo ih trebali potcijeniti. Unatoč tome što su tradicionalne političke elite osvojile najveći broj mandata, sama činjenica da ne mogu formirati Vladu bez novog, trećeg jakog igrača na hrvatskoj političkoj sceni, delegitimirala je njihov politički značaj. U opasnosti smo da s prljavom vodom korumpiranih starih elita odbacimo i zdravo dijete konsolidirane demokracije, koja u velikoj mjeri upravo ovisi o stabilnosti tradicionalnih političkih elita i pripadnog bipolarizma. Pojava "trećeg igrača" može biti poticaj reformiranju tradicionalnih elita i davanju bipolarnom političkom sustavu novog zamaha, ali stvar može otići i u smjeru odbacivanja bipolarnosti, a time i stabilnog demokratskog poretka. Delegitimiranje tradicionalnih političkih elita, stoga, stoji pred izazovom legitimiranja nekog oblika autoritarizma.
Svrha izbora u biti je konsolidiranje demokracije, uspostavljanje institucionalne kontrole nad promjenjivom ćudi masa. Drugim riječima, izbori služe tome da bi se formirala vlast. Rezultat izbora u Hrvatskoj je, međutim, ispao takav da blokira mogućnost takve konsolidacije. I ne samo to. Pored toga što je ta normalna funkcija izbora dovedena u pitanje, nekako se kao normalno nametnulo da se izvor legitimacije vlasti sada traži u nekim drugim, sadržinskim motivima, a ne u pukoj izbornoj volji. Taj sadržinski motiv sažet je mističnoj riječi "reforme". Kolikogod se svi mi slagali s time da su Hrvatskoj potrebne reforme, bilo bi opasno ne primjetiti ovu promjenu u legitimacijskom sadržaju ovog zahtjeva – volja za reformama iznad je izborne volje. Čak i ako na tu reformsku retoriku ne gledamo kao na puki cinizam volje za vlašću, čak iako je on prije ne-volja za vlašću, on dodatno blokira i delegitimira normalnu funkciju demokratskih izbora i politički sustav stavlja pred ambiciozan, posve revolucionaran zahtjev.
Tako smo na čudan način došli u situaciju koju opisuje marksistička kritika "puko formalne" buržoaske demokracije. Istinska demokracija, naime, ne ovisi toliko o poštovanju demokratskih pravila igre i izborne volje, koliko o reformskom legitimitetu te volje. To je već onaj revolucionarni politički ambijent u kojem Lenjin sa svojim uzvikom "mi, boljševici!", prestaje biti smiješan. Na ovaj lenjinistički izazov demokratskom poretku može se postaviti i lenjinističko pitanje – "šta da se radi?" Odgovor se čini bjelodan. Ono što je nama potrebno je reformiranje tradicionalnih političkih elita unutar bipartijnog sustava, a ne revolucioniranje cjelokupnog demokratskog sustava. Reforme o kojima se toliko priča moraju biti provedene u stabilnom demokratskom, a ne u revolucionarnom ambijentu. Samo tada će one biti trajne i temeljite. Ako je rezultat izbora takav da se ne može formirati normalna vlada, ne treba pred njega stavljati još ambicioznije zadatke, već treba ponoviti izbore. To je manja šteta od delegitimiranja demokracije zbog toga što ne može odmah odgovoriti našim reformskim ambicijama.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar