Možda je vrijeme da zastanemo i razmislimo? Prošlotjedni masakr u Parizu, koji je u svom ubilačkom pohodu počinila grupa džihadista povezanih s Isilom, međutim, kao da zapovijeda hitnu akciju. Francuska je objavila da je u ratu i pridružila se Rusiji u bombardiranju položaja ove terorističke organizacije u Siriji i Iraku. Zavedeno je vanredno stanje, stanovništvo europskih gradova je u panici, ukida se šengenski režim, pojačana je kontrola migranata na ruti koja ide preko Balkana. A opet, osjećaj nemoći je taj koji dominira. Jer, kako uopće zaustaviti nekoga tko je krenuo sijati smrt riješen pritom i sam poginuti?
Taj osjećaj nemoći, čini se, obilježava i našu odlučnost da po svaku cijenu poduzmemo nešto, da pred očajem i iskustvom užasa pobjegnemo u pretjeranu, isto tako besmislenu aktivnost. Pridružiti se Putinu, poravnati pustinju novim tonama bombi, istjerati džihadiste ispod kamena pod koji su se sakrili. To se čini primjerenim zadovoljenjem pravde. Znamo, uzalud. Ograditi se žicom, slaviti Orbanovu mudrost, postrožiti imigrantske zakone, dovesti radikalnu desnicu na vlast. Jesmo li doista ozbiljni u tome? Pojačati nadzor na ulicama i javnim mjestima, pretesati kuće u potrazi za potencijalnim teroristima, dati veće ovlasti policiji. Hoće li to otkloniti totalitarnu opasnost kojoj je izložen naš svijet?
Strah i panika se šire Europom, mogu se gotovo nožem rezati. Ni pred tim, čini se, nema obrane. Mislioci se pretvaraju u komesare, izdavali bi naredbe, imaju planove, hvale sva sredstva koja vode ka željenom cilju. Čak se i intelektualni papa suvremene ljevice, inače veliki kritičar zapadnog svijeta i zagovornik otvorene imigracije, Slavoj Žižek, obnoć premetnuo u desničara koji stoji na bedemu Europe, predlažući strožu kontrolu granice, zaustavljanje izbjegličkog vala u Turskoj i raspodjelu imigranata po zadanim kvotama. Da nije malo kasno za takve metamorfoze? Nije li ta hitnja samo kontinuacija nepromišljenosti jednog komesara mišljenja? Možda je prije u pravu konzervativni mislilac, Peter Hitchens, kada tvrdi da je promišljanje primjereniji odgovor na teror od poduzimanja bilo kakve akcije?
Naime, možda nas je nesmotrenost i dovela dovde? Nije li naša benevolentna podrška rušenju Saddama nakon 11. rujna bila jedan od glavnih katalizatora stvaranja Isila? Nije li rušenje Gaddafija, umjesto uspostave demokracije u Libiji dovelo do nemilosrdne borbe sukobljenih plemena i pokretanja migrantskog vala sa sjevera Afrike? Treba li spominjati Arapsko proljeće ili Ukrajinu? Treba li još koji put ponoviti slučaj Sirije? Uvijek od zla ka goremu. I to nije prijekor našoj pokvarenosti i makijavelizmu, već našoj benevolenciji i nemisaonosti. Zašto mislimo da će koordinirana akcija velikih sila protiv Isila, sada pojačana osvetničkim napadima, uroditi nečim boljim? Da li smo sigurni da bi, kako se može sve češće čuti, uklanjanje kraljevske obitelji Saud i njihovog vahabističkog režima donijelo nešto dobro u Saudijskoj Arabiji, a naš svijet učinilo boljim i sigurnijim mjestom za život?
Možda smo ipak trebali biti pažljiviji kada smo naše smeće odlagali u tuđe dvorište, umjesto da apeliramo na hitnost kada nam se ono vraća s tog bunjišta s još žešćim navikama. Oni su među nama, neprepoznatljivi, dijele naš način života i naše navike. Možda je nešto više od koincidencije to što je Isilov dželat Jihadi John bio mlada zvijezda hip hopa prije nego što se otisnuo za Siriju, ili što je "mastermind" pariškog pokolja vodio život lokalnog "džankija" s ćoška, potpuno utonuo u stereotip lijevoliberalne kulture: zgađen korumpiranim elitama, partijaner, mozga ispranog opijatima, ljubitelj hip hopa... Kao što se i džihadist iz Sarajeva, Enes Omeragić, pored rekreativnog bavljenja terorizmom, povezuje također i s dilanjem narkotika. Za nijednog od njih ne može se, pak, reći da je bio pretjerano religiozan.
Jedino što, možda, u toj situaciji možemo učiniti jest da ponovno promislimo o postavima nihilističke kulture koju smo i sami prihvatili i pokušamo dovesti u pitanje njenu navodnu liberalnost. Opasnosti od terorizma nećemo izbjeći jureći džihadiste po Siriji i Iraku. Ono što možemo jest da se opsjetimo značaja vladavine prava, demokratskih institucija i slobode za naš način života, i da ih ne trampimo olako za nedokučivi i lažni osjećaj sigurnosti. Važno je da nas ne zamjenjuju. Inače ćemo samo postati više naliki bijedi naših totalitarnih neprijatelja. To je jedino što još možemo učiniti za jedan svijet na izdisaju.
