Demokracija je uvijek i bila samo mit, koji je u životu održavala naivna vjera običnih ljudi u bolje. A bolje nam zaista može biti tek onda kad svi shvatimo kako demokracija nije rješenje naših problema, već njihov dio.
U ovom našem sumornom svijetu sve manje imamo prilike dobro se nasmijati. Najviše se, naravno, smiju Amerikanci, dok ostatku svijeta uglavnom nije do smijeha. Ali, postoje ti neki dani u svakih par godina kad se cijeli svijet smije, dok Amerikanci strepe i drhte nad svojom sudbinom. To su oni dani kad se u Americi izlazi na izbore i ritualno obnavlja prisegu demokraciji, što se doživljava kao nešto jako ozbiljno.
Svi znamo dobro tu pjesmicu o naciji koja je “začeta u slobodi”, uzoritoj “zemlji budućnosti” u kojoj vlada “najstarija demokracija na svijetu”. Puno je tinte prosuto na hvalospjeve o vrlinama američke demokracije i tome kako je to lijepo kad Amerikanac ide glasati. Kažu kako je ključ svega procedura, a ne to tko je pobijedio. U tom se procesu, naime, bez obzira na ishod glasanja, obnavlja jedinstvo američke nacije.
Tako je to možda nekad bilo. Tako je, naime, bilo sve dok ishod glasanja nije doveo u pitanje konsenzus američke političke elite. Tada je “divlji narančasti čovjek”, na iznenađenje svih, odnio pobjedu na izborima. Od tada se malo promijenila ploča o vrlinama američke demokracije, pa je vladajući narativ postala teorija zavjere po kojoj su većina glasača, u stvari, “ruski agenti”, koji rade o glavi američkoj demokraciji.
Preokrenulo se sve, pa je ubrzo medijski stvoren dojam kako su slobodni izbori najveća prijetnja demokraciji. Zato je sada, kažu nam, jedini način prisezanja demokraciji glasanje za stranku na vlasti, dok je očuvanje jednopartizma zadnja garancija očuvanja demokracije. Tko na izborima glasa za oporbu ekstremist je i neprijatelj demokracije, koji nema što tražiti na demokratskim izborima. Važnije je postalo tko broji glasove, a ne tko glasa.
Stoga sada prosječni Amerikanac muku muči da na izborima nadglasa mrtve Amerikance. Tako je bilo na zadnjim predsjedničkim izborima, kada su vojske mrtvih glasača, u inat živima, za predsjednika izabrale mumiju koja se ne može sjetiti većine detalja iz svoje zadnje reinkarnacije. Zato američki izbori danas sve više podsjećaju na izbore u zemljama trećeg svijeta, gdje se više gleda regularnost samih izbora, nego njihov ishod.
Naravno, mogućnost krađe na tzv. međuizborima je daleko manja nego na predsjedničkim izborima. Na predsjedničkim izborima se bira jedan kandidat u pedeset država, dok je na ovim međuizborima u pitanju preko četiristo kongresnih i preko trideset senatskih stolica, pa je to malo veći zalogaj. Ali, dovoljno je štrpnuti pomalo ponegdje u ponekoj državi kako bi se osigurala većina tamo gdje treba.
Tucker Carlson je zgodno primijetio kako je dobar lakmus papir za regularnost ovih izbora pobjeda čovjeka koji je nedavno preživio moždani udar nad Dr Ozom u Pennsylvaniji. I gle, sad svi čitamo naslovnice o “dobroćudnom divu iz pojasa hrđe” i pretvaramo se kako je ovaj doista pobijedio Dr Oza. A zašto i ne bi, kad se već dvije godine svi pretvaraju kako je Joe Biden popularniji Elvisa? Ali, eto, to je dovoljno za većinu u senatu.
Naravno da je i Dr Oz smiješan kandidat, ali ipak nije biljka. Ovo je tek “slučaj za primjer” o kvaliteti zabave za globalnu raju koju nazivamo američka demokracija. Zabavno je pritom promatrati i one koji se zbog svega toga nerviraju, kao da bi kontrola republikanaca nad oba doma donijela nešto dobro svijetu? Nisu li, uostalom, republikanci i unijeli u politiku sve ono zbog čega se sada navodno bune - od nekontrolirane imigracije, do guranja suludih ratova?
Republikanci su pod Reaganom, a potom pod Bushom, na velika zvona promovirali politiku otvorenih granica. Republikanci su osamdesetih prihvatili libertarijansko vjeruju o korporacijama kao “Atlasu” koji na ramenima drži čitav svijet i okrenuli leđa malom biznisu. Da ne spominjemo Bushove “križarske ratove” protiv islama. Nekad su konzervativci birali original, od tada više su na cijeni liberalni falsifikati u republikanskoj koži.
Što će, uostalom, republikanci učiniti s tim što su osvojili većinu u kongresu? Kome je do beskrajnih kongresnih saslušanja i istraga, koje samo služe za dizanje magle i ekskulpaciju vlasti? Glasat će za svaku besmislicu koju predloži vlast, pumpat će novac u banke i korporacije, davati još novca za beskrajne ratove. Davno je prošlo vrijeme kada se američka politika trudila pružiti bar privid kako brine o potrebama običnih ljudi.
Kako god bilo, još jedan politički spektakl je iza nas. Kako je Amerika ogledalo svijeta, sve ono što se tamo događa “na velikom platnu” reflektira se na čitav svijet. Koja bi, onda, bila glavna pouka ovih američkih izbora za nas?
Prije svega, da je život u jednopartijskoj demokraciji naša stvarnost, ali i naša budućnost. To je ono što je loše. Dobro je što su i ovi izbori pokazali kako politička elita i mediji sve otvorenije pokazuju prezir prema demokraciji. Demokracija je uvijek i bila samo mit, koji je u životu održavala naivna vjera običnih ljudi u bolje. A bolje nam zaista može biti tek onda kad svi shvatimo kako demokracija nije rješenje naših problema, već njihov dio.
Nema komentara:
Objavi komentar