Vjerojatno najupečatljiviju sliku tragikomičnog susreta dva svijeta pruža scena kada do tjemena zakukuljena CNN-ova Clarissa Ward mrtva ozbiljna pita talibane hoće li poštivati prava žena, na što se ovi puknu nekontrolirano smijati
U čitavoj situaciji oko pada Kabula u ruke talibana, koji su ga zauzeli gotovo bez ikakvog otpora, jedna stvar izaziva najviše čuđenja - a to je samo čuđenje zbog toga zašto je tako lako pao Kabul. Zašto nije bilo nikakvog otpora? Prema slici koju dobijamo iz medija ispada da su talibani pali odnekud “s neba” i izvršili invaziju na afganistansku pitominu, protiv volje samih Afganistanaca i Afganistanki.
Stvar je, naravno, sasvim suprotna i, rekao bih, očigledna, samo ako se malo odmaknemo od medijski stvorene slike paralelne stvarnosti. Talibani nisu “pali s neba”, već su to, naprotiv, ljudi koji su “ponikli” na afganistanskoj zemlji - sami Afganistanci. Čovjek dođe u iskušenje da na vijesti oko talibanskog preuzimanja Kabula odvrati poznatom filmskom replikom: "Bugari ušli u Sofiju!”
Ali, to tako ne vidi i elita na Zapadu. Lakoća kojom se šerijat vraća u Afganistan kao da kod njih izaziva posebnu vrstu uznemirenosti. Zar to nisu isti oni ljudi koje su naši smjerni zapadni progresivci puna dva desetljeća podučavali vrlinama demokracije i kulturi tolerancije? Zar to nije isti onaj narod koji je do jučer neometano uživao u blagodatima konzumerističke kulture i liberalnog morala?
Smatralo se kako su dva desetljeća sasvim dovoljna da se odgoji nova generacija Afganistanaca, koja će postati nositelj progresivne vizije te zemlje i nakon povlačenja saveznika odande. Računalo se na to kako se radi o generaciji koja je od malena prolazila kroz specijalne školske programe u kojim se njegovala kultura različitosti, feminizma i uključivosti.
I što se na kraju dogodilo? Čim su Amerikanci otišli, sve se u trenu vratilo na staro, a dvadeset godina "kulturne revolucije" u Afganistanu je nestalo u vjetar. Afganistanci su, baš kao da se oslobađaju neke himere, istog trena odbacili sve one krasne zapadnjačke šljokice i ogledalca i vratili se načinu života svojih predaka, koji se nije puno promijenio još od kada je tuda prošao Aleksandar Makedonski.
Upravo je lakoća odbacivanja svih nada u progresivnu transformaciju afganistanskog društva kao da se radi o nekoj bezvrijednoj staroj krpi, ono što je izazvalo šok od koga se već danima ne može oporaviti zapadna liberalna elita. Afghanistan je za njih bio savršeno mjesto u kojem su neometano provodili u djelo svoju liberalnu utopiju, a sada gledaju kako sve nestaje preko noći.
Zato sada slušamo sva ta histerična izvještavanja o tome kako talibani ljudima “nameću” nešto protiv njihove volje. Pitanje je, naravno, kojim ljudima? Možda onima ispred televizora? Vjerojatno najupečatljiviju sliku tog tragikomičnog susreta dva svijeta pruža scena kada do tjemena zakukuljena CNN-ova Clarissa Ward mrtva ozbiljna pita talibane hoće li poštivati prava žena, na što se ovi puknu nekontrolirano smijati.
Šok i nevjerica zapadnih elita zbog institucionalnog kolapsa u Afganistanu nije izazvan poniženjem što je loše naoružana ekipa u šlapama natjerala svjetsku supersilu u kaotičan bijeg, već time što su Afganistanci pred cijelim svijetom demonstrirali kako ne daju ni pola lule hašiša za njihov liberalni projekt “izgradnje nacije” i sve one progresivne gluposti koje su im desetljećima drobili po glavi.
Čuđenje liberala zbog pada Kabula pruža nam odgovor i na pitanje pravog razloga “misije u Afganistanu”. Ne, nije zbog eksploatacije ruda, niti zbog demonstracije globalne moći Zapada. Kamo sreće! Smisao te misije je bio u ostvarenju religioznih ciljeva zapadne liberalne elite, koja kaže kako njena načela moraju biti jednako primjenjiva na sve ljude bez razlike, bili oni Hrvati, Danci ili Afganistanci.
Kaotični raspad te misije slika je globalnog poraza religije progresa. Porazila ju je ljudska priroda. Sve pomalo podsjeća na onu basnu o žabi i škorpionu. Žaba želi pomoći škorpionu da prijeđe preko bare, a ovaj ju nasred bare ubode. Žaba ga pita zašto je to uradio, jer će sad oboje umrijeti, a škorpion joj odgovori: “Takva mi je narav.”
Poput te žabe sada su i zapadni progresivci razočarani i ljuti zato što su oni kojima su željeli pomoći da postanu nešto drugo, ostali ono što su uvijek i bili. Iako religija progresa kaže kako priroda ne postoji, već je sve samo “društveni konstrukt”, a ljudi i narodi glina koju možemo preoblikovati po našoj volji, u Afganistanu kao da je sama priroda dala svoj sud. I to je ono što zapadna elita nikad neće oprostiti Afganistancima.
Nema komentara:
Objavi komentar