Večernji list
Taj osjećaj nemoći, čini se, obilježava i našu odlučnost da po svaku cijenu poduzmemo nešto, da pred očajem i iskustvom užasa pobjegnemo u pretjeranu, isto tako besmislenu aktivnost. Pridružiti se Putinu, poravnati pustinju novim tonama bombi, istjerati džihadiste ispod kamena pod koji su se sakrili. To se čini primjerenim zadovoljenjem pravde. Znamo, uzalud. Ograditi se žicom, slaviti Orbanovu mudrost, postrožiti imigrantske zakone, dovesti radikalnu desnicu na vlast. Jesmo li doista ozbiljni u tome? Pojačati nadzor na ulicama i javnim mjestima, pretesati kuće u potrazi za potencijalnim teroristima, dati veće ovlasti policiji. Hoće li to otkloniti totalitarnu opasnost kojoj je izložen naš svijet?
Strah i panika se šire Europom, mogu se gotovo nožem rezati. Ni pred tim, čini se, nema obrane. Mislioci se pretvaraju u komesare, izdavali bi naredbe, imaju planove, hvale sva sredstva koja vode ka željenom cilju. Čak se i intelektualni papa suvremene ljevice, inače veliki kritičar zapadnog svijeta i zagovornik otvorene imigracije, Slavoj Žižek, obnoć premetnuo u desničara koji stoji na bedemu Europe, predlažući strožu kontrolu granice, zaustavljanje izbjegličkog vala u Turskoj i raspodjelu imigranata po zadanim kvotama. Da nije malo kasno za takve metamorfoze? Nije li ta hitnja samo kontinuacija nepromišljenosti jednog komesara mišljenja? Možda je prije u pravu konzervativni mislilac, Peter Hitchens, kada tvrdi da je promišljanje primjereniji odgovor na teror od poduzimanja bilo kakve akcije?
Naime, možda nas je nesmotrenost i dovela dovde? Nije li naša benevolentna podrška rušenju Saddama nakon 11. rujna bila jedan od glavnih katalizatora stvaranja Isila? Nije li rušenje Gaddafija, umjesto uspostave demokracije u Libiji dovelo do nemilosrdne borbe sukobljenih plemena i pokretanja migrantskog vala sa sjevera Afrike? Treba li spominjati Arapsko proljeće ili Ukrajinu? Treba li još koji put ponoviti slučaj Sirije? Uvijek od zla ka goremu. I to nije prijekor našoj pokvarenosti i makijavelizmu, već našoj benevolenciji i nemisaonosti. Zašto mislimo da će koordinirana akcija velikih sila protiv Isila, sada pojačana osvetničkim napadima, uroditi nečim boljim? Da li smo sigurni da bi, kako se može sve češće čuti, uklanjanje kraljevske obitelji Saud i njihovog vahabističkog režima donijelo nešto dobro u Saudijskoj Arabiji, a naš svijet učinilo boljim i sigurnijim mjestom za život?
Možda smo ipak trebali biti pažljiviji kada smo naše smeće odlagali u tuđe dvorište, umjesto da apeliramo na hitnost kada nam se ono vraća s tog bunjišta s još žešćim navikama. Oni su među nama, neprepoznatljivi, dijele naš način života i naše navike. Možda je nešto više od koincidencije to što je Isilov dželat Jihadi John bio mlada zvijezda hip hopa prije nego što se otisnuo za Siriju, ili što je "mastermind" pariškog pokolja vodio život lokalnog "džankija" s ćoška, potpuno utonuo u stereotip lijevoliberalne kulture: zgađen korumpiranim elitama, partijaner, mozga ispranog opijatima, ljubitelj hip hopa... Kao što se i džihadist iz Sarajeva, Enes Omeragić, pored rekreativnog bavljenja terorizmom, povezuje također i s dilanjem narkotika. Za nijednog od njih ne može se, pak, reći da je bio pretjerano religiozan.
Jedino što, možda, u toj situaciji možemo učiniti jest da ponovno promislimo o postavima nihilističke kulture koju smo i sami prihvatili i pokušamo dovesti u pitanje njenu navodnu liberalnost. Opasnosti od terorizma nećemo izbjeći jureći džihadiste po Siriji i Iraku. Ono što možemo jest da se opsjetimo značaja vladavine prava, demokratskih institucija i slobode za naš način života, i da ih ne trampimo olako za nedokučivi i lažni osjećaj sigurnosti. Važno je da nas ne zamjenjuju. Inače ćemo samo postati više naliki bijedi naših totalitarnih neprijatelja. To je jedino što još možemo učiniti za jedan svijet na izdisaju.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar