Hoće li uskoro na mjesto straha uskoro stupiti gnjev, a znamo kako je to emocija kojom još od Homera počinju sve tragedije u ovom dijelu hemisfere?
Sredina je ljeta, zvijezda je usijala naš dio kugle, i svi kao da samo gledamo kako se negdje dočepati hlada ili, još bolje, rijeke ili mora. A onda se prepustiti plutanju na ugodnoj vodenoj struji, koja će odnijeti sve brige s naših leđa. Život ponekad sliči na to plutanje na vodi, dok nas njene struje nose neznano kud, vjerojatno ka nemirnoj matici i jačim strujama, ali sve to nije važno dok bezbrižno plutamo i uživamo u trenutku.
Kako god, dobro je povremeno se odmoriti od svakodnevnih briga i s distance razmisliti o tome kako se stvari danas brzo mijenjaju i neočekivano uzimaju drugi smjer. Ono što se do jučer možda činilo nezamislivim, danas nam zuri u lice. Sve se mijenja nevjerojatnom brzinom. Kao da smo previše zahvaćeni maticom i njenim jakim strujama, da se čini nemogućim povratak u mirnu i sigurnu lagunu.
S jedne strane možemo reći kako živimo u najizuzetnijem vremenu koje je čovječanstvo ikad vidjelo. Malo tko bi se od nas mijenjao za izvijesnosti života generacije prije nas. Kakva bi to dosada od života bila! S druge strane, to ima svoju cijenu. Cijena je ta da nitko više i ne razmišlja o povratku unazad i ispravljanju eventualnih pogrešaka. Credo današnjeg svijeta je: “Bolje poderana čarapa nego zakrpana čarapa.”
Drugim riječima, to znači da današnji svijet izgubio povjerenje u institucije koje bi trebale činiti njegovu okosnicu. Samo generaciju prije nas ljudi su se zanosili idejama demokracije, vladavine prava i nacionalne slobode. Danas su te institucije toliko oslabljene stalnim srljanjem iz jedne u drugu krizu da se više nitko i ne brine o tome kako ih očuvati, već je jedino pitanje koje se postavlja - “čime ćemo ih zamijeniti?”
U stvari, pitanje je i ima li se što zamijeniti, odnosno, je li danas što i ostalo od opjevane liberalne demokracije? Recimo da liberalna demokracija znači višestranački sustav, slobodne medije i neovisno sudstvo. Da se neko doba nazove dobom liberalne demokracije, nije potrebno da cijeli svijet bude demokratski. Bitno je da vodeće zemlje na Zapadu slijede ova načela. Ali, postoji li takvo što još uvijek na Zapadu?
Ako pogledamo trendove, vidjet ćemo kako u Europi sve više država u biti teže jednopartijskom sustavu. U Njemačkoj imamo kancelarku koja je na vlasti već šesnaest godina, što je razdoblje koje je nekad smatrano isključivim privilegijem diktatorske vlasti. Druge države Europe slijede isti trend. S druge strane Atlantika imamo zbir saveznih država u kojima je skoro uvijek na vlasti jedna ista stranka.
Slično je s medijima, koji su nekad na Zapadu predstavljali najvitalniji stub obrane demokracije i demokratskih pravila igre, da bi danas postali tek produžena ruka vlasti. Njihov ugled u javnosti je na sve nižoj razini, ako nije i negativan. Sudovi su se, nekad nedodirljivi u svom ugledu, od branitelja vladavine prava pretvorili u stvaratelje pravnog sustava u skladu s političkom voljom i glavne promotore progresivne agende.
Šlag na torti je bila pandemija korone, koja kao da je poslužila kao katalizator svih ovih institucionalnih slabosti liberalne demokracije. Nekad ugledne demokracije zavode totalitarne mjere, uz jednako šokantan mlak otpor građana. Reklo bi se kako ih je isto povjerenje u sustav koje je činilo njihove demokracije stabilnima, sada odvelo na put u dragovoljno ropstvo. Primjer Australije je tu najrječitiji.
Predviđati budućnost uvijek je bio jalov posao, ali čini se kako ovdje imamo sve elemente koji bi ove jeseni mogli dovesti do eksplozije nezadovoljstva na Zapadu. Naime, strahom se može neko vrijeme držati ljude u pokornosti, ali to ne može trajati vječno. Zato se sada svi s nelagodom pitaju hoće li na mjesto straha uskoro stupiti gnjev, a znamo kako je to emocija kojom još od Homera počinju sve tragedije u ovom dijelu hemisfere?
Glavni pokretač tragedije je neznanje, a ona sama predstavlja skup previda. No, druga strana ne vidi motive, već samo djela, pa neznanju često pripisuje osobine zlobe. Gnjevni ljudi ne pitaju za motive, a put od gnjeva do samospoznaje i katarze dug je i vodi kroz mnoga lutanja. Naša je sreća što smo u svom tom metežu, ipak, ostali vjerni zvijezdi ljeta, sunca i odmora, a ne zvijezdi jeseni, straha i zatvaranja, pa bismo i završni čin ove korona-drame mogli gledati samo kao promatrači, a ne učesnici.
Nema komentara:
Objavi komentar