Migrantski kolaps u Sloveniji, koji prijeti da se pretvori u kaos i anarhiju, zorna je slika onoga što bi se dogodilo u Hrvatskoj da smo slijedili naputke Predsjednice i lidera oporbe o zatvaranju zelene granice, slanju vojske na granicu sa Srbijom i poštivanju Dublina. Danas se svi naši ljubitelji žice moraju ujesti za jezik i priznati da bi žica na srpsko-hrvatskoj granici značila pretvoriti Hrvatsku u migrantski kamp, onako kako se to upravo događa Slovencima. Koliko je superiorna tim prijedlozima bila strategija Vlade RH o pravljenju koridora, tj. organiziranom prihvatu migranata i njihovom slanju dalje prema Njemačkoj i zemljama destinacijama, pokazuje i panika u Srbiji, gdje intenzivno razmišljaju o skretanju rute prema Rumunjskoj, kao i objede i pritužbe slovenskih zvaničnika europskim institucijama na račun Hrvatske. Da smo prihvatili strategiju slanja vojske na granicu, urednog registriranja migranata i poštivanja Dublina, danas bismo u Hrvatskoj imali preko 200 000 migranata, koliko ih je, prema podacima MUP-a, dosad ušlo u zemlju.
Ideja da se ne gradi zid prema Srbiji, već da se pravi koridor, kako bismo izbjegli scenarij pretvaranja Hrvatske u Camp Croatia, djeluje kontraintuitivno, ali je sasvim razložna, a kako vidimo i savršeno učinkovita. Naime, kao što vidimo iz slovenskog primjera, pokušaj sprječavanja ulaska migranata je nedjelotvoran kada ste suočeni s ovolikom masom ljudi, i u zemlji automatski stvara "usko grlo", koje tu državu pretvara u kamp. Na takav način samo slabite udar tog vala, čime pomažete sljedećoj zemlji u nizu da može efikasnije regulirati granicu i protok migranata. Žica i vojska bi možda imale smisla kada bi migrantski val bio jačine od nekoliko stotina ljudi po danu, ali pri snazi od nekoliko tisuća ljudi, takva strategija predstavlja recept za kaos i anarhiju. Mađarska je to mogla uraditi, jer je postojala alternativna ruta preko Hrvatske i Slovenije, kao i pregledne granice, ali mi to ne možemo, kao ni Slovenci, zbog konfiguracije terena na našoj granici, koja ju čini lako propusnom. Zbog toga se moramo oslanjati na inteligenciju a ne na silu.
Postoje dva načina na koji se migrantski problem može rješavati. Prvi je da zemlje kroz koje ide koridor ka Njemačkoj i zapadnoj Europi pokušaju na terenu zaustaviti val i na taj način štititi granice Schengena. To je ono što radi Slovenija. Efekt takvog pristupa je goreopisani, a to je pretvaranje dotične zemlje u migrantski kamp. Drugi pristup je ono što radimo mi, a to je pravljenje koridora ka Njemačkoj. Efekt takvog pristupa je da se time radi pritisak na Njemačku kako bi što hitnije tražila rješenje problema na njegovom izvorištu. Problem oko migrantske krize će se tim prije rješavati koliko bude jači taj pritisak, jer Njemačka ima instrumente kojima može tu krizu riješiti, ili bar ublažiti. Ni mi, ni Slovenci, pak, takve instrumente nemamo. Jedino možemo naše države pretvoriti u kamp za tisuće nezadovoljnika, što je recept za anarhiju. Učinak našeg pristupa je puno bolji, i već je dao rezultata, kada je prošlog tjedna kancelarka Merkel otputovala u Ankaru kako bi s turskim premijerom Erdoganom pokušala zaustaviti migrantski val ka Europi.
Zašto ova jednostavna spoznaja nije još doprla do hrvatske javnosti može se objasniti ne samo time što u Hrvatskoj ne postoji konsenzus političke elite oko rješavanja migrantskog problema, kakav postoji, recimo, u Srbiji i Sloveniji, već i pritiscima koji iz EU stižu na račun Hrvatske. Jasno je zašto su Nijemci ljuti na nas. Popularnost gvozdene kancelarke počela se naglo osipati masovnim priljevom migranata. Također, očito je da Hrvatska, pored Grčke, jedina vodi disonantnu politiku na "balkanskoj ruti". Nije slučajno da su to i jedine članice EU koje nisu pod direktnom kontrolom Njemačke, već svoje saveznike imaju s one strane Kanala i Atlantika. Stoga nije potpuno neosnovana pretpostavka da se migrantska kriza od strane Njemačke i naših susjeda koristi kako bi se srušila probritanska vlada Zorana Milanovića. To objašnjava i zašto je EU stala na stranu Srbije u tzv. trgovinskom ratu prošlog mjeseca, kao i izvjesnost da će u sadašnjoj situaciji stati na stranu Slovenije. Bez Milanovića, koji pravi koridor i opstruira ideju stvaranja zimskog migrantskog kampa na Balkanu, sve bi bilo lakše. Mi bismo prihvatili zahtjev iz Bruxellesa da "zadržimo malo" migrante i olakšali Njemačkoj odbijanje plotuna koje Tsipras ispaljuje iz Grčke. To je scenarij koji moramo izbjeći.
