Nije sporno da je sloboda medija uvijek bila mit, i da su mediji uvijek bili pristrani, ali s tim se moglo živjeti. Danas pak ne možeš imati povjerenja ni u osnovnu informaciju, jer smo toliko puta bili bezočno slagani.
Ako se u kaosu zbivanja koji nas okružuje osvrnemo na trenutak deset ili dvadeset godina unatrag, vjerojatno ćemo se s nostalgijom prisjetiti svijeta koji je bio puno predvidljiviji od ovog našeg. Premda su i tada glupost i nesposobnost bile neosporne vladarice svijeta, ljudi su generalno imali povjerenje u sustav i bili okrenuti rješavanju svakodnevnih malih životnih problema. Osim što smo bili mlađi i ljepši, nekako smo bili i sretniji.
A onda su došle “lude dvadesete” i histerija oko korone je čitav svijet okrenula tumbe. Sustav se intenzivno počeo baviti time da ljudima oduzme pravo na život u tim svojim malim privatnim oazama. I išlo im je dobro. Bez problema su nas naučili da navlačimo pelene na lice kad izlazimo na ulicu, a s ljudima koji s takvom nepodnošljivom lakoćom pristaju na takvo ponižavanje, jasno je da možete činiti što hoćete.
No, dogodilo se nešto drugo - nestalo je povjerenje ljudi u sustav. Ljude možete prisiliti da od sebe prave budale, ali nema načina da ih i uvjerite da su zaista budale. Korona je, naravno, bila samo katalizator, jasna demonstracija da se nalazimo u avionu s pijanom posadom i isključenim autopilotom. Simptoma tog ludila bilo je i ranije, i mogli smo ih ovdje-ondje primijetiti, ali nitko nije pomišljao da je stvar toliko ozbiljna.
Zato, kada danas slušamo kako se na sve strane govori o krizi, i pritom se misli uglavnom na inflaciju i energetsku krizu, ne možemo se oteti dojmu kako takvim analizama nešto nedostaje. Kriza može biti ekonomska, ali postoji i kriza kulture, koja je daleko opasnija i može dovesti do kolapsa čitavog društva. Ekonomski problemi su, uostalom, rješivi samo onda kad postoji povjerenje u nalaženje izlaza iz problema.
Slom društvenog povjerenja nije tako rijetka stvar kao što možda izgleda. Imali smo je prilike, uživo, uživo promatrati prilikom pada komunizma. I danas se stručnjaci prepiru oko toga jesu li presudnu ulogu u tom slomu imali ekonomski ili politički razlozi. Vjerojatno od svega po malo, ali je to, prije svega, bio slom jedne kulture. Iako su simptomi krize bili vidljivi i ranije, komunizam je pao onoga trenutka kad su ljudi prestali vjerovati u sustav.
Postojanje društvenog povjerenja je često ključ i ekonomskog uspjeha nekog društva i zadovoljstva ljudi. Mogu postojati društva koja nisu naročito bogata, ali ako postoji povjerenje u sustav, ona napreduju. Afrika, međutim, nikada neće biti bogata, unatoč obilju prirodnih resursa, jer su veze društvenog povjerenja tamo slabe. Finska, opet, nikad neće biti siromašna, jer Finci mogu uvijek računati da će njihovi sunarodnjaci biti fini.
Slom socijalnog povjerenja je uvijek odraz društvenih prilika u kojem se on događa. Francusku revoluciju su iznijeli seljaci s vilama, jer je Francuska tada bila uglavnom agrarna zemlja. U devetnaestom stoljeću su socijalisti i anarhisti pravili ručne bombe i vršili atentate na vladare, jer je to bilo prigodno sredstvo za izražavanje revolta urbanog društva u doba industrijske revolucije.
Kako mi živimo u dobu informatičke revolucije, tako je i glavno oružje koje se koristi u našem društvu informacija. Sve što se bitno događalo u svijetu u zadnjih desetak godina bilo je vezano za vlast nad informacijom. Kao što je u agrarnim društvima odlučujuće vlasništvo nad zemljom, u industrijskim vlasništvo nad kapitalom, tako je u dobu visoke tehnologije odlučujuća vlast nad informacijom.
Kolaps društvenog povjerenja u informatičkom dobu je, tako, refleksija ovih relacija. To najlakše možemo primijetiti na primjeru povjerenja u medije. Nije sporno da je sloboda medija uvijek bila mit, i da su mediji uvijek bili pristrani. Ali, s tim se moglo živjeti. Znaš na koji kamen vuče vodenica, ali ipak dobiješ informaciju. Danas pak ne možeš imati povjerenja ni u osnovnu informaciju, jer smo toliko puta bili bezočno slagani.
Da stvar bude gora, danas se laže na kaotičan i nepredvidljiv način. Danas se laže bez sustava, tako da nam nedostaje ikakav “reper”, koji bi nam služio bar kao signal na kojoj “sredini” bi se nalazila istina. Povjerenje u medije je nestalo zbog toga što je laž postala kaotična i nesustavna. Osnovno uvjerenje običnog čovjeka je postalo da živimo u svijetu laži. Bez tog osnovnog povjerenja ne može se planirati budućnost.
Što se događa s informatičkim društvom u kojem je nestalo povjerenje u informaciju? Što se događa sa svijetom u kojem ti banka može blokirati račun zato što ne dijeliš njihovo mišljenje o nekom političkom pitanju? Što se događa s društvom u kojem su ljudi koji bi se trebali boriti za provjerenu i točnu informaciju glavno oruđe propagande, a ljudi koji bi trebali braniti osnovna prava glavni lovci na vještice?
Kriza od koje strepimo neće se jednog jutra samo pojaviti na horizontu. Kriza je već tu, ona nam se već događa. Pitanje je samo kada ćemo ju prepoznati?
Nema komentara:
Objavi komentar