Ako na Istoku demokracija znači revoluciju, na Zapadu slabljenje institucija liberalne demokracije može značiti samo njezino prizivanje
Naslovnice i društvene mreže su i proteklog tjedna, po običaju, bile pune loših vijesti. Toplinski val “hara” jugom Europe i sjeverom Afrike, požari u Grčkoj i Turskoj, “delta” obojila zapadni Mediteran u “crveno”. Klimatolozi i epidemiolozi u niskom startu. Ako vas je zaobišla kuga, ne gine vam klimatski Armagedon. Ako se niste upali u korona-amok, tu je Greta da podgrije vaše najdublje strahove.
Život na trideset u Švedskoj mora da je pravi pakao, ali što točno nije u redu s “globalnim zatopljenjem” ako živite u zemlji koja živi od turizma? To da se Jadranu od gužvi ne može prići do jučer smo mogli samo sanjati, ali sada to više nije vijest. Naslovnice često liče na recenzije restorana. Ako napišete kako ste negdje pojeli debelu, sočnu šniclu, nitko neće ni trepnuti, ali dlaka u juhi je već “prijelomna vijest”.
Ono što u tom moru loših vijesti malo čudi jest kako nitko kao da nije ni primijetio kako je u Tunisu nedavno izvršen državni udar. Naime, izgleda kako je predsjednik Tunisa islamističke provenijencije malo zavrtao ruku tamošnjem premijeru i prisilio ga na ostavku. Tako je na desetu obljetnicu “Arapske revolucije” pala i posljednja “arapska demokracija”. I nitko ni prstom da mrdne. Kao da se ništa loše nije dogodilo.
A kakva bi to nekad bila vijest. Christiane Amanpour bi tronuto izvještavala s ulica Tunisa, Bijela kuća bi osudila ugrožavanje tunižanske demokracije, Macron bi zaprijetio zračnim udarima kako bi se ponovno uspostavila legalna vlast. Naravno, nitko ne bi to shvaćao ozbiljno, već kao odu koju Zapad pjeva samome sebi. Ali, izgleda kako ni Zapad više ne shvaća sebe ozbiljno, kao ni vlastite ideale.
Danas se nitko ne želi ni prisjećati tzv. Arapskog proljeća. Ali, teško je zaboraviti entuzijazam koji je obuzeo ljude na Zapadu dok su ljudi u Tunisu, Kairu, Damasku i Bahreinu izlazili na ulice i uzvikivali demokratske parole. Samo je rijetkima tada blesavo zvučala ideja kako bi te zemlje mogle prihvatiti demokratske institucije. A onda je nastupilo otrežnjenje kada smo upoznati s običajima odrubljivanja glava neistomišljenicima.
Demokracija ne može funkcionirati u društvima koja imaju problema organizirati i običnu nabavu toaletnog papira. Tako se ubrzo shvatilo kako su arapske zemlje jedna za drugom padale u stanje kaosa, jer su cijene otišle u nebo zbog toga što lokalni tirani nisu više uspijevali izlaziti na kraj s elementarnim logističkim problemima. Demokracija je suviše suptilna igračka za društvo kojim se upravlja hatišerifima.
Čudna je ta opsesija Zapada revolucijama, jer, ako pošteno pogledamo, na Zapadu nije bilo prave revolucije još od boljševičkog puča u Rusiji, premda bi netko mogao osporavati kako Rusija pripada zapadnoj civilizaciji. Zbog toga se i kaže kako, dok ostali imaju svoje revolucije i svoje tiranije, Zapad ima demokraciju. Na to je, valjda, mislio Francis Fukuyama kada je objavio “kraj povijesti” nakon sloma komunističke okupacije Europe.
Teorija kaže kako su moderne liberalne demokracije izgrađene na sustavu kontrole protiv tiranije, koji je sposoban prihvatiti strukturne reforme kada se za tim ukaže potreba. Ako se stranka na vlasti ogluši o to, tu je stranka oporbe, koja će ju zamijeniti. Periodični demokratski izbori daju priliku ljudima koji su nezadovoljni svojim vlastodršcima da ih smijene bez krvi, tako da ne postoji potreba za revolucijom.
Tako to zvuči u teoriji. Međutim, puno toga se promijenilo na samom Zapadu od kada smo aplaudirali arapskoj volji za demokracijom. Prvo smo imali grčku krizu, gdje je Europa pokazala kako možete glasati kako hoćete dok Bruxelles broji glasove. Potom je nastupila migrantska kriza, kada smo otvorili granice onima koji nisu uspjeli izgraditi demokraciju kod kuće, valjda vođeni onom “ako neće brijeg Muhamedu, Muhamed će brijegu.”
A potom je došla korona, pa smo vidjeli kako i na Zapadu polako nastupa panika oko nabave toaletnog papira. Svi smo prihvatili kako je sasvim u redu upravljati procesima u društvu putem “kriznih stožera” i njihovih dekreta. Ne mora se biti prorok da bi se vidjelo kuda uvođenje takvih običaja vodi. Ako na Istoku demokracija znači revoluciju, na Zapadu slabljenje institucija liberalne demokracije može značiti samo njezino prizivanje.
Nema komentara:
Objavi komentar