Skrivena snaga demokracije izvire iz tog sveopćeg nepovjerenja i nadmetanja, koje nas goni da stalno oštrimo svoje sposobnosti, dok svatko od nas igra svoju igru.
Legenda kaže kako je perzijski kralj Kserks bio uvjeren u uspjeh svoga pohoda na Heladu zato što je smatrao kako protiv sebe ima ljude koji ne znaju što su poštenje i čast. “Oni lažu jedni druge na trgovima, u sudnicama, lažu u gradskim vijećnicama”, razmišljao je čestiti Kserkso, a ta kultura laži nužno slabi njihov osjećaj zajedništva i sposobnost otpora. Ljudi koji ne vjeruju jedni drugima ne mogu ni braniti jedni druge.
Ne možemo sa sigurnošću znati je li perzijski kralj doista ovako razmišljao. Priču nam prenosi Herodot, kojeg je Ciceron nazvao “ocem povijesti”, dok je Plutarh bio nešto koncizniji, nazvavši ga “ocem laži”. Ali, ako je tako mislio, znamo da se ljuto prevario. Brojno slabiji i nesložni Grci ne samo da su se obranili, već su za naredna dva milenija ostvarili dominaciju nad prostorom koji su Perzijanci smatrali svojim.
Kako god bilo, ova priča nam govori nešto o paradoksalnoj prirodi demokracije, ali i njenoj unutarnjoj snazi. Demokracija je sustav u kome pobjedu ne slave čast i istina, već počasti odlaze onome tko se pokaže najsposobnijim u umijeću obmanjivanja drugih. Povjerenje je u demokraciji slabost, a lukavost vrlina. A najveća je vrlina uvjeriti druge u to kako ih nećete obmanjivati, već ćete s njima postupati časno i pošteno.
U tome je demokracija slična tržnici. Dobar je trgovac onaj tko potencijalnom kupcu uspijeva na zavodljiv način predstaviti sve vrline svog proizvoda, a sakriti njegove mane. S druge strane će kupac pokušati spustiti cijenu proizvoda tako što će odglumiti kako će otići kupiti isti proizvod kod drugog prodavača. To je igra nadmudrivanja čiju dinamiku ne određuje povjerenje, već umijeće obmanjivanja i dobra gluma.
Poput trgovine, u politici su prodavači ljudi koji za sebe tvrde kako imaju rješenja za probleme koji muče društvo, dok su kupci ljudi koji glasaju za njih. U toj igri nije bitno imate li stvarno rješenje problema, već s koliko uspjeha ćete uvjeriti narod kako neki problem stvarno postoji i kako je rješenje koje vi nudite ono pravo. Pobjednika ne određuje istina, već kojem lažovu će povjerovati onih pedeset posto plus jedan.
U demokraciji je sve predstava i laž, čija je jedina funkcija, čini se, da nas što više odmaknu od stvarnih problema. Jedino što je bitno je uzburkati strasti gomile kako bismo prestali razmišljati o stvarima koje nas muče, poput rasta cijena i nadolazeće hiperinflacije ili toga da nas već dvije godine muljaju oko korone i da cjepivo ne rješava problem kao što su obećali. Naprotiv, njihova rješenja su problem samo učinila većim.
Ali su strasti zato prilično uzburkane, pa smo kao rezultat dobili oštru podjelu društva na dvije klase i sve veću nesnošljivost. Tako, s jedne strane, imamo one koji vjeruju u efikasnost cjepiva i cijepili su se dva, pa čak i tri puta, dok s druge strane imamo one koji se više od korone plaše nuspojava cjepiva. Pa sada cijepljeni optužuju necijepljene kako ih ovi ugrožavaju, iako nije jasno čega se plaše ako vjeruju u efikasnost cjepiva?
Tako se svi radije drže nekih svojih fiktivnih rješenja, premda ih ona tjeraju u apsurd, samo kako se ne bi suočili sa stvarnošću. Ali, ništa se drugo i ne može očekivati od kulture koja najlažljivijim i najnečasnijim osobama omogućuje najbrži uspon na vrh, nego da takvih u društvu bude sve više. Promatrajući sve to, čovjeku dođe da se složi s Friedrichom Velikim, koji je rekao: “Što više promatram ljude sve su mi draži moji psi!”
A opet, čini se kako je i taj raštimani teatar obmane i apsurda bolji od jednodušja u istini i vrlini, koje prizivaju jedna ili druga sukobljena strana. To je i zadnja linija obrane demokracije od njenog totalitarnog impulsa. Kao što je govorio Aldous Huxley: “Uistinu učinkovita totalitarna država bila bi ona koja kontrolira svoje stanovnike pretvorene u robove, koje ne treba ni na što prisiljavati, jer vole svoj sluganski položaj.”
Skrivena snaga demokracije izvire iz tog sveopćeg nepovjerenja i nadmetanja, koje nas goni da stalno oštrimo svoje sposobnosti, dok svatko od nas igra svoju igru. Nesložni Grci su savladali moćne Perzijance snagom svog individualizma. Otuda uvijek treba dati prednost društvu pametnih prevaranata, nego kretena ujedinjenih u gluposti, makar i pred najvećom prijetnjom. Samo tako razjedinjeni i nesložni savladat ćemo i ove nevolje.
Nema komentara:
Objavi komentar