Mediji koji su do jučer slavili Bidena kao spasitelja američke demokracije, danas nesmiljeno udaraju po njemu iz svih raspoloživih oruđa i oružja.
Proteklog je tjedna čitav svijet s nevjericom promatrao kako se kao kula od karata raspada dvadesetogodišnji imperijalni projekt “izgradnje nacije” u Afganistanu. Talibani su zauzimali grad za gradom, okrug za okrugom, provinciju za provincijom, ne nailazeći gotovo na nikakav otpor afganistanske vojske. U nedjelju su se našli pred Kabulom u koji su ušli kao na piknik, dok se gradom širila panika, a zemlja tonula u kaos.
Cijeli je svijet u prijenosu uživo mogao promatrati dramatične prizore iz zračne luke kako vojni zrakoplovi pokušavaju evakuirati američke građane, dok Washington preklinje talibane za malo daha. Slike helikoptera nad američkim veleposlanstvom mnoge su podsjetile na prizore američkog povlačenja iz Vijetnama. S tim da je ovo izgledalo puno gore, kao prava očajnička bježanija bez ikakvog reda.
Slike su to poniženja moćnog imperija pred šačicom ekstremista s turbanima i u prljavim haljinama i patikama, koje će se urezati u pamćenje. Talibani će se moći pohvaliti kako “u skoru” imaju pobjedu nad dvije najveće super-sile našeg doba, a akcije njihove radikalne agende će porasti od Maroka do Indonezije. Nakon što se činilo kako je gotovo potpuno poražen, radikalni islam dobio je novi vjetar u leđa.
Možemo samo zamisliti kako će izgledati kada talibani 11. rujna podignu svoju zastavu na zgradi američkog veleposlanstva u Kabulu. Za Ameriku je to dvadeseta obljetnica nacionalne traume i napada na New York, dok je za talibane to obljetnica njihovog stupanja na svjetsku scenu kao glavnih protivnika Amerike. Sigurno neće propustiti priliku da javno ponize neprijatelja i privuku nove poklonike divljaštva.
Najgore u svemu tome je što se ovakav scenarij mogao izbjeći. Amerikanci su imali dovoljno resursa i vremena da se kontrolirano povuku iz Afganistana i ne prepuste zemlju ekstremistima. Nije bilo sporno da je trebalo okončati američku misiju u Afganistanu, ali je sporan način na koji je to urađeno. Nikad ne povlačiš prvo vojsku, predajući čitavu logistiku, baze i osoblje u ruke neprijatelju. Vojska odlazi zadnja.
Kaos u najavi bio je vidljiv još prilikom iznenadnog napuštanja baze u Bagramu, o čemu sam na ovom mjestu pisao prije mjesec dana. Najaviti svoje bezuvjetno povlačenje nakon sezone branja maka i u trenutku kada talibani kreću iz Pakistana u svoju sezonsku kampanju terora po Afganistanu, da bi na vrhuncu te kampanje povukao vojsku iz baza, čini se kao recept za katastrofu. Ili pak kao kontrolirano izazivanje kaosa?
Stvari čini još zanimljivijim kada se otkrilo kako je Bidenova administracija prije dva mjeseca ukinula Ured za krizne situacije, čiji je zadatak bio evakuacija i spašavanje američkih građana u kriznim situacijama poput ove. Sada pak imamo situaciju u kojoj glasnogovornik Bijele kuće kaže kako ne zna koliko je Amerikanaca ostalo u Afganistanu i poručuje im kako im ne mogu garantirati “siguran izlazak”.
Zamislite kakva bi bila reakcija američke javnosti da se nekom od američkih građana ostavljenih u Afganistanu nešto dogodi? A imajući na umu kako je procjena da se radi o oko 18 000 Amerikanaca takav scenarij je gotovo nemoguće izbjeći. To bi bio kraj Bidenovog predsjedništva. Iako je nemoguće isključiti puku nekompetenciju kao faktor, kada se sve uzme u obzir, mnogi se pitaju ne sapuna li netko Bidenu stolicu?
Stvari postaju još zanimljivije ako pogledamo medijsko praćenje krize u Afganistanu. Mediji koji su do jučer slavili Bidena kao spasitelja američke demokracije, danas nesmiljeno udaraju po njemu iz svih raspoloživih oruđa i oružja. Kritike pljušte i s lijeva i zdesna. A kada pogledamo širi okvir dobijamo dojam da se Biden nije našao pod udarima kritike zbog nekompetentnog načina povlačenja, već zato što se uopće povukao iz Afganistana.
Ako pogledamo Bidenov govor prilikom obraćanja naciji, ključ za nezadovoljstvo Bidenovim potezom mogao bi se naći u njegovim riječima kako povlačenje iz Afganistana znači zatvaranje vrata prošlosti i okretanje nove stranice budućnosti. To znači zaokret u vanjskoj politici zbog kojeg Pentagon i jastrebovi u State Departmentu sigurno nisu sretni. Taj potez ga je bacio u nemilost establišmenta i medija.
Tako se Biden već u prvoj godini mandata našao jednom nogom izvan Bijele kuće. Izgleda kako je samo pitanje vremena kad će mu i drugu nogu prebaciti van.
Nema komentara:
Objavi komentar