Protekcija pri zapošljavanju istomišljenika na faksu ima veću revolucionarnu snagu od bacanja molotovljevih koktela na policiju
Zamislite da ste zaglavili u nekom skladištu punom starih knjiga. Nemajući što drugo raditi, krenete ih listati i shvatite kako su te knjige pune proročanstava o budućnosti čovječanstva. Nešto poput Nostradamusa, samo izraženo u prozi i suhoparnim filozofskim stilom sumnjive literarne vrijednosti. Ali, to vam toliko ne smeta, jer vašu pažnju privlači začuđujuće mnogo ispravnih predviđanja u njima o svijetu u kojem živite.
Odlažete knjige uvjereni kako ste otkrili tajnu svjetske povijesti. Promatrate svijet oko sebe i svuda vidite nedvosmislene znakove objavljene budućnosti. Stare elite su u rasulu i bez utjecaja, civilizacija se pretvorila u klaonicu naroda, dok na istoku potlačena masa proklamira svjetsku revoluciju. Europa je u previranju. Sve se odvija kao “po knjizi” i samo je pitanje vremena kada će praksa konačno staviti točku na “i”.
Ali odjednom, umjesto trijumfalne objave kraja povijesti, stvari uzimaju sasvim drugi tok. Baš sada, kad je bila nadomak ruke, svjetska revolucija izostaje, radnici su mahom nezainteresirani za teoriju i praksu revolucije, a na istoku ne teku med i mlijeko, već glad i teror. Zbunjeni ste. Proročanstvo je bilo točno sve do vas, povijest je imala jasan smjer, a sada se više ništa ne odvija onako kako je zapisano.
To je ono što se dogodilo marksizmu u dvadesetom stoljeću. Nakon Prvog svjetskog komunisti su bili apsolutno uvjereni kako je revolucija neminovna. Bilo je to uvjerenje slično onom religijskom. Kao što kršćani s izvjesnošću i nadom očekuju spasenje nakon smrti, tako su komunisti očekivali ostvarenje raja na zemlji u neposrednoj budućnosti. Tu sigurnost što će se dogoditi u budućnosti ništa nije moglo pokolebati.
Ključ tog revolucionarnog raspleta povijesti trebala je biti Njemačka. Međutim, tamo se dogodilo nešto nezamislivo. Umjesto da bude Meka revolucije, u Njemačkoj je, uz gotovo plebiscitarnu podršku naroda, naročito radničke klase, na vlast došao čovjek s malim brčićima. Sada je sve izgledalo izgubljeno. Moralo se pronaći objašnjenje za povijesni fijasko s kojim su bili suočeni sljedbenici ove nove religije.
Tog zadatka se prihvatio talijanski komunist Antonio Gramsci. On se nakon obavljenog “hadžiluka” u Rusiji vratio razočaran, jer je tamo vidio kako je ruskom seljaku draža vjera u Krista nego revolucija. Kao Talijan je znao za moć religije i vjerovao kako kršćanstvo treba zamijeniti komunizmom. Mussolini ga je strpao u zatvor, ali umjesto da ga strijelja, dao mu je par bilježnica, gdje je ovaj zapisivao svoja zapažanja.
Gramsci je glavni razlog zašto je komunizam u Europi propao vidio u tome što je buržoazija još uvijek čvrsto kontrolirala institucije. Revolucija ne dolazi “odozdo”, pobunom obespravljenih masa, razmišljao je, već se ona provodi “odozgo”, promicanjem svoje istine kroz institucije kulture. Marksisti su, poput današnjih libertarijanaca, krivo mislili kako će sve doći “na svoje” kada riješimo ekonomske probleme.
Za Gramscija revolucija ne dolazi kroz “osvještavanje” radničke klase o njihovim “stvarnim interesima”, niti kroz sindikalnu borbu, već samo onim što su njegovi sljedbenici nazvali “dugim maršem kroz institucije kulture”. Gramsci je potpuno ispravno shvatio kako ekonomija nije glavna stvar, već samo posljedica kulture, koju je Marks smatrao “lažnom sviješću” i tek “ideološkom nadgradnjom”. Kultura ima prioritet.
Revolucija odbacuje plave kute i cokule i navlači karirani sako i lakirane šimi-cipele. Avangarda revolucije više nisu radnici, već djelatnici u kulturi, odnosno, intelektualci - pisci, sveučilišni profesori, kazališni redatelji, novinari, itd. Revolucionarni čin više nije odlazak na barikade, već infiltracija komunista u institucije kulture kroz protekciju. Zaposliti istomišljenika na faksu ima veću revolucionarnu snagu od bacanja molotovljevih koktela na policiju.
To je razlog zašto nam danas sveučilišta, kulturne institucije i mediji liče na mjesta na kojima se okupljaju pripadnici neke sekte, koji se isto oblače, isto misle i istu vjeru ispovijedaju. To je razlog i zašto je internet prestao biti mjesto slobode govora. Jer, jednom kada kontrolirate kulturnu produkciju, kontrolirate i čitavo društvo. Stara komunistička ideja avangarde još uvijek je živa, samo što je danas nazivamo drukčijim imenima.
Nema komentara:
Objavi komentar