Večernji list
Ideja da se ne gradi zid prema Srbiji, već da se pravi koridor, kako bismo izbjegli scenarij pretvaranja Hrvatske u Camp Croatia, djeluje kontraintuitivno, ali je sasvim razložna, a kako vidimo i savršeno učinkovita. Naime, kao što vidimo iz slovenskog primjera, pokušaj sprječavanja ulaska migranata je nedjelotvoran kada ste suočeni s ovolikom masom ljudi, i u zemlji automatski stvara "usko grlo", koje tu državu pretvara u kamp. Na takav način samo slabite udar tog vala, čime pomažete sljedećoj zemlji u nizu da može efikasnije regulirati granicu i protok migranata. Žica i vojska bi možda imale smisla kada bi migrantski val bio jačine od nekoliko stotina ljudi po danu, ali pri snazi od nekoliko tisuća ljudi, takva strategija predstavlja recept za kaos i anarhiju. Mađarska je to mogla uraditi, jer je postojala alternativna ruta preko Hrvatske i Slovenije, kao i pregledne granice, ali mi to ne možemo, kao ni Slovenci, zbog konfiguracije terena na našoj granici, koja ju čini lako propusnom. Zbog toga se moramo oslanjati na inteligenciju a ne na silu.
Postoje dva načina na koji se migrantski problem može rješavati. Prvi je da zemlje kroz koje ide koridor ka Njemačkoj i zapadnoj Europi pokušaju na terenu zaustaviti val i na taj način štititi granice Schengena. To je ono što radi Slovenija. Efekt takvog pristupa je goreopisani, a to je pretvaranje dotične zemlje u migrantski kamp. Drugi pristup je ono što radimo mi, a to je pravljenje koridora ka Njemačkoj. Efekt takvog pristupa je da se time radi pritisak na Njemačku kako bi što hitnije tražila rješenje problema na njegovom izvorištu. Problem oko migrantske krize će se tim prije rješavati koliko bude jači taj pritisak, jer Njemačka ima instrumente kojima može tu krizu riješiti, ili bar ublažiti. Ni mi, ni Slovenci, pak, takve instrumente nemamo. Jedino možemo naše države pretvoriti u kamp za tisuće nezadovoljnika, što je recept za anarhiju. Učinak našeg pristupa je puno bolji, i već je dao rezultata, kada je prošlog tjedna kancelarka Merkel otputovala u Ankaru kako bi s turskim premijerom Erdoganom pokušala zaustaviti migrantski val ka Europi.
Zašto ova jednostavna spoznaja nije još doprla do hrvatske javnosti može se objasniti ne samo time što u Hrvatskoj ne postoji konsenzus političke elite oko rješavanja migrantskog problema, kakav postoji, recimo, u Srbiji i Sloveniji, već i pritiscima koji iz EU stižu na račun Hrvatske. Jasno je zašto su Nijemci ljuti na nas. Popularnost gvozdene kancelarke počela se naglo osipati masovnim priljevom migranata. Također, očito je da Hrvatska, pored Grčke, jedina vodi disonantnu politiku na "balkanskoj ruti". Nije slučajno da su to i jedine članice EU koje nisu pod direktnom kontrolom Njemačke, već svoje saveznike imaju s one strane Kanala i Atlantika. Stoga nije potpuno neosnovana pretpostavka da se migrantska kriza od strane Njemačke i naših susjeda koristi kako bi se srušila probritanska vlada Zorana Milanovića. To objašnjava i zašto je EU stala na stranu Srbije u tzv. trgovinskom ratu prošlog mjeseca, kao i izvjesnost da će u sadašnjoj situaciji stati na stranu Slovenije. Bez Milanovića, koji pravi koridor i opstruira ideju stvaranja zimskog migrantskog kampa na Balkanu, sve bi bilo lakše. Mi bismo prihvatili zahtjev iz Bruxellesa da "zadržimo malo" migrante i olakšali Njemačkoj odbijanje plotuna koje Tsipras ispaljuje iz Grčke. To je scenarij koji moramo izbjeći.